Dvadeset godina nakon rata, sjedimo na klupi
kraj seoske prodavnice i pričamo.
Riječi nam, kao riblje kosti, zastaju u grlu.
Najgore je skoro prošlo. Skeleti su, napokon,
poslagani u plastične vreće. Najbliži rođaci
skupljaju ostatke odjeće, djeliće nagorjelih
dokumenata, vjenčano i ino prstenje.
Na ivici jame Hrastova glavica leži,
rasporena lopatom, larva gundelja.
Utroba žute mrlje odveć se sporo suši.
Nepodnošljivo je hladno i rana na ruci
Eve Klonovske počinje da se na ivici gnoji.
Dvije djevojke drže kišobran i gledaju
preko ramena. Rubovi noktiju pljačkaša
još uvijek se vide na džepovima mrtvaca.
Tamo gdje je trebalo da se nalazi granica
govora počinje da sagorjeva suho lišće i riječi
se beskrajno sporo uvijaju same u sebe.
Figure otrgnutih glava trče za svojim
sjenkama rubom bagremovog šumarka.
Vrijeme otiče ne otimajući se struji šutnje.
Raspadamo se kao ribe krepale na pijesku.
Lijepo vaspitane riječi ulaze u limenku usta
i poklopac za sobom oprezno spuštaju.
PJESMA RATNIH INVALIDA
Mnogi od nas ima samo jednu nogu
Drugu zamjenjuje proteza
Teško hodamo a ipak se penjemo uz stepenice
Bez štapa ili bez štake pridjenute nam uz ime
Mnogi od nas samo jednu ruku ima
Tek toliko da zagrli stvorenje koje voli
Da odsječe hljeb za stolom
Da u žurbi navuče kaput
Da počeše ruku koje nema
Napomenuo bih da smo slabovidi
I nagluhi poprilično
Zato je opasno biti na ulici
Sred zbora osakaćenih
Uz tek pokoji korak skopčan s pamćenjem
Mi krotko dopuštamo da nas razvesele
U beskrajnom sumraku
Dok nas kao slijepce vode kaišem za ruku
Gladni psi politike
Potpuna je tišina svuda oko nas
Ni nebo nam nije odveć sklono
Kišne kapi silaze samo do pola
Dođu tako blizu do nas pa odustanu
NEUGODA POVRATKA
Ušetasmo u dan kao da smo zakoračili
na novu planetu, onu na kojoj ne živi
niko osim nas. Stigavši pred kuću,
dugo smo sjedili na klupi zazirući
od susreta s poznatim, šutke, odjednom
strani sami sebi i jedno drugome.
Ona je gledala van, u baštu u kojoj su se
tunjice smotanih jedara kostriješile
na blještavom suncu. Lastavice koje su se
gnijezdile u našim dimnjacima već su
odletjele na jug. Na kraju uđosmo u kuću
jer nigdje drugo nismo mogli poći. Jarka
svjetlost podneva slijevala se na kuhinjski
prozor i sve je posjedovalo staklast, oštar
sjaj kao da tu prostoriju promatramo
kroz objektiv fotoaparata. Osjećali smo
posvemašnju, neizrečenu neugodu,
jer su svi oni kućanski predmeti –
čaše i tanjiri na policama, šerpe na peći,
daska za kruh s onim svojim pilastim
nožem – odvraćali pogled od naše
iznenadne rastužene prisutnosti.
Tada shvatih, ojađeno, da tako će
biti od sada nadalje; ma gdje išli,
slijedit će nas bezglasan zveket
gubavčevog zvonca. Slijedit će nas
miris pustinje i uvijek će u nas
biti uperen prst i prijetnja.
ULICA U KOJOJ SAM ROĐEN
Ulica u kojoj sam rođen zamagljuje se,
tamni. Mjesec u prvoj četvrti isturenom
oštricom zasjeca nebo. Prošlo je vrijeme
večere. Pekare su zatvorene. Police prazne
i bijele od brašna. Piljari pakuju voće u
kartonske gajbice. Lijepa žena kupuje
lubenicu. Neki čovjek, okrenut leđima, stoji
pored zida i mokri. Vidi se kako mlaz mokraće,
u blagom luku, zaliva smeće. Ulica vonja
na jegulje. Grčevito stežem šake. Osjećam
da moja sumnja raste. Sjećam se dosjetki
o tvorcu nihilizma, o nesuvislosti stida.
Bjelji sam od krede, za lice se lijepi sitna
prašina kao sluz sa psećeg jezika dok liže
ruku uplakanom djetetu. Svi su protekli dani
post skriptum na voznoj karti budućnosti, jer,
narodu je tijesno kao dimu u muštikli,
jer, ni magarci ne ulaze u vodu s tovarom soli.
HEPENING JE RES PUBLICA
Bijela izmaglica se dimi u izlozima.
Noć zvecka kao led u kristalnoj čaši.
Dvije kurve stoje pored zapišanog zida
i fluorescentnim zelenim flomasterom
ispisuju grafit: Hepening je res publica.
Mraz u mojim plućima, hrapav kao kravlji
jezik, nagoni na sitno kašljucanje. Jalijaš
glatko izbrijane glave koja liči na blijedu
kuglu starinskog lustera, s revolverom
pod miškom, njuši okolo. Svijet je starački
dom u kome se ne priređuju nagradne igre.
Krune se fasade, padaju ledeni šiljci.
Nema se šta dodati, ni oduzeti.
Samo tek rođene bebe mihrune
kao da ih ništa, kao što i nije, dotaklo.
SUNCOKRET
Amiru Brki
Na jastuku sam,
probudivši se,
pronašao sjemenku
suncokreta.
Pomislio sam
da je donio vjetar
dok sam spavao.
Sjemenku sam progutao.
Sljedeće noći osjetih
kako nešto svijetli u meni
i kreće se lagano
od istoka prema zapadu.
Uplašio sam se.
Silno sam se uplašio
jer čovjek ne može osjećati
svjetlost kao materiju.
ZA VELIKIM KANCELARIJSKIM STOLOM
Sjediš za velikim kancelarijskim stolom
dobijenim na revers i štirkaš svoju pamet.
Čovjek si bez sluha u orkestru, tetrijeb
što se ženkama ne udvara. Pred očima ti,
još uvijek, treperi slogan – GIK OKO
stogodišnja tradicija, dok se pitaš kakav
je to posao mjeriti munju lenjirom, lupanje
srca šestarom. Kakva je to strast vagati slona
decimalnom vagom. Vozovi treba da stižu
na odredište poštujući vozni red. Ali tvoji,
umjesto da veselo kloparaju kroz gradove
i pejzaže, nikad ne izlaze iz ranžirnih stanica.
Treba vjerovati da si rođen za velike stvari,
nasuprot svim dokazima. Treba ti ukinuti
transfuziju bola i začudit ćeš se sopstvenoj
punoći kojoj ništa ne možeš da dodaš
i praznini koju ničim ne možeš da ispuniš.
Kaplju garežina i vosak u ovo mutno doba
i balsamuju svijet. Ti još uvijek sjediš za
stolom dobijenim na revers i štirkaš svoju
pamet dok se novi putnici ukrcavaju,
a stari iskrcavaju iako pouzdano znaš,
izbezumljen, u strahu od straha, da glava
upakovana u celofan ne umije da sanja.
* * *
Metalne žaluzine koje se uveče spuštaju
na izloge u uličicama starog grada
čine mi se nekako poznatim;
Prepoznajem rešetke, teške katance,
četvrtaste brave i pervaze od kovanog
gvožđa na starinskim vratima.
Šireći se iz pekara, miris svježeg hljeba
dolazi mi u susret. Ima nečeg teškog
u atmosferi ovog starog grada.
Kao da se jedva može razabrati
gdje prestaju dobra znamenja
i počinje mora.
Pločnici su mokri od kiše.
Pod svjetlošću fenjera tragam
za onim starinskim noćnim okupljalištima
u kojima se i danas, kao prije šezdeset godina,
mogu vidjeti starci s fesovima na glavama
koji uz saz, def i šargiju navijaju golim
vratovima lijevo desno, naprijed nazad
obasjani crvenkastom izmaglicom
lažnog kilibara nad njihovim glavama.
MIR U EVROPI
Od spokojnog drijemeža Evropljani su ispleli
guste bedeme: mir, rad, disciplina. Sve u svemu:
uživali su u svjetlucavom bljesku Novog zlatnog
doba; Ali nisu mogli zadržati vatreni meteor
koji je naš kontinent pretvorio u prazninu. Pssst,
psssst! – kaže jednoličnost meteorovog repa.
Konture i granice država ne raspoznaju se više.
Ratne zastave neko će vrijeme visiti bezbojne;
Početna tačka mraza sada fingira primirje
među narodima i godišnjim dobima,
i briše svaku pucnjavu i plač.
Ali kad velika nesreća prođe, koliko će crven
biti snijeg koji se topi, koliko glasni bubnjevi
što obznanjivali su pobjedu?
BILJEŠKA O PJESNIKU
Almir Zalihić je rođen 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Poeziju, prozu, esejistiku i književnu kritiku u listovima i časopisima objavljuje od 1980. godine. Bavi se antologičarskim radom. Zastupljen je u antologijama, čitankama, panoramama i izborima književnog stvaralaštva. Prevođen je na engleski, njemački, italijanski, makedonski, švedski, arapski, slovenački, albanski i turski jezik. Bio je osnivač, glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “MAK”. Glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu “Život”. Glavni i odgovorni urednik GIK “OKO”. Urednik u časopisu Diwan. Član je Društva pisaca u BiH. Član je Udruženja novinara BiH. Glavni je urednik izdavačke kuće Zalihica iz Sarajeva.
