DANILO LOMPAR
PRED APOKALIPSU
PRED APOKALIPSU
GOVORI DVOJNIK
kažem ti
lijevo je izmet
desno je izmet
moraš ići pravo
kažu
dolje je pakao
on se razlikuje
a pravo je: pravo na život
kad smo već morali biti rođeni
kažem dobro je što ćemo jednom biti oslobođeni
tamo gore:
iako nema ni poezije
ni grijeha
ni smijeha
ni snova
ni nemira kad sretneš
njene melanholične oči
i kad izmiču –
žudnja
sve više raste
i pjesma se piše i vino se toči
i imaš muda da kažeš vlasti:
mladost (mi) ukradoste
još jednom turom
društvo častiš
ali znaš
da moraš nastaviti pravo
kažem ti
lijevo je izmet
desno je izmet
a nazad ne možeš
i uspomene su uvijek sjetne
znaš
sve buduće slike su istovjetne
i svoj domet svako zna
pa ipak se ne da
i zato moraš ići pravo
da kažu ti bravo
oni
banalnosti i tame pioni
uzaludno
svijet je gomilanje ravnodušnosti
– u tebi emocije ipak traju
pretvaraš ih u pjesmu
a svijet samoljublje
u novac
koji ne želi ni sa kim dijeliti
ti vječito tužan
što ćeš ga pjesmom pobijediti
– jer pjesnik uvijek sanja
da svi žive pjesmu:
da vrijeme miruje svima –
duh da teče
i da nema bespovratnog sna
kako to jednom reče
danilo lompar
kažu
da je bio dobar
– ja i danas mislim
da je u pitanju samoljublje –
i da je osim pjesama
dijelio s ljudima – i manu: da ih voli –
tako barem kažu
oni koji su ga poznavali
oni drugi bi samo dodavali
doprinos ravnodušnosti:
duh im ne treba
nestanak svijeta
može biti sjutra
i neće ih boljeti
nijesu oni krivi
što duhovnost
smeta provodu
vele
hoće da se opuste
ne žele ništa
što ih umara
pred apokalipsu
nekog duhovnost
– ta pozitivna apokalipsa – tješi
govorio sam
ja sam se uvijek
osjećao umornim
čak i kad bih bivao ushićen
a tek tužan
ali nikada zadovoljan
to mi je najveća mana – govorili su
kažem
samo Bog može biti zadovoljan
ali ne sa svijetom
koji je stvorio
nezadovoljstvo traži
– kao i u poeziji –
novo stvaranje
i Njegov novi
Dolazak:
Autora Ljubavi – Teksta – Svijeta…
mart 2010.
* * *
mit
tako dovoljan
da zaigramo ispočetka
igru ljepote
Duha
i uvijek odluka presudna po život
ta bliskost smrti
da bi se još jednom
izgovorila riječ iskušenja
– govorilo o sumnji
i mitu s početka
koliko očajanja
samo da Riječ preživi
i kad sve gubismo
kao kad Hrista ubijasmo
pa ga opet ljubismo
da li je Riječ oživjela Njega
ili On Riječ
tek opet zavoljesmo
(po)vjerovasmo u mit:
da potraje volja i pred Sizifofskim…
– mit
tako dovoljan
da zaigramo ipočetka
igru Duha…
ODGOVOR
Ko je sretan čovjek? Onaj ko u vlastitoj kući
može vidjeti malenu djecu, prljavu od gliba,
kako skaču i padaju i plaču “Munichandra”
preveo profesor Piterson
I kad si najviše letio
znao si da se mora pasti
ti bi se i najsrećniji sjetio
besmisla koji će te napasti
– da vrijeme poslaće bola strijelu
na tvoje najdraže – sve što si stvarao
da odbrana smisla traži riječ smjelu
i istrajnu: ni ushićen nijesi dušu odmarao
ali ništa te ne može razdvojiti od nade
u pogled dječiji i njihov razgovor
i kad najtamnija strana života sreću krade
znaćeš da su đeca biserje – opstanka odgovor
6-7 septembar 2011.
JUTARNJA MELANHOLIJA
jutarnja melanholija
zbog poraza pred nagonima
da učestvuješ u apsurdu svakodnevice
san je nešto drugo
zato želiš ostati u krevetu
mijenjao bi se za smrt
slavnih predaka
kasnije
uz kafu ili seks
ipak srećan što nijesi mrtav
za tren
patnju s tvojeg lica
može skinuti pogled đeteta
svojim neprijateljima želiš dug život
pametni će se napatiti
glupi nauzaludnovati
sebi uvijek želiš nemoguće:
da nikad nijesi ni postojao izvan pjesme
besmrtnik da si bez patnje
mit u kamenu
bez mogućnosti oplakivanja
kasnije uvijek pretvorenog
u smijeh
jutarnja melanholija
zbog poraza pred nagonima
da učestvuješ u apsurdu svakodnevice
san je nešto drugo
(on treba i grijeh
u ispunjenju)
taj kratki
život
za sada ne prekidaš
mukotrpno osvajaš tišinu
i pokušavaš
promijeniti boju
odživljenosti
prostora i vremena
19. januar 2012.
S OČIMA VJEČNOSTI
Danijeli
Svakog se dana ubijem po jednom
A ti me s očima vječnosti vratiš
U svijetu ovom bez snova bijednom
Nepomičnost u očaju jedino ti shvatiš
I jedina ti na beskonačno čekanje spremna
Vjerujuć u moć plesa trenutka moga
I da su sva moja povlačenja zemna
Za oboje kristalni put do zvjezdanoga
Na kapcima mi usnama ispisuješ stih
Kad dani više ne liče na ime tvoje
Sve zlokobne magle iz duše otpustih
Slutih:s očima vječnosti spasavaš oboje
Ako ti se jednom iz tame ne vratim znaj
To na drugoj obali portret ti svjetlošću glačam
Da pjesma o tebi dobije vanvremeni sjaj
A ljubav u iščekivanju vječnog sjedinjenja ojača
PLAVO BEZMJERJE POBUNE
Ugase ga
Kažeš pobuna
Bez straha
I mržnje
Tako uporna
Opasna je vrlina
Kojom se srećan
Zaogrćeš
Zakletvom nepovratnom
Zavjetom usidrenim
U duši
Zanavijek
Samo ti još
Sopstvena smrt
Fali
Da čudovište
Od vremena
I nepravde
Obališ
Vjerom
I nadom
Da ćeš
I čuti
Glas
Da se nikad
Nijesi
Htio predati
Da istinu
O onima
Koji žele
Živjeti od pobune
A ne za pobunu
Ovjekovječiš:
Da budućnost
Ne bude prepisana prošlost –
Da se ne promijene
Samo imena
Nepravednih
Pobuna
Bez straha
I mržnje
Tako uporna
Opasna je
Vrlina
Kojom se
Srećan
Zaogrćeš
Zakletvom
Nepovratnom
Zavjetom
Usidrenim
U duši
Zanavijek…Ukaljaju
Plavo bezmjerje pobune…
Ukroćeni
SUMNJAJUĆI STVORIŠE LJEPOTU
na kraju se svi Putevi
ukrste u jedan:
ka Gospodu
govorila si
da je sve u volji
ali nijesi znala
da njena nedovoljnost
srazmjerna je
našoj grješnosti
i nevjerovanju
u uzrok
svih naših patnji –
u sumnji
da li postoji
put ka Gospodu
Učmalosti
Umiremo
ostavljanje tragova
ublažavanje smrtnosti
je li i to grijeh
u strahu Ulica
usamljena
kažem
oni što zbog sumnje
stvarali su ljepotu –
ugledaće lice Božje
i zadobiti oprost
jun 2012.
BIJEG IZ UKLETE DOLINE
kao iscijeđen limun –
čovjek
odbačen
gleda zgrčena lica
s kojih su upravo pale maske
lažne ljubavi
bijahu
samo lijek dokonosti
i iščekivanje koristoljublja
dugo prikrivano ravnodušje
pretvoreno u bijes
bezbožnički
što jedino vjeruje
dok proklinje
preživjelu
umičuću
žrtvu
septembar 2012.
ISPUNJENJE DUHA
znaš
za života
nikad se nećeš odmoriti
o sreći da i ne govorimo
tvoje ispunjenje Duha
koji leti
od čovjeka do čovjeka
samo je vapaj
Melanholije
što hrli
još većoj nesreći:
al bez ljudi
tvoja tuga više
ne bi bila po(r)uka
i prestao bi biti
odlučan da je istrpiš
u ime onih
koji ni u samoći
neće biti sami s riječima:
eto ti odgovora
samoćo
zbog čega
poslije toliko ožiljaka
hoću k ljudima
moja je misija
da ti prividno postojiš
da se čovjek naruga tebi
a ne drugom čovjeku
Uzvišenost umice…
da budeš samo stanica
za što bolje vidike
čovjeka k svome Duhu –
i drugom čovjeku
najčešće spasonosni si bijeg
a kad dugo traješ: krik
al bez tebe nikad ne mogoh
spoznati čovjekov lik
* * *
vječno carstvo mira
bijeg od nepodnošljive banalnosti
tišina bez taštine
potom patnja za onim
koji se spasio –
da li je lament
nad sopstvenim besmislom
kad neminovnost grijeha
uvećava bol
što ga pokušavamo
podijeliti s drugim
a onda gotovo uvijek
u njemu tražimo razloge svojeg
upornim pre(dra)sudama
i opet ukrug do patnje
sad zbog samoće
jer smo ga oćerali
i grijeh biva samo naš
ogoljen
čovjek –
vječna robija nemiru
bijeg od uzvišenosti
taština bez tišine
– grijeh u očaju
pred neispunjenim spasenjem
7.3.2013.
