DANILO LOMPAR
PRED APOKALIPSU

PRED APOKALIPSU
GOVORI DVOJNIK

kažem ti
lijevo je izmet
desno je izmet
moraš ići pravo

kažu
dolje je pakao
on se razlikuje
a pravo je: pravo na život
kad smo već morali biti rođeni
kažem dobro je što ćemo jednom biti oslobođeni
tamo gore:

iako nema ni poezije
ni grijeha
ni smijeha
ni snova

ni nemira kad sretneš
njene melanholične oči
i kad izmiču –
žudnja
sve više raste
i pjesma se piše i vino se toči
i imaš muda da kažeš vlasti:
mladost (mi) ukradoste
još jednom turom
društvo častiš
ali znaš
da moraš nastaviti pravo

kažem ti
lijevo je izmet
desno je izmet
a nazad ne možeš
i uspomene su uvijek sjetne

znaš
sve buduće slike su istovjetne
i svoj domet svako zna
pa ipak se ne da

i zato moraš ići pravo
da kažu ti bravo
oni
banalnosti i tame pioni

uzaludno
svijet je gomilanje ravnodušnosti

– u tebi emocije ipak traju
pretvaraš ih u pjesmu
a svijet samoljublje
u novac
koji ne želi ni sa kim dijeliti

ti vječito tužan
što ćeš ga pjesmom pobijediti
– jer pjesnik uvijek sanja
da svi žive pjesmu:

da vrijeme miruje svima –
duh da teče
i da nema bespovratnog sna
kako to jednom reče
danilo lompar

kažu
da je bio dobar
– ja i danas mislim
da je u pitanju samoljublje –
i da je osim pjesama
dijelio s ljudima – i manu: da ih voli –
tako barem kažu
oni koji su ga poznavali
oni drugi bi samo dodavali
doprinos ravnodušnosti:

duh im ne treba
nestanak svijeta
može biti sjutra
i neće ih boljeti
nijesu oni krivi
što duhovnost
smeta provodu
vele
hoće da se opuste
ne žele ništa
što ih umara
pred apokalipsu

nekog duhovnost
– ta pozitivna apokalipsa – tješi
govorio sam

ja sam se uvijek
osjećao umornim
čak i kad bih bivao ushićen
a tek tužan
ali nikada zadovoljan
to mi je najveća mana – govorili su

kažem
samo Bog može biti zadovoljan
ali ne sa svijetom
koji je stvorio

nezadovoljstvo traži
– kao i u poeziji –
novo stvaranje

i Njegov novi
Dolazak:

Autora Ljubavi – Teksta – Svijeta…

mart 2010.

* * *

mit
tako dovoljan
da zaigramo ispočetka
igru ljepote
Duha

i uvijek odluka presudna po život

ta bliskost smrti

da bi se još jednom
izgovorila riječ iskušenja
– govorilo o sumnji
i mitu s početka
koliko očajanja
samo da Riječ preživi

i kad sve gubismo
kao kad Hrista ubijasmo
pa ga opet ljubismo

da li je Riječ oživjela Njega
ili On Riječ
tek opet zavoljesmo
(po)vjerovasmo u mit:
da potraje volja i pred Sizifofskim…

– mit
tako dovoljan
da zaigramo ipočetka
igru Duha…

ODGOVOR

Ko je sretan čovjek? Onaj ko u vlastitoj kući
može vidjeti malenu djecu, prljavu od gliba,
kako skaču i padaju i plaču “Munichandra”
 preveo profesor Piterson

I kad si najviše letio
znao si da se mora pasti
ti bi se i najsrećniji sjetio
besmisla koji će te napasti

– da vrijeme poslaće bola strijelu
na tvoje najdraže – sve što si stvarao
da odbrana smisla traži riječ smjelu
i istrajnu: ni ushićen nijesi dušu odmarao

ali ništa te ne može razdvojiti od nade
u pogled dječiji i njihov razgovor
i kad najtamnija strana života sreću krade
znaćeš da su đeca biserje – opstanka odgovor

6-7 septembar 2011.

JUTARNJA MELANHOLIJA

jutarnja melanholija
zbog poraza pred nagonima
da učestvuješ u apsurdu svakodnevice

san je nešto drugo
zato želiš ostati u krevetu

mijenjao bi se za smrt
slavnih predaka

kasnije
uz kafu ili seks
ipak srećan što nijesi mrtav

za tren
patnju s tvojeg lica
može skinuti pogled đeteta

svojim neprijateljima želiš dug život
pametni će se napatiti
glupi nauzaludnovati

sebi uvijek želiš nemoguće:
da nikad nijesi ni postojao izvan pjesme
besmrtnik da si bez patnje
mit u kamenu

bez mogućnosti oplakivanja
kasnije uvijek pretvorenog
u smijeh

jutarnja melanholija
zbog poraza pred nagonima
da učestvuješ u apsurdu svakodnevice

san je nešto drugo
(on treba i grijeh
u ispunjenju)

taj kratki
život
za sada ne prekidaš
mukotrpno osvajaš tišinu

i pokušavaš
promijeniti boju
odživljenosti
prostora i vremena

19. januar 2012.

S OČIMA VJEČNOSTI
Danijeli

Svakog se dana ubijem po jednom
A ti me s očima vječnosti vratiš
U svijetu ovom bez snova bijednom
Nepomičnost u očaju jedino ti shvatiš

I jedina ti na beskonačno čekanje spremna
Vjerujuć u moć plesa trenutka moga
I da su sva moja povlačenja zemna
Za oboje kristalni put do zvjezdanoga

Na kapcima mi usnama ispisuješ stih
Kad dani više ne liče na ime tvoje
Sve zlokobne magle iz duše otpustih
Slutih:s očima vječnosti spasavaš oboje

Ako ti se jednom iz tame ne vratim znaj
To na drugoj obali portret ti svjetlošću glačam
Da pjesma o tebi dobije vanvremeni sjaj
A ljubav u iščekivanju vječnog sjedinjenja ojača

PLAVO BEZMJERJE POBUNE

Ugase ga
Kažeš pobuna
Bez straha
I mržnje
Tako uporna

Opasna je vrlina
Kojom se srećan
Zaogrćeš
Zakletvom nepovratnom
Zavjetom usidrenim
U duši
Zanavijek

Samo ti još
Sopstvena smrt
Fali
Da čudovište
Od vremena
I nepravde
Obališ

Vjerom
I nadom
Da ćeš
I čuti
Glas
Da se nikad
Nijesi
Htio predati

Da istinu
O onima
Koji žele
Živjeti od pobune
A ne za pobunu
Ovjekovječiš:

Da budućnost
Ne bude prepisana prošlost –
Da se ne promijene
Samo imena
Nepravednih

Pobuna
Bez straha
I mržnje
Tako uporna

Opasna je
Vrlina
Kojom se
Srećan
Zaogrćeš
Zakletvom
Nepovratnom
Zavjetom
Usidrenim
U duši
Zanavijek…Ukaljaju
Plavo bezmjerje pobune…
Ukroćeni

SUMNJAJUĆI STVORIŠE LJEPOTU

na kraju se svi Putevi
ukrste u jedan:
ka Gospodu

govorila si
da je sve u volji

ali nijesi znala
da njena nedovoljnost
srazmjerna je
našoj grješnosti
i nevjerovanju
u uzrok
svih naših patnji –

u sumnji
da li postoji
put ka Gospodu
Učmalosti
Umiremo
ostavljanje tragova
ublažavanje smrtnosti
je li i to grijeh
u strahu Ulica
usamljena
kažem
oni što zbog sumnje
stvarali su ljepotu –
ugledaće lice Božje
i zadobiti oprost

jun 2012.

BIJEG IZ UKLETE DOLINE

kao iscijeđen limun –
čovjek
odbačen
gleda zgrčena lica
s kojih su upravo pale maske

lažne ljubavi
bijahu
samo lijek dokonosti
i iščekivanje koristoljublja

dugo prikrivano ravnodušje
pretvoreno u bijes
bezbožnički

što jedino vjeruje
dok proklinje
preživjelu
umičuću
žrtvu

septembar 2012.

ISPUNJENJE DUHA

znaš
za života
nikad se nećeš odmoriti

o sreći da i ne govorimo

tvoje ispunjenje Duha
koji leti
od čovjeka do čovjeka
samo je vapaj
Melanholije
što hrli
još većoj nesreći:

al bez ljudi
tvoja tuga više
ne bi bila po(r)uka

i prestao bi biti
odlučan da je istrpiš
u ime onih
koji ni u samoći
neće biti sami s riječima:

eto ti odgovora
samoćo
zbog čega
poslije toliko ožiljaka
hoću k ljudima

moja je misija
da ti prividno postojiš
da se čovjek naruga tebi
a ne drugom čovjeku
Uzvišenost umice…
da budeš samo stanica
za što bolje vidike
čovjeka k svome Duhu –
i drugom čovjeku

najčešće spasonosni si bijeg
a kad dugo traješ: krik
al bez tebe nikad ne mogoh
spoznati čovjekov lik

* * *
vječno carstvo mira
bijeg od nepodnošljive banalnosti
tišina bez taštine

potom patnja za onim
koji se spasio –

da li je lament
nad sopstvenim besmislom

kad neminovnost grijeha
uvećava bol
što ga pokušavamo
podijeliti s drugim

a onda gotovo uvijek
u njemu tražimo razloge svojeg
upornim pre(dra)sudama

i opet ukrug do patnje
sad zbog samoće
jer smo ga oćerali

i grijeh biva samo naš
ogoljen

čovjek –
vječna robija nemiru
bijeg od uzvišenosti
taština bez tišine

– grijeh u očaju
pred neispunjenim spasenjem

7.3.2013.

Podijeli

Komentari su suspendovani.