Danilo Lompar: Ljubav (i) poslije saznanja o svijetu

 

I MRTAV BIH TE SANJAO

praskozorja ljubim
kao u mladosti

zuji u ušima:
smrt je blizu
(kao i ti ljubavi)
a tako daleko

sad spavaš
s rukom prebačenom
preko nečijeg ramena
i ne znaš da nad tobom bdim

da mi nijesi navika
što uspavljuje

ne zaboravljam te
ni u predvorju smrti

i mrtav bih te sanjao

za svaki slučaj
nagovorio sam pjesmu
da ti sašije besmrtno
odijelo ljepote

da jednom
zajedno s neba gledamo
kako neko drugi sanjari o njoj

možda onaj isti
što je sada
ne vidi od velike blizine

daljina
tvoje ljepote
možda ga učini
i pjesnikom

koji ne spava
dok mu biseri
padaju pred očima

 

MRTVE RUKE

zašto u svakoj kapi kiše
vidim tvoje ruke – dvije uvele grane
korijen iz mene da povrate – ti snivaše
da moja ti krv svjetlost u oči udahne

al nema me ko nekad pod prozorom tvojim
da ti pjevam pjesme čudno milozvučne
kad sam znao da ti dane ispunim i obojim
i spasim te od stvarnosti bučne – smrtonosne

zašto u tvojim očima tugu samo vidim
i poistovjećujem je s kišom na modrom ti licu
ko da ću s njenim prestankom izbjeći da se postidim
što umjesto ljubavi Gospo izabra neviđelicu

tvoje su ruke Gospo bez korijena zauvijek mrtve
kažem milost pred tugom podari Svemoćni Bože
da nevjerstvom što ubi – budu joj proste sve te žrtve
kad povijest ljepote njene stihove prizvati može

 

PROBUDI SE ZA NAS

kažem
ne spavaj

(u) ovom veličanstvenom danu
samo još tvoje oči
nedostaju

i naša igra u polju
s leptirima

dok sunce
milujući ti lice
rađa jedan novi život
i briše ožiljke prošlosti
i brige o budućnosti
u tvojoj glavi
postoji samo vrijeme sadašnje

moje usne
na tvojim kapcima
poništavaju granicu prostora i vremena

i moja nekadašnja pitanja
o trajanju sreće
iščezavaju u zaborav

dok trčiš za bijelim konjima djetinjstva
ne mogu te uhvatiti
u tvojoj čaroliji
nadčulnog
plesa

i sada ti govoriš:

ne spavaj
(u) ovom veličanstvenom danu
samo još tvoje oči
nedostaju

probudi se za nas:
jedino sreća udvoje
može imati potpunost svemira

sjeti se tih riječi
dok si bdio nada mnom
i čuvao me od robota
da ne ukradu mi
ovaj san
koji živim zaklonjena
od stvarnosti: pod tvojim štitom poezije

 

RITUALI LJUBAVI KESTENJASTIH OČIJU

Od tamnog naličja zlatne jeseni
noćnim stihovima, čuvam dušu tvoju
kao na početku, istom vatrom zaneseni –
zaljubljeni u kestenjastih očiju boju

kao tvoju skromnost, nađoh tek u romanima ruskim
i strpljivost, dok čekaš moj povratak iz mašte
i kad zamičem mediteranskim ulicama uskim
tvoja sjenka povijena, s jednom ružom iz bašte

samo na našem balkonu, u praskozorje svijetli sijalica:
ti umorna od brige al’ s osmijehom, vrata otvaraš
– vraćam se u kaputu crnom i ispijenog lica –
blagošću i pažnjom, iznova bajku nam stvaraš

spuštaju se kapci kestenjastih očiju
pred umorom, ljubav seli se u san:
kao princezu uvodim te, u poetsku kočiju
a sjutra, opet rituali ljubavi – nadstvaran dan

zaljubljeni u kestenjastih očiju boju
kao na početku, istom vatrom zaneseni –
noćnim stihovima, čuvam dušu tvoju
od tamnog naličja zlatne jeseni

 

OVAKO SAMO MOŽE IZGLEDATI BESKRAJ 

Tišina
pojačava našu ljubav
volimo se isto kao u snu

ostaju tragovi
tvojih malih stopala u pijesku
i razbacana odjeća

opet smo sami
more ti i ja
i ptice nam golicaju dlanove
jedući iz ruku

kažeš
ovako bi se mogla
završiti posljednja pjesma
tvoje knjige

i skupljanjem školjki
s porukom u njima
moru na čuvanje

do neke sljedeće tišine
do neke sljedeće knjige
ja ću biti tvoja poezija
čije će korice
uvijek
biti otvorene za tebe

kažem
s ljubavlju je i počela

slijedi
duboki uzdah
poljubac u vrat
i tvoje spuštene duge trepavice

potom
podignuti kapci
bljesak tvojih bisera:

kažem
ovako samo može izgledati beskraj

takva je i ova knjiga
nikad zatvorenih korica
nikad prekinutog sna u stvarnosti:

knjiga-žena
koju pišeš cijelog života
(korijen koji se stalno obnavlja)
uvijek je novi početak –

prikupljanje plodova
one iste
ljubavi vječne

NIJESI ZNALA DA SAM OD TVOJEG VAZDUHA

Nastajanje ove pjesme podstaknuto je  životom (energijom i ljubavlju) Dušice Vugdelić

od jednog zagrljaja
može se živjeti
cijeli život
kažem

u jednom zagrljaju
zna da prebiva
i cijela vječnost

tvoj pogled će poništiti konačnost
i granicu svijesti

disaćeš za mene
kad dani budu me vukli bezdanu

tvoji mladeži po leđima
biće moj kompas
na putu beskraja

a tvoj dječiji smijeh
opet će prosvijetliti moju dušu

tražićeš
da ti ponavljam
muziku tišine

koja se slaže
s tvojom večernjom crnom haljinom
koju si obukla samo za mene
jednom i nikad više

jer naš susret je u stvari bio vječnost
shvatili smo
u snu

kad bih se budio prije tebe
pozajmljivao bih vazduh
s tvojih usana

na javi ti ga vraćao
kroz stvari koje voliš

udišući me
(dok sanjala si naš let)
nijesi znala da sam od tvojeg vazduha

oživotvoren

i ti si od mene pozajmljivala vazduh
(dok pravio sam se da spavam)
ali mi to nijesi rekla

sve do onog dana
kad priznali smo oboje
da smo živi jedno zbog drugog

 

POEZIJA TE NE DA…

Poslije svih melanholičnih koraka
Ko će ti vjerovati da nijesi bio lud?
Ako ne napraviš više ni pomaka
Udvostručiće se i na nebu sud

Kako je teško pod moranjem živjeti
A već obilježen, nosiš žig na duši
I najljepši stihovi, u odustajanju bi posivjeli
Pokajanje, postalo lažno, u vječitoj tmuši

Opalo lišće progovara: kreni za mnom –
Ovdje će svaka ljubav, postati list žuti
Zove te jesen putu tamnom, bespovratnom
Poezija te ne da a jesen tužna, nemoćna ćuti

I traži ljude ogoljene, otupjele, bez duha
Koga Poezija ne brani – stvoren je za pad,
Taj nema za strpljenje i razboritost sluha:
Spasiti mu život može, samo duhovna glad

 

SVIJETU JOŠ JEDNOM DATI STIH

Pustiti pijane vojske da prođu
I slavlja bezumnih
Biti otmjen, miran, tih
Ostati kod kuće:
Ljubiti, čitati, pisati –
Svijetu još jednom dati stih

Pustiti da se umore
Isprazni, pohlepni, zli
I noću, kad već svima duša spi
Postavljati buktinje duha
U njihove mračne logore –
Svijetu još jednom dati stih

Sanjati, lebdjeti
I sa travama u miru biti
Da u hladnoći svijeta i preziru svih
Možeš u tim travama glavu zakloniti
I gonjeno tijelo od zvijeri odmoriti
– Neka te Gospod sačuva od opakih
Jer ti opet svijetu, želiš dati stih

Biti otmjen, miran, tih
Ljubiti, čitati, pisati
Sanjati, lebdjeti
I sa travama u miru biti
Pred hladnoćom svijeta i prezirom svih –
Svijetu još jednom dati stih

PLOD BESKRAJA

Snagu i smisao daje ti Jahve
I brani te od lažljivog n i š t a
Svjetlost koja ti ukazuje na sve
Vatra u srcu umjesto pepelišta

Tuga pretvorena u Vječnu Radost
Sjedinjuje našu Ljubav Vjeru Nadu
To On prouzrokuje da bude nam Blagost
Ispunjava obećanja svojem Božjem stadu

U našim srcima nestalo je gnjeva
Sad slijedimo Sina Božjeg Isusa Hrista
U bijele nas haljine ljubavi odijeva
Da nam misli i djela pred Ocem budu čista

Da primimo Njegovu nezasluženu dobrotu
U Božjem Kraljevstvu obećanog Raja
Tamo đe niko neće nanijeti bol i sramotu
I savršenost posijanog rađa Plod Beskraja

POVRATAK IZGUBLJENOG SINA

Povratak izgubljenog sina
U gnijezdo Oca brižnog
Radost je najveća – silna
Što porazi kušača zlobnog

Pobijedi ljubav stvorena
Po Jahvinoj savršenoj slici
Satanina vlast bješe ugrožena
Krvniku ljudskom čuše se krici

Do kraja ogoli se zvijer lažljiva
Što zavodi u strašnu smrt ljude
I lakomi sad viđe obećanja varljiva
I shvati: u vječni život ne idu Jude

Za našu tugu jedan lijek postoji
Zahvalnost za Otkupninu Ocu svome
A Lucifer posljednje dane broji
U Armagedonu mu se zadnje nade lome

Jedino bliskost sa Svemoćnim Stvoriteljem
Može nadomjestiti srca prazninu
Možeš postati najboljim prijateljem
Onog koji jedini ima sveobuhvatnu puninu

OBNAVLJANJE DUŠE

Sve što te iskušava ili ti nedostaje
Za dobro je tvojeg duha i tijela
Raduj se jer tako se čovjek ostaje
U trpljenju se obnavlja tvoja duša bijela

Tamo đe sve teče lako, a ugodno biva
Najveća opasnost vreba prikrivena
Kad sve imaš: ne promišljaš i ne snivaš
Prividno se krećeš, a tajna ostaje neotkrivena

Tajna mudrosti, bez koje uvijek sebi kažeš:
Još jednu želju da ispunim i biću srećan
A znaš da bez nje, iznova sebe lažeš
Vrteći se ukrug, bivaš sve više grješan

Znajući, da bez mudrosti nema punine srca
Niti radosti i smirenja, koje nikad ne blijede
Kao što se riba u mreži, na suvom, koprca
I čovjek van istine, ne oslobađa se bijede

*  *  *

Gospode
rekoh im Tvoju istinu

i razbježaše se
u strahu
za svoju dobit
i u nemoći da se suprotstave
(razotkrivanju njihovih namjera)
mudrosti božjoj

a osmijehe i vrijeme
sačuvaše za slične sebi
(zapamtih tu usiljenost podrške
jednih drugima)

dok uzaludno iščekivahu
da im se ludost
bez blagoslova
pretvori u plodove

da bi dokazali
da se i bez tebe može Gospode
i slavodobitno svoj ego učvrstili
na tronu umišljene besprijekornosti

evo me
opet samoći gostujem
i tišina se stapa s Tvojim
mirom darivanim

jer ljudi su opet
susret za želje vezali
a ne za ispunjenje duha
ujedinjenog s drugima

kad opet provirim u svijet
daj mi snagu Svemoćni
da zaćutim pred onima
koji nikad neće odbaciti ispraznost

da moja riječ bude
usmjerena ka onima
koji je trebaju
da ih sačuva u služenju
Tebi na slavu
Gospode u vječnosti

LJUBAV (I) POSLIJE SAZNANJA O SVIJETU

nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti

sve što možeš dati
ljubav je –
nju ne želiš odbaciti

neshvatanje osuda osveta
gnjev i mržnja
prostranstvo je nepregledno

ne pokušavaj čupati korijene
ovom svijetu

tvoje je da slijediš
ljubav
datu od Onoga
koji s njom je svijet pobijedio

opaši se

štitom molitve

i razmjenjuj s odabranima

ljepotu duha istinitog

ne trudi se
da nasmiješ namrgođeni svijet
proglasiće te za dvorsku ludu zlonamjernu

(ni osmijeh ni svjetlost
nijesu potrebni svijetu taštine
koji ne postoji izvan nezasitog posjedovanja
kojemu prethodi dugo planirano
koristoljublje)

nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti

postoji samo mir
sa sobom
(tada đavo traži
da proždere drugu žrtvu)

čak i kad saznaš
da svijet iz dokonosti
nikad neće poroditi ljubav

vraćaš mu se ispružene ruke

viteštvo je u nadi
osjećaš
ljubav nenadmašna
očekuje blagost

jer i lavovi igraju se s đecom
u Kraljevstvu Božjem

volja Tvoja
– možda će jednom
odričući se ega čovjek
reći –
a ne moja
samoopravdavanjā u grijehu
željama i odlukama:

– u optužbama drugoga
kao u edenskom vrtu

Podijeli

Komentari su suspendovani.