Abigejl Abramovič: Na lijevoj strani Novoga jevrejskog groblja
(iz neobjavljenog rukopisa)
Jesen je kasnila i teško je koračala ulicama. Kao da je svaka strana svijeta gurala svoje, po svaku cijenu. Bilo je vrijeme Roš Hošane i sjećala se američkih sinagoga koje su u vrijeme ovoga praznika bile pune ljudi. I rabina Lorensa Kušnera na čije ju je riječi prethodne večeri podsjetio profesor Avramovič, riječi o Roš Hošani, kada novi životni ciklus počinje, kada slavimo rođendan svijeta, kada treba da se probudimo i obratimo pažnju na ono što jesmo, što smo bili i što treba da budemo, zahvalni što smo živi. „Shanah Tovah“[1], prošaputala je Sara i sjetila se svoje priče koju je trebalo sastavljati, skupiti se uz nju, a falilo joj je svega, iako su već čvrsto bile srasle jedna uz drugu. Uz svaki novi šav koji joj se bolno zarivao u kožu, otvarala se nova slika čiju je priču trebalo pronaći, dopričati i proživjeti. Osjećanja se bojala najviše – riječi, izraza lica i osjećanja duhova koji su je pratili dok je koračala Krakovom, napaćenom poljskom zemljom koju je činilo toliko slojeva prošlosti. Kao da su i oni gurali, ti slojevi prošlosti, svaki svoje, svaki svoju priču. Kalendarski, vrijeme je bilo jesenje, ali se ljeto opiralo žestoko, prvi put od kada je počela da se vraća u Krakov. Težina koju je osjećala u nogama, opet je iz daleke prošlosti propustila glas babe Ave. Čitavog života, krajem dana uglavnom, kada se činilo da će se konačno odmoriti od svega što je iza sebe ostavljala i slagala u sjećanja zauvijek proteklih sati, govorila je kako joj se sva težina dana nakupila u nogama. Nije to bila težina samo njenoga dana. Zavaljena u fotelji, koju je sasvim asimetrično od ostalog namještaja smještala da bude okrenuta prema tački za koju je procijenila da je tačka u kojoj živi njen rodni Lavov, govorila je da u svojim nogama vuče težinu sati i dana svojih pramajki, bile one iz Lavova, Zbaraža… Galicijska težina, kako ju je nazvala. Bili su to sati kada nije propuštala da kaže svome mužu kako ne voli Krakov. Stari rabin bi samo prevrnuo očima, prošao prstima kroz dugu bradu i sjetio se jednoga pisma koje je godinama stajalo na njegovom radnom stolu, pokraj presovanog cvijeta i lista jasmina iz bašte u Jerusalimu, pisma koje mu je poslao Leon Levenson.
„Sjećate se moje drage mamele[2], Nomi, dragi rabine? I svega što je za Krakov uradila? Da nije bilo njenoga miraza, ko zna što bi otac postigao. I njene nevjerovatne energije, ljepote njenoga bića, načina na koji se prema drugima ophodila, kako je poslije posla odlazila do Novorolskog kafea da popije kafu i pojede onaj čuveni kolač. Voljela je Krakov više od svega! Kako je slomljena poslije oslobođenja bosa pješačila od Aušvica do našega stana u Ulici Sare, prkosno okrećući leđa logoru smrti. I kako joj je doktor Vaserberg rekao da tako bolesna još jednu zimu u Krakovu neće preživjeti, da pod hitno mora da otputuje kod svoje djece u Izrael. Pokraj ulaza na broju 30, na Glavnome trgu, kada su večeri posebno hladne, kažu da se njena sjenka nazire. Tako mi je barem ispričala Rifka Openhaim. Sjećate se kako je mamel uživala u njenom sviranju na klaviru u kući Vernerovih?“
Ava nije marila za tu priču, i sasvim opuštena odvajala se od svijeta i pružala ruke prema duhovima prošlosti, širom otvarala oči prema davno ostavljenom svijetu, raspuklom od silnih boja koje će, iako to tada nije znala, najautentičnije sjećanju ostaviti Mark Šagal, na slici koju je Sara vidjela u Muzeju MOMA u Njujorku. Stari rabin već se bio navikao na Avina kasnopopodnevna raspoloženja i poglede prema Lavovu i nije je dirao, ništa više nije tražio. Znao je da je zimi fotelju prema Lavovu okretala barem sat ranije, kao da se bojala da će joj rani zimski mrak skratiti nešto od pogleda, možda zamagliti stakla, natjerati snijeg na veliko prozorsko okno, jedino ispred kojeg nije visila teška zavjesa. On je svoju fotelju okretao prema Jerusalimu. Dok bi sjedjeli, tako asimetrični, razmišljao je o tim trenucima koji su je snažili i podmlađivali, znao je da poput porodičnog stabla na kojem je svakoga dana nešto dodavao, Ava svojim očima okrenutim prema rodnom gradu dodaje teško uhvatljive priče. Intuitivna kakva je bila, maštovita i odlučna, lako je dolazila do tačaka koje na svom papiru stari rabin nije umio lagano složiti. Bile su to slike toplih galicijskih domova, praznika, muzike koja se čula iz štetla, slike padova i posrnuća kroz koje su prolazili oni koje je u svome biću nosila. Stizala je do vremena do kojega stari rabin nije umio stići, stotinama i stotinama godina unazad, bilo da je pratila pokrete izazvane silnim pogromima u kojima su se kao u vihoru našli, ili mirnije trenutke, koje je uvijek vezivala za sjever, hladnoću, miris Baltičkoga mora, ćilibara i rijeka Neris i Njemen koje su prodirale do temelja galicijskih domova i tavorile tamo, ugodno smještene ispod užurbanih koraka, dok ih toplije proljetno vrijeme ne bi povuklo prema glavnom toku. Iz njenih su očiju i usta ispadale blještave prošle slike, najčešće u vrijeme praznika kada bi iznenada, iznad hrane koju je pripremala za Roš Hošanu, dok je oblikovala halu u najljepšu krunu ovoga svijeta, pokraj vina, jabuka i meda, počinjala da govori, na hebrejskom uglavnom. Sara ju je najjasnije čula i najbolje razumjela i hvatala je slike koje je Ava širila oko sebe brzo i vješto, kao u nekakvom transu, i tačno je znala kada ruke treba raširiti i prema kojoj strani svijeta, da neku Avinu riječ ne bi propustila ili zagubila. Od svih praznika, uvijek i najintenzivnije u vrijeme Roš Hošane znala je kako ruke pripremiti za mnoštvo blještavih Avinih slika. I baš toga septembarskog dana, Sara je silno željela Avinu snagu.
…
U svome stanu, u ulici mediteranskoga imena, Sara okreće fotelju prema Ulici Juzefa Ditla 77, zna da je Ana Rabinovič okrenula svoju prema Ulici Venecija, i da mogu započeti priču o fotografijama pronađenim na tavanu Daniela Moše Rabinoviča. To je trenutak mističnoga oživljavanja prošlih glasova, nakana da odjednom svi progovore, pa makar se i slabije čuli usljed toga žamora, okrenuti jedni prema drugima u vanvremenskom mističnom prostoru koji Sara stvara za sve – prema Ani, prema Ulici Krakovskoj u kojoj na broju 27 žive Vernerovi, prema Zbaražu Zalezniakovih, Viljnusu, Telšjaju, Lajpcigu Mendelsonovih… Fotografije su na stolu ispred Sare, poslagane čudnim redoslijedom, poput drveta života, sačinjenog od krugova i staza. Jedna fotografija bila je postavljena drugačije od ostalih i Sara je pažljivo odmjeravala prema čemu se ugao te fotografije silno naginjao – zatvorila je oči, raširila mapu Krakova i prepoznala Ulicu Božijega tijela. Otvorila je oči, prišla prozoru svoga stana i sjetila se ko ju je snagom svoje razdraganosti i mladalačkog optimizma vukao prema tamo, tako snažno da mu je ruku osjetila na svome ramenu, i čula glasni smijeh zbog kojeg je instinktivno postavila dlan desne ruke na svoje uvo. Bio je to Gustav Zuskind, sin Aninoga brata Šaloma, rođen 17. aprila 1903. godine u Krakovu. Na fotografiji je opušten i nasmijan – godina je ispisana na poleđini, bilo je to sredinom tridesetih, tačnije 28. septembra 1936. godine. Pored njega je mlada žena. Fotografija se držala dobro, poput kakvog silnoga bića, uprkos nestvarno snažnim vjetrovima i vlagi koja je prodirala kroz tavan škripavoga poda u kući Daniela Moše Rabinoviča, u Edmontonu, Kanada. Sara na sto pored fotografije postavlja i Gustavove dnevničke zapise koje joj je doktor Rabinovič poslao, ne sluteći da su sačuvani, iako je u dubini duše znao da je drveni kovčeg u koji su bez ikakvoga reda bili pobacani papiri, časopisi, stare fotografije, dvije sveske oskudnih korica, bio vječan, i da će ga nadživjeti, kao što je i njegovoga oca, i njegovoga djeda, sve muške ruke koje su ga vukle kroz izraelska bespuća, mađarske udoline, njemačke i brojne druge zime, kao što je ona 1943. godine, kada ga je u podrumu jedne subotičke kuće čuvala Rebeka Šosberger. Na osmjehnutim obrazima mladoga čovjeka nakupila se čudesna tuga koja je prijetila da će osmijeh progutati. Gustav je glavu okrenuo prema ženi koja je po posljednjoj modi obučena, iako su dva pera koja štrče iz nemarno podignute plave kose, nekako asimetrično postavljena, svako na svoj način. Bila je to Aleksandra Rubinštajn i na fotografiji, u pozadini, iza njihovih leđa, jedna je od onih iznenadnih ranih jesenjih krakovskih kiša. Sara podiže fotografiju i pomirisa kišu Gustavovog vremena. Blizu su drveta poezije, Sara to mjesto prepoznaje, i sjeća se da je u dnevničkom zapisu iz toga dana Gustav pisao o šetnji i krakovskoj kiši. Malo iza njih, naslonjen uz jedno drvo stoji Vulf Birk, široko se smije. Sara sluša kako Gustav govori, zaljubljen je i te šetnje su dio svakodnevnice dvoje plavookih ljudi; Gustav u očima nosi onu boju safeda kojom ga Sara na toj fotografiji gleda. Gleda i razmišlja o tugi koju Gustav u Aleksandrinim očima prepoznaje, tugi koja se smjenjuje sa smijehom, jer u to vrijeme kada su poslije kiša otežali kestenovi padali sa drveća u Plantiju, govorila je kako baš svaki na njenu glavu padne. Uvijek je u Planti stizala prva, tamo je čekala Gustava, lagani korak vodio ju je iz Ulice Starodomske, pored Vavela kojem se uvijek duboko klanjala, uz obavezan zamišljen pogled koji bi uputila Visli, koja je tekla podno Ulice Bernardinjske. Pričala mu je o lošim predosjećanjima i nemirnim snovima i kako se u njima kao nekakva velika riba batrga usred čudesnog crnila koje teži da je sasvim poklopi. „Možda je zato u Ulici Kolatek, na broju 9, gdje živi sa svojom porodicom, onaj Šolem Barkan, koji uzgaja golubove, nabavio brod. Možda to nije samo strah od poplava, možda je brod, koji je pokriven iza kapije, dogurao tu iz straha od moje ribe i njenog batrganja, možda i on nešto predosjeća, pa se sprema na bijeg.“ Kiša počinje da pada, Sara širom otvara prozor i čini joj je da iz svoje ulice pogled može protegnuti sve do mjesta na kojem su u Plantiju Gustav i Aleksandra. Čini joj se da čuje njen kikot, osjeća strah koji je iz snova svojim crnilom počeo da boji stvarnost. Nije bilo prozora i vrata koji su ga mogli otjerati, ni iz kuće Zuskindovih, u kojoj se čuo smijeh, muzika, puno pokreta visokih žena i muškaraca, zavrtanje tepiha o koji su zapinjali, zveket posuđa, šuštanje stolnjaka, pomjeranje fotelja – jer uvijek je neko sjedio pored prozora i gledao, kao u transu, u nekom pravcu, prema nekoj od tačaka davnih predačkih života. Bila je to jedna od rijetkih krakovskih kuća u kojoj zavjesa ni teških zastora nije bilo. Ali su zato asimetrično postavljene stolice i fotelje vladale prostorom dnevne sobe. I zato je Aleksandra kikotom, svaki put kada bi joj na glavu pao kesten, rastjerivala zle slutnje ispod krakovskoga neba, crnu ribu u koju se u snovima pretvarala. „Sanjam kako ću sama sebe progutati! Kako ću Krakov progutati! O, koliko crnila, sve je crno u tim mojim snovima! I nema izlaska iz te vražije, vlažne, ljigave riblje uloge! Batrganje i silni smrad duboko potresaju moje riblje biće. Oči te ribe su zlokobne, polumrtve, iskolačene od silnoga batrganja i nadimanja. I mrtve će nam isprevrtati, tamo na Novom jevrejskom groblju i iza Remuh sinagoge!“ Trčali su kroz pljusak do zaklona ispod Šmelcerove meduze u Ulici Brackoj i tako se sa Sarom povezivali. Sarom koja ih je posmatrala kroz prozor kafea „Nova provincja“, gdje je prstima prelazila preko stranica Gustavovog dnevnika. Pipala je i oživljavala izblijedjela slova, oživljavala je slike, dok su se oko nje širila osjećanja prema onima koji su u ovome gradu, u njenome srcu, gradili priču njenoga života. Večeras je sluša i Ava, nešto je mirnija u svojoj fotelji okrenutoj prema Lavovu, srećna što je Sara pronašla Gustavove riječi i što sada bolje može sastaviti slike. Stari rabin, okrenut prema Jerusalimu, prisluškuje o čemu njih dvije razgovaraju. I Ana, zbog koje je ovu priču započela, koja je sluša u svojoj sobi okrenutoj prema Visli. Žale obije što se crnilo iz Aleksandrinih snova ostvarilo i poput velikog talasa prekrilo Krakov, što je crna riba progutala Kažimjež. Gustav umire u getu, Aleksandra u Argentini, skrivala se u Ulici Pilsudskog, u malom stanu na posljednjem spratu, poput golubice. Imala je u džepu jedan kesten i u srcu očev zavjet da će se za svaki njegov rođendan, 25. januara, vraćati u Krakov, do rodne kuće u Starodomskoj, u kojoj se rodilo desetoro djece Efraima i Lee Rubinštajn. Jedina preživjela od djece Rubinštajnovih, obilazila je rodnu kuću poštujući očev zavjet, otvarala joj prozore i vjetrila sobe željne ljudskih glasova, oživljavala ih kroz suze koje su pratile kikot, isti, mladalački, kao sa one fotografije iz godine 1936. Prkosno bi ispravljala leđa, okretala ih logoru Aušvic u kojem su stradali svi rođeni u toj kući, izblijedjela buntovnička pera smještala bi u neukrotivu plavu kosu, vraćala se u godinu 1936, uzimala pod ruku Gustava i Vulfa Birka, odlazila do Plantija i čekala hoće li joj kakav kesten pasti na glavu. Potom joj je moć zamišljanja posustajala i odlazila je dalje, preko Visle u prostore krakovskoga geta, da tamo potraži Gustava. Slagala je kestenove u oblik velikoga srca, čak i onda kada je jedva uspijevala da pruži ruku do tla, kada ju je tuga poklapala poput onoga mraka kraja tridesetih godina dvadesetog vijeka, i godine usporile. Gustav je ostao vječito mlad. Važno je bilo održavati svijetlo i toplinu u duši, šaputala je Aleksandra, onako kako je to rabin Lorens Kušner pričao profesoru Avramoviču. A Sara se zakikoće svaki put kada joj kesten u Plantiju padne na glavu. I nosi ga tako do svoje ulice mediteranskoga imena, zgodno uvaljenog u nemarno podignutu plavu kosu, stavlja ga pored Gustavovog dnevnika da zajedno čitaju i jagodicama prstiju lagano prelaze preko papira, u iščekivanju novih priča koje čitanja koja slijede donose. Večeras su svi spokojni, još bolje povezani i smjeliji. Toliko je ponosa i kikota među satima ove prve prave jesenje kišne večeri u vremenu u kojem Sara pokušava da posloži izgubljene slike. Gasi svijetlo u iščekivanju blještavih prošlih slika koje joj šalje Ava. U rukama drži pismo sa radnoga stola staroga rabina koje miriše na jerusalimske jasmine, fotografiju i pismo Vulfa Birka koje je pronašla među uspomenama porodice Rabinovič. Čuje glas Aleksandre Rubinštajn: „Vas se dvojica od moje batrgave ribe nikada nećete moći sakriti. Šagalovski sijate raskošnim bojama, nosite u sebi brojne slojeve galicijske zemlje. A tek schnoz![3] Taj veliki nos!” Još jedan otežali kesten, pao joj je na glavu, nakon čega je uvjerljivo odglumila kako pada u nesvijest.
[1] „Za dobru godinu,“ na hebrejskom.
[2] Deminutiv za mame (mama) na jidišu.
[3] Veliki nos, na jidišu.
