Povodom drugog izdanja zbirke „Martiri i pelegrini“
Sreten Asanović formom kratke priče, obogaćen spisateljskim i životnim iskustvom, suvereno vlada već gotovo pola vijeka, njen je začetnik u crnogorskoj književnosti i jedan od najboljih majstora na jugoslovenskom prostoru
Poslije desetak knjiga kratkih priča, obogaćen spisateljskim i životnim iskustvom, u stvaralački možda najzrelijoj fazi, Sreten Asanović objavljuje roman “Putnik” koji za kratko vrijeme doživljava četiri izdanja i autoru podiže inače visoki umjetnički rejting, a crnogorskoj književnosti daruje djelo s kojim će se identifikovati jedan od najplodnijih perioda u njenom viševjekovnom trajanju. Ohrabren i obradovan takvim uspjehom, Asanović “stvaralačko zatišje” koristi da čitaocima ponudi knjigu “Martiri i pelegrini” (Mučenici i hodočasnici), sastavljenu od deset priča. Čini to s punim uvjerenjem da sjenka “Putnika” neće pasti na njih, da je riječ o obimom nevelikoj ali značajem i značenjima veoma vrijednom djelu. Samopouzdanje nalazi u činjenici da formom kratke priče suvereno vlada već gotovo pola vijeka, da ga s pravom smatraju začetnikom ovog žanra u crnogorskoj književnosti i jednog od najboljih majstora ne samo na prostoru nekadašnje nam domovine “od Triglava do Đevđelije” već i šire. Na odluku da objavi “Martire i pelegrine” utiče i to što se većina priča koja će uvrstiti u zbirku, motivski potpuno razlikuju od ranijih Asanovićevih novela i noveleta i, što je najvažnije, i u poetološkom postupku i smislu, predstavljaju novine. Dok za Asanovićeve ranije priče, pogotovu one iz antologijskog izbora u knjizi “Lijepa smrt”, možemo reći da su, u suštini, romani u malom, za ove iz “Martira i pelegrina”, možemo konstatovati da su – mali romani. Ta teza je utoliko smjelija i paradoksalnija jer je riječ o formama koje bi se mogle definisati – crticama. One, bar prilikom prvog čitanja ili gledano sa formalno-tehničke strane, to i jesu, ali čitalac, pogotovu onaj književno-teorijski naobrazovan, ubrzo shvati da mu je Asanović, mikroskopski fokusirajući pažnju na odabrani motiv, omogućio da u “kapljici vidi svijet”, navodeći ga da se priči ponovo vraća – i da o njoj i povodom nje razmišlja. Asanovićeva priča provocira priču o priči. Tematski različite, one imaju nešto zajedničko – koherentnu strukturu, jednostavnost kazivanja i fabule, bogatu metaforičnost, vješto uvođenje čitaoca u radnju i njegovo još vještije vođenje i zavođenje do pred sam kraj – kad ga iznenadi epilogom koji, efektno završavajući priču, zapravo je otvara za dublja promišljanja i preispitivanja i svojih i tuđih postupaka. Životna epizoda postaje život. Minimumom se postiže maksimum. Nema u ovim pričama suvišne riječi, još manje one koja bi nedostajala. Pričama o martirima i pelegrinima, Asanović remeti i naše tradicionalne pojmove i shvatanja o književnoj vrsti zvanoj kratka priča. Svodeći je rizično do ruba Rubikona, Asanović postiže suprotno – smanjujući joj obim i formu, proširuje njene sadržinske mogućnosti. A to mogu samo veliki majstori, ta inovacija u Asanovićevom književnom postupku, predstavlja novum u crnogorskoj književnosti.
I do sada je reprezentativno predstavljajući u zemlji i inostranstvu (priče su mu prevedene na gotovo sve glavne svjetske jezike) Asanović će “Martirima i pelegrinima” i kod naših, a pogotovu kod stranih čitalaca, napraviti još veći prodor.
Čitalac će se naći u nimalo lakoj dilemi – koju od priča da izdvoji i njome potvrdi ocjenu o njihovom visokom umjetničkom dometu. Svjestan da sam, možda, pogriješio ali i sasvim siguran da sam se o ostale ogriješio, odlučio sam se za – “Glas preko Orjena”, “Bitku za Neretvu” i “Zlo jutro”…
“Glas preko Orjena” je priča o dvojici crnogorskih dobrovoljaca koji će u sramnom potonjem pohodu na Dubrovnik, naići na usamljenu kolibu, obzidanu suhomeđom i nejakog starca u njoj. Otkrivši da nose imena proslavljenih crnogorskih junaka, čuvenih i po viteškom ponašanju, o kojima zna sve, starac se ponadao da će podsjećajući mladiće na njih – izbjeći najgore. Rafal u njega – pucanj u Crnu Goru, epsku i savremenu. Njegov odjek “preko Orjena” lelek je nad Crnom Gorom i za njom.
I “Bitka za Neretvu” govori o crnoobraznim Crnogorcima koji su se našli u četničkim jedinicama razbijenim i potučenim u bici za Neretvu. Probijajući se između pobacanih, opljačkanih stvari i opreme, mrtvih i ranjenih, partizanka Milja kupi crveno-crne kape i skriva ih u rupi iskopanoj u mogili, pokušavajući da skrije sramotu i stid što su među izdajnicima, koljačima i okupatorskim saradnicima, njeni sunarodnici…
“Zlo jutro” je, takođe, priča s ratnom tematikom. Dječak, miljenik i oca i strica, suočava se sa surovom podjelom braće na četnike i partizane koja će u plamen pretvoriti zajedničku kuću i ugasiti najveću svetinju – domaće ognjište.
(Ove su mi se priče nametnule možda zato što, govoreći o “crnom glasu o Crnogorcima”, i otkrivaju Asanovićevu duboku ljubav i vezanost za Crnu Goru i njene ljude).
Ovu će knjigu rado čitati i martiri i pelegrini i svi kojima dođe u ruke. A pogotovu ako se nađe tamo gdje joj je i mjesto – u obaveznoj lektiri crnogorskih srednjoškolaca a “Lijepa smrt” i “Putnik” u programima studija književnosti na našem Univerzitetu.
Pobjeda, 2002, 24. avgust.