Amela Balić: Grad priča

Ethem Mandić: Grad priča, OKF Cetinje 2016.

Nakon odličnog i dobro prihvaćenog romana prvijenca, crnogorski autor Ethem Mandić čitalačkoj publici predstavlja se i zbirkom kratkih priča naslova “Grad priča.” Druga knjiga, kritičari često znaju reći, bitnija je od prve za autore koji su na početku svoje spisateljske karijere, druga knjiga ispit je zrelosti mladoga autora i uveliko određuje njegov stvaralački put. Već sam naslov Mandićeve zbirke insinuira dvojnost, da li smo se našli u gradu priča, ili imamo prilike slušati grad koji o sebi progovara, je li on samo prostor priče ili priča sama. Sljedeća, vrlo zanimljiva dvojnost, jeste razlika između onoga što je grad bio i što je postao. Autor obračunava prošlost i sadašnjost jednoga grada, i to ne bilo kakvog, već grada koji je nosio ime najznačajnijeg čovjeka u povijesti jednog turbulentog i nesrećnog vremena i prostora. Titograd i Podgorica suočavaju se u ovim pričama, upoređuju se i ispituju.

Grad sjećanja i grad stvarnosti spojit će se u jednoj rečenici: “Socijalističko samoupravljanje spojeno sa mediteranskim mentalitetom napravilo je specifičnu vrstu lijenosti i potrebe za laganim životom.”[1] O Titu i Jugoslaviji najbolje se misli za Prvi maj, dan kad su “Tito i Bog odmorili.”[2] Pored historije i priroda je oblikovala gradsku ćud. I to ćud koja pati od bipolarnog poremećaja, jer tu se živi život “u kome prošlost još uvijek traje.” [3] U Podgorici se živi udvojeno, u sjećanjima na zlatna vremena i u trenutnim zbivanjima. Po ovoj bi se osobini Podgorica slobodno mogla posmatrati kao Balkan u malom. A trenutno vrijeme stvarnosti više ne trpi heroje, zbog čega autor zaključuje da je Tito bio posljednji jugoslavenski epski junak, i da kao takav ne podnosi romanesknu fikciju, zato je Tito smješten u historiografiju umjesto u književnost. A o gradu priča autor zaključuje sljedeće: “U glavama naših sugrađana ovaj grad je i Podgorica i Titograd. Istorija i suvremenost su duboko izmiješani u ovome gradu, te svi njegovi građani pate od bipolarnog poremećaja ličnosti. Mislim da je taj poremećaj tipično mediteranska bolest, kao i sklonost neradu. Prvi maj se najljepše slavi u Titogradu. Niko ništa ne radi.”[4]

Veliki je uspjeh i umijeće autora način na koji je temu rata smjestio u ovu zbirku. To je zbilja i pozadina gotovo svega napisanoga u savremenoj literaturi na Balkanu. Kod Mandića je ta tema prisutna tek na rubovima priča. Smještena je u srž kao usputna tema, ali tema kojom je uveliko determinirano sve ono o čemu se govori. Rat proizvodi nove vrijednosti, donosi novi društveni poredak, ali mijenja i ono što je intimno ljudsko, izgled grada, prostor djetinjstva i odrastanja, mijenja odnose s ljudima, jer poslije takvoga iskustva u čovjeku ostane zauvijek prisutna jedna tamna sjena. Jasno je da se više ništa u sebi ni oko sebe ne može posmatrati istim, neiskustvenim očima. Kada govori o sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga vijeka, tom zlatnom dobu bivše države, tipičnog lika toga vremena predstavit će jednom jednostavnom, a vrlo preciznom rečenicom. Reći će da je Fabijan “strastveno bio posvećen vojničkoj karijeri i Titovoj Jugoslaviji.”[5] Često ćemo u literaturi naići na ovu konstrukciju “Titova Jugoslavija”, jednu vrstu familijarnosti koja se redovno naglašava, da bi se pokazao posebno prisan odnos državnika i države. Često su to riječi obojene nostalgijom i žalom za prošlim vremenima. Ima toga evociranja zlatnih prošlih vremena i u ovim pričama, ali vrijednost tih vremena ističe se sitnim ljudskim sjećanjima, prostorom djetinjstva, neiskustva i bezbrižnosti. I daleko je više ovakvih elemenata, nego žaljenja za drukčijim društvenim sistemom ili pribjegavanja analizi političkih pozadina. Novi poredak za svakog čovjeka značit će izmještenost, iščašenost iz svega poznatog i uređenog, dok društvene promjene autor prikazuje vrlo jednostavno: “Jabuka je nastavila biti jabuka, samo bijaše mnogo skuplja.”[6] Porast cijene okolnost je novoga vremena. Prodaja se s ulice premjestila u ogromne i uređene tržne centre. S tim premještanjem rasle su i cijene, i tu se na jednom banalnom primjeru pokazuje prelazak iz socijalizma u kapitalizam. Ostaje pitanje koliko je u globalnim poskupljenjima pojeftinila suština života.

Autor se namjerio da ispita svrhu, snagu i budućnost pisane riječi. Njegovi likovi tragaju za   slušaocem, onako kako autor traži čitaoca. I on im dopušta da govore. Česti likovi koji iznose svoje nagomilane priče su taksisti. Oni najbolje poznaju grad i njegove ljude. I dok taksista vozi čovjeka koji se upravo vraća s kongresa na kojem se raspravljalo o temi: “Izazovi postkomunističkih zemalja u tranziciji”, on priča mnogo bitniju priču od ove krupne kongresne teme. Ovoga puta taksista priču čak i ne izgovara naglas, još nije sreo valjanog slušaoca. Raskrstio je sa svojom prošlošću, ratom u kojem je bio prinuđen učestvovati, zatvorom koji je morao odslužiti, sve bi opet isto i ne žali se na ono što je prošlo. Taksistu bole ljudi kakvi su danas, što su i u devedesetim ljudi bili više ljudi nego što su to u mirnodopskim vremenima. “Dovoljno bi bilo da se provozate Podgoricom u mojoj koži i da gledate mojim očima pa da vidite sve gadosti ovoga grada od kojih bi vam se utrobica prevrnula.”[7] Onaj ko tako dobro upozna ljude neizlječivo pati od viška spoznaje. Sličnu boljku ima još jedan lik, koji ima neopisivu potrebu da sluša tuđe životne priče. Tako će se zamisliti nad ispovijesti jednoga taksiste. Kako to da u pet minuta govora stane čitav jedan život, ili barem njegova suština, vrijeme biva u potpunosti relativizirano. I svaka priča vodi nekoj drugoj, nečemu već proživljenom, davno zaboravljenom. Otud narator evocira uspomenu na junaka iz djetinjstva, lokalnog najjačeg čovjeka koji je sam sebi presudio. Neko takvoga junaštva nikako nije smio živjeti u vremenu i prostoru u kojem je živio i skončao. “Sve je to trebalo da budeš, samo da se nijesi rodio u vremenu u kojem nije moglo biti heroja, već samo besmislenih žrtava…”[8] I na ovome mjestu autor će samo suptilno spomenuti ratnu pozadinu u naratorovom sjećanju, ali sasvim dovoljno da poentira željenu notu. Važno je da se pričanje nastavlja, bez obzira o čemu ono bilo, da priče prizivaju jedna drugu, umjetnost i magija pričanja moraju živjeti u svakom vremenu i svim okolnostima.

Mandić svojim talentom sebi može priuštiti da ne piše pretenciozno, skandalozno i elitistički. Ne mora birati aktuelne teme niti opteretiti svoje priče ispraznim parolama. Sasvim opravdano može sebi osigurati luksuz pisanja o onome što ga najviše okupira: pitanju svrhe pisanja i potrazi za sluašocem/čitaocem, gradu i njegovim prelomnim historijskim trenucima, njegovim herojima i antiherojima, od Tita pa sve do čistača cipela. I to upravo i čini u ovoj vrlo vrijednoj zbirci priča. Od krupnih historijskih tema okupiranost autora vertikalno se spušta do one najniže društvene klase. Mjesta u kojem se život najpunije očituje, do čistača cipela i uličnih svirača, za kojima narator očajnički traga. Jer u vremenu bez heroja, vremenu u kojem su nestali posljednji epski junaci, simboli grada postali su ljudi s ulice. Oni su nosioci i pokretači priča, oni su najbogatiji i najčistiji književni “materijal”, duh i suština prostora koji priče Ethema Mandića nastanjuju.

 


[1]  Mandić, Ethem; “Grad priča”;  Otvoreni kulturni forum – Cetinje (OKF d.o.o.); Cetinje, 2017; str. 61.

[2]  Isto, str. 63.

[3]  Isto, str. 64.

[4]  Isto, str. 65.

[5]  Isto, str. 37

[6]  Isto, str. 40.

[7]  Isto, str. 51.

[8]  Isto, str. 11.

Podijeli

Komentari su suspendovani.