Drago Štambuk: Zefir
Daleko plove brodovi
odnose naše drage,
u daleke strane zemlje
daleko brodovi plove.
Odnose naše živote
u škrinjama s bijelim brašnom
i bačvama zlatnog ulja
u pohlepne strane zemlje.
Daleko plove brodovi
i provom paraju srca,
što ćemo s polovicam njinim
u dalekoj stranoj zemlji?
Bijeli šišmiš
U noć, u noć, oštrim krilim
svodom snijega naopakog.
U zrcalu kristal cvjeta
na licu se Boga smiješeć.
Bijela noć u ruhu crnu
svodi mi se oko struka.
Bog je vitak, plamna srca,
razni me ko bodež vatren.
Krvlju huja koji ledi
trage mu po bijeloj puti
zrak je prepun kasnih ura,
meda, krvi i cijuka.
Dioklecijanov prah
Uzalud bješe rostfrei žlicom
provaljivat trizmička usta Sfinge
varljive kako i spiruća kiša ljetna.
Zaludno bješe
u granitnim prahom oblijepljenoj kabanici
imenovat pljusak-tijelo kao povijesnog nositelja.
Sasvim ovlašno, jučerašnje, dok mlaka kiša
zbraja kvadratne centimetre izlizanog Peristila,
Luxor zjapeć pamti, dahtavim uzburkan isparinama.
Obeznožen od mravaca, nastojim se unijeti
mimo bijelog ruba u crnu kuglu noći.
Zalud bješe pljusak držati za ruke,
zarad zaostatnih blještavih kaplji
na linijama života i hypothenaru.
Dižem kapke k sjajnim oblucima
koji pune Vestibulum, nadohodeć iznenada
s juga, s bračkog hrpta kano zlodusi.
Neshvaćeni Imperatore, nemam snage za voljenje.
U mraku svijetle skošene oči lubina.
Tko znao bi pod zastorom kiše
nije li snaga nešto što ne postoji.
Napisano u kavani Luxor, Split, 1977
Do iza Božjih bezdana
Nazoru, Matošu
U poglavitom gradu
tražim tvoje ime,
sa sunčanim zôrom
usred ljute zime.
I strepim da sjena
pakla kasnog past će,
na sumpornu vodu
iz fontane niske.
Ljubiti ću šapat
kano kristal górah,
i svesrdni pjev
kano usud gorak.
Trajat će na Trgu
u obličju zračnom,
od cjelova cjelov
pokrit starom ranom.
Uz poglavit grad
vežem križa ime,
dok trnje se bliži
iz sve crnje zime.
Skutri svoje ime,
jeziče Hrvatâ,
na obalu morsku
poda glatke studi.
Spomeni se mene
svoga tužnog raba,
i kad ne bude me
u slovima hudim.
Londra, 4. siječnja 1989.
Zbogom
Sveđ brada raste
dok pogledom
druzi traže:
tko izbrijat će
lice Ivanovo,
prije no iznesu ga
na vječni počinak.
Tvoja draga
sapuna obraze
vlažeć ih suzama.
Draga žanje
oštrom britvom,
ravna pute među dlačicama.
Brižna draga
tvoje usne kuša,
dva hladna kamena.
El-Shatt
S plavo-svijetlih otoka i obala
iz svoje Hrvatske došavši,
prešavši modro i Crveno more,
dospjeste na sinajsko tlo
gdje negdar lutahu proroci.
Pridruženi u lutanju,
hodaste za svojom
gorućom zvijezdom. Ne našavši
je, sjedoste i legoste umorni,
zaspaste zauvijek pod maslinskim
nebom, sanjajući pinije
i jadranske prisoje. Slava tebi
izgnanička domovino. Počivala
u miru podneva i škriputu skarabeja.
Cairo, Dan mrtvih 1999.
Exodus
Tu sreću se bȉlâ mora i ruke ljubavi;
Jadran plavetni i mreškava Jonija drhtanja
vežu u čvor nerazorivog saveza, pod krunom
izlaska na pučinu baštine. U Otrantu stječu se
usne, a duša hrvatska napinje jedra. Naša tijela,
dva mora, otrudnjela od obilja soli, grle se,
prepliću. Vilinski moreuz, tjesnac spasenja,
skuše u redovima kano Grci u Marathonu. Usnice
tešču u grumenje modrog zlata, sol krijesta taloži
obruče oko hridinastih srca. Narod neumrli,
poput puka iz Bijele nedjelje, plovi. Ograđen
fantomskim i stvarnim otocima, hrvatskogrčki
rukohvat, sloga starih i novih Argonauta.
U kolijevci zibajućoj prelijeva se, ostarjela
morja, ciklopsko neparno oko. Trnova kruna
o štapu Kraljevstva. Maslinasta Cvjetnica.
Ljubljeni gradovi, puče moj, krv tvoju puštaju
eda potrne. Namjenjuju joj spokoj dna i sinji
pepel požarâ, u otklonjenim smirajima hrvatske
svijetle smrti.
Gustiš i proplanak
Slijepa je ljubav bez istine,
a istina bez ljubavi bodež
a kojim mladić probada svoje
srce. Ljubav grije, istina vidi.
Desna ruka i bez ljevice prinosi
hranu ustima, ali i lijeva ruka
može hraniti sama. Pridržat barem
komadić kruha, sačuvati mrvice
namijenjene vrapcima.
Istina ubija ako joj ljubav ne krči put.
Hrvatski zid plača
Majkama Vukovara
Ova cigla crna
sve je što mi osta,
oči tvoje modre
dva su vrela gorska.
Uzavrela Vuka
teška moja muka,
moj ljubljeni sine
tugo moja trpka.
Čekam te u noći
dok me bol ne slomi,
glas tvoj dalek čujem
hukom vihra zvoni.
Sjenu vidim tvoju
kako mi se šulja,
uz noć bi se svila
u cjelov da skutri.
Na krilu te njišem,
gdje mi sad počivaš;
kamo da ti pišem
gdje da krin ti stavim?
Koji brod me uklet
tvojoj raki ljulja
ne znam i ne mogu
pred Bogom se skriti.
A ljudi me rane,
kako li me boli
tvoje srce puklo,
praskozorje smrti.
Sva svjetlost je ovdje,
već mi ruke drži,
vodiš me u dvore
prema blagoj smrti.
Japanska razglednica
(Kazuo Ishiguro)
Još ima mora u Kanagawi
i valova što nam se stječu,
i dugih barki što se sijeku
s barkama iz drugog svijeta.
Još ima pogleda na Fuji
i snježnu kapu Božjih tala,
i bića krhkih krijeste bijele
u vrhovima surih vala.
London, ljeta 1988.
Kukurijek
Crna ruka
odiže snijeg.
Životno tjeme
pupanjem mekim
briše Kristov pad.
Hellebores, Hellebores!
Skromni cvjetak
iz mokrih šuma,
hrvatskih jaruga čedo.
Čudo mračna humusa.
Kako spremno buja
u tokijskim teglama
mirišući na domaju.
Tamni cvijete, ljepoto otrova.
Japanski izbore ljubavi,
one koja umire
predajući laticama
svoj posljednji dah.
Morski Božić
Uzdarju se veru vali,
modri srhni kano zima.
Djetić morjem naježenim
na slâmici barke drîma.
Ribar ga, i kurent ginga
pjevušeći nina nena.
Skuše, cipli i orade
u frolu se mrežu tišću.
Što će sinku malom darak
Ovog mora hrvatskoga?,
kad je blago sve što drago,
srebro lustri prahno ništa.
Londra, 1990.
Planalto
Izabirem svoje neprijatelje, uprežem u borna kola
niže demone, dok više postavljam na izvidnicama.
Pješadijom čvrstim bokove, a vrijeme početka bojne
određujem prema zvijezdama. Zrcala ne rabim
u pripremama, u duše drugova se zagledam,
hrabreć ih svojom slabošću. Ništa me ne može
odvratiti od smrti koja oslobađa i stoga bez straha
stojim pred svojima, grudima okrenut neprijatelju,
spreman za bezbrojne strijele. Ništetnost i ništavnost
moj su jedini put. Ne sudim druge po njihovim
snovima, nit odlukama. Svijet je izmišljeni prostor
u kojem živi, i biba se, nepostojeće more. Snaga
moja tavori u nestajanju, odustaje svednevno od
nutarnjih implozija što donose bezrazložni sjaj.
Cilj rijeke koju zovemo životom bezimeno je more;
niti najsvijetliji mač ne može naškoditi vodi,
razdijeliti dvoglavi svijet, okrunit orlovim ga snom.
Brasilia, 31. listopada 2011.
Planalto, brazilska ravan
Rimski zvekir
Soldati su pali
niz bile skaline
prima grebu svitlen
otklen spas je svitu.
Soldati su pali
prida Božjin grebon
otklen svitli jubav
prima tami svita.
Soldati su pali
kano crne zvizde
ispod stine greba
di se slavon kruni.
Soldati su moji
na lancunu bilen
otisnuli slike
svojih golih tila.
Di Isusa nima
soldati su pali
prid udaron vitra
ispod bile stine.
Moji sinci šesni
zarad kog ste pali;
rad Isusa milog
iz svitlega Grada.
Kairo, Uskrs, 23. travnja 2000.
Runo
Sjedim na krznu
drevne zvijeri.
Nada mnom plešu zvijezde.
Topiš grah u hladnoj vodi
grijući je svojim poljupcima.
Poput nedostižne si fuzije.
No jednoga dana, tko zna,
energija čistotna
postati će stvarnost.
Tad slovo bit ću, jedino,
opunomoćenik zemnog alfabeta.
Plesač pod teškim zvijezdama.
Brasilia, 13. studenoga 2011.
San na smrt
Korov osvaja široka polja svijeta.
Korijenjem svojim steže i davi
žitne kucavice. I kada zlato
počne hrđati, gubiti boju i sjaj,
dolazi vrijeme nepojmljive opasnosti.
Lucernu nadomješta ošjobad,
hrana postaje pljesniva, a
djevojačka njedra rađaju nakaze.
Samilosna čeljad iscrpljuje se
uzduž puteljaka, pada s nogu
i užasne sanja snove.
Moja ljubljena spava u visokom,
žutom žitu poljana vječnosti
i sanja dragoga svog raspetog
na živici. Kljunovi planinskih
orlova puni su usirene krvi.
Stasa čovjek koji će donijeti
mir i vratiti sjaj zlatu sunca
i svježinu plodovima zemlje.
Spalatum
Slomljena zraka tone u zeleno
i onaj grad što na dalekoj obali traje,
tvrd i nestvaran, topi vezivo pamćenja
i pada to dublje u tamne podrume.
Brišu se brojevi sretnih godina,
a bol i nježnost – sve stane u šaku,
s par imena, kojim trgom i smradom luke.
Fantomska tamnožuta Kapetanija
umorna lebdi u spaciju vjekova.
Kao da nikada ne bjeh tamo, sićušan,
izgubljen među starim palmama,
sluteći sve moguće propasti i delikatne
smrti, leđima okrenut zamračenoj palači.
A sprijeda, avaj, bje li to more?
Hampstead Heath, 2. lipnja 1984.
Strnjaci kraj Vukovara
Šum kukuruznih stabljika u poljima repe.
Kukci i leptiri, ličinke i mine lebdeći sele
u negative grbova i prostor križa.
Tepih lišća, krunice od rogačeva zrnja
zagrle križni hvat, male jablane i topole.
Vodotoranj – stršljenovo gnijezdo, gelerni crteži.
Vrana jata oko njeg kruže, okol
tornjića crkve, navlače konopce minā.
Bokor razderanih udova s umetcima od
plastike. Trava u Marincima,
sažgano polje u Bogdanovcima.
Iločka graševina nakapnuta pelinom.
Iza groblja raste šuma zelenih
vojnika s angjeoskim trubama u
krošnjama. Hrvatske šume, voda
pada u noć. Zdenac je garav
rodio bijelu zmiju. Spol angjela.
Tierra del fuego
Mišlju te srebrnom pratim, skrovito
slijedim po pustim pampasima,
ljubopitivi svjedoče pampera i gauča.
Siđeš s broda u Mar del Plati
s Hrvatskom u bisagama, odjašeš u Rosario
potom u Cordobu. Dalek i sam, usklađuješ
dobrim zrakom Gardela i Piazzollu.
Uške ti probi, zlatnoga zvuka, žica
i fibulom bola sveza tvoje srce. Siluje te
rijeka dok vir mrvi konja, bjegunče od noža
razljućenog Indiosa. Nad glavom napinješ
harmoniku kano mistral jedra lađe.
U njoj se gnijezde slavuj i orao, usud
svećenikov. Od čega pobježe mladac iz bolskog
sjemeništa, neobrijan angjeo, budući
načelnik? Kako pounutrit znanje da putnik
i pustolov o kojemu zborim, hrabar brački
anhel, snježna munja ljetna, moj krotki je
otac, loćnjak iz kamenica, krv šumne masline.
Ušesa i rozi, jasle crnog bora
Koliko ćeš zala iz zavjetrine izvući,
milujući glasove svjetlosti? O, dušo!
Dok nad portom lebdiš ti znaš otkud
rasuta dolazi bašćina. Od pijeska, nanovo,
gradit ćemo lica, ruke, gradove, žal.
Tuga je vezivo, cement ove štale,
tkivo tromoj kravi i uhatom magaretu.
Ušima dragati, rozima blago bosti,
topliti vlažnim dahom. U sažalu nad prahom
kraljeva, sjenom i tminom bašćine. O, dušo,
kucni o moje čelo već, zadaj smrtnu mi ranu.
Vjetar s tamnih zvijezda
Lahor te dotiče prstima mojim, jastučićima toplim
po usnama pišuć imena ljubavi, obraslim s
mahovinom koja se ruši niza stijenje Plitvica, vodom
studenom šulja prama crnu vrtlogu, jami bez dna.
Sve što je živjelo i raslo sada pada i propada, kao
da nas nikada bilo nije, i kano da je gorje poleglo
što se negdar trsilo k nebu, izvijalo ćurlikom divljih
ptica što navještaše smrt, odlaske i ljubičastu propast.
I nije nas bilo, sada posvem istinski znam; bijasmo
utvare koje lagahu sebi i svojim bližnjima, sklapahu oči
i ruke krhke u polegle cvjetove što gazili ih nakupci,
brstile koze i telad izgubljena na obroncima planina.
Ništa znali nismo, ništa razumijeli, samo je bol stezala
omče oko vratova ljubavnika, pometnute djece i roditelja
koji ne znahu nit otkuda dolaze nit kamo smjeraju vjetrovi,
oni što pušu dok je zimno i vruće, te raznose dim i paru
izdisaja, poskakuju nebesima čilo poput kozlića.
Vjetrovi koji pušu iz svemira i dolaze kadšto na zemlju
kano duhovi, razvijorenih krošnji sablasnih bajama,
nesmiljeno usamljeni, zauzlani, zaulareni, sapeti –
vjetrovi iz daleka, iz snovitih divljina, vjetrovi što zovemo
ih, drhteći sveudilj, zmajevima smrti s hrptova tamnih zvijezda.
Ouro Preto, Minas Gerais, 14. ožujka 2013.
Vulnus laceratum
S tvojim sam suzama umro,
Bože slomljenih kostiju,
tijelo sveto izbodenog koša i slabina;
izložbo modrica s trnovom krunom.
Isuse razdrtog srca
primi u svoje očinsko okrilje
pod šator nebeske svjetlosti
moju ranjenu riječ, grijehe moje
i kajanje; položi me na mirnu vodu
sutona i obzorju sinjem
dodaj boju žalosti. Uton moj
nek međ otocima bude ljubljenim,
uz kamenje odvaljeno od tvojih gudura.
U kamenolom, u kamenolom
odnesi me, unesi u zemljinu
ranu. Iz tvoje rane u ranu našijensku,
da rastvori mi se srce i s prahom
sretnim pomiješa, te postane grm
manjige i stablo masline. Da
nadvijem se nad Radonju poput
osamljene pinije, raščešljan vjetrom
s mora, i dohvatim sveti skut
kojim meteš vode i zemlju domovine.
New Delhi, 21. svibnja 1995.
Zefir
Ako imaš dva kruha
daj jedan siromahu,
drugi prodaj
i kupi jasmin
da nahraniš svoju dušu.
