Zoran Žmirić: Pjesme

 

+++

shvatio sam da imam pristojnu prednost

na odlasku nisam ponio srce

ostavio sam ga na čuvanje jednoj tamo

ne znaš je ti

sad sjedim bez srca i razmišljam

ako mi metak i pronađe meso

srce će ostati netaknuto

to je generalni zajeb koji ću

htjedne li sudbina, plasirati

bez da sam o tome imalo kalkulirao

bez da sam išta sličnoga planirao, zamisli

vojnik bez srca, tema je to za psihologe i kardiologe

dvojim da bi se tome itko nadao

da bez srca sam mnoge ostavio iza sebe

a da ni izbliza nisam bio istim gonjen

jer jednu tamo, ne znaš je ti

ostavio sam

dok ove druge, kao da je i bitno tko su

ostavih da leže, u krvi

sve uz pjesmu napitnicu

 

 

 

+++

što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?

shvatim, da sve ono što mi je sudbina zacrtala neću moći doživjeti.

jer eto, predomislila se i sve što mi je do tog trena bila namijenila, olako je obrisala.

i sve što sam od tog jutra pa nadalje trebao učiniti, neću moći učiniti.

shvaćam

kako neću stići odrasti, a trebao sam.

kako neću više imati šansu upoznati onu plavu s pedagoškog, a trebao sam je upoznati.

što više, oženiti je, dobiti s njom sina i kćer, tjednima s njom smišljati im imena,

dogovoriti se da se zovu po apostolu pokajniku i hanni schygulli

neću stići odsjediti jutro na pustom molu i uz kavu brojati kreste morskoj pjeni,

razmišljati što ću sve stići u životu učiniti

gledati nju kako pleše uz „personal jesus“ i smješkati se

misliti pri tome kako sam i sam mogao skladati tako jednostavnu i efektnu stvar

i njoj je posvetiti

kako bi je tek onda iznutra razdirao njezin osobni isus.

njezin ja.

neću stići ostarjeti, s njom ili bez nje.

a i to sam trebao.

i te kako.

+++

hodam po zgarištu nekog sela

nagorjele grede kuća vire iz snijega

pod nekim čudnim kutovima

k’o čačkalice kad bi ih bez reda

rasuo po travi

pa ih gledao

iz prilične blizine

 

iz daljine

ako me sad netko gleda

čini mu se da ono mrav gmiže

po tanjuru punom raskašanog griza

s čokoladom

 

i smiješno je što od sela

ostao je tek jedan zid

sve se srušilo, smrvilo

pod nogama škripi crijep s krovova

a na onom zidu što nije pao

s čavla visi fotografija neke djece

 

gledam tu sliku kako stoji

pod pravim kutom

netaknuta

ona jedina u svom kaosu

ni staklo joj nije napuklo

čak se nije ni zaprašila jako

 

i mislim kako nije najgore to što ćemo

djeci ovakav svijet ostaviti

već što oni neće doživjeti

da ga za nama popravljaju

 

 

 

+++

kad koljači

kleknu kraj poklanih

kad vukovi

padnu do janjadi

kad nam vjetar

s kičme zguli meso

kad nam hladna kiša

spere kosti

kad kroz bijela rebra

nikne trava

kad kroz usta

sjemenje proklija

kad se magla

provuče kroz oči

kad procvili bura

kroz slabine

u prsima

guja splete gnijezdo

u sred čela

med porodi pčela

 

tko li će nam kosti raspoznati

tko li će nas moći razvrstati

 

 

opet se profesor iz susjedne spavaonice

napio prije večere

pa gnjavi ljude

recitira nekog richarda trećeg

kao da me briga

i za prvog i za drugog

 

samo se kukavice služe riječju savjest

smišljenom da straši jake ljude

grakće i nastavlja kao da prijeti

savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!

 

nije savjest stih

profesore

nije ti to naplavina slova

kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat

savjest je sablast

zmija u crijevima

znoj pod pazusima na minus dvadeset

savjest je živa

kao rana

 

puše ti u uho dok nišaniš

zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo

vlaži ti dlanove kada trgneš nož

savjest je ona koja ti noću

glupostima puni glavu

o tome kako svi smo isti

različiti, ali opet jednaki

drugačiji, a istovjetni

tlači te mislima

za koje nisi ni znao da ih imaš

 

savjest

svoje hladne ruke zavlači ti pod košulju

ne da ti spavati

suhim dlanovima prekriva ti usta

ne da ti disati

tjera te da plačeš dok samuješ na straži

i pogledom bušiš maglu

 

 

kaže da u ime dobra ne možeš činiti zlo

i to ponavlja

prvi, drugi, treći put

nadjenut ću joj ime richard

samo da joj imam nešto

napisati na grobu

metkom na truloj hrastovoj letvi

 

ubit ću je

profesore

savjest ću ubiti

olako

kao što ti ubijaš vrijeme

rakijom i recitacijama

trbuh ću joj rasjeći

profesore

crijeva ću joj zakucati iznad peći

a ti

ako me uhite zbog umorstva

posvjedoči

reci da je bilo

u samoobrani

toliko mi duguješ

profesore

mater ti pijanu i dosadnu

 

 

 

+++

lijepo ti stoji vjenčanica

pogrbljena stara ženo

svatovi bez glasa što nas prate

šutke pjevaju pjesmu

koja krv natiskuje kroz uši

 

zagonetan ti je osmijeh nevjesto

zamrznut u vremenu

razbijen i pokupljen

sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo

začepio je svaki pokušaj

da opet budem čovjek

 

zavodljive su ti ruke mladenko

srce mi trne od njihovog dodira

mraz u miraz donosiš

i njime ga umivaš

pa sve što kroza njega teče

u čudu zastaje

i opčinjeno te gleda

 

prazan ti je pogled zaručnice

propadoh u njega pa se zatekoh

u okrugloj sobi bez prozora i vrata

tvoje su oči dva zabravljena okna

spušteni zastori i navučeni kapci

mladost moju iza njih si skrila

i vatru davno izgubljenu

stisnula pod skute

proplamtjet ćemo skupa

u zadnjoj bračnoj noći

raznijet će me vjetar

kao pahulje pepela

nad sve one vode

koje nisam preplivao

 

 

 

+++

preko polja

staklo mi približava tuđe lice

jednim pokretom mogao bih mu

provući olovo kroz oko

to bih i učinio kad

u njegovim očima ne bi vidio

moj davno izgubljen spokoj

zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega

u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi

ljetuje s djevojkom

spavaju u šatoru

jedno drugome kremom hlade ubode komaraca

ljube se

useljavaju u mali stan

farbaju zidove

na podu vode ljubav

ne želim to prekinuti pa gledam dalje

on cupka dijete u krilu

pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom

više je kašice na podu

on se smije i ljubi ga u musave obraze

ona pristavlja ručak

prostire stolnjak i postavlja tanjure

sporo se kreće, smeta je veliki trbuh

nosi visoko, sigurno je muško

ja, vladar njegovog života

sve mu to dopuštam

skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu

želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio

njegov život koji još nije proživio

odselit ću se u njegov grad

pratit ću ga

njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta

zbližiti se s njom

postati joj ljubavnik

bit će to naknada za glad koju osjećam

za blizinom

dodirom, daljinom

do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene

šeće s one strane polja

godi mi spoznaja da mi je nadsvijest

konačno poslala motivaciju

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan

to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti

za svakog neubijenog povući ću recku

metkom koji mu je bio namijenjen

sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam

tako ću postati najveći neubojica

koji je hodao ovim poljima

i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti

 

 

+++

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

 

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio

kako crvena karirana košulja mog brace

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće

gore dolje bez nekog vidljivog cilja

 

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

 

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i mada nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

 

jer rat je –

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične –

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale –

pismo sveto

za

sve to

+++

jednom su me, na prevaru

odveli na književnu večer

udovica mesnatih bokova

s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi

 

(koju sam inače znao iz viđenja – živjela je u staroj zgradi od crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta)

 

ronila je gorke stihove

opterećujući nazočne

čas sobom

čas pokojnim mužem iza kojeg je također

ostala pokoja pjesma

 

pjesnikova žena

postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti

svašta se dalo čuti

po svršetku njezina kazivanja

samo ako si imao živaca priključiti se

kritičarskom krugu kojeg je optrčavao sivi pinot

 

zapitali su se umnici

nije li bol jaka inspiracija

ili ga je oplakivala

mučki, lopovski, kurvinski

njegovim vlastitim stihovima

 

tad o tome nisam imao mišljenje

i nemam pojma od kud mi je

baš ona sad pala na pamet

no prisjećam se i mislim

nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom

pa makar i njegovim

slici koja se time da stvoriti

ne može se odreći mekoća

i putenost što miriši na neprozračeni stan

s demode tapetama floralnog dezena

oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa

unutar kojih se dvoje

jedno drugome

na neko vrijeme posvećivalo

 

slika koja se nije i neće dogoditi

življa je od mene samog

stojim pred starom zgradom

od crvene cigle

na brdu iznad grada

pokušavam uhvatiti siluetu žene

ne uspijeva mi

pa se dižem

i uspinjem do prozora

razmičem zastor od zelenog brokata

s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena

i pitam je

bi li meni poklonila stih

evo, ako želi, sam ću ga napisati

samo neka mi ga pročita jednom

neka slaže da je njezin

i da ga je napisala onda

kad sam joj se ritnuo

i time joj naježio sve dlake

na vratu i drugim mjestima

pitam je

bi li stih poklonila ratniku

ili meni

koji je od sebe samog

sve bitke izgubio

 

 

+++

prije nego se dogodilo

lijepo sam zamolio

ne tražio

ne zahtijevao

zamolio sam ga

da me pusti sjesti

s druge strane

 

jedino mjesto u busu bilo je ono naopako

ono mjesto za trudnice i invalide

znate ono

gdje sjednete leđima prema vozaču

pa morate gledati kako stvari promiču unatrag

kako odlaze od vas

kao život koji se odmotava

i bježi

a vi ga ne možete zaustaviti

 

rekao sam

prebacite se ovamo, vama je svejedno

dok se vozim ne mogu gledati unatrag

mogao je i ljepše reći da neće

mogao je ne reći ništa

mogao je bilo što

mogao sam i ja

možda

ostati stajati

ali

žeravica je zakuhala u želucu

vatra je suknula kroz crijeva

para je pisnula kroz vene

razum se pregrijao kao kotlovnica

 

povukao sam ga za ruku

odgurnuo me

udario sam

jednom, dva put, tri…

sve sam ih poslagao i gazio

krv je prskala po prozorima

neka žena je vrištala

raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom

vozač je zaustavio nasred ceste

ljudi su bježali glavom bez obzira

netko vas je pozvao i sada ste tu

 

nikome ne želim zla

tog sam jutra na stanici

odlučio

da ću se ponašati pristojno

ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag

podsjetiti

kako su me jednom vezanog

posjeli naopako da gledam vani

kroz prtljažnik teretnog kamiona

dok su nas vozili u šumu

da nas ne vrate kućama

 

 

+++

dobar dan

došao sam vam vratiti

sve velike riječi

sve parole koje ste mi onomad dali

a ja ih, glupan, uzeo

 

sve je u redu

nema ljutnje

niste vi mene na ništa nagovarali

krivnja je samo moja

to što sam pomislio kako ću vašim idejama

ispuniti svoje praznine

to je do mene gospodo

vi ste čisti k’o regrutske gaće

 

kako molim?

zašto sada i nakon toliko vremena…

pitate?

pa, ta vaša gesla i slogani

u jedan su se mah, znate

dobro ukorijenili

i potrajalo je dok ih nisam sve iskrčio

 

nego

kad već pričamo

ako nije problem

dao bih vam i ovu prazninu što je ostala

nisam pametan što bih s tolikim bezdanom

osim da ga pretvorim u septičku jamu

nakon vaših fantazija

i ona bi mirisala

 

i hvala na svemu, naravno

nemojte što god zamjeriti

sve ćete vi to bez problema

nekom drugom uvaliti

molim, samo zabilježite

da sve vraćam kakve sam i uzeo

sve što ste mi dali

već je bilo korišteno

 

 

 

+++

onoga dana kad sam se rodio

otac je iza kuće posadio jablan

iste godine je uvenuo

žene su rekle da je to loš znak

te je noći mjesec bio pun

i pas nije prestajao lajati

ujutro se primirio i prodao za obrok

kad je nekoliko godina kasnije uginuo

otac ga je pokopao uz nesuđeni jablan

rekao je da u prirodi ne postoji smrt

već samo preslagivanje atoma

neka se kosti miješaju sa sjemenjem

iz toga ne može ništa loše ispasti

 

onoga dana kad sam otišao

otac je otkopao rakiju

do tad nitko nije znao

da ju je po mom rođenju

zatrpao u istu rupu

u koju je posadio mladi jablan

i sahranio psa

 

rakiju nisam ni okusio

ako je zatvorena ubila drvo

što bi tek meni učinila

 

ali sjetio sam se mjeseca

pucao sam na njega dok se nije sakrio

moj put je bio moja odluka

i nisam želio da me itko prati

 

sjećanja sam zakopao

neka se preslaguju u meni do boljih dana

ponovo ću im nazdraviti

kad se mrtvo pseto popiša uz jablan

i lajanjem sebi zaradi za ručak

 

 

 

+++

budim se kraj hladne peći

dlanove uranjam u nebo

umivam piljevinu iz očiju

kroz prozor se nazire obris šume

rastapa se poput snijega kad u njega ulegne

vrela čahura

zubato sunce odgriza proplanak

zlatnom trubom vabi životinje iz rupa

trag u mrazu dubok je i svjež

jutro miriši na čaj od kadulje

ukočeni list se otkine

pod njim zadrhti lokva

kaže da nije sve mrtvo

a spaljeno selo šuti

 

 

 

+++

želim vidjeti djevojku koja sliči na mene

u dugačkoj i tankoj haljini od lana

kako se usred kafića ustaje na prvi takt

i luda za ovaj svijet

gipko pleše

 

želim da me zaslijepi sunce

kroz njezinu gustu, tamnu kosu

da je vjetar nekoliko puta okrene između stolova

da joj se zavrti u glavi

s noge neka joj ispadne sandala

neka klone natrag u stolicu

smijući se još dugo nakon toga

 

želim da zaboravi

kako joj otac leži u nekoj ubožnici

sam, posran i zapišan

i jedina briga da joj bude

s koliko će se radosti večeras okružiti

 

želim vidjeti sve to

dvadeset godina od sada

jer sada

dok ležim na krčevini između panjeva

sam, posran i zapišan

i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje

rado bih zaplesao

kao krvava lanena gaza

koju mi vjetar bezobrazno otima s lica

samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice

i natrag obuo čizmu

lijevu na desnu

desnu na lijevu

svejedno je

 

 

 

++++

svako malo obiđem groblja

u potrazi za natpisom s mojim imenom i prezimenom

kad ne pronađem takav grob

vratim se kući pazeći da prođem pokraj voćarne ispred koje sjedi ekipa s pivom

znam da će me pitati

kako je?

pa sav sretan odgovorim

super! evo, živi se!

 

 

+++

 

svako malo nazovem psihijatriju i pitam

imaju li u kartoteci odbjeglog pacijenta koji se zove kao ja

kad odgovore da nemaju

ugasim TV

skuham si čaj od kamilice

zavalim se u fotelju

i kažem sebi:

dobro je. ipak nije do tebe.

 

 

 

+++

prodao sam kalašnjikov

nekom talijanu koji se vrzmao među nama

taj je kupovao sve što je stigao

ako si imao ratni plijen

znao si da ga njemu možeš uvaliti

dao mi je petsto maraka za kalaš s crveno ofarbanim kundakom

plijen iz moje zadnje akcije

godinu dana kasnije u lokalnom kafiću

vidio sam na televiziji prilog o terorističkom napadu na jugu italije

neka militantna grupa ili mafija

(nisam razumio tko i zašto)

podmetnula je granatu

i upala u neku zgradu

mrtvih civila na sve strane

kad ono

u jednom kadru, ispod ruševine

između prašnjavih i krvavih tijela

viri kalašnjikov s crvenim kundakom

dovršio sam piće, otišao na pišanje, oprao ruke i umio se

potom sam pozvao konobara i rekao mu

neka svima toči piće dok se ne popije za petsto maraka

sutra ću mu donijeti lovu

znamo se

 

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.