LICEM U LICE
/utjeha ponavljanja/
Mit o Sizifu i B. J. Štulić
izgladiti glas
znači pustiti pticu –
zamahom
visinu da osvijetli
prihvaćam:
čovjek je
svoj vlastiti cilj
i sve druge istine
ništa ne mogu
tom vjetru
ali iskliznućima i dalje
gledam u lice
licem
/plavozorim gnijezdima
zadivljena
na vrhu najviše ruke/
licem:
glumac
putnik
i ja
(osmjehe razapesmo
na istim jedrima,
mi stranci)
i premda je
kontekst banalan
dojmu ne oduzima
ništa:
crpsti život
iz neprogutane koštice
i dalje je izazov,
moj pukovniče,
(moj pokojniče)
ponavljanje me
ispunjava utjehom
/ponavljanje
je mlijeko
odabranih/
ponavljanje
licem u lice
žudim
/i zadnjim pogledom
prije pada
vezicu na cipeli
pomisliti/
znam
tuga ne mora biti banalna
ni radost raskriljena
ponavljanje me
ispunjava utjehom
NEKOLIKO
R. Marinković: Traktat o ruci
u hipu
prislanjam papir
na koricu
na tvrdu prazninu
i pišem
i pišem
jer zatrčale se tako odjednom
da imam osjećaj
da će me na komadiće
rasperjiti
i prosuti s vrha zgrade:
u njihova topla popodneva
u ručkove
u dječje pjesmice
u tepanja
u milovanja rutine
u lastin niski let
imam osjećaj
da će se rascvasti
sve dozrele riječi
iskliznuti sva značenja
oljepotnuti u ništa
da će
dok još nisam
uzrnjena
dok još nisam
kao šipak
prepunjena sobom
kako pišeš
pitala me danas D.
i premda mrzim
takve razgovore
stadoh govoriti
o vjetru misli i brzini ruke
i sporosti tipki
i u isti mah
sjetih se Ranka
i u isti mah
osjetih se
poniženom
/da, baš kao da me čitaš
u tom trenu/
tvoje su oči
jutros
bile tople
te me i sad griju po rukama
griju na stranici
kao dva sasvim mala
sunca
u papiru
u beskonačnom
razmaku
slova
zar sam lagala
kad sam rekla
da su mi forme
sada kraće
zar sam lagala
ili sam to samo ja
opet
duža
ja
tuđa
stat ću
zbog tebe
zbog
jer imam još nekoliko života
još nekoliko
znam
LEOPOLD BLOOM
Točka u kojoj se Odisej hrani vječnošću.
zoveš se bloom, leopold bloom
i dva si dana dalje od mene;
a sve smo
samo slični nismo
u toj jednočinki lipnja
zoveš se bloom, leopold bloom:
umjetnik si svog dana
(krojač nepogrješivih prstiju)
i najveći šampion
u igri puzzle
zoveš se bloom, leopold bloom
i prezireš duge monologe
(baš kao i ja)
bloom. leopold bloom.
eto.
MARGARITA
Što je Bulgakov prišapnuo Mihaliću?
kad bih mogla birati ime
zvala bih se margarita;
bila bih beskrajno strpljiva
i voljela bih
beskrajno
nisam margarita,
haljina mi nije
istkana od praštanja,
ni ruke mi nisu ljekovite
ponekad
ipak
tu i tamo
(kad noć poljubi
modrim poljupcem u čelo)
zajašim metlu
najnježnije što znam
i poletim
i pronebesim
daleko
poluglasom
potiho
dozivam tada majstora
potiho
da mu misao
ne prekinem
sobom
da ne prekinem
nepovratno
tada
i samo tada
zovem se margarita
samo tada sam
margarita
samo tada
nebeska
i
slovna
samo tada sam
ja
do bezdana
/majstore,
ugasi svijeću
jer nastupilo je
vrijeme bezglasja!/
VLASTITE PRSTE PREPLAVILA
Čitala sam Cvetajevu, Vrkljan i Zlatar – čitala sam more.
sva sam se
u bilježnicu pretvorila
(rekla je marina
rekla je irena
rekla je andrea)
rekoh i ja
a ne želim
rečenicu po navici
i opet ovo r
u nama trima
četirima
r u svima onima
koji su mi dragi
da, i tko nam to crta život
tko ga piše
u predahu jutarnje kave
u pauzi sitnih koraka
u udisaju
između dva krika
more je neobično
smireno
more kao garancija
tvarnosti
stvarnosti
raspliće
neku svoju
zelenu naraciju
ispod golih palčeva
zapisuje
(otpisuje)
i opet to r
čak i more ga ima
i drhti u meni
i u slovima
dok razmišljam o tome
kada sam se to zapravo
odvrnula
doista
orubila
iskliznula
ustvari
do kraja
vlastite prste preplavila
nepouzdanošću
orosila
DOBRO ÊST
/šapćem a trajem/
Jasna Horvat: Az
u koštici dana
večer se vrpolji
gdje da raspletem pram
čijom rukom da nadrobim čas
/tu pogaču začvorenog čekanja/
tren
sjenu
sebe ili se
u kojoj boji da se ispišem
u sebe ili se
u vas
az
može li svijet
potvrditi dvosmjernost
vas
az
može li
želim
znam
ne znam
začvorena
u sebe ili se
mislim
šapćem
sričem
a trajem
pišem
napokon
dobro êst
