Arvis Viguls: Izabrane pjesme

Preveo Marko Pogačar

 

KOD FRIZERA

„Skroz kratko“, odgovorio sam.

„Ovoliko“, pokazuje mi
primivši pramen mesnatim prstima.

„Nećeš li poslije požaliti?“, znatiželjna je.

Znao sam imati i dužu kosu.
U to vrijeme frizerka
je suzdržavala suze dok ju je sjekla.
Ne, danas ni za čim ne žalim.
Danas je vrijeme uzvrata.

U to vrijeme kosa mi je
bila duga kao zamah oštrice,
sada je želim kratku
poput podrezanih zelenih vriskova trave,
kratku kao puls.

Tih dana kosa mi je mirisala na šumu
danas želim
da miriše
kao piljevina.

Samo dvoje nas je u ovom salonu
koji odjednom raste.

Soba se širi.

Šutljiv sjedim
u središtu njezine njege.
Više neću reći ni riječi.
Plaćam joj
i za ovu tišinu.

Razmišljam
bi li mi supruga bila ljubomorna
kada bi vidjela
kako ova nepoznata žena
petlja s mojom kosom
svojim češljem i škarama,
prolazi prstima kroz nju
mekano uzdišući od napora
dok tijelom rotira oko stolice.

Dok radi trimerom
na vratu osjećam njezin dah –
ta profesionalka s blijedim brčićima
i figurom pijačnog mesara.
Usprkos svim njenim naporima
za nju sam samo meso.
Ovca za mužu.
Mušterija.

Završivši s poslom
otpuhat će fenom fine, crne iskrice,
s mog čela, nosa, ušiju.

Ali, dok mi u kosu utrljava gel,
učini mi se načas
da sam njen dječak –
infant u plavom plaštu
kojeg konačno odbacuje i otresa
razbijajući kratku iluziju.

„Sasvim nov čovjek!“,
kaže, ponosna na svoje djelo.

I zaista sam posve drugačiji –
sličan čovjeku
čija je teška kruna skinuta s njegove glave
i sad je prisiljen hodati
hladnim, kišnim alejama
bez žezla ili kišobrana,
slobodan, jednak i ništavan
kao svi drugi.

BODYBUILDERI U TERETANI

Tetive njihovih tijela tvore složeni uzorak
nalik finim tetovažama
mišići im imaju grimase –
čak i njihovi guzovi su dva lica,
dva veoma tužna lica,
koja liju slane kapljice znoja.

Krvne žile pod njihovom kožom
su nalik mreži
u koju su uhvaćeni,
iz koje se neće izvući živi.

A negdje duboko u svemu tome
stoluje središnji mišić – srce –
atlet formata šake
džepna teretana
koja tu zvijer mora održati u formi,
održati je na nogama.

Razmišljam kako se nakon
što su prebacili tonažu ravnu nizu vagona
s jednog na drugo rame
svi skupa peru pod istim tušem,
jer im se teško saviti
i nije im lako dohvatiti vlastita leđa,
jer pranje takvog tijela slično je
pranju teretnjaka s prikolicom.

Poslije se vraćaju kući
svojim sitnim ženama,
tim malim utezima ljubavi
izbijeljenim plavušama ili umjetnim brinetama
što vole snagu,
s kojima dijele depilatore
i kreme za samotamnjenje,
one im glancaju pehare i medalje,
peglaju gaćice u kojim poziraju na natjecanjima,
jer snaga i ljepota traže žrtvu,
a one je spremno daju.

No noću ti ogromni, prekrasni muškarci
liježu uz njih –
ležati u istom krevetu s takvim gigantom
je kao leći u krevet s kućom od cigle,
i potrebna je čitava noć
dok se ne pomiluje svaki kat i svaka cigla,
a zatim konačno usnu
odmarajući svoje umorne, blažene glave
na tvrdim jastucima mišića svojih muškaraca.

BRAT

Imao si četiri godine kad su ti rekli
„To je tvoj brat.“
Nije bilo dodatnog objašnjenja,
jednostavno su rekli:
„To je tvoj brat.“

Bio si znatiželjan
i polako se u tebi rodila sumnja.

Slijedio sam tvoj trag,
kamo god pošao ti si već tamo bio.
Kvaka je još bila topla
kad bih je dohvatio.

I tko je uvijek u autu
sjedio naprijed do tate –
tko je sjedio zdesna Ocu?

Skrivao si me.
Svi su zacijelo mislili da si jedinac.
Kako bi itko vjerovao u tvoje moći
kad bi za tobom
stajao ovaj dvojnik?

Bojao si se da ću ti ukrasti miris
i da te više nitko neće prepoznati.

Stajao sam iza tebe
u tvom starom džemperu,
cipelama, s vezicama
koje se stalno odvezuju.
Stajao sam iza tebe
trpajući kamenje u džepove
da bi svijet konačno osjetio
moju težinu.

Promatrao sam i proučavao
još ne sasvim spreman
i sam sam razvijao svoje vještine
lašteći svaki pršljen
svaki zglob
koji sam stekao, stojeći u sjeni,
čekajući
dok tebi samom prestane
biti potreban.

Po tlu se rasula piljevina.
Radio sam kao strpljivi obrtnik
dok sam samoga sebe sklapao.
Katkad si želio te tvrdoglave mladice
vratiti natrag u mene,
one koje su te oponašale,
izrugivale ti se,
one koje si smatrao oružjem
koje ti prijeti.

„Ne možeš tako“, govorili su ti,
„To je tvoj brat.“
Ali nisi im vjerovao.
Biti brat bila je zadaća
koju sam tek trebao ispuniti.

I ja sam čekao.
Promatrao sam i proučavao.
Penjao sam se na prste
pokušavajući pogledati preko tvog ramena.

Godine su radile u moju korist
tako sam, jednog dana, i sam izašao na svjetlo.

Stekao sam obiteljski miris,
naše zajedničke crte nosio sam na licu.

Sunce je sjalo, ali mi nije smetalo.
Konačno sam imao svoju sjenu, i tek je trebalo da je razgazim.
Nisam još bio savršen, ali ipak sam to bio ja.

„To je moj brat“, rekao si,
„To je moj brat.“

LICE

Ne miruje niti u snu –
cijele noći korijenje lica
teško radi pod kožom
obrađuje bore.

Povremeno se napne
kao da diže utege
ili snagom misli pokušava
pomaknuti namještaj.

Tek rijetko u snu se pojavi osmjeh –
pun povjerenja i slobodan kao dječji
čineći ga neprepoznatljivim –
to je moje pravo lice.

KNJIGA

Jednog za drugim dodirujem svoje ožiljke,
moju jedino kamuflažu,
pokušavajući se sjetiti tko sam.
Više se ne umijem prekrstiti –
ovo je moj posljednji ritual.

Najstariji je na lijevom ramenu –
posljedica cjepiva protiv boginja –
okrugao, kao da je
netko ondje ugasio cigaretu.
To je bilo moje prvo krštenje.

Imam niz finih ogrebotina
rasutih po svojih deset prstiju –
po jednu za svaku zapovijed.
Kao dijete uživao sam u noževima.
Tih dana nismo imali drugih igračaka.

Običavao sam položiti
pred sebe na stol sve oštre stvari
što bih ih u kući našao,
i davati im imena,
kao što se daju imena djeci.

Starost konja određuje se po zubima,
dob bolova – prema ožiljcima.
A ja sam još uvijek veoma mlad.
Ovdje je – i to se mora priznati šaptom –
ostalo još mnogo mjesta.

Iz KRAJA LJETA I DRUGIH PJESAMA

____

Meteorolozi i bolničari još su raspravljali o našoj budućnosti:
hoće li biti vruća i bolna
ili će nastupiti ledeno-hladna obamrlost.

Zračne mase su se pomicale,
voditelji prognoze milovali su ih
na mapama u pregrijanim televizijskim studijima.

Radost je otkrila nešto skriveno u nama,
kao osmjeh žene koji razotkriva šminkom skrivene
sitne bore u kutovima njezinih usta.

Nada je daleka zemlja: na nekoliko dana
mi smo bili njezina sol,
krupnog zrna i sjajna.

____

Ne živimo u rodnim gradovima
a noći provodimo u zgradama
projektiranim bez da su nas uzimali u obzir.
Sanjamo li zbog toga ruševine?

Nalik sam Sjevernim tvrđavama –
u meni se skupilo napuštenoga prostora,
ipak zidovi čuvaju dovoljno dokaza
o onima što su tu bili ranije.

Došao sam iz unutrašnjosti,
gdje kuće podižu toliko jedne drugima blizu;
tek je tanak trak neba u prozoru
gdje je napola otvorena britva
krilima najbliža stvar koju imaš.

Ne živimo u rodnim gradovima
odlutali smo daleko od svojih korijena,
sad nam se stopiti sa svojim životima
kao što se bogomoljka stapa s listom.

____

Led mora biti barem pet centimetara debeo
da bi izdržao čovječju težinu,
stoji u priručniku za promatrače ptica.

A ja sam promatrao svoj život
kao netko na pozornici
tko, zaslijepljen reflektorima,
pokušava razlučiti lica u publici.

Još uvijek ne znam mnogo
o tlu i stazama kojima kročim.
Živimo u zgradama ne znajući
tko je ondje stanovao prije nas.

Kad vidim tragove koje su
na zemlji ostavili ljudi, životinje, ptice
ne razmišljam o tome otkud su stigli i kamo idu,
mislim o kiši
koja će ih rastočiti.

Kad grmlje izgubi cvijeće i lišće,
trnje je još uvijek tu.
Prošlost možeš rekonstruirati iz stvari što ostaju;
ja ću je pratiti prema promjenjivim stvarima.

____

Rađanje je životinja nježno,
dolaze na svijet sklopljenih očiju.

Ja sam rođen s otvorenim očima
i svjetlo me je oborilo na prepad
kao borac u areni
koji protivniku baca šaku pijeska u lice.

Očima treba vremena da se sviknu na tamu,
moje se tek moraju zbližiti sa svijetom.

Potrebno je oslanjati se na dodir,
prsti sve pamte. Oči –
oči odmah zaborave.

____

Bili smo blizu u tami
dok klik prekidača nije
otpustio zle duhove velikih udaljenosti.

Naša lica mogla su se vidjeti
odražena u prozoru autobusa
gdje je stajalo U SLUČAJU NUŽDE,
RAZBIJ STAKLO.

Na komadiću recikliranog papira
koji je jednom bio naš popis za kupnju
netko je ispisao kratku oproštajnu poruku
pred dugim putom.

Ni jedan let nije kasnio,
vlakovi su vozili prema rasporedu.

Nekad je tvoja ruka prolazila kroz kosu
gotovo bezbrižno, hirovito,
sad je bila baš kao
rukavica aerodromskog radnika,
kojom istovaruje sumnjivi kovčeg.

Tvoj osmjeh već je bio osmjeh stjuardese
koja demonstrira
kako vezati pojas prije polijetanja.

____

Savijam palac i kažiprst oko tvog zapešća
kao da uzimam mjeru.

Bili smo okrutni prema drugima, tvrdi izvana
kako bismo sačuvali svoju slatku mekoću unutra, u nama.

Prvo smo dijelili ručnik,
a kasnije
ostavljala si svoju mokru kosu sa se osuši sama,
bez fena.

Usnivali smo sporo i slatko
ne namještajući alarm
jer je svijet ostajao u nama budan
čvrst kao koštica, jezgra, središte.

Ono što nas je jutrom budilo
bila je tiha, oprezna kiša –
prije milovanje nego udar po vratima.

Moji palac i kažiprst oko tvog zapešća:
sat tople krvi.

___

Prodavači su skidali ogrlice s baršunastih vratova
u izlozima draguljarnica.

Poštanska marka s pticom, ostavljena u ladici,
već je počela zaboravljati
na svoj let zračnom poštom.

Pregledali smo jedno drugo
pažljivo kao carinici
ili doktor u potrazi za bolnim mjestom:
„Boli li ovo? A ovdje?“

Moja milovanja bila su par rukavica
kojima sam te mogao dirati:
„Je li ovako dobro? A ovdje?“

Nakon što bi spavali zajedno goli
ponovno smo se oblačili,
no ljubav je ostajala u nama.

Kao kad ranu zašiju,
ali bol ostaje.

____

Tvoja glava je našla mir u mojim rukama,
kao ptica koja spava na tlu.
Mi smo s ovoga svijeta.

Htjeli smo biti zrcalo
koje odražava sve, ništa ne zadržava u sebi,
ali život je tekao kroz nas
kao svjetlost kroz zavjese,
nekoga budeći nježno –
u času kada je njegov san gotov. Mi smo
s ovogasvijeta.

Otvoreni smo kao
vrata što se otvaraju prema unutra.
Mi smo s ovoga svijeta.

 


O PJESNIKU:

Arvis Viguls rođen je 1987. godine u Jēkabpilsu, Letonija. Pjesnik je, književni kritičar i prevoditelj s engleskog, španskog, ruskog  i srpsko-hrvatskog. Živi i radi u Rigi. Za svoj pjesnički prvijenac, zbirku Istaba (Soba, 2009), dobio je Godišnju nagradu Letonskog udruženja pisaca za najbolji pjesnički debi i Nagradu Dana poezije za knjigu godine. Druga, također hvaljena zbirka 5:00 (2012) bila je nominovana za najbolju letonsku pjesničku zbirku godine. U pripremi je i njegova treća pjesnička knjiga. Pjesme su mu objavljene u više antologija i književnih časopisa na engleskom, njemačkom, srpskom, češkom, finskom, litvanskom, hebrejskom i hrvatskom jeziku. Pjesme Arvisa Vigulsa prevedene su uz pomoć engleskog jezika, uz suradnju i pomoć autora.

Viguls, koji se na književnoj sceni pojavio vrlo mlad i odmah u letonskom pjesničkom polju zauzeo značajno mjesto, sretno (i često vrlo duhovito) kombinuje širok spektar lirskih registara i postupaka, s jedne strane zaigrano vršljajući po postmodernoj riznici (ili, ako više volite –  supermarketu), a s druge ostajući bar jednom nogom čvrsto ukorijenjen u nasljeđu moderne. Dobar dio njegovih sastavaka strukturiran je oko narativne osi, i te životne, povremeno pomalo bizarne vedute ispisane su uz minimalnu aktivaciju klasičnog figuralnog i inog lirskoga repertoara, svakodnevnim, kolokvijalnim jezikom, te uz obaveznu snažnu poantu koja ih na neki način univerzalizira – pričama na samom kraju zavrće vratom, tjera ih da progutaju vlastiti rep i ostanu, nauštrb istekloga pripovjednog vremena priče, zamrznute u svojem lirskom uvijek i sada. Takve će pjesme dominirati u ranijim Vigulsovim radovima, te uglavnom zaokupljaju početak ovog izbora. U novijim sastavcima pjesnik ponovno vrlo čvrsto strukturira pjesmu – dosljedno razvija jednu ideju ili sliku sada je asocijativno i metaforički razgranavajući, najčešće strogo kontrolirano, da bi je na kraju „razriješio“ posebno upečatljivom slikom, induktivnim ili deduktivnim zaključkom, ili paradoksom. Unutarnja i vanjska apelativnost svoj eksplicitni izraz često nalaze u upotrebi dijaloške forme, dok pojedini sastavci ulaze u izravne intertekstualne dijaloge s kanonskim predlošcima, kao na primjer u seriji tekstova naslovljenih „Komentari“, gdje mu sugovornici postaju Mandeljštam ili Johannes Bobrowski. Pjesma „Shakespeare“, naprotiv, predstavlja persiflažu, svojevrsnu historijsku mistifikaciju, varijaciju na biografiju britanskog barda. Metafora preuzima sve važniju i važniju ulogu, približavajući se mjestimice modernističkoj neprozirnosti, gotovo već onoj fridrihovskoj tamnosti. Njezin kontrapunkt ostaje sveprisutni vitalizam, ironija i onaj na početku spomenut, suptilan i dobro promišljen humor: još jedna Vigulsova konstanta.

[1]  Napuštene utvrde u siromašnome latvijskom gradu Liepāja, izgrađene u svrhu obrane tamošnje vojne luke, minirane od strane carističke vlade nakon potpisivanja pakta s Njemačkom, godine 1908.  Vojnici su na zidovima često ispisivali datume završetka vlastite službe.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.