Zoran Žmirić: Pjesme
+++
shvatio sam da imam pristojnu prednost
na odlasku nisam ponio srce
ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo
ne znaš je ti
sad sjedim bez srca i razmišljam
ako mi metak i pronađe meso
srce će ostati netaknuto
to je generalni zajeb koji ću
htjedne li sudbina, plasirati
bez da sam o tome imalo kalkulirao
bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli
vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe
dvojim da bi se tome itko nadao
da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe
a da ni izbliza nisam bio istim gonjen
jer jednu tamo, ne znaš je ti
ostavio sam
dok ove druge, kao da je i bitno tko su
ostavih da leže, u krvi
sve uz pjesmu napitnicu
+++
što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?
shvatim, da sve ono što mi je sudbina zacrtala neću moći doživjeti.
jer eto, predomislila se i sve što mi je do tog trena bila namijenila, olako je obrisala.
i sve što sam od tog jutra pa nadalje trebao učiniti, neću moći učiniti.
shvaćam
kako neću stići odrasti, a trebao sam.
kako neću više imati šansu upoznati onu plavu s pedagoškog, a trebao sam je upoznati.
što više, oženiti je, dobiti s njom sina i kćer, tjednima s njom smišljati im imena,
dogovoriti se da se zovu po apostolu pokajniku i hanni schygulli
neću stići odsjediti jutro na pustom molu i uz kavu brojati kreste morskoj pjeni,
razmišljati što ću sve stići u životu učiniti
gledati nju kako pleše uz „personal jesus“ i smješkati se
misliti pri tome kako sam i sam mogao skladati tako jednostavnu i efektnu stvar
i njoj je posvetiti
kako bi je tek onda iznutra razdirao njezin osobni isus.
njezin ja.
neću stići ostarjeti, s njom ili bez nje.
a i to sam trebao.
i te kako.
+++
hodam po zgarištu nekog sela
nagorjele grede kuća vire iz snijega
pod nekim čudnim kutovima
k’o čačkalice kad bi ih bez reda
rasuo po travi
pa ih gledao
iz prilične blizine
iz daljine
ako me sad netko gleda
čini mu se da ono mrav gmiže
po tanjuru punom raskašanog griza
s čokoladom
i smiješno je što od sela
ostao je tek jedan zid
sve se srušilo, smrvilo
pod nogama škripi crijep s krovova
a na onom zidu što nije pao
s čavla visi fotografija neke djece
gledam tu sliku kako stoji
pod pravim kutom
netaknuta
ona jedina u svom kaosu
ni staklo joj nije napuklo
čak se nije ni zaprašila jako
i mislim kako nije najgore to što ćemo
djeci ovakav svijet ostaviti
već što oni neće doživjeti
da ga za nama popravljaju
+++
kad koljači
kleknu kraj poklanih
kad vukovi
padnu do janjadi
kad nam vjetar
s kičme zguli meso
kad nam hladna kiša
spere kosti
kad kroz bijela rebra
nikne trava
kad kroz usta
sjemenje proklija
kad se magla
provuče kroz oči
kad procvili bura
kroz slabine
u prsima
guja splete gnijezdo
u sred čela
med porodi pčela
tko li će nam kosti raspoznati
tko li će nas moći razvrstati
opet se profesor iz susjedne spavaonice
napio prije večere
pa gnjavi ljude
recitira nekog richarda trećeg
kao da me briga
i za prvog i za drugog
samo se kukavice služe riječju savjest
smišljenom da straši jake ljude
grakće i nastavlja kao da prijeti
savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!
nije savjest stih
profesore
nije ti to naplavina slova
kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat
savjest je sablast
zmija u crijevima
znoj pod pazusima na minus dvadeset
savjest je živa
kao rana
puše ti u uho dok nišaniš
zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo
vlaži ti dlanove kada trgneš nož
savjest je ona koja ti noću
glupostima puni glavu
o tome kako svi smo isti
različiti, ali opet jednaki
drugačiji, a istovjetni
tlači te mislima
za koje nisi ni znao da ih imaš
savjest
svoje hladne ruke zavlači ti pod košulju
ne da ti spavati
suhim dlanovima prekriva ti usta
ne da ti disati
tjera te da plačeš dok samuješ na straži
i pogledom bušiš maglu
kaže da u ime dobra ne možeš činiti zlo
i to ponavlja
prvi, drugi, treći put
nadjenut ću joj ime richard
samo da joj imam nešto
napisati na grobu
metkom na truloj hrastovoj letvi
ubit ću je
profesore
savjest ću ubiti
olako
kao što ti ubijaš vrijeme
rakijom i recitacijama
trbuh ću joj rasjeći
profesore
crijeva ću joj zakucati iznad peći
a ti
ako me uhite zbog umorstva
posvjedoči
reci da je bilo
u samoobrani
toliko mi duguješ
profesore
mater ti pijanu i dosadnu
+++
lijepo ti stoji vjenčanica
pogrbljena stara ženo
svatovi bez glasa što nas prate
šutke pjevaju pjesmu
koja krv natiskuje kroz uši
zagonetan ti je osmijeh nevjesto
zamrznut u vremenu
razbijen i pokupljen
sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo
začepio je svaki pokušaj
da opet budem čovjek
zavodljive su ti ruke mladenko
srce mi trne od njihovog dodira
mraz u miraz donosiš
i njime ga umivaš
pa sve što kroza njega teče
u čudu zastaje
i opčinjeno te gleda
prazan ti je pogled zaručnice
propadoh u njega pa se zatekoh
u okrugloj sobi bez prozora i vrata
tvoje su oči dva zabravljena okna
spušteni zastori i navučeni kapci
mladost moju iza njih si skrila
i vatru davno izgubljenu
stisnula pod skute
proplamtjet ćemo skupa
u zadnjoj bračnoj noći
raznijet će me vjetar
kao pahulje pepela
nad sve one vode
koje nisam preplivao
+++
preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bi vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega
u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
farbaju zidove
na podu vode ljubav
ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete u krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio
odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom
dodirom, daljinom
do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju
sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti
+++
kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i mada nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to
+++
jednom su me, na prevaru
odveli na književnu večer
udovica mesnatih bokova
s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi
(koju sam inače znao iz viđenja – živjela je u staroj zgradi od crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta)
ronila je gorke stihove
opterećujući nazočne
čas sobom
čas pokojnim mužem iza kojeg je također
ostala pokoja pjesma
pjesnikova žena
postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti
svašta se dalo čuti
po svršetku njezina kazivanja
samo ako si imao živaca priključiti se
kritičarskom krugu kojeg je optrčavao sivi pinot
zapitali su se umnici
nije li bol jaka inspiracija
ili ga je oplakivala
mučki, lopovski, kurvinski
njegovim vlastitim stihovima
tad o tome nisam imao mišljenje
i nemam pojma od kud mi je
baš ona sad pala na pamet
no prisjećam se i mislim
nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom
pa makar i njegovim
slici koja se time da stvoriti
ne može se odreći mekoća
i putenost što miriši na neprozračeni stan
s demode tapetama floralnog dezena
oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa
unutar kojih se dvoje
jedno drugome
na neko vrijeme posvećivalo
slika koja se nije i neće dogoditi
življa je od mene samog
stojim pred starom zgradom
od crvene cigle
na brdu iznad grada
pokušavam uhvatiti siluetu žene
ne uspijeva mi
pa se dižem
i uspinjem do prozora
razmičem zastor od zelenog brokata
s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena
i pitam je
bi li meni poklonila stih
evo, ako želi, sam ću ga napisati
samo neka mi ga pročita jednom
neka slaže da je njezin
i da ga je napisala onda
kad sam joj se ritnuo
i time joj naježio sve dlake
na vratu i drugim mjestima
pitam je
bi li stih poklonila ratniku
ili meni
koji je od sebe samog
sve bitke izgubio
+++
prije nego se dogodilo
lijepo sam zamolio
ne tražio
ne zahtijevao
zamolio sam ga
da me pusti sjesti
s druge strane
jedino mjesto u busu bilo je ono naopako
ono mjesto za trudnice i invalide
znate ono
gdje sjednete leđima prema vozaču
pa morate gledati kako stvari promiču unatrag
kako odlaze od vas
kao život koji se odmotava
i bježi
a vi ga ne možete zaustaviti
rekao sam
prebacite se ovamo, vama je svejedno
dok se vozim ne mogu gledati unatrag
mogao je i ljepše reći da neće
mogao je ne reći ništa
mogao je bilo što
mogao sam i ja
možda
ostati stajati
ali
žeravica je zakuhala u želucu
vatra je suknula kroz crijeva
para je pisnula kroz vene
razum se pregrijao kao kotlovnica
povukao sam ga za ruku
odgurnuo me
udario sam
jednom, dva put, tri…
sve sam ih poslagao i gazio
krv je prskala po prozorima
neka žena je vrištala
raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom
vozač je zaustavio nasred ceste
ljudi su bježali glavom bez obzira
netko vas je pozvao i sada ste tu
nikome ne želim zla
tog sam jutra na stanici
odlučio
da ću se ponašati pristojno
ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag
podsjetiti
kako su me jednom vezanog
posjeli naopako da gledam vani
kroz prtljažnik teretnog kamiona
dok su nas vozili u šumu
da nas ne vrate kućama
+++
dobar dan
došao sam vam vratiti
sve velike riječi
sve parole koje ste mi onomad dali
a ja ih, glupan, uzeo
sve je u redu
nema ljutnje
niste vi mene na ništa nagovarali
krivnja je samo moja
to što sam pomislio kako ću vašim idejama
ispuniti svoje praznine
to je do mene gospodo
vi ste čisti k’o regrutske gaće
kako molim?
zašto sada i nakon toliko vremena…
pitate?
pa, ta vaša gesla i slogani
u jedan su se mah, znate
dobro ukorijenili
i potrajalo je dok ih nisam sve iskrčio
nego
kad već pričamo
ako nije problem
dao bih vam i ovu prazninu što je ostala
nisam pametan što bih s tolikim bezdanom
osim da ga pretvorim u septičku jamu
nakon vaših fantazija
i ona bi mirisala
i hvala na svemu, naravno
nemojte što god zamjeriti
sve ćete vi to bez problema
nekom drugom uvaliti
molim, samo zabilježite
da sve vraćam kakve sam i uzeo
sve što ste mi dali
već je bilo korišteno
+++
onoga dana kad sam se rodio
otac je iza kuće posadio jablan
iste godine je uvenuo
žene su rekle da je to loš znak
te je noći mjesec bio pun
i pas nije prestajao lajati
ujutro se primirio i prodao za obrok
kad je nekoliko godina kasnije uginuo
otac ga je pokopao uz nesuđeni jablan
rekao je da u prirodi ne postoji smrt
već samo preslagivanje atoma
neka se kosti miješaju sa sjemenjem
iz toga ne može ništa loše ispasti
onoga dana kad sam otišao
otac je otkopao rakiju
do tad nitko nije znao
da ju je po mom rođenju
zatrpao u istu rupu
u koju je posadio mladi jablan
i sahranio psa
rakiju nisam ni okusio
ako je zatvorena ubila drvo
što bi tek meni učinila
ali sjetio sam se mjeseca
pucao sam na njega dok se nije sakrio
moj put je bio moja odluka
i nisam želio da me itko prati
sjećanja sam zakopao
neka se preslaguju u meni do boljih dana
ponovo ću im nazdraviti
kad se mrtvo pseto popiša uz jablan
i lajanjem sebi zaradi za ručak
+++
budim se kraj hladne peći
dlanove uranjam u nebo
umivam piljevinu iz očiju
kroz prozor se nazire obris šume
rastapa se poput snijega kad u njega ulegne
vrela čahura
zubato sunce odgriza proplanak
zlatnom trubom vabi životinje iz rupa
trag u mrazu dubok je i svjež
jutro miriši na čaj od kadulje
ukočeni list se otkine
pod njim zadrhti lokva
kaže da nije sve mrtvo
a spaljeno selo šuti
+++
želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
u dugačkoj i tankoj haljini od lana
kako se usred kafića ustaje na prvi takt
i luda za ovaj svijet
gipko pleše
želim da me zaslijepi sunce
kroz njezinu gustu, tamnu kosu
da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova
da joj se zavrti u glavi
s noge neka joj ispadne sandala
neka klone natrag u stolicu
smijući se još dugo nakon toga
želim da zaboravi
kako joj otac leži u nekoj ubožnici
sam, posran i zapišan
i jedina briga da joj bude
s koliko će se radosti večeras okružiti
želim vidjeti sve to
dvadeset godina od sada
jer sada
dok ležim na krčevini između panjeva
sam, posran i zapišan
i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje
rado bih zaplesao
kao krvava lanena gaza
koju mi vjetar bezobrazno otima s lica
samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice
i natrag obuo čizmu
lijevu na desnu
desnu na lijevu
svejedno je
++++
svako malo obiđem groblja
u potrazi za natpisom s mojim imenom i prezimenom
kad ne pronađem takav grob
vratim se kući pazeći da prođem pokraj voćarne ispred koje sjedi ekipa s pivom
znam da će me pitati
kako je?
pa sav sretan odgovorim
super! evo, živi se!
+++
svako malo nazovem psihijatriju i pitam
imaju li u kartoteci odbjeglog pacijenta koji se zove kao ja
kad odgovore da nemaju
ugasim TV
skuham si čaj od kamilice
zavalim se u fotelju
i kažem sebi:
dobro je. ipak nije do tebe.
+++
prodao sam kalašnjikov
nekom talijanu koji se vrzmao među nama
taj je kupovao sve što je stigao
ako si imao ratni plijen
znao si da ga njemu možeš uvaliti
dao mi je petsto maraka za kalaš s crveno ofarbanim kundakom
plijen iz moje zadnje akcije
godinu dana kasnije u lokalnom kafiću
vidio sam na televiziji prilog o terorističkom napadu na jugu italije
neka militantna grupa ili mafija
(nisam razumio tko i zašto)
podmetnula je granatu
i upala u neku zgradu
mrtvih civila na sve strane
kad ono
u jednom kadru, ispod ruševine
između prašnjavih i krvavih tijela
viri kalašnjikov s crvenim kundakom
dovršio sam piće, otišao na pišanje, oprao ruke i umio se
potom sam pozvao konobara i rekao mu
neka svima toči piće dok se ne popije za petsto maraka
sutra ću mu donijeti lovu
znamo se
