Danilo Lompar: Ljubav (i) poslije saznanja o svijetu
I MRTAV BIH TE SANJAO
praskozorja ljubim
kao u mladosti
zuji u ušima:
smrt je blizu
(kao i ti ljubavi)
a tako daleko
sad spavaš
s rukom prebačenom
preko nečijeg ramena
i ne znaš da nad tobom bdim
da mi nijesi navika
što uspavljuje
ne zaboravljam te
ni u predvorju smrti
i mrtav bih te sanjao
za svaki slučaj
nagovorio sam pjesmu
da ti sašije besmrtno
odijelo ljepote
da jednom
zajedno s neba gledamo
kako neko drugi sanjari o njoj
možda onaj isti
što je sada
ne vidi od velike blizine
daljina
tvoje ljepote
možda ga učini
i pjesnikom
koji ne spava
dok mu biseri
padaju pred očima
MRTVE RUKE
zašto u svakoj kapi kiše
vidim tvoje ruke – dvije uvele grane
korijen iz mene da povrate – ti snivaše
da moja ti krv svjetlost u oči udahne
al nema me ko nekad pod prozorom tvojim
da ti pjevam pjesme čudno milozvučne
kad sam znao da ti dane ispunim i obojim
i spasim te od stvarnosti bučne – smrtonosne
zašto u tvojim očima tugu samo vidim
i poistovjećujem je s kišom na modrom ti licu
ko da ću s njenim prestankom izbjeći da se postidim
što umjesto ljubavi Gospo izabra neviđelicu
tvoje su ruke Gospo bez korijena zauvijek mrtve
kažem milost pred tugom podari Svemoćni Bože
da nevjerstvom što ubi – budu joj proste sve te žrtve
kad povijest ljepote njene stihove prizvati može
PROBUDI SE ZA NAS
kažem
ne spavaj
(u) ovom veličanstvenom danu
samo još tvoje oči
nedostaju
i naša igra u polju
s leptirima
dok sunce
milujući ti lice
rađa jedan novi život
i briše ožiljke prošlosti
i brige o budućnosti
u tvojoj glavi
postoji samo vrijeme sadašnje
moje usne
na tvojim kapcima
poništavaju granicu prostora i vremena
i moja nekadašnja pitanja
o trajanju sreće
iščezavaju u zaborav
dok trčiš za bijelim konjima djetinjstva
ne mogu te uhvatiti
u tvojoj čaroliji
nadčulnog
plesa
i sada ti govoriš:
ne spavaj
(u) ovom veličanstvenom danu
samo još tvoje oči
nedostaju
probudi se za nas:
jedino sreća udvoje
može imati potpunost svemira
sjeti se tih riječi
dok si bdio nada mnom
i čuvao me od robota
da ne ukradu mi
ovaj san
koji živim zaklonjena
od stvarnosti: pod tvojim štitom poezije
RITUALI LJUBAVI KESTENJASTIH OČIJU
Od tamnog naličja zlatne jeseni
noćnim stihovima, čuvam dušu tvoju
kao na početku, istom vatrom zaneseni –
zaljubljeni u kestenjastih očiju boju
kao tvoju skromnost, nađoh tek u romanima ruskim
i strpljivost, dok čekaš moj povratak iz mašte
i kad zamičem mediteranskim ulicama uskim
tvoja sjenka povijena, s jednom ružom iz bašte
samo na našem balkonu, u praskozorje svijetli sijalica:
ti umorna od brige al’ s osmijehom, vrata otvaraš
– vraćam se u kaputu crnom i ispijenog lica –
blagošću i pažnjom, iznova bajku nam stvaraš
spuštaju se kapci kestenjastih očiju
pred umorom, ljubav seli se u san:
kao princezu uvodim te, u poetsku kočiju
a sjutra, opet rituali ljubavi – nadstvaran dan
zaljubljeni u kestenjastih očiju boju
kao na početku, istom vatrom zaneseni –
noćnim stihovima, čuvam dušu tvoju
od tamnog naličja zlatne jeseni
OVAKO SAMO MOŽE IZGLEDATI BESKRAJ
Tišina
pojačava našu ljubav
volimo se isto kao u snu
ostaju tragovi
tvojih malih stopala u pijesku
i razbacana odjeća
opet smo sami
more ti i ja
i ptice nam golicaju dlanove
jedući iz ruku
kažeš
ovako bi se mogla
završiti posljednja pjesma
tvoje knjige
i skupljanjem školjki
s porukom u njima
moru na čuvanje
do neke sljedeće tišine
do neke sljedeće knjige
ja ću biti tvoja poezija
čije će korice
uvijek
biti otvorene za tebe
kažem
s ljubavlju je i počela
slijedi
duboki uzdah
poljubac u vrat
i tvoje spuštene duge trepavice
potom
podignuti kapci
bljesak tvojih bisera:
kažem
ovako samo može izgledati beskraj
takva je i ova knjiga
nikad zatvorenih korica
nikad prekinutog sna u stvarnosti:
knjiga-žena
koju pišeš cijelog života
(korijen koji se stalno obnavlja)
uvijek je novi početak –
prikupljanje plodova
one iste
ljubavi vječne
NIJESI ZNALA DA SAM OD TVOJEG VAZDUHA
Nastajanje ove pjesme podstaknuto je životom (energijom i ljubavlju) Dušice Vugdelić
od jednog zagrljaja
može se živjeti
cijeli život
kažem
u jednom zagrljaju
zna da prebiva
i cijela vječnost
tvoj pogled će poništiti konačnost
i granicu svijesti
disaćeš za mene
kad dani budu me vukli bezdanu
tvoji mladeži po leđima
biće moj kompas
na putu beskraja
a tvoj dječiji smijeh
opet će prosvijetliti moju dušu
tražićeš
da ti ponavljam
muziku tišine
koja se slaže
s tvojom večernjom crnom haljinom
koju si obukla samo za mene
jednom i nikad više
jer naš susret je u stvari bio vječnost
shvatili smo
u snu
kad bih se budio prije tebe
pozajmljivao bih vazduh
s tvojih usana
na javi ti ga vraćao
kroz stvari koje voliš
udišući me
(dok sanjala si naš let)
nijesi znala da sam od tvojeg vazduha
oživotvoren
i ti si od mene pozajmljivala vazduh
(dok pravio sam se da spavam)
ali mi to nijesi rekla
sve do onog dana
kad priznali smo oboje
da smo živi jedno zbog drugog
POEZIJA TE NE DA…
Poslije svih melanholičnih koraka
Ko će ti vjerovati da nijesi bio lud?
Ako ne napraviš više ni pomaka
Udvostručiće se i na nebu sud
Kako je teško pod moranjem živjeti
A već obilježen, nosiš žig na duši
I najljepši stihovi, u odustajanju bi posivjeli
Pokajanje, postalo lažno, u vječitoj tmuši
Opalo lišće progovara: kreni za mnom –
Ovdje će svaka ljubav, postati list žuti
Zove te jesen putu tamnom, bespovratnom
Poezija te ne da a jesen tužna, nemoćna ćuti
I traži ljude ogoljene, otupjele, bez duha
Koga Poezija ne brani – stvoren je za pad,
Taj nema za strpljenje i razboritost sluha:
Spasiti mu život može, samo duhovna glad
SVIJETU JOŠ JEDNOM DATI STIH
Pustiti pijane vojske da prođu
I slavlja bezumnih
Biti otmjen, miran, tih
Ostati kod kuće:
Ljubiti, čitati, pisati –
Svijetu još jednom dati stih
Pustiti da se umore
Isprazni, pohlepni, zli
I noću, kad već svima duša spi
Postavljati buktinje duha
U njihove mračne logore –
Svijetu još jednom dati stih
Sanjati, lebdjeti
I sa travama u miru biti
Da u hladnoći svijeta i preziru svih
Možeš u tim travama glavu zakloniti
I gonjeno tijelo od zvijeri odmoriti
– Neka te Gospod sačuva od opakih
Jer ti opet svijetu, želiš dati stih
Biti otmjen, miran, tih
Ljubiti, čitati, pisati
Sanjati, lebdjeti
I sa travama u miru biti
Pred hladnoćom svijeta i prezirom svih –
Svijetu još jednom dati stih
PLOD BESKRAJA
Snagu i smisao daje ti Jahve
I brani te od lažljivog n i š t a
Svjetlost koja ti ukazuje na sve
Vatra u srcu umjesto pepelišta
Tuga pretvorena u Vječnu Radost
Sjedinjuje našu Ljubav Vjeru Nadu
To On prouzrokuje da bude nam Blagost
Ispunjava obećanja svojem Božjem stadu
U našim srcima nestalo je gnjeva
Sad slijedimo Sina Božjeg Isusa Hrista
U bijele nas haljine ljubavi odijeva
Da nam misli i djela pred Ocem budu čista
Da primimo Njegovu nezasluženu dobrotu
U Božjem Kraljevstvu obećanog Raja
Tamo đe niko neće nanijeti bol i sramotu
I savršenost posijanog rađa Plod Beskraja
POVRATAK IZGUBLJENOG SINA
Povratak izgubljenog sina
U gnijezdo Oca brižnog
Radost je najveća – silna
Što porazi kušača zlobnog
Pobijedi ljubav stvorena
Po Jahvinoj savršenoj slici
Satanina vlast bješe ugrožena
Krvniku ljudskom čuše se krici
Do kraja ogoli se zvijer lažljiva
Što zavodi u strašnu smrt ljude
I lakomi sad viđe obećanja varljiva
I shvati: u vječni život ne idu Jude
Za našu tugu jedan lijek postoji
Zahvalnost za Otkupninu Ocu svome
A Lucifer posljednje dane broji
U Armagedonu mu se zadnje nade lome
Jedino bliskost sa Svemoćnim Stvoriteljem
Može nadomjestiti srca prazninu
Možeš postati najboljim prijateljem
Onog koji jedini ima sveobuhvatnu puninu
OBNAVLJANJE DUŠE
Sve što te iskušava ili ti nedostaje
Za dobro je tvojeg duha i tijela
Raduj se jer tako se čovjek ostaje
U trpljenju se obnavlja tvoja duša bijela
Tamo đe sve teče lako, a ugodno biva
Najveća opasnost vreba prikrivena
Kad sve imaš: ne promišljaš i ne snivaš
Prividno se krećeš, a tajna ostaje neotkrivena
Tajna mudrosti, bez koje uvijek sebi kažeš:
Još jednu želju da ispunim i biću srećan
A znaš da bez nje, iznova sebe lažeš
Vrteći se ukrug, bivaš sve više grješan
Znajući, da bez mudrosti nema punine srca
Niti radosti i smirenja, koje nikad ne blijede
Kao što se riba u mreži, na suvom, koprca
I čovjek van istine, ne oslobađa se bijede
* * *
Gospode
rekoh im Tvoju istinu
i razbježaše se
u strahu
za svoju dobit
i u nemoći da se suprotstave
(razotkrivanju njihovih namjera)
mudrosti božjoj
a osmijehe i vrijeme
sačuvaše za slične sebi
(zapamtih tu usiljenost podrške
jednih drugima)
dok uzaludno iščekivahu
da im se ludost
bez blagoslova
pretvori u plodove
da bi dokazali
da se i bez tebe može Gospode
i slavodobitno svoj ego učvrstili
na tronu umišljene besprijekornosti
evo me
opet samoći gostujem
i tišina se stapa s Tvojim
mirom darivanim
jer ljudi su opet
susret za želje vezali
a ne za ispunjenje duha
ujedinjenog s drugima
kad opet provirim u svijet
daj mi snagu Svemoćni
da zaćutim pred onima
koji nikad neće odbaciti ispraznost
da moja riječ bude
usmjerena ka onima
koji je trebaju
da ih sačuva u služenju
Tebi na slavu
Gospode u vječnosti
LJUBAV (I) POSLIJE SAZNANJA O SVIJETU
nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti
sve što možeš dati
ljubav je –
nju ne želiš odbaciti
neshvatanje osuda osveta
gnjev i mržnja
prostranstvo je nepregledno
ne pokušavaj čupati korijene
ovom svijetu
tvoje je da slijediš
ljubav
datu od Onoga
koji s njom je svijet pobijedio
opaši se
štitom molitve
i razmjenjuj s odabranima
ljepotu duha istinitog
ne trudi se
da nasmiješ namrgođeni svijet
proglasiće te za dvorsku ludu zlonamjernu
(ni osmijeh ni svjetlost
nijesu potrebni svijetu taštine
koji ne postoji izvan nezasitog posjedovanja
kojemu prethodi dugo planirano
koristoljublje)
nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti
postoji samo mir
sa sobom
(tada đavo traži
da proždere drugu žrtvu)
čak i kad saznaš
da svijet iz dokonosti
nikad neće poroditi ljubav
vraćaš mu se ispružene ruke
viteštvo je u nadi
osjećaš
ljubav nenadmašna
očekuje blagost
jer i lavovi igraju se s đecom
u Kraljevstvu Božjem
volja Tvoja
– možda će jednom
odričući se ega čovjek
reći –
a ne moja
samoopravdavanjā u grijehu
željama i odlukama:
– u optužbama drugoga
kao u edenskom vrtu
