Drago Štambuk: Zefir

 

 

Daleko plove brodovi

odnose naše drage,

u daleke strane zemlje

daleko brodovi plove.

 

Odnose naše živote

u škrinjama s bijelim brašnom

i bačvama zlatnog ulja

u pohlepne strane zemlje.

 

Daleko plove brodovi

i provom paraju srca,

što ćemo s polovicam njinim

u dalekoj stranoj zemlji?

 

 

Bijeli šišmiš

 

U noć, u noć, oštrim krilim

svodom snijega naopakog.

 

U zrcalu kristal cvjeta

na licu se Boga smiješeć.

 

Bijela noć u  ruhu crnu

svodi mi se oko struka.

 

Bog je vitak, plamna srca,

razni me ko bodež vatren.

 

Krvlju huja koji  ledi

trage mu po bijeloj puti

 

zrak je prepun kasnih ura,

meda, krvi i cijuka.

 

 

Dioklecijanov prah

 

Uzalud bješe rostfrei žlicom

provaljivat trizmička usta Sfinge

varljive kako i spiruća kiša ljetna.

Zaludno bješe

u granitnim prahom oblijepljenoj kabanici

imenovat pljusak-tijelo kao povijesnog nositelja.

Sasvim ovlašno, jučerašnje, dok mlaka kiša

zbraja kvadratne centimetre izlizanog Peristila,

Luxor zjapeć pamti, dahtavim uzburkan isparinama.

Obeznožen od mravaca, nastojim se unijeti

mimo bijelog ruba u crnu kuglu noći.

Zalud bješe pljusak držati za ruke,

zarad zaostatnih blještavih kaplji

na linijama života i hypothenaru.

Dižem kapke k sjajnim oblucima

koji pune Vestibulum, nadohodeć iznenada

s juga, s bračkog hrpta kano zlodusi.

Neshvaćeni Imperatore, nemam snage za voljenje.

U mraku svijetle skošene oči lubina.

Tko znao bi pod zastorom kiše

nije li snaga nešto što ne postoji.

Napisano u kavani Luxor, Split, 1977

 

Do iza Božjih bezdana

 

                                Nazoru, Matošu

 

U poglavitom gradu

tražim tvoje ime,

sa sunčanim zôrom

usred ljute zime.

 

I strepim da sjena

pakla kasnog past će,

na sumpornu vodu

iz fontane niske.

 

Ljubiti ću šapat

kano kristal górah,

i svesrdni pjev

kano usud gorak.

 

Trajat će na Trgu

u obličju zračnom,

od cjelova cjelov

pokrit starom ranom.

 

Uz poglavit grad

vežem križa ime,

dok trnje se bliži

iz sve crnje zime.

 

Skutri svoje ime,

jeziče Hrvatâ,

na obalu morsku

poda glatke studi.

 

Spomeni se mene

svoga tužnog raba,

i kad ne bude me

u slovima hudim.

 

Londra, 4. siječnja 1989.

 

 

 

Zbogom

 

Sveđ brada raste

dok pogledom

druzi traže:

tko izbrijat će

lice Ivanovo,

 

prije no iznesu ga

na vječni počinak.

 

Tvoja draga

sapuna obraze

vlažeć ih suzama.

 

Draga žanje

oštrom britvom,

ravna pute među dlačicama.

 

Brižna draga

tvoje usne kuša,

dva hladna kamena.

 

 

 

El-Shatt

 

S plavo-svijetlih otoka i obala

iz svoje Hrvatske došavši,

prešavši modro i Crveno more,

dospjeste na sinajsko tlo

gdje negdar lutahu proroci.

 

Pridruženi u lutanju,

hodaste za svojom

gorućom zvijezdom. Ne našavši

je, sjedoste i legoste umorni,

zaspaste zauvijek pod maslinskim

 

nebom, sanjajući pinije

i jadranske prisoje. Slava tebi

izgnanička domovino. Počivala

u miru podneva i škriputu skarabeja.

 

Cairo, Dan mrtvih 1999.

 

 

 

Exodus

 

Tu sreću se bȉlâ mora i ruke ljubavi;

Jadran plavetni i mreškava Jonija drhtanja

vežu u čvor nerazorivog saveza, pod krunom

izlaska na pučinu baštine. U Otrantu stječu se

usne, a duša hrvatska napinje jedra. Naša tijela,

dva mora, otrudnjela od obilja soli, grle se,

prepliću. Vilinski moreuz, tjesnac spasenja,

skuše u redovima kano Grci u Marathonu. Usnice

tešču u grumenje modrog zlata, sol krijesta taloži

obruče oko hridinastih srca. Narod neumrli,

poput puka iz Bijele nedjelje, plovi. Ograđen

fantomskim i stvarnim otocima, hrvatskogrčki

rukohvat, sloga starih i novih Argonauta.

U kolijevci zibajućoj prelijeva se, ostarjela

morja, ciklopsko neparno oko. Trnova kruna

o štapu Kraljevstva. Maslinasta Cvjetnica.

Ljubljeni gradovi, puče moj, krv tvoju puštaju

eda potrne. Namjenjuju joj spokoj dna i sinji

pepel požarâ, u otklonjenim smirajima hrvatske

svijetle smrti.

 

 

Gustiš i proplanak

 

Slijepa je ljubav bez istine,

a istina bez ljubavi bodež

a kojim mladić probada svoje

srce. Ljubav grije, istina vidi.

 

Desna ruka i bez ljevice prinosi

hranu ustima, ali i lijeva ruka

može hraniti sama. Pridržat barem

komadić kruha, sačuvati mrvice

namijenjene vrapcima.

Istina ubija ako joj ljubav ne krči put.

 

 

Hrvatski zid plača

 

                                 Majkama Vukovara

 

Ova cigla crna

sve je što mi osta,

oči tvoje modre

dva su vrela gorska.

 

Uzavrela Vuka

teška moja muka,

moj ljubljeni sine

tugo moja trpka.

 

Čekam te u noći

dok me bol ne slomi,

glas tvoj dalek čujem

hukom vihra zvoni.

 

Sjenu vidim tvoju

kako mi se šulja,

uz noć bi se svila

u cjelov da skutri.

 

Na krilu te njišem,

gdje mi sad počivaš;

kamo da ti pišem

gdje da krin ti stavim?

 

Koji brod me uklet

tvojoj raki ljulja

ne znam i ne mogu

pred Bogom se skriti.

 

A ljudi me rane,

kako li me boli

tvoje srce puklo,

praskozorje smrti.

 

Sva svjetlost je ovdje,

već mi ruke drži,

vodiš me u dvore

prema blagoj smrti.

 

 

Japanska razglednica

                           

                          (Kazuo Ishiguro)

 

Još ima mora u Kanagawi

i valova što nam se stječu,

 

i dugih barki što se sijeku

s barkama iz drugog svijeta.

 

Još ima pogleda na Fuji

i snježnu kapu Božjih tala,

 

i bića krhkih  krijeste bijele

u vrhovima surih vala.

 

London, ljeta 1988.

 

 

Kukurijek

 

Crna ruka

odiže snijeg.

 

Životno tjeme

pupanjem mekim

briše Kristov pad.

 

Hellebores, Hellebores!

 

Skromni cvjetak

iz mokrih šuma,

hrvatskih jaruga čedo.

 

Čudo mračna humusa.

 

Kako spremno buja

u tokijskim teglama

mirišući na domaju.

 

Tamni cvijete, ljepoto otrova.

 

Japanski izbore ljubavi,

one koja umire

predajući laticama

svoj posljednji dah.

 

 

 

Morski Božić

 

Uzdarju se veru vali,

modri srhni kano zima.

 

Djetić morjem naježenim

na slâmici barke drîma.

 

Ribar ga, i kurent ginga

pjevušeći nina nena.

 

Skuše, cipli i orade

u frolu se mrežu tišću.

 

Što će sinku malom darak

Ovog mora hrvatskoga?,

 

 

kad je blago sve što drago,

srebro lustri prahno ništa.

 

Londra, 1990.

 

 

Planalto

 

Izabirem svoje neprijatelje, uprežem u borna kola

niže demone, dok više postavljam na izvidnicama.

Pješadijom čvrstim bokove, a vrijeme početka bojne

određujem prema zvijezdama. Zrcala ne rabim

u pripremama, u duše drugova se zagledam,

hrabreć ih svojom slabošću. Ništa me ne može

odvratiti od smrti koja oslobađa i stoga bez straha

stojim pred svojima, grudima okrenut neprijatelju,

spreman za bezbrojne strijele. Ništetnost i ništavnost

moj su jedini put. Ne sudim druge po njihovim

snovima, nit odlukama. Svijet je izmišljeni prostor

u kojem živi, i biba se, nepostojeće more. Snaga

moja tavori u nestajanju, odustaje svednevno od

nutarnjih  implozija što donose bezrazložni sjaj.

Cilj rijeke koju zovemo životom bezimeno je more;

niti najsvijetliji mač ne može naškoditi vodi,

razdijeliti dvoglavi svijet, okrunit orlovim ga snom.

 

Brasilia, 31. listopada 2011.

 

Planalto, brazilska ravan

 

 

Rimski zvekir

 

Soldati su pali

niz bile skaline

prima grebu svitlen

otklen spas je svitu.

 

Soldati su pali

prida Božjin grebon

otklen svitli jubav

prima tami svita.

 

Soldati su pali

kano crne zvizde

ispod stine greba

di se slavon kruni.

 

Soldati su moji

na lancunu bilen

otisnuli slike

svojih golih tila.

 

Di Isusa nima

soldati su pali

prid udaron vitra

ispod bile stine.

 

Moji sinci šesni

zarad kog ste pali;

rad Isusa milog

iz svitlega Grada.

 

Kairo, Uskrs, 23. travnja 2000.

 

 

 

Runo

 

Sjedim na krznu

drevne zvijeri.

 

Nada mnom plešu zvijezde.

 

Topiš grah u hladnoj vodi

grijući je svojim poljupcima.

 

Poput nedostižne si fuzije.

 

No jednoga dana, tko zna,

energija čistotna

postati će stvarnost.

 

Tad slovo bit ću,  jedino,

opunomoćenik zemnog alfabeta.

 

Plesač pod teškim zvijezdama.

 

Brasilia, 13. studenoga 2011.

 

 

 

San na smrt

 

Korov osvaja široka polja svijeta.

Korijenjem svojim steže i davi

žitne kucavice. I kada zlato

počne hrđati, gubiti boju i sjaj,

dolazi vrijeme nepojmljive opasnosti.

Lucernu nadomješta ošjobad,

hrana postaje pljesniva, a

djevojačka njedra rađaju nakaze.

 

Samilosna čeljad iscrpljuje se

uzduž puteljaka, pada s nogu

i užasne sanja snove.

Moja ljubljena spava u visokom,

žutom žitu poljana vječnosti

i sanja dragoga svog raspetog

na živici. Kljunovi planinskih

orlova puni su usirene krvi.

 

Stasa čovjek koji će donijeti

mir i vratiti sjaj zlatu sunca

i svježinu plodovima zemlje.

 

 

Spalatum

 

Slomljena zraka tone u zeleno

i onaj grad što na dalekoj obali traje,

tvrd i nestvaran, topi vezivo pamćenja

i pada to dublje u tamne podrume.

Brišu se brojevi sretnih godina,

a bol i nježnost – sve stane u šaku,

s par imena, kojim trgom i smradom luke.

 

Fantomska tamnožuta Kapetanija

umorna lebdi u spaciju vjekova.

Kao da nikada ne bjeh tamo, sićušan,

izgubljen među starim palmama,

sluteći sve moguće propasti i delikatne

smrti, leđima okrenut zamračenoj palači.

 

A sprijeda, avaj, bje li to more?

 

Hampstead Heath, 2. lipnja 1984.

 

 

 

Strnjaci kraj Vukovara

 

Šum kukuruznih stabljika u poljima repe.

Kukci i leptiri, ličinke i mine lebdeći sele

u negative grbova i prostor križa.

 

Tepih lišća, krunice od rogačeva zrnja

zagrle križni hvat, male jablane i topole.

 

Vodotoranj – stršljenovo gnijezdo, gelerni crteži.

Vrana jata oko njeg kruže, okol

tornjića crkve, navlače konopce minā.

Bokor razderanih udova s umetcima od

plastike. Trava u Marincima,

sažgano polje u Bogdanovcima.

Iločka graševina nakapnuta pelinom.

 

Iza groblja raste šuma zelenih

vojnika s angjeoskim trubama u

krošnjama. Hrvatske šume, voda

pada u noć. Zdenac je garav

rodio bijelu zmiju. Spol angjela.

 

 

 

Tierra del fuego

 

Mišlju te srebrnom pratim, skrovito

slijedim po pustim pampasima,

ljubopitivi svjedoče pampera i gauča.

Siđeš s broda u Mar del Plati

s Hrvatskom u bisagama, odjašeš u Rosario

potom u Cordobu. Dalek i sam, usklađuješ

dobrim zrakom Gardela i Piazzollu.

Uške ti probi, zlatnoga zvuka, žica

i fibulom bola sveza tvoje srce. Siluje te

rijeka dok vir mrvi konja, bjegunče od noža

razljućenog Indiosa. Nad glavom napinješ

harmoniku kano mistral jedra lađe.

U njoj se gnijezde slavuj i orao, usud

svećenikov. Od čega pobježe mladac iz bolskog

sjemeništa, neobrijan angjeo, budući

načelnik? Kako pounutrit znanje da putnik

i pustolov o kojemu zborim, hrabar brački

anhel, snježna munja ljetna, moj krotki  je

otac, loćnjak iz kamenica, krv šumne masline.

 

 

 

Ušesa i rozi, jasle crnog bora

 

Koliko ćeš zala iz zavjetrine izvući,

milujući glasove svjetlosti? O, dušo!

Dok nad portom lebdiš ti znaš otkud

rasuta dolazi bašćina. Od pijeska, nanovo,

gradit ćemo lica, ruke,  gradove, žal.

Tuga je vezivo, cement ove štale,

tkivo tromoj kravi i uhatom magaretu.

Ušima dragati, rozima blago bosti,

topliti vlažnim dahom. U sažalu nad prahom

kraljeva, sjenom i tminom bašćine. O, dušo,

kucni o moje čelo već, zadaj smrtnu mi ranu.

 

 

 

Vjetar s tamnih zvijezda

 

Lahor te dotiče prstima mojim, jastučićima toplim

po usnama pišuć imena ljubavi, obraslim s

mahovinom koja se ruši niza stijenje Plitvica, vodom

studenom šulja prama crnu vrtlogu, jami bez dna.

 

Sve što je živjelo i raslo sada pada i propada, kao

da nas nikada bilo nije, i kano da je gorje poleglo

što se negdar trsilo k nebu, izvijalo ćurlikom divljih

ptica što navještaše smrt, odlaske i ljubičastu propast.

 

I nije nas bilo, sada posvem istinski znam;  bijasmo

utvare koje lagahu sebi i svojim bližnjima, sklapahu oči

i ruke krhke u polegle cvjetove što gazili ih nakupci,

brstile koze i telad izgubljena na obroncima planina.

 

Ništa znali nismo, ništa razumijeli, samo je bol stezala

omče oko vratova ljubavnika, pometnute djece i roditelja

koji ne znahu nit otkuda dolaze nit kamo smjeraju vjetrovi,

oni što pušu dok je zimno i vruće, te raznose dim i paru

 

izdisaja, poskakuju nebesima čilo poput kozlića.

Vjetrovi koji pušu iz svemira i dolaze kadšto na zemlju

kano duhovi, razvijorenih krošnji sablasnih bajama,

nesmiljeno usamljeni, zauzlani, zaulareni, sapeti –

 

vjetrovi iz daleka, iz snovitih divljina, vjetrovi što zovemo

ih, drhteći sveudilj, zmajevima smrti s hrptova tamnih zvijezda.

 

Ouro Preto, Minas Gerais, 14. ožujka 2013.

 

 

 

Vulnus laceratum

 

S tvojim sam suzama umro,

Bože slomljenih kostiju,

tijelo sveto izbodenog koša i slabina;

izložbo modrica s trnovom krunom.

 

Isuse razdrtog srca

primi u svoje očinsko okrilje

pod šator nebeske svjetlosti

moju ranjenu riječ, grijehe moje

i kajanje; položi me na mirnu vodu

sutona i obzorju sinjem

dodaj boju žalosti. Uton moj

nek međ otocima bude ljubljenim,

uz kamenje odvaljeno od tvojih gudura.

 

U kamenolom, u kamenolom

odnesi me, unesi u zemljinu

ranu. Iz tvoje rane u ranu našijensku,

da rastvori mi se srce i s prahom

sretnim pomiješa, te postane grm

manjige i stablo masline. Da

nadvijem se nad Radonju poput

osamljene pinije, raščešljan vjetrom

s mora, i dohvatim sveti skut

kojim meteš vode i zemlju domovine.

 

New Delhi, 21. svibnja 1995.

 

 

 

Zefir

 

Ako imaš dva kruha

daj jedan siromahu,

 

drugi prodaj

i kupi jasmin

da nahraniš svoju dušu.

Podijeli

Komentari su suspendovani.