Abigejl Abramovič: Na lijevoj strani Novoga jevrejskog groblja
(iz neobjavljenog rukopisa)
Abigejl Abramovič je zapisivala, Ana Rabinovič je pričala, Sara Mendelson je slušala – ona Sara Mendelson koja je kroz druge gradove prolazila, a u Krakovu živjela. Bio je mjesec april, kiša nije prestajala da pada, smjenjivale su se hladnoća i čudesna toplina koje su na nju mistično djelovale. No kako je već bila ovladala mapom grada, znala je gdje se može skriti ukoliko je kiša i iznenadni hladni vjetar nepripremljenu zateknu: u ulazu u Ulici Vojćeha Boguslavskog na broju 6, ispod stana u kojem je 14. avgusta 2004. godine u nezaborav prešao Česlav Miloš; u ulazu koji je vodio do Kantorovog stana u Ulici Sjena na broju 7, gdje je u svedenom enterijeru primao prijatelje i saradnike, grdio ih i inspirisao; u kući Jana Matejka u Ulici Florijanjskoj, u kojoj pogled nije mogla da odvoji od nevelikog oslikanog plafona iznad njegovoga kreveta u spavaćoj sobi, koji je podsjetio na ukredeni dio noćnoga krakovskog neba – kada je noć vedra, sjediš pored Visle, daleko od vreve Glavnoga trga ili Ulice Bracke, u kojoj, ako išta znaš o Krakovu, znaš da tamo kiša najljepše pada, barem je tako napisao Gregož Tarnau: „A w Krakowie na Brackiej pada deszcz…“ U kafeu ,,Nova provincja”, ispod portala koji je Šmelcer ukrasio meduzom. I tamo se mogla skriti: u toj blago nakrivljenoj ulici.
U ulazima svih zgrada u kojima si živjela Ana, i tvoja kćerka Stefanija, i njena kćerka Ana. Podne je, stojim ispred ulaza u Pomorskoj 1, gdje ste posljednji put upisane kao stanovnice Krakova, tvoja kćerka Stefanija i njena kćerka Ana, i bez upozorenja iseljene zajedno s ostalim stanarima te zgrade u koju su se potom uselili nacistički oficiri. Nalazim lične karte tvoje unuke Ane Zalezniak, jedna je iz 1934, druga iz 1935. godine. Gubim joj trag i jedino što saznajem jeste da je, nakon što je u Krakov doputovala iz Lavova, nema na spisku deportovanih Jevreja. Gubim joj trag prije likvidacije krakovskoga geta 13. marta 1943. godine. Na dvije fotografije koje mi je Avramovič pokazao vidim Ulicu Lvovsku, Jevreje i Jevrejke koji pogureni pod teretom straha i stvari koje su smjeli ponijeti kreću ka logoru Plazov; na drugoj fotografiji samo mrtva tijela – ulica je ista, pobacane stvari, strah, tijela koja će bezdanom nestati.
…
Mlada pijanistkinja, tvoja i moja Ana, planirala je da iz Krakova otputuje u Varšavu kako bi joj Vladislav Špilman ocijenio nadarenost. Voljela je Lista i najrađe ga je svirala a Špilman je morao znati jer su njegovi učitelji Mihalovski i Šmidovič besprekorno poznavali Listov opus. Znala je da se Špilman 1933. godine vratio u Varšavu, da mu se život kao i njoj pretvorio u bijeg i strahotu, u strah od deportacije u Treblinku ili Aušvic, smrt na ulici od razjarene nacističke čizme, od gladi u getu. Slušamo Šopenov Nokturno br. 20 u c molu, tvoja ga unuka besprekorno svira i večeras je obje slušamo ispod teškoga kišnog krakovskog neba, u malenom stanu koji sam prisvojila, u ulici mediteranskoga imena, zamišljamo je kako plavooka sjedi za velikim koncertnim klavirom koji je bio dar tebi, slavila si tada 16 rođendan. Sjedaš i sviraš, u stanu si Vernerovih, tamo gdje si rođena, ulica je Krakovska 27, ona iz koje će te otac otjerati, ali večeras nešto ti se u grudima stislo, i znaš da Mendelson može zaliječiti breme bola kojemu ne znaš razlog, osjećaš, znaš nešto će se desiti, i sviraš Mendelsona na klaviru koji je tvojoj porodici, tebi, tvojoj ljepoti, darivao Samuel Liberman, tada mladi doktor koji će ti oči zatvoriti nakon što u Bolnici jevrejskoga naroda, dušu ispustiš. Ali večeras slušamo Anu, sluša je i Vladislav Špilman, nas dvije sjedimo jedna pored druge u sali Krakovske filharmonije, u prvom redu je Špilman, Ana svira Lista, naša plavooka maturantkinja, rođena 20. februara 1913. godine, visokoga rasta i plave kose, lajpciški trag našega plemena na njenom je i mome tijelu najjače utisnut. To je tvoje vrijeme Ana, možda je i tada bio april, a u ovome aprilu, ja naslanjam glavu na okvir starih ulaznih vrata u Ulici Juzefa Ditla 77, koja se otvaraju prema stanu u koji si ušla kao nevjesta i iz kojeg su te Ulicom Svetoga Sebastijana ispratili prema Novom jevrejskom groblju. Zamišljam te kako ulaziš u zgradu, penješ se uz stepenice, ljubiš mezuzu, ljubiš Lazera, vrijeme je praznično, svijetla je haljina na tebi, gledaš kalendar ispisan jidišom na pergamentu, i okrećeš se prema prozoru… Gledaš kišu, Ana, i ne slutiš da će kiše u Krakovu očima sličnim tvojim, plave boje Safeda, gledati i tvoja prakćerka, jednoga dana. U tvome vremenu praznik je Roš Hodeš, i ne umiješ, radosna, objasniti zašto ti je od svih najdraži. Da li zato što vraća žive slike najbližih, rasutih po galicijskim gradovima? Šapućeš molitvu, blagosiljaš pojavu novoga mjeseca, mjerila si svakim novim mjesecom promjene na svome licu i duši, čekala sreću i blagostanje, gledaš novi mjesec i u džepu svijetle haljine tražiš novčiće koje ti je darivao djed David Zuskind, i on ih je tako preturao po džepovima, dok je u dvorištu porodične kuće u Krakovu gledao u mjesec i čitao molitvu, sječaš li se riječi … Psalm 104, i kako su ti oči iskrile kada bi rane zvijezde vidjela na nebu. Chodesh tov, šapućeš. Drugi je april, Ana, i ja stojim u ulazu ulice Juzefa Ditla 77, kiša pljušti, pitam se kojom ulicom krenuti, vrijeme je ručka, Avramovič me je već čekao u restoranu „Ariel“ ali nešto me vuče nazad, prisustvo duhova, nekada sretnih ljudi koji su ljubili mezuzu i slavili svaki dan svoga života: prelazim prstom preko starih vrata, tražim tragove mezuze, naslućujem pod prstima mjesto na kojem se u uzanoj, dijagonalno postavljenoj kutiji na desnoj strani tih ulaznih vrata skrivalo mistično – Shaddai – naslućujem i tvoju vjeru da nije bilo nesreće koja ti je u kuću mogla ući. Tu je mezuzu Lazeru i tebi na dar donio Aleksander Riterman nekoliko dana nakon što se vratio s puta i krenuo da u Ulici Svetoga Jana gradi Hotel Francuski, koji će biti otvoren 1. juna 1912. godine, a onu drugu, dar predratnoga krakovskog rabina, zamišljam na vratima sobe koju si pretvorila u svetilište i kvadrat sjećanja i predosjećanja, s prozorom koji je bio okrenut prema Visli, čiji si miris u naletima osjećala.
…
Gledam gore prema stepenicama prekrivenim prašinom, nema nikoga u ovome ulazu da zapjeva pjesme Varšavskog kako je to radila tvoja Stefanija, i nastavljam da zamišljam i čeznem da te uhvatim za ruku, da ti ugrijem dlanove i da zagrljene prošapućemo kadiš za naše mrtve, iako nas nema deset i nije nas ostalo toliko iz tog davno posijanog sjemena raštrkanog po evropskim nedođijama – Zuskindi, Rabinoviči, Vernerovi, Mendelsonovi, Zaleznikovi – zauvijek spojeni bremenitim tugama, plavim očima iz kojih se tuga nije mogla odagnati, ali oprostiće nam svi što u ovo aprilsko popodne, u tvojoj krakovskoj ulici, kršimo pravila. Butnovnice moje, opet trčim i odnosim ti kamen na kamenu ploču. Trčim i šapućem kadiš za tebe, pramajko moja buntovna.
I za generaciju Ane Zalezniak, za njene gimnazijske drugarice, mlade Jevrejke koje su se okupljale u stanu Henrike Fromović Stiler u Ulici Lubič 24, i koje su bile na spisku deportovanih Jevreja:
Basja Joelson, rođena 30. marta 1913. godine, Krakov, umrla u Aušvicu 1943; Rebeka Štern, rođena 1. oktobra 1912. godine, Krakov, umrla u Treblinki 1942; Lina Koh, rođena 25. januara 1913. godine, Krakov, umrla u Plazovu 1943; Lea Blumberg, rođena 13. februara 1913. godine, Lavov, umrla u gasnoj komori Aušvica, na svoj rođendan 1942. godine; Rebeka Lipert, rođena 29. aprila 1913. godine, Krakov, u Ulici Juzefa Ditla, umrla u Aušvicu, maja 1943, na stolu doktora Mengelea; Rejčel Hercenberg, rođena 1. aprila 1913. godine, Krakov, u Ulici Bernardinskoj, umrla u Treblinki, na rukama drugarice Mine Liberman, koja je rođena u Krakovu, 23. avgusta, 1912, i koja je Treblinku preživjela; Meta Končus, rođena 21. jula 1913. godine u Kielcu, preživjela Plazov. Sedam dana poslije Rebeke Lipert umrla je Slova Abramson, rođena 8. marta 1912. godine u Krakovu, i Ita Finkelstin, rođena 1. januara, 1913. godine u Ulici Jozefa, u stanu pored profesora Abramoviča, preko puta Visoke sinagoge.
…
Popunjavam praznine. Pokušavam ih popuniti. Iz knjižare „Žarden“, odlazim u Visoku sinagogu, u kojoj je danas knjižara, a na prvom spratu izložba posvećena porodici Taube. Na fasadi Visoke sinagoge stoji natpis i čitam o mjestu i vremenima u kojima su se odrasli članovi jevrejske zajednice okupljali da izučavaju Talmud. Lusi, iz knjižare „Žarden“, priča mi da je Visoka sinagoga, primjer kasne renesansne arhitekture, bila oštećena u požaru i renovirana tek u prvoj polovini 19. vijeka, kada je postala Centar za talmudske studije. „Bogati trgovac, poznat po imenu Izrael, uputio je poljskom kralju Zigmundu II Augustu, posljednjem muškom monarhu Jagelonske dinastije, stratsvenom ljubitelju poezije i likovne umjetnosti, molbu za izgradnju sinagoge. Bilo je to u drugoj polovini 16. vijeka. Godine 1563. započeta je izgradnja Visoke sinagoge. Da li su to bili Sefardi ili Aškenazi, nije ni važno. Bila je to treća sinagoga podignuta u Kažimježu. Prostor za molitvu nalazio se na gonjem spratu, na zidovima je bio naslikan Jerusalim, Zapadni zid, i dva lava u dijelu u kojem su se molile žene“, kazuje Lusi.
Djelići izbrisanoga svijeta otvaraju se kroz izdanja jevrejskih pisaca izloženih u prizemlju sinagoge, potom studije o Galiciji, pokušaji da se popune praznine, da se doda i ispiše nešto na stranicama na kojima nema teksta, da se ispiše ono što je bilo izbrisano ili negdje sakriveno nakon oslobođenja. Tražim u tim knjigama, ima li ijedne riječi, draga moja Ana, o danima u kojima si bolovala, u kasnu jesen, godina je 1910, mjesec je novembar. Da li je neko pronašao tvoj dnevnik i pjesme koje si pisala, tugaljive i ritmične, mnogo pjesama u kojima si bilježila odlaske onih koji su ti bili u srcu, tragične odlaske od kojih si počela da obolijevaš? Lazer je htio da u sobi okrenutoj prema Visli posljednje dane podijelite, ali te kćer nije dala, vjerovala je da ti ima lijeka, i dok si u bolnici dušu ispuštala neko je tvoj dnevnik i tvoje pjesme uzeo za sebe. I to treba naći, Ana, tamo si ispustila breme tuge, ispisala riječi o svojoj porodici. Plakala si za braćom, lomila te je svaka smrt, ništa te nije moglo ispraviti, ni proljećna radosna Visla ni razgovori s rabinom Abrahamom Tonom o braći Albertu Zuskindu koji je od slaboga srca umro godinu dana prije tebe, na isti dan u novembru, i Zigmundu Zuskindu, koji je umro u Njujorku, godine 1906, nakon uspješnog pohoda na Volstrit. U glavi mi opet odzvanja Avin glas, govori mi o moći mikve, o moći vode, i poželim da izlijem Vislu po podovima tvoga stana, da izbrišem sve smrti. Pišem rođacima sestara Vasenberg, doktorkama koje su dolazile u posjetu i svojim znanjem i dobrim srcem produžavale ti dah, iako svoj nijesu mogle produžiti u logoru kod Jasla, godine 1943. „Da li je kod vas možda dnevnik moje Ane, i njene pjesme?“ Pisala bih i potomcima doktora Libermana, ali ih Lusi pronalazi na spisku deportovanih Jevreja, a njihova imena među ubijenima u Aušvicu. Gubim taj djelić, negdje se otkotrljao, i svjesna sam da toliko toga treba naći, mogla si mi bolje tragove ostaviti. Sjećam se da je Klaris Lispektor napisala da je najbolja priča ona koja nije završena. Ili si ovako htjela da me vežeš za sebe, za tvoj i moj Krakov, za Ulicu Juzefa Ditla 77 i Krakovsku 27, u kojoj još uvijek odjekuje bezbrižni smijeh tvoje majke Golde Verner i njenih sestara. Gledam ka prozoru u Krakovskoj, nikoga na spratu Vernerovih, jedna zavjesa otužno visi i pored nje kao da vidim nečiji veseli lik. Zauvijek skriven trag prošlosti koji je nekako uspio da izmakne, da ostane u svom prostoru, kraj oca, majke, sestara i braće u veseloj igri i bezbrižnosti iza zaključanih vrata i zatvorenih prozora. U kuću preko puta useljavala se porodica Zaleznik, poslije dalekog puta iz sjevernoistočne Galicije gdje su njihovi preci živjeli stotinama godina. Tvoja će se Stefanija, draga moja Ana, udati za njihovog unuka, ali ti to nećeš znati jer je godina 1911, Lazer će je ispratiti. Zbog tebe, ja večeras čitam dugo pismo našega dalekog rođaka iz američke države Mejn, koji je u posjedu nekih porodičnih dokumenata. Dejvid Hirš me je spojio s njim, čudotvorac koji je pokrpio prekinute porodične veze, vaskrsnuo zapaljena pisma i dnevnike, pronašao fotografije i, poput tvoga oca, gustim rukopisom ponovo podigao mnoga porodična stabla. Ipak, nije sve nestalo u gasnim komorama, Ana, evo čujem i čitam, dok mi srce snažno udara, odjednom mi je u rukama tvoja fotografija i čudim se kako dvije žene, iako krvlju povezane, nevjerovatno liče.
…
A te 1910. godine, u Krakovu je Juzef Mehofer još uvijek radio na portretu Seline Sarove, dobročiniteljke Jevreja i Poljaka. Olga Boznanjska naslikala je portret njene kćeri, vidjela si ga u Muzeju Orsej u Parizu, vidjela sam ga i ja nakon potrage za jednom pjesničkom zbirkom Elizabet Bišop u knjižari „Šekspir i družina“. „Mlada žena u bijelom“.
Dok si prolazila ulicom Juzefa Ditla, sretala si Henriku Fromović Stiler, rođenu Krakovljanku, s doktoratom iz filozofije koji je odbranila 1919. godine na Jagelonskom univerzitetu. Hitrim je korakom svakoga dana izlazila iz svoje kuće u ulici Lubič 24, do glavnoga trga u kojem su bile redakcije časopisa za koje je pisala, potom je sa Stefanijom Filovič fotografisala grobnice, prelazila prstima preko onih prastarih iza Remuh sinagoge, na kojima su se slova jedva nazirala, i vraćala se da u svojoj kući mladim Jevrejkama govori o kulturi, umjetnosti i feminizmu. Sretala si i njene sestre, Mariju Fromovič, jedinu ženu koja je na Prvoj izložbi jevrejske umjetnosti 1930. godine izlagala svoja djela, i Irenu Fromovič, sa doktoratom iz istorije umjetnosti Jagelonskog univerziteta, deportovanu u Sverdlovsk, iz kojeg će izbjeći do Jerusalima, i dalje do Tel Aviva, gdje je doživjela duboku starost okružena nizom pastela na kojima je predstavila i knjigom sjećanja pod naslovom „Put izgnanice“ u kojoj je opisala turobni put na koji je bila prinuđena da krene iz Krakova 1942. godine.
…
Pisala sam doktoru Danielu Moši Rabinoviču, potomku Lazerovog brata koji je u poznim godinama živio u Kanadi. Dr Rabinovič je napisao da o tebi ne zna gotovo ništa, ali da će tragati i javiti ukoliko u kutijama na tavanu pronađe tragove davnih života moga dijela porodice. Pronalazi deset fotografija vremena i mjesta u kojima si živjela: slike Krakova, slike ljudi koji su u Krakovu živjeli, tvoja kuća, tvoja kćerka, djeca koju si izrodila Lazeru Rabinoviču. Svesku sa receptima koje si razmjenjivala sa Salomeom Openhaim i Helenom Anisfeld: torta od pomorandži, torta Fluden, Malakof, riba u sivom sosu, salata sa haringom i majonezom. Pismo koje je tvojoj Ani poslao Aleksander Riterman, nekoliko dana prije nego što će umrijeti od gladi u Varšavskome getu. Časopise koje ti je tokom dugih dana bolovanja iz Ulice Grocke, iz štamparije svoga muža, donosila Henrika Fišer: Hazman, Hamagidu, primjerak knjige Haima Nahmana Bialika. Fotografiju na kojoj sjediš pored Lazera i Benija Vasermana u kafeu „Paviljon“, pod dugom sjenom jednog drveta iz Plantija.
Amos, čelista iz Jerusalima, šalje mi podatke o Rabinovičima i u odlomku iz dnevnika Lazerovog brata čitam o Lazeru, sposobnom trgovcu koji je svoju nevjestu uselio u jednu od najljepših zgrada u Krakovu koju je projektovao Karol Knaus, uz obećanje da koliko god da je lijepa, nijedna zgrada ne smije zakloniti pogled prema Vavelu.
…
Sjedim na klupi u parku Planti, blizu Drveta poezije, Vavel mi je iza leđa, pored mene je Eva Lipska, s druge strane Česlav Miloš, i slušam ga kako tiho izgovara stihove pjesme „Sens“. Sluša ga i Zagajevski i Šimborska, kojoj sam blizu kada u čitaonici krakovskoga Narodnog arhiva sastavljam mozaik naših života i gledam kroz prozor put groblja u Rakovičkoj. Razmišljam, draga moja Ana, gdje li je poezija koju si pisala na jidišu, i da li je u njoj osim boli ostalo i tragova bezbrižnih prazničnih dana, kao što je onaj iz davne 1900. u kojem te pominjem na drugoj stranici ove priče, u svijetloj haljini, sa plavim očima i kosom, na Roš Hodeš.
