Aleš Debeljak – Razgovori i vizija

Na slovensku i jugoslavensku scenu stupio sam, početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kao pjesnik i kao kritičar. I danas pokušavam očuvati međusobnu napetost dviju vizura jednog-mog-pogleda na svijet, jedne egzistencije s bezbroj slojeva duše. Mada sam u intelektualnoj produkciji prisiljen poštovati pravila argumentacije i formalne zahtjeve razumnog prosuđivanja, moram priznati da me sve više – naročito poslije toga kad mi se čini da sam se u topionici akademskih znanja na izvjestan način već potvrdio – privlači onaj protejski žanr na granici između književnog i racionalno-kritičkog registra jezika, u kojem je moguće esej kao intelektualnu pjesmu razvuči do granica do kojih u spisu ne djeluje samo saznajni, nego i estetski i etički zalog smisla, što znači da će u sebi sačuvati bar trag nekakve integralne stvarnosti, koja je, kažem li predrsko, podsticala na pisanje pred-sokratovce. S druge strane sve više sam ubijeđen da također moderni pjesnici i intelektualci u suštini ne čine drugo do da pričaju priče o svom vremenu. Svjedoče upravo aktom “pripovijedanja”, bez obzira na to kako eliptičan ili hermetičan je njihov govor. A ako je tako, onda moramo nužno prihvatiti i pretpostavku da, kako razumsko, tako i pjesničko djelo proizlazi iz želje za oblikovanjem priča, a, pri tom upotrebljava, razvija i tanji određene metafore i arhetipove. Tako nam je Cervantes, na primjer u don Kihotu, dao arhetip sanjara i idealiste, Max Weber nam je dao pojam radne revnosti, koju ljudi ostvaruju ostvarenjem mitologije, zvane protestantska etika, Flaubert nam je s Gospođom Bovary dao arhetip zatrte građanske romantike, a Marx u Kapitalu bezobzirnog debelog kapitalistu. Hoću reći da međusobne napetosti dvaju oblika spoznaje utiču na način kako sami sebe shvatamo kao kolektiv i kao pojedinci. Međutim, dok je u devetnaestom stoljeću glavne i najuvjerljivije guste opise stvarnog života dala književnost, u dvadesetom stoljeću većinom upotrebljavamo metafore znanstvenika, od Freuda do McLuhana. U slovenskoj kulturnoj tradiciji javnost su opskrbljivali oruđem za razumijevanje stvarnosti upravo pjesnici, ti nepriznati zakonodavci svijeta, kako je rekao Shelley. Naime, svrha pjesništva je u tome da uvijek iznova otkriva i ponavlja pripovijesti o doživljaju zajednice i pojedinačnog ja, pripovijesti koje su ljudi nekoć već pripovijedali i treba ih reći ponovno. Samo je u tome inovativnost pjesništva, kad traži svoju istinu društvenog života, komentira i kritizira moralne običaje i afirmira metafore, slike i ideje o asketskoj samoći duše i čulnoj neizbježnosti drugih osoba. Znači, radi se o idejama koje ljudima pomažu kako bi možda mogli živjeti s nekom mjerom dostojanstva i međusobnog razumijevanja. Nas pjesnike i pripovjedače obavezuje interes ljudskog preživljenja, da preko pustinja suvremene komunikacije tvrdoglavo pripovijedamo o raju, kakav bi mogli doseči i kakav smo izgubili. Nećemo biti prvi koji pričaju takve priče. A ako te priče, koje pričamo jedan drugom, ne budu imale okus istine, može se dogoditi da uistinu budemo posljednji, kako je upozoravao američki kritičar kulture Neil Postman. Danas se stvarno čini kao da smo otišli u drugu krajnost: kao da više nema nikakve potrebe za tim da bi iz umjetničkog uprizorenja i stvaranja stvarnog svijeta pokušali izlučiti istinu o našem zajedničkom vremenu i prostoru, kao što ju je bilo moguće izlučiti iz egzistencialističke drame Antigona Dominika Smolea i neoavangardne zbirke pjesama Poker Tomaža Šalamuna. Čini se, kao da nema više potrebe za tim, da samo funkcionalno gomilamo informacije, nego i da očuvamo mogućnost jedinstvenog viđenja i trenutnog prisvajanja sjećanja na onu opasnu udobnost ljudske zajednice, koja, upravo kao duhovno viđenje, premašuje ograničenja fizičnosti tijela, grada, brda i mora, a zato još nije opljačkano svoje ljepote, pa ma kako ona bila izopačena. Odreči se mogućnosti da iz romana i pjesama istisnemo istinu svjedočenja o vlastitom učešću u oblikovanju i prihvatanju svijeta, onakvog kakvog mislimo da ga iskušavamo i poznajemo, znači, u krajnjoj konsekvenci, odreči se udaljene blizine, aure, kao što je rekao Walter Benjamin. U auri su prijeteća blizina drugog i utješna udaljenost ja u stanju stalno mijenjati mjesta, u traženju nepotpune ravnoteže, samo zato, jer im autoritet nužnosti daje totalni bezdan onoga što nije moguće imenovati. Odrečemo li se prizivanja apsolutne istine, u kojima je ta dimenzija aure bar naslućena, potom, po mojem mišljenju, prihvatamo ulogu zatočenika slobode, jer jednostavno pristajemo na to da je, s modernom paradigmom, otpočeo zapravo već sav smisaono prisvojiv svijet.

U modernosti, naime, dolazi do opsežnih filozofskih opravdanja rascijepljenosti iskustva na međusobno odvojene vrijednosne sfere, između kojih bi bili prijelazi mogući samo pomoću šoka. Točno taj šok mora na sebe preuzeti istinska umjetnost, u kojoj nije ishlapilo sjećanje na stvoriteljski adamitski mandat i orfejsku darovitost za prizivanje reda iz kaosa i stvari iz riječi. Kad se otpravi na polja drugih diskurza, umjetnost predstavlja i šok otrežnjenja zbog rigidnosti tradicijom posredovanih oblika. Umjetnički govor, koji je, za mene, uvijek uzarobljen između ne još i ne više, dakle, osuđen na to da uvijek traži nove putove, kako bi, naposljetku, izrekao isto i, dakle, ne može drukčije nego ponavljati ritual zaklinjanja, mada joj je mučno jasno da njegovu poruku ne čuju više ni anđeli, a kamoli bogovi. I u tome treba gledati simptom suvremene marginalizacije pjesništva, ali ne kao javnog kulturnog dobra, koje uvijek ima neki svoj mikro-milje časopisa, izdavačkih kuća i publike, nego kao umjetničkog, tj. emfatično višesmislenog oblika prisvajanja istinitosti. Pjesništvo pripada svim povijesnim epohama i svim ljudskim zajednicama. Nema narodā bez poezije, a postoje oni bez proze, što znači bez razumske vladavine nad neposrednim ritmovima neukroćene stvarnosti, stvarnosti jezika. Pjesništvo nema evolucije i logike napretka, zato upravo jezik pjesnikov najrječitije svjedoči o mogućnostima trenutnog vrhovnog doživljaja koji poznaje, ali ne izriče, svaka ljudska biografija na ovom planetu. Upravo u tom elegičnom naporu da ne priznamo poraz u nazočnosti nedovoljnih imena koja nadijevamo “svetom” treba vidjeti razlog upornog života pjesništva kao hvalospjeva, kao što lijepo kaže Leonard Cohen: Sveta i blistava od velike svjetlosti svaka je živa stvar, utvrđena na ovom svijetu i pokrivena vremenom, dok ne bude tvoje ime slavljeno zauvijek. U poeziji pokušavam, s većim ili manjim uspjehom, slično činiti i sam. U knjizi Grad i dijete (Mesto in otrok, Mladinska knjiga, Ljubljana 1996. Grad i djete, preveo Branko Čegec, Meandar, Zagreb 1988), na primjer, usredsredio sam se na čudo rođenja, na prijelaz iz pojedinca u ulaz obiteljskog plemena, a istodobno opisujem svoje odzive na državnu samostalnost Slovenije. Niz lokalno prepoznatljivih referenci svjedoči da pokušavam govoriti o tajnama nacionalne nezavisnosti, koju petnaest godina kasnije već smatramo samopodrazumijevajućom. Te pjesme su prožete metaforama blijedih lica knezova (karantanskih, dakako), teško očekivanog povratka domu, tajni deset dana (slovenski desetodnevni rat za samostalnost 1991.), Karavanki kao sudbinske granice kolektiva koji nestaje, zanosa zbog promjena, muze nad pjesnikovim kipom kao inspiracije oslobođenja (Prešernov spomenik v Ljubljani!), itd. Ukratko, na tako opipljiv način, na koji je u stanju moj talenat, ne odričuči se dvosmislenosti, koja odvaja pjesmu od novinarstva, u tim se pjesmama suočavam s pritiskom aktualne historije, za koju kažem da u urni blago tinja i ljudi prebrojavaju kosti, a, ujedno, knjigu završavam impulsom nade da će otrežnjenje, u vrijeme nezavisnosti, moguće napuniti presahli bunar. S tog gledišta drznuo bih se zainteresirano pretpostavljati da se u toj knjizi radi o svojevrsnoj radikalnosti, jer biti radikalan znači stvarati uvjete za to da nada bude moguća, a ne brinuti da cinizam bude uvjerljiviji. Kako biti radikalan, ako se u svakom čovjeku sreću dobro i zlo? Oblike tog sretanja oni vidovnjaci, pjesnici, proroci i mistici, koji su ušli u dubine vlastitog ja, prepoznaju i u oblicima života onkraj pojedinca, u društvenoj sredini. To je, po mojem mišljenju, i razlog zašto je toliko pjesnika intuitivno slutilo da je upravo »ja« glavno područje svijeta. Slutili su da s naporom opisivanja unutarnjih borbi, konflikata i trvenja zapravo usmjeravaju pogled čitatelja na ono što je najbitnije. A bitno je da se ne zaboravi kako čovjek nije sredstvo, nego cilj. Naime cilj da živi u skladu sa svojim punim močima i u skladu s granicama te moči: da preuzme odgovornost za svoje bivstvovanje. On sam, kao čovjek od krvi i mesa, kao što je rekao poznati slovenski pisac Marjan Rožanc.

Možda je upravo postepeno hlapljenje svijesti o tim vezama između života ja, s jedne, i socijalnog života, s druge strane, »krivo« da rado teret odgovornosti za naše zajedničko bivstvovanje tovarimo na pleća “društva”, “institucija”, “struktura”. Ali time peremo ruke zbog činjenice da naš osobni glas ili protest ili hvalospjev drukčijem svijetu (što je uvijek već kritika postojećeg) uistinu ne može mnogo promijeniti tim apstiniranjem, već tjeramo vodu na mlin onih koji upravljaju “društvom”, “institiucijama” i “strukturama”. Upravo iz mnoštva danas već prilično kreštavih glasova, koji tvrde da vrijednosti ne možemo odvajati od osobnih gledišta, a time od pristrasnosti i subjektivnosti, znači i od nepouzdanosti i proizvoljnosti, upravo iz tog mnoštva se oblikuje gledište da pitanje dobra i zla nije više pitanje koje bi se ticalo nas samih. Ticalo bi se “samo” još nekakvih bezličnih procesa, političkih pomaka i historijske plime i osjeke, u kojima individualnost ne znači mnogo više od proizvoljnog raspoređivanja sličica i pojmova. Ali metafore, fragmente slika iz snova i imaginarnih predjela i sam raspoređujem u koliko-toliko pregledan pjesnički oblik. Jesam li, dakle, kriv za prekršaje koje prigovaram drugima? Nemam više iluzija da je za umjetnost dovoljna samo darovitost. Sve jasnije vidim da je u umjetnosti i te kako istinita stara krilatica o deset postotaka darovitosti i devedeset znoja, napora, rada. Naime, moje pjesničke knjige nastaju u vremenski zgusnutom i sadržajno usredsređenom izlivu, u nekakvom – rečeno praznom frazom – napadu nadahnuća. Tada, kada slike unutrašnjeg svijeta dođu do ruba, kad, dakle, izbijaju na vidjelo, moram ih hitno pretočiti u pjesmu. Za to mi treba potpuna samoća. Obično se za kakav tjedan povučem u iznajmljenu sobu neke kuće, najrađe pored mora i tamo napišem kostur knjige. Gotovo bez spavanja, u stanju povečane osjetljivosti, zaboravim jesti, brijati se i tuširati. U potpunosti sam osredotočen na osluškivanje tih glasova, osakaćenih slika, krhotina priča, što se skupljaju u meni kao u nekom bunaru. Kod kuće rukopis još samo dotjerujem, poliram, brusim, dakle crnčim, dok “radim na tekstu”. Umjetnika gotovo uvijek glođe muka da svoja osjećanja nije zadovoljivo izrazio riječima. To nezadovoljstvo, da nijedna pjesma ili knjiga nisu potpune, ono je što me goni putovima žudnje i pisanja novih knjiga u svijetu koji tako gorljivo podupiru, s jedne strane, teoretičari istinskog raspolaganja svim i svačim, s druge, pak, izdržavaju ga međunarodne korporacije, koje od nas prave samo gnetljive kupce i korisnike njihovih slika.

U takvom društvenom kontekstu nužno slabi ona svijest koja u drhtaju pojedinčeve duše otkriva plan arhitekture kozmosa. A toga bez napetosti između dobra i zla nema. Kako bi tu svijest očuvali, čini mi se, ne ide gotovo drukčije nego da je onaj, kojeg se to tiče, pak, blago svet i lud, kako kažem u knjizi Nezavršeni hvalospjevi (Nedokončane hvalnice, Mladinska knjiga, Ljubljana 2000; za dio pjesama usporedi Skice za povratak: izabrane pesme, preveli Bojana Stojanović-Pantović & Milan Đorđević, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka–Beograd 2001). Ti hvalospjevi razlikuju se od knjige Grad i dijete. Hvalospjevi se s križanja između socijalne povijesti i lirske intime uklone i upute prema naglašenim oblinama, u kojima – kako primjereno, zar ne? – slutim probljeske apsolutne istinitosti. Naime, figura žene u toj knjizi pokazuje više lica: prvo se radi o majci i ženi dojilji, koja brine za pretakanje životnog soka, a istodobno je, upravo kao zrela žena i ljubavnica, time, pak, otjelovljeni put u transcendenciju, u prostor apsolutne istinitosti. Feminiziram ga zato da bi se što nazornije otvorile upravo nježnost, milina, milost, blagoslov, ukratko, one stvari koje u svakidašnjem životu svakom od nas nedostaju, jer ih nikad nije previše. Žena u mojim pjesama nije isključivo tjelesno i seksualno biće, nego se radi o lirskoj ritualizaciji duhovne pustolovine: bez tijela bi bila osuđena na askezu, bez momenata onoga što nas prevazilazi bila bi, pak, zarobljena u jednostavni čulni užitak. Možda zato u pjesmama sve otkrivenije i upotrebljavam religiozni rječnik, koji bi trebao pomagati pri probijanju do vrata u apsolutnu istinitost. Tjelesni kontakt je “samo“ prvi korak ka transcendenciji, ka duhovnom sjedinjenju s nečim što nas potpuno prevazilazi i što sam vidim kao erotski momenat. Erotski momenat sadrži i duhovni, međutim dok seksualna želja, u pravilu, nema duhovni impuls. Ali erotika, kao spoj čulnog i duhovnog, pretpostavlja da doživimo tjelesno združenje kao nužni uvjet mističnog jedinstva koju mi pjesnici i mistici tražimo još odavno. I azijske religiozne tradicije i kršćanstvo upotrebljavaju jezik ljubavi i spolnog odnosa kako bi opisali združenje s Bogom. A odmah moram naglasiti da je Bog pjesnikov drukčiji od Boga filozofā. Bog pjesnikov najbliži je Bogu mistikā. Religioznu svijest o povezanosti svih stvari pokušavam artikulirati riječima kojima raspolažem: te riječi se na neki način oslanjaju na jezik koji sam upotrebljavao u mladalačkim pjesamama, kad sam slušao tišinu, na primjer u knjizi Slovar tišine, Aleph, Ljubljana 1987; Riječnik tišine, preveo Branko Čegec, Quorum, Zagreb 1989, reprint 2002), samo što je u njemu manje taloga egzistencijalne ugroženosti, tjeskobe i očaja. A tu se, svakako, ne radi o nekakvoj konfesionalnoj religioznosti. Moram priznati da, bez obzira na ovu ili onu teološku zamisao, pomjeram, prerađujem i prilagođavam religiozne slike u skladu sa svojim posebnim, odnosno osobnim stvaralačkim potrebama. Vjerojatno moje pjesme upotrebljavaju religiozni govor zato što drukčije ne mogu aludirati na uvjete združenja: s ženom, bogom, zrakom između tijela i tekućinama u njemu, kao što sugerira moja knjiga pjesama Pod gladino (Mladinska knjiga, Ljubljana, 2004; Ispod površine, preveo Edo Fičor, HDP, Zagreb 2006). Pjesme su oklijevajuće voditeljice, koje, u idealnom scenariju, vode do ruba apsolutne istinitosti, do svijeta svetosti i tajne, koje ostaju skrivene i onda kad se istina već pokaže. Ali moje traženje Boga je više povezano s osobnim osjećanjem egzistenicije apsolutne istinitosti, s postojanjem istinskog sjedinjenja s okolinom, s postojanjem doma, ako hoćete, nego s Bogom ove ili one institucionalne religije. Moje traženje Boga se, inače, nužno kreće u toku one tradicije koju je formirao Zapad, ali židovsko-kršćanska predaja me ne obavezuje na način koji bi iziskivao ekskluzivnost i poštovanje dogmi, pravila molitvi i obreda pripadnosti.

Uopće ne znam sebi predstaviti da bih mogao svoja traganja za putom, koji bi, moguće, vodio ka apsolutnij istinitosti, ka onom nevidljivom, a postojećem, opisivati drukčije do poezijom. Kad Tertulian kaže da credo qui absurdum est, izražava točno to uvjerenje o neizbježnoj nužnosti nekog uporišta i istodobno o nevidljivoj, neprovjerljivoj, neimenljivoj prirodi onoga na šta se oslanjamo. Prednost dajem poeziji zato što drugim govorima, koje poznajem i koji su mi koliko-toliko na raspolaganju, nedostaje nešto bitno, nešto što me ostavlja nezadovoljenog i ne-srećnog. To, točno ta sreća, koja tada, kada tog osjećanja nezadovoljenja nema, zasija u svom svom žaru, ta sreća ispunjava prostore domovanja, koje slijedim i pokušavam ih izreči u svojoj poeziji. Istina je da sam napisao cijeli niz analitičkih tekstova o religioznoj imaginaciji i o tome objavio teoretsku knjigu, ali sve te analize su podložne kriteriju socioloških, kulturoloških i povijesnih argumenata. A u poeziji toga nema. Pjesnički govor, kao laboratorij očiščavanja jezika i asocijativnog iskušavanja granica do kojih je duboko osobno doživljavanje uopće prenosivo, zapravo sažima one najistinskije trenutke u životu. I ako je Bog samo neka pomoćna riječ za nevidljivu, apsolutnu istinitost (koju, dakako, neprestano pokušavamo “prevoditi“, “počovječiti“, “učiniti dostupnijom“ svojim stvaralačkim vizijama), onda je jasno da svako pjesničko umjetničko djelo ima u sebi nešto bogotražiteljskog. Skoro se usuđujem reći da, upravo zato što sadrži momenat traženja, nije savršen: dakle, uvijek iznova hoće da se počne iznova. Traženje, pipanje, nezavršenost. Knjiga hvalospjeva nema slučajno “nezavršenost“ već u naslovu. Tek u nesavršenosti žudnje za savršenstvom sloboda nije okrnjena, mada se podređujem tuđoj volji, koja dolazi iz beskonačnih transfiguracija energije, kao što je beskonačan i ciklus sađenja, okopavanja, pupanja, sazrijevanja, gnjiljenja u svemu živom. Pažljivi čitatelji Nezavršenih hvalospjeva vjerojatno će primijetiti da se knjiga završava nadom u postojanje udaljenog Boga. Mada je riječ “Bog“ za mene previše ideološki, a kod nas, danas, sve više i sasvim politički opterećena, ipak sam knjigu završio njom, jer se radi o pokušaju upjesmljenja velike, ushićene nade da nismo sami, da nas nešto prevazilazi, jer, osjećam da ne možemo biti sami sebi dovoljni. Postoji neka kozmička svrha u arhitekturi života koju inače sami oblikujemo, ne znajući kako sudjelujemo u planu, koji se, pak, stalno mijenja, jer možemo na njega utjecati, a ipak – to je važno – radi se o nekom smislu i redu, kojem išćemo formu. Pri tome nam pomaže autoritet koji ne proizlazi iz nas samih. Naime, moderni radikalni subjektivizam je u neposrednoj blizini nihilizma, kojem je “ja“ u cijelosti i sasvim dovoljno. Pošto čovjek samome sebi ne može biti dovoljan, mora, dakle, biti upravo ljubav onaj nužni cilj naših zemaljskih putovanja. Ako uopće o čemu svjedoče, onda – nadam se – moje knjige pjesama svjedoče o tome kako se s ljubavlju ili njenim nadomjescima čovjek otresa svoje samoće, s ljubavlju opaža nužnost granice koju ima sloboda, a i samu slobodu samu u stvari ne može uživati tek tako, bez osi, oko koje bi se vrtio njegov užitak slobode, lebdenja, istupanja iz vremena. A ljubav je ta os. Ali ne vrti se neprestano, automatski, kao neko mehanički ili elektronski pokretano uporište svijeta. Uvijek iznova, doslovno svaki dan, treba se za nju truditi i pokrenuti je. A to nije jednostavno, jer trud – nemam boljih riječi – ne pretpostavlja samo volju i razum, nego također dušu i duh. Svim svojim bićem truditi se da živimo ljubav i budemo u nju potopljeni, dišemo je poput zraka, neophodnog za naš opstanak: to je zahtjevan stav. Mislim da se mi ljudi razlikujemo možda najočitije po stupnju sposobnosti za život u ljubavi. Ljubavna veza je veza bez koje svijeta ne bi bilo. To je, naime, veza osobnog darivanja, u kojoj ima više onaj koji više da, a ne onaj koji ima, na kraju, više igračaka. Ljubav kao dar, darivanje, koje donosi mogućnost spasa, ugledao sam, na primjer, u ljubavi biblijske grješnice, Marije Magdalene, na koju se izričito pozivam u Nezavršenim hvalospjevima. Njena ljubav, dakako, nema samo duhovni karakter, nego je zavjetovana iskustvu tijela. Marija Magdalena je, zapravo, erotizirano utjelovljenje moći koju ima ljubav: prodrla je kroz slojeve prošlih poziva, odbačenosti, pokliznuća, konflikata s okolinom i ponižavanja kako bi se ostvarila u susretu s otjelovljenim bogom, s nekim tko je njenu nesavršenost prihvatio za svoju. A kako bi je mogao prihvatiti, morao ju je i sam doživjeti. Zato mi se čini njen lik inspirativan. Jer tako neposredno otkriva pristupe do ključnog značenja koje ima ljubav u životu i u svijetu, kakav stvara! Ali kakav je to svijet? Samo se oko sebe osvrnimo, kliznimo pogledom preko televizijskog ekrana i zastane nam dah od tolike oholosti da bi, naime, djelu ljubavi pripisivali stvaranje katastrofičnog svijeta. Jer su iz njega već otišli bogovi, a sad bi ga htio napustiti i čovjek. Ali bez ljubavi bogovi ne bi svijet ni stvorili, prije nego su ga napustili. Bitno je, dakle, da u tom egzodusu ne popustimo, da ustrajavamo u tome zbog čega ima smisla živjeti. Ako je umjetnost oblik komunikacije, onda prevodi u dostupnu razumljivost načine biti koje ne možemo vidjeti onkraj konteksta zajednice kojoj pripadamo. Svejedno je radi li se o obitelji, ljubavnoj vezi, prijateljstvu, društvenoj klasi. Zašto me više zanima Bog, apsolutna istinitost, zašto ne drama ateizacije svijeta? Zato što polazim od postupno stečenog uvjerenja da postoji žudnja za autoritetom koji bi dao smisao našim životima na sličan način na koji umjetnik uređuje kaos slika. Moguće se, dakako, radi “samo“ o tragu sjene zore besnonačne glorije, odlične Prešernove metafore za nešto što jedva još postoji s posljednjim pulsiranjima svoje prezentacije u našem svijetu. “Zadaća“ umjetnikā je upravo u tome da taj puls uoće, prevedu ga u takav govor na osnovu kojeg bi ljudi mogli postati svjesni kako nije moguće živjeti život koji bi bio u cijelosti podložan nekoj arbitrarnoj, tehničkoj, logičnoj formi. A, dakako, jasno mi je da je zahtjev za samospoznavanjem heretičan i problematičan za večinski okus, jer postavlja pod neprijatno i upitno svjetlo točno onu neobaveznost i proizvoljnost koje, danas, mnogi ustoličuju kao geslo dana, koji beskonačno traje.