Andrijana Kos Lajtman

CAMERA OBSCURA

Kada luk prerežeš napola
i položiš bočno,
nalik je na dojku.
Mnogo sitnih žilica
i mnogo ranjivosti.

Kada s obližnjeg brda
usijane kugle padaju na grad,
rupe u asfaltu nalik su na ruže.
Grad je ružičnjak
u ratu.

Istina je da se može nositi
i noževe i križeve.
Ali je istina i ono što kažu Jasmina
i Albert,
da se može pucati
i ne pucati.

Knjige nas ne uče ničemu,
one tek pomažu da krošnja
koja naraste u priči
zamiriše u nosnicama zemlje.
Da groblja dišu
kao sve moderne galerije
i proljetna mjesta.

U dnu objektiva
jedna žena ispija arsen,
brnistra cvate.

RUŽE FRANJE FERDINANDA

Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.

Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.

U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.

U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.

Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.

Crna ruka.

Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.

DETONACIJE

Ono što stalno titra:
napetost između discipline i spontanosti.
Ponekad eksplodira
pa nas primakne rubu, poricanju, kriku
kao smrt Che Guevare
pod obnovljenim milovanjem metaka.

Nakon ponora i raznesenih nogu
preostaju oblici nenasilnih otpora
dani šutnje
štrajk glađu
opustošena zemlja
između uma i tijela.
Zamrznute geste, usne i lica
nešto kao Jelena Topić
na trgu u Prijedoru ili Banja Luci.

Od rasparanih oblaka
ponad nabreklih mliječnih žlijezda
lijepimo perje
od njega ponovno sadimo šumu
pa kružimo oko naših nutrina
kao oko bolesnih zvijezda.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec, 2008), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018, finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) te Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019, finale nagrade „Fran Galović“). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik te objavljivane u brojnim domaćim i stranim časopisima. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK).

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.