Džojs Kerol Outs: Svetilište
Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Čuje se ponovo! Uznemirujući, tajanstveni zvuk! Jedva čujan zvuk praćen slabašnim grebanjem, kao da neko po zemlji vuče noktima ili kandžama. Isprva se ženi činilo da zvuk dopire iz unutrašnjosti kuće, da ga tvori kakva mala životinja, možda vjeverica, zatočena u potkrovlju ispod nadstrešnice, ili u mračnom uglu podruma. Nakon što je detaljno pretražila kuću, zaključila je, ipak, da zvuk dolazi sa drugog mjesta, možda spolja, iz najdaljeg ugla stare bašte. U pojedinim trenucima činio se daljim, što je moguće zavisilo od pravca i jačine vjetra.
Poput plača bebe, bilo ga je užasno čuti! I to grebanje, koje se ponavljalo s vremena na vrijeme, u žestokim naletima, bilo je uznemirujuće, izazivalo je užas koji do tada nije osjetila.
Ženi se činilo da je zvuk prvi put čula u vrijeme kada je južni vjetar nagovijestio proljeće, jednog kasnog dana u martu, kada su tragovi snijega – u neprekidnom, aritmičnom delirijumu – počeli da se otapaju sa dimnjaka, krovova, nadstrešnica, drveća. Sa dolaskom toplijeg vremena, kada je tokom noći počela ostavljati otvoren prozor svoje spavaće sobe, san joj se od pomenutih zvukova neprestano kidao.
Čini se da nije imala izbora, zar ne? – Morala je utvrditi porijeklo pomenutog zvuka. Sasvim pribrana, jednog jutra, prionula je na izvršenje pomenutog zadatka, prelazeći preko praga kuće u dan koji je bio neočekivano sjajan, topao, i probijajući se kroz raskošno, zamršeno klupko rastinja u vrtu koji je njena majka gajila trideset godina. Zvuk nalik mjaukanju, grebanju — činilo se da dopire iz dalekog ugla bašte, možda onog blizu blatnjavog betonskog kanala koji je označavao kraj imanja. Ipak, kada bi zastala i napregla se da bolje oslušne, zvuku bi se izgubio trag.
Kako je udaralo njeno srce, usred ubrzanog pulsa majskog jutra!
Iz stare garaže, koja je nekada služila kao štala, žena je uzela lopatu, ašov, grabulje, alatke koje su odložene počivale upletene u vijence od paučine i prašine, i počela da kopa. Bio je to mučan posao i dlanovi su počeli da je bole nakon nekoliko minuta, pa se vratila u garažu da potraži rukavice – koje su, takođe, počivale prekrivene paučinom i prašinom, i skorene od prljavštine. Bilo je oko deset sati i jutarnje sunce je sijalo, pa je potražila stari slamnati šešir svoje majke: čudno joj je stajao na glavi, kao da mu je okvir nekada davno bio natopljen znojem, osušen i nepravilno ukrućen.
Dala se na posao. Prvo je raskopala žilavi korov i vrež, cirokiju, divlju slačicu, visoke vlati trave, u predjelu iz kojeg je plač do nje dopirao; uspjela je da razmakne prvi sloj zemlje, koji je bio rodan, veoma taman, vlažan. Skoro ispod njenih stopala, tugaljiv zvuk, nalik mjaukanju! „Da. Da. Ovdje sam“, šaputala je. Zastala je, veoma uzbuđena; čula je jak nalet grebanja, potom tišinu. „Evo me. Ovdje sam.“ Dahtala je dok je gurala lopatu u zemlju, što je više mogla u dubinu, svojom težinom, svojom nogom; pomislila je kako je šteta što je tokom pedeset godina svog života tako rijetko koristila baštenske alatke. Bila je graciozna žena i nije se uklapala u kontekst u kojem se našla i osjetila se čudno, poput životinje propete na zadnje noge.
Kopala je. Kopala je, i grabuljala. Kopala je opet, produbljujući i šireći rupu koja je bila poput rane među biljem razraslim na sve strane. Krhotine i ljuske starih cigli, stakla, kamenja, izbijale su na površinu, pri žestokim sudarima sa lopatom. Bube su bježale, njihovi tamni oklopi treperili su na suncu. Crvi su se grčili, neke od njih udarci lopate ostavljali su prekinute napola. Neko vrijeme žena je radila u tišini, čuli su se samo otkucaji njenog srca, rika njenog pulsa odjekivala joj je u ušima; onda, jasan i gotovo snažan poput uzvika, ponovo se čuo plač, tako blizu da joj je lopata skoro ispala iz ruku.
Konačno, prekrivena znojem, i s uzdrhtalim rukama, udarila je u nešto čvrsto. Pala je na koljena, prešla prstima preko vlažne zemlje i podigla nešto okruglo i šuplje — ljudska lobanja? Ali bila je mala, tek polovina lobanje odraslog ljudskog bića.
„Bože moj!“ prošaputala je žena.
Klečala je iznad razjapljene rupe, okrećući lobanju među svojim prstima. Kako je lagana bila! Svijetlu boju lobanje veoma je izmijenila zemlja. Žena je čistila nanose vlažne zemlje, diveći se suptilnim konturama kranijuma. Na toj glavi nijedne dlake nije ostalo. Delikatna lobanja bila je napukla na nekoliko mjesta i njena površina bila je neznatno izgrebana, poput keramičke glazure. Nekoliko zuba je nedostajalo, ali najveći broj bio je netaknut, iako prekriven prljavštinom. Vilica savršenog oblika, nagib jagodične kosti! Prazne očne duplje, tako okrugle… Žena je podigla lobanju i počela da zuri u šupljine, kao da se ogleda u očima jezovite prozračnosti. Neka vrsta razumijevanja potekla je između nje i tih očiju ali nije mogla zaključiti: da li je to bila lobanja djeteta? Da li je dijete bilo sahranjeno ovdje, prije nekoliko decenija, na imanju njene porodice? Neimenovano, neoznačeno? Nepriznato? Nepoznato?
Tokom nekoliko grozničavih sati žena je nastavila još silnije da lopatom prodire u dubinu zemlje. Jedva je disala od vrućine ispod užarenog sunca, koje je probijalo kroz ispucali slamnati šešir – kao da je bio napravljen od gaze; njeno jedro tijelo bilo je prekriveno znojem. Otkrila je nekoliko kostiju — tanku podlakticu, uvijena rebra, dio ruke, prste – i te su kosti bile bjeličaste boje, odgovarale su djetetu. Mali, delikatni prsti! Kako su ti prsti grebali, udarali, tražeći spas! Nakon ovog jutra, zauvijek, prsti te ruke počivaće u miru.
U rano popodne, žena je odustala od kopanja. Nije pronašla više od nekoliko pomenutih kostiju.
Otišla je do kuće, i vratila se brzo, poletna, sa komadom drevne plišane tkanine, boje tamnog vina, u kojoj je lobanju i kosti prenijela do kuće. Jer niko nije smio da vidi. Niko nije smio da zna. „Ovdje sam, uvijek ću biti ovdje“, obećala je žena. „Nikada te neću napustiti.“ Popela se na drugi sprat kuće, pošla do zadnjeg dijela svoje spavaće sobe i položila plišanu tkaninu na nahtkasnu pored svog kreveta, ispod bočnog prozora kroz čija će rombasta okna s puno poštovanja padati sunčevi zraci. Nježno, brižno, žena je posložila lobanju i kosti prateći oblik ljudskog tijela. Iako je veliki dio kostura nedostajao, oku ove žene, punom ljubavi, nije se činilo da je tako.
Na ovaj način spavaća soba ove žene postala je skriveno svetilište. Na plišanoj tkanini, lobanja i kosti, bezimeni, biće otkriveni poslije njene smrti, ali do tada će trebati da prođe mnogo vremena.
1996.
