Pripovijedajući o nekoliko generacija ljudi, uvodeći nas u njihove živote obilježene ljubavima i prevarama, bezuvjetnom naklonošću i gorkim izdajama, Popović zapravo oslikava veliku, bolno dojmljivu fresku Crne Gore
Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
—
Milorad Popović pisac je zanimljive biografije. Počeo je – i uspješno trajao – kao pjesnik. Potom je nanizao nekoliko knjiga eseja čiji naslovi jasno sugeriraju kako se radi o zbirkama polemičkih tekstova koji kritički zasijecaju društvenu stvarnost. A onda je svoju umjetničku vokaciju i interes za političke teme skladno prepleo u romanu „Karnera“ objavljenom 2013. Priča je to o lokalnome štemeru, boksaču oskudne tehnike, kojega su zakitili nadimkom po glasovitome šampionu Primu Carneri. No, osim što je storija o jednome sasvim osebujnom gubitniku, to je i knjiga o Crnoj Gori: malešnome, rubnom prostoru, poprištu velikih trauma što su ih za sobom ostavljali ratovi, od Balkanskih sve do ovoga zadnjega.
I Popovićev novi roman, „Čovjek bez lica“, slijedi istu logiku pretapanja osobne priče u koordinatni sustav kudikamo šireg, povijesnog narativa.ŠćepanDragišić, podgorički povjesničar umjetnosti, dan početka Antibirokratske revolucije dočekuje oduzet od alkohola. Dok traje njegova agonija omamljivanja žesticama, pred nama se ocrtava portret toga depresivca: supruga ga je ostavila, ima samo jednog prijatelja, na mnogo načina ne uklapa se niti u prostor niti u vrijeme kojima, silom prilika, pripada. Tada ga sustiže vijest da mu je preminuo otac Tripkokoji je napustio majku i njega još dok je bio dječak i s kojim u međuvremenu nije imao nikakav kontakt. Kao ne samo najbliži nego i jedini srodnik pokojnika, mora organizirati sprovod u očevu rodnome mjestu, krševitoj zabiti u okolici Cetinja. Po dolasku u selo biva, međutim, iznenađen činjenicom da se nitko od mještana nije udostojio pridružiti posljednjem ispraćaju. Stariji, zagonetni muškarac, jedini koji je stao uz lijes Šćepanova oca, objasnit će mu što je razlog tolika prezira seljana. Tripko, naime, nije bio samo knjižničar, mušičavi usamljenik koji se komotno osjeća tek kada je okružen knjigama, nego prije i poslije svega špijun.A kad Šćepan krene pregledavati jedinu imovinu što je ostala za pokojnikom, dva kofera spisa koje je ovaj desetljećima akribično vodio, pred njim će se početi odmotavati jedan bizaran životopis. I ne samo jedan.
Jer, priču o Tripku nije moguće valjano rasplesti i razumjeti bez spomena njegova oca, Šćepanova djeda Dunjaša. Iz Podgorice 1988. Popović nas teleportira u Casertu 1918. U izbjegličkom logoru crnogorska vojska lojalna kralju Nikoli čeka rasplet velike geopolitičke partije karata, podgrijavajući nadu kako neovisnost možda ipak nije trajno izgubljena, kako se uz podršku Italije možda ipak može uteći projektu prisajedinjenjaSrbiji. Storija dalje bordiža preko Rijeke, Zagreba, Kosovske Mitrovice, Cetinja…
Pripovijedajući o nekoliko generacija ljudi, uvodeći nas u njihove živote obilježene ljubavima i prevarama, bezuvjetnom naklonošću i gorkim izdajama, Popović zapravo oslikava veliku, bolno dojmljivu fresku jedne zemlje u stalnome raskoraku između grandece kojoj teži i za koju misli da joj po svemu pripada, i vlastite malešnosti, odnosno podložnosti volji većih nacija. Kao što njegovi junaci bivaju upleteni u emocionalne intrige, predajući se strastima da bi potom trpjeli gubitke i poraze, tako i njihova zemlja vazda vrije od famoznog „viška povijesti“, koji ljude raznosi na sve strane, komplicira njihove izbore, pa odluke što se u sretnijim predjelima donose racionalno, na temelju gole pragme, pretvara u sudbonosne i konačne rasplete.
Ne sjećam se da sam ikada imao prilike pročitati tako oštroumnu, slojevitu, ali i literarno nadmoćnustudiju o špijunima, o tome koji sve razlozi mogu čovjeka natjerati da se s potpunom, upravo fanatičnom predanošću stavi u službu nekoga poretka, počesto mu služeći s toliko brutalne imaginacije i s tako vatrenim entuzijazmom da to dramatično nadilazi zahtjeve čak i nesumnjivo nemilosrdna poslodavca. S druge strane, „Čovjek bez lica“ fascinantno razobličava mehanizme i logiku koji stoje iza svake institucionalne represije. Tko želi naučiti kako se pogoni strah i lede kosti milijuna, ne treba mu bolji profesor od Milorada Popovića.
No, svi komplimenti što idu na račun piščeva talenta da u formi romana prošverca i cijeliniz, ajmo tako reći, izvanknjiževnih uvida – antropoloških, socioloških, psiholoških, politoloških… – ne bi smjeli zasjeniti činjenicu kako se ovdje radi o uistinu sjajnoj prozi. Popović je izniman portretist osebujnih karaktera, neobično vješt u orkestraciji goleme galerije likova (fikcionalnih, ali i stvarnih), kadar centrifugirati njihove osobne drame s emocionalnim nabojem koji će vas dirnuti.
Naročito impresionira njegov jezik. Dosljedan uvjerenju kako su svi idiomi i narječja jednako vrijedne činjenice, on se ne skanjuje zaigrano preplitati književni standard s mnogim regionalnim inačicama. Hrvatskome čitatelju možda će – zapravo, sigurno hoće – i uteći poneko precizno značenje ove ili one riječi (glosar manje poznatih riječi i fraza otisnut na kraju knjige ipak nije dovoljan da nam odgovori na baš sva pitanja). Ali ništa za to. Jer, otvorene nepoznanice objasnit će ili barem naznačiti kontekst u koji je zakučasti pojam uzglobljen. S druge strane, pred čitateljem se pruža rijetka prilika uživanja u raskošnoj, polifonoj melodiji živoga jezika koji moćno doprinosi uvjerljivosti priče.
Nagrađivani pisac
Milorad Popović rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Taj naziv izveden je, ako sam dobro shvatio, iz Cuca, imena jednog od devet plemena u Katunskoj nahiji. Njegov prvi roman „Karnera“ bio je u užem izboru za nagrade „Jutarnjeg lista“ i „T-portala“, a u Tuzli je osvojio nagradu „Meša Selimović“ za 2013. godinu. I njegove pjesničke odnosno esejističke knjige „ovjerene“ su nizom priznanja. Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Emigrantska sudbina
Devedesetih godina Popović je bio primoran emigrirati iz Crne Gore. O tome iskustvu ovako je govorio u jednom intervjuu: „Zbog javnog suprotstavljanja tadašnjoj politici rata službe bezbjednosti bile su mi pripremile dva atentata koje sam, na njihovu žalost i moju sreću, izbjegao. Morao sam otići, ali nisam od toga nikad želio praviti istoriju niti stvarati pompu. (…) Otišao sam da bih se i kao čovjek i kao intelektualac vratio svijetla obraza. U ovome ratu mnogo ljudi je doživjelo strašnu sudbinu i bilo bi neukusno da ja govorim o svom slučaju.“
