Sve rijeke teku
U Prijedor putujemo
dolinom Sane
sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
govorila je reklama kad
smo mislili da je
Keraterm fabrika keramike
samo dvije godine
poslije toga
osnovan je logor u četiri prostorije
gdje su do smrti prebijali
logoraše, Fikreta, Fahrudina,
Ilijaza, Uzeira i jednog Jovu
koji je bio oženjen muslimankom
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
dok čitamo pjesme
pred penzionisanim profesoricama
jezika i nekom dvojicom s fotoaparatom
za koje će se kasnije ispostaviti zašto su tu
osjećam kako mi se u vrat zabijaju šiljci
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
krupan čovjek sijede, poduže kose i
urednom bradom oko ustiju
nije da nisam pomislio
šta li je radio u ratu
ali izgleda civilizirano
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
i on je pročitao pjesmu
onda smo otišli u Sanski Most
most od snova i dugo pričali
kako su ljudi s vode drugačiji
od onih s planina
Krajišnici i ja
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
vidio sam znak Privredne banke
tamo je moj otac
kad smo mislili
da je Keraterm fabrika keramike
gradio centar za računanje
Krajišnici i on
ispred vremena je sve to skupa bilo
i oduševljen se vraćao vikendom
a ja sam opet sanjao
jer sve rijeke teku
od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
spavali smo u hotelu
gdje je 1995. bio štab
Željka Ražnjatovića Arkana
iz zidova su probijali jauci
koje je u sabah pokušao nadjačati
neprimjereno glasan ezan s džamije
pitao si zašto se svi ponašaju kao da
se nije desilo ništa, govorili smo
o našim poetskim uspjesima
i krenuli natrag u Sarajevo
izvijestiti u Društvu pisaca
kako je sve proteklo u najboljem redu
da smo s uspjehom zaradili dnevnicu
po povratku u Društvu nas je već čekala
fotografija sijedog gospodina iz Prijedora
koji je pročitao svoju pjesmu
i ispod ogorčenje
kazali su zašto pjesnici niste otišli i
poklonili se pobijenim žrtvama
Fikretu, Fahrudinu, Ilijazu, Uzeiru
možda i jednom Jovi
koji je bio oženjen muslimankom
pa taj je tip bio upravnik u logoru
kako vas nije sramota
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
na čitanje ga je pozvao kolega
pjesnik koji je i sam bio
zatočenik logora i rekao
nemojte mi ništa govoriti o tome
ja sam musliman i znam kako je bilo i
znam i za merhamet i oprost i koga
treba pozvati a koga ne
postiđen i sa zebnjom došao sam kući
i u knjigama nisam mogao naći
nikakvu mudrost o onome što se dogodilo
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama.
Domovina
Stojiću
Kao snovi tinejdžerke što nakon razočaravajućeg
i bolnog prvog koitusa,
shvaća da se neće udati za princa
s naslovne strane kolor magazina
raspali su se naši snovi o domovini:
naša je ekonomija bazirana na kružnom
i rodoskrnavljajućem
srednjovijekovnom modelu bogaćenja
nekolicine porodica,
a našu filozofiju predvode nacionalni trećepozivci,
njihove bijele kragne stoje uspravno,
kad se uz gemišt krene govoriti o
izgradnji ili dekonstrukciji nacionalnog mita.
Našu poeziju predvode ketmani dvostrukih života ,
a naše akademije, možete misliti ko se sve u to gura?
U mojim grudima stoje nenapisane simfonije,
(anti)herojski koncepti ovjekovječeni
horovima,
preko nas gazi stampedo nebrige o ljudima,
što su se nadali da će im domovina –
djevojka koju su svi imali, a oženio ju je heroj bogalj
nakon nekakve zabave –
dati barem malo razloga za nadu
da ta ljubav doista postoji,
da braća, sinovi, majke, sva ta ugasla mladost,
nije zbrisana zbog
filistejskog zveckanja dukata u kesama,
zvuka koji se može rekonstruirati
putem DNK analize,
lažnog zvuka koji može biti stvaran
upravo onoliko koliko i naše
beznadežne ljubavi prema domovinama.
Bivšoj ljubavi
Nikada nisi uspjela zaroniti
na dno mene,
oboje smo znali
da se ne isplati.
Jer, u moru potonulih snova
nema amfore pune blaga
nagrade za strah
od mraka iz dubina.
Antologijska
Ti,
ova pjesmo, što me mučiš
nikada nećeš dospjeti u antologiju,
jer nemaš ratnih ožiljaka,
nemaš metafora o blagim narodima
(kao da postoje mild , strong i extra light narodi)
ne plačeš za izgubljenim rajevima
ustvari,
uopće nemaš metafora o narodima,
niti emigrantsku tugu o srušenim kućama iz djetinjstva,
niti ikakve želje za spasavanjem svijeta.
Ti si samo pjesma.
a to danas nije dovoljno,
nemaš markicu, a nemaš ni fusnotu,
nemaš ni
velike misli
Einsteina, Zweiga, Dreiera, Fuhrera
super, mega, turbo, ekstra,
sad kad je, eto, konačno, stiglo vrijeme naroda,
ti nemaš ozbiljno utemeljenje
u boljoj prošlosti,
niti završni stih koji
udara u glavu i istovremeno
gleda u budućnost
niti zamagljenom kombinacijom snova i znakovlja
nudi vjeru u poeziju,
jedini put
spasenja Svijeta.
Susret
Sinoć sam u kafani vidio poznanika
Znao sam mu oca i njegov otac je znao mog oca
Pomislio sam kako obojica ličimo na očeve
i zapitao se: koji će nama rat biti posljednji i
da li se u odori konobara koji treba prekinuti
crne slutnje, bliži smrt.
Maternji jezik
Sanjao sam sinoć da sam pronašao
maternji jezik
razgovarao sam nešto važno s majkom
o svom budućem životu, onda sam
se smijao, a onda gorko plakao
probudio sam se sretan
u glavi mi je zvonila neka harmonija
Vinograd, vinograd, vinograd
Deveta, deseta, bronzana, Bosna
u sebi, uz majčinu pomoć
našao sam, eto, maternji jezik
ali o sebi ne nađoh mnogo.
Rekla mi je: mogao si živjeti,
nastaviti voljeti muziku i pozorište,
nastaviti lozu i ženiti si se
mogao da i ja neke unuke
snađem, pod starost, ali ne,
ti sanjaš.
A sanjao sam kako sam
se jednom ljubio na Tromostovlju
i možda sam tada propustio voz za unuke
hvatajući se za njezin jezik,
koji nije maternji, ali jeste
najukusnije što sam dosad osjetio.
Mjesta koja sam ostavljao u cik zore
trebala su postati svijetle, čarobne metropole
širokih ulica, ali nemadoše tu sreću
kao ni ja s
maternjim jezikom,
nismo se našli , samo se
eto, tu i tamo
sretnemo u snu. Ili poljupcu jezikom.
Ja, sa slabom dušom driblera,
i on monstrum, s puno reflektora
ali s malo,
premalo svjetla
koje daje nadu.
U maternji jezik.
Jesen
Ulazak u jesen života zbiva se na Pelješcu
gdje si provodio mladost uz gitare
želeći se dopasti lijepim beogradskim curama
citirao svakog filozofa do čije si misli mogao
doprijeti i strasno do kasno u noć zastupao naivne
teze da će električna gitara pobijediti gusle
ispred placa za kamp na kojem su
rukama bjeloputih zidara iz Bosne
sagrađeni jeftini apartmani,
tu u
četrdeset i četvrtoj godini tvog života
dolazi jesen.
U želucu u kojem više
nema mjesta za kasna jela s mesom,
u blagom bolu u slabinama gospođa čiji će novčanici
prištedjeti još koji euro za zimu
u Češkoj republici,
odgođenu valcerom na terasi,
Vela Luku mala ne
zaboravi.
Sredina je rujna,
to je najpreciznije ime za deveti na
jezicima koje znam,
i svi smo mi one noći
postali jesen,
od istog oca i majke
i zvona na katedrali ,
danas, na treći dan
Ramazanskog bajrama.
Ne znam više imenovati taj osjećaj,
ali on bi morao
biti jesen,
javlja se samo ponekad
između bjelogoričnog lisja,
u kasno popodne,
ovaj put preko sjećanja kad si
odlazio u Jugoslovensku narodnu armiju,
misleći da je više nikada nećeš vidjeti,
noseći glupu vjeru da odužuješ dug domovini,
baš kao što je bila besmislena vjera onih što su se
zaletjeli
u tornjeve blizance,
nada da će im neko odati počasti i
da će ih veliki Allah dženetom nagraditi.
U tegle se spremaju ukiseljena sjećanja,
žilice na žutom lišću,
pergamentu,
čuvaju svjedočanstvo:
već je više od pola tvoga života
zapisano,
a tako bi divno, dok gledaš ove slike
bilo ostati u uživanju u neizrecivom.
Dolazi jesen, i
sve će to poput brodice
Mali Ante,
koja izvlači koću s
živim ribama, ostati
zaboravljeno,
samo još malo i eto,
jesen je tvoga života,
ispred terase sjede sezonske radnice
sestre tvoje protjerane,
odnekud gdje se između
bjelogoričnog lisja
pojavljuje onaj osjećaj,
kojeg, eto, ne znam imenovati,
ali znam da ima biti žute boje
kao Klimt,
i da mora imati lice Jeseni.
Kao Jack Palance
Pišem cv za jednu američku organizaciju
i pedantno sam,
kako su tražili
poredao sve važnije tačke svog života
rođenje, diplomu, rad u nevladinom sektoru
dosta više i tih novih početaka
dobrovoljno pretresam svoja crijeva
i pomalo logično mi djeluje
taj skup meni još uvijek nerazjašnjenih detalja
izgleda kako sve ima neki smisao
dobro kaže velečasni Jorge
da čovjek stalno crta nešto
a pred kraj života shvati da je crtao
autoportret, kao Ismet Mujezinović
sa onim ordenom koji ga ubada pored
srca i krvari, tako krvarim i ja
dok pišem cv za jednu nevladinu organizaciju
moleći ih da mi daju posao i ne smijem
napisati da mi je svejedno
šta će biti s Daytonskim sporazumom
i da sumnjam u evroatlantske
integracije, jer pomalo sumnjam u sve
pogotovo u agresivno promicanje ljudskih prava i sloboda
i da mi je draži jedan nokat bluesera nego
čitava američka diplomacija
bilo ih je i bit će ih još
i sve deklaracije svijeta, i prvi amandman
i korpusi i sve organizacije svijeta zajedno
dok pišem cv za jednu organizaciju
sve bih napisao: ali shvatam da nema smisla
razlika između velikih i malih naroda je
što veliki znaju sakriti svoju sramotu
a mi mali svako je malo iznosimo
tako je i meni dok pišem cv za jednu organizaciju
ko mi je kriv kad sam se bavio kaubojskim poslom
i dvadeset godina života u njega sasuo,
da sam kao Lee Marvin u onom westernu
Monte Walsh
u kojem ne trebaju više kauboje dok u gradu ne vlada niko
a nude mu novi posao cirkuski rodeo
i nalijepili su mu brkove i bradu
i Jacku Palanceu da izgleda dobroćudno
koliko Jack Palance uopće može dobroćudno izgledati
povukao se i oženio a onda ga ubije njegov drug
kauboj, tako je to s kaubojima a ja ne smijem napisati
milu vam majku a ko će meni vratiti dvadeset godina života
u kojima ste vi vladali
a ko nalijepiti brkove i bradu
da izgledam dobroćudnije.
Jer, niko ne može biti vječno kauboj.
Možda samo Jack Palance.
Pir malograđana
Noćas smo u pozorišnom kafeu,
nakon predstave češke
ugodno ćaskali uz vino
i svima pronašli greške.
Svi se lijepo slažemo
sve dok pričamo o hrani i Drugima
naše se riječi lijepe o salvete
plešu oko stola, baš je lijepo s ljudima.
Pitaju “zašto ne pišeš umjetničku kritiku”
pa kako si ti to nekad sjajno radio,
“ne” velim preko zalogaja
zašto bih svima idilu kvario?
Mic po mic, vic po vic
blaga noć izvuče i posljednji hir
a pred san k’o da stiže,
vijesti opet kažu, stabilan mir.
Promiču pejsaži, gleda se večernji akt
mudre glave za banalnost vele – “to je artefakt”,
ali iznutra boli, jer znam, to je đavolji mir
ništa to drugo nije do malograđana pir.
Nemoj jesti sam
(Prema motivu Ilije Ladina)
Mogneš li ostaviti ljubav,
onda idi, dječače,
veća su tamo i drva i kuće
i nebo izgleda veće i , dakako,
veći je grad
idi i gledaj, i pjevaj,
i poslušaj to što ću reći sad:
odeš li, ne osvrći se nikad,
nemoj brinuti o jezicima koje nećeš znati,
ni o narodima, ni o bogovima njihovim,
koje nećeš slaviti,
dovoljno muke od svojih nosiš,
ne brini ni o sjaju,
sve je isto, imaš samo jedne cipele na kraju.
Duže su tamo noći,
više je svjetla ali je duži i dan.
pod svakim suncem zalogaj je težak, isti
i pod svakim svodom je isto: koliko dobijem, toliko dam.
Ne brini ni kad ćeš što u tanjir staviti,
ali nemoj, preklinjem te, nemoj jesti sam.
Posao naš je igra s prazninom
od ničega nešto, neko hitro, neko vješto
možda i prazna priča o tome
kako je ljepši zavičaj,
jedno jaje, početak svega
i jedan sasvim izvjestan kraj.
Mogneš li, dječače, ostaviti ljubav, idi,
ali čuvaj tu savjest i znaj:
sami su samo oni što jedu sami,
zato nikad nemoj jesti sam.