U trenutku kad je otvorio oči osjetio je užasno jaku glavobolju koja je prijetila da ga vrati u besvjesno stanje. Skupio je svu snagu i uspio da izbjegne ponovni gubitak svijesti. U tom času u njegovu bolničku sobu je ušla medicinska sestra i glasom koji je bio mješavina iznenađenja, nevjerice i ushićenja počela da doziva „doktore, doktore… on se probudio!”

Čuvši taj usplahireni a opet prijatni glas Dušan je počeo da shvata da je taj neko on i da je bio negdje daleko, tamo odakle se nije očekivao njegov povratak. Poslije pola minuta u sobu je utrčao doktor Marković i počeo da mu pregleda zenice, odnosno pokušavao je da utvrdi reakciju njegovih očiju na pomjeranje olovke tik ispred nosa. U tim trenucima shvatao je da se nalazi u nekoj bolnici, da je po svoj prilici negdje i nekad bio teško povrijeđen i da je upravo izašao iz kome. Bol u njegovoj glavi je bio još toliko jak da je ometao svaki pa i najmanji pokušaj da sklopi sliku svog njegovog stanja.

Poslije rutinskog pregleda doktor je rekao sestri da mu da još 20 miligrama bromazepama i nadvivši se nad Dušanom tihim i prijatnim glasom mu rekao da je najgore prošlo, da će biti sve u redu i da je sada najvažnije da se odmara. Lijek je brzo počeo da reaguje i Dušan je osjetio kako bol biva sve blaži a zatim polako i iščezava. Naravno, opet je ne svojom voljom promijenio stanje svijesti ali ovoga puta je utonuo u duboki san.

Iz tog sna se probudio poslije nekog vremena, nije bio siguran je li prošlo pola ili dvadeset časova. Ovog puta iako još uvijek prisutna bol je bila znatno manja. Bila je noć i on je vidio odraz svijetla sa hodnika dok je u sobi vladala blaga polutama, koja je kao melem djelovala na njegove oči nepriviknute na svjetlost. U tom trenutku je osjetio strašnu glad. Uz veliki napor je uspio da malo podigne lijevu ruku i prinese je glavi, ne znajući zbog čega poželio je da prođe rukom kroz kosu i tad je shvatio da mu je glava obmotana zavojem. Nije imao snage i bio je potpuno bespomoćan. U tom momentu kao blijesak noža ili udar groma pred njegovim očima počeše da se javljaju slike, slike užasa i slike koje on neće uspjeti dok god bude živ da potisne iz svog pamćenja.

Ne sjeća se koji je dan, ne zna ni koji je mjesec a ne zna ni u kom je gradu kao ni u kojoj bolnici. Može samo da pretpostavi da je gluvo doba noći, ne čuju se zvuci automobila i nema nikakvog kretanja po bolničkim hodnicima, samo tišina, tišina koju je on uvijek volio a sad je se plaši…

Godina je hiljadu devetsto osamdeset deveta, on mladi poručnik JNA na službi prema granici sa Albanijom, karaula Košare. Otkad je otišao iz svog sela u sjevernom i siromašnom dijelu Crne Gore, za Dušana je život bio put posut ružama. Odrastao je u čestitoj i patrijahalnoj porodici gdje se vojnički poziv uvijek cijenio. Rano je ostao bez oca i iako četvrto dijete svojih roditelja na đedovo insistiranje poslat je u vojnu Gimnaziju u Beograd a zatim i vojnu Akademiju koju je uspješno završio i dobio prvo radno mjesto na granici prema Albaniji.

lako je karaula na kojoj je radio bila udaljena tridesetak kilometara od najbliže varošice, a vojnički život monoton i težak, Dušan je sve stoički podnosio i bio ponosan na svoju profesiju. Jednog vrelog junskog dana 1987. odlučio je da obiđe patrolu koja se nalazila na osmatračnici nekoliko kilometara od karaule. Vraćajući se iz obilaska i prolazeći uskom pješačkom stazom, blago zamišljen, doživio je iznenađenje. Na momenat osjetio i strah. Ispred njega na nekoliko koraka na stazu je banula, kao da je sa neba pala, mlada žena crnih očiju i kose vezane u rep. Brzo se pribrao. Izvukao je pištolj i uperio ga u ženu, ali pošto ona nije napravila ni najmanji korak, i nepomična ga netremice posmatrala, on vrati oružje u futrolu. Prišavši joj da je pita odakle je i gdje je krenula shvati da je ta neznanka vrlo lijepa, uprkos seljačkoj odjeći koja je pokrivala čitavo njeno tijelo osim lica i ruku. Tek kad joj je prišao na nepun metar Dušan u njenim očima primjeti veliki strah i jedini pokret koji se mogao vidjeti na njenom licu je bio širenje i skupljanje nozdrva, kao i nadimanje grudi ispod tamnoplave, vunene i iznošene bluze. Ona ga je gledala kao preplašena srna, od straha i šoka blago otvorenih usta ispod kojih su se nazirali kao snijeg bijeli zubi.

To je momenat koji mu se zauvijek urezao u pamćenje, trenutak koji vrijedi čekati čitav život, trenutak savršenstva i onaj trenutak poslije kojeg se čovjeku zauvijek promijeni život. Bez ijedne riječi joj je prišao i poljubio je. Ona je poslije prvog poljupca ustuknula ali je on nastavio i ona je počela da mu se predaje, da mu uzvraća strasne poljupce i da se pripija uz njega. U tom trenutku Dušan je podigao u naručje, odnio je desetak metara od staze, položio na zemlju, zavrnuo njenu suknju, strgao sa nje veš i ušao u nju. Uzimao je kao da uzima posljednji dah a ona mu se predala kao nikad ni jedna žena u njegovom životu. Vodili su ljubav divlje, nesputano, tražeći i nalazeći oslonac jedno u drugom, kao da će poslije toga sve nestati i kao da će nestati i sam život. Trajalo je kratko. Dušan je pokušao da u džepu od vojničke bluze pronađe cigaretu, kad je iz njenih grudi začuo jecaj, duboki i potresni plač je izazivao drhtanje čitavog njenog tijela. Osjetivši nelagodu pa i grižu savjesti on je pokušao da je dodirne, tada je pred njom izgovorio i prvu riječ. Sjeća da joj je skoro molećivim glasom rekao samo „nemoj”. Ona je plakala i plakala a onda je odjednom prestala, okrenula se ka njemu i na ne baš čistom srpsko-hrvatskom jeziku mu rekla da se zove Mrija, da je iz susjednog sela iz Albanije, da je izgubila koze i da je pošla da ih traži kad je srela njega. Kazala mu je da je udovica, da su je udali kad joj je bilo petnaest godina i da joj muž ubijen zbog krvne osvete mjesec dana nakon vjenčanja. Da živi sa svekrom i svekrvom u kući i da nije imala nijednog muškarca za sedam godina kako je udovica. Ta priča u prvom trenutku nije uticala na njega i on je opet sa njom vodio ljubav, ovog puta je svukao i nju i sebe i dok su se predavali jedno drugom, mladi a željni strasti i tjelesnih užitaka, shvatio je da neće moći nikad da prestane da gleda ovu ženu.

Zaboravivši na vrijeme, dužnost i sve opasnosti čina, Dušan je zahtijevao od nje da sjutra opet dođe na isto mjesto. I ona je došla. I prekosjutra i dan poslije… Živio je za trenutke koje će provesti sa njom. Sa njom mu je svaki put bilo drugačije i činilo mu se svaki put bolje od prethodnog. A ona je izgubila svaki pojam o vremenu. Je li to bilo posljedica dugog uzdržavanja, sputavane strasti ili toga što je napravio pravom ženom u punom smislu te riječi ili samog čina zabranjene veze, ali ona mu je za vrlo kratko vrijeme dala cijelu sebe. Dala mu je svoje srce i život na raspolaganje.

Njegove kolege su primijetile da se neuobičajeno ponaša, da često ide sam van karaule i jednog dana komandant njegove kasarne major Nikolić ga je pozvao na razgovor.

Obratio mu se strogim glasom: druže Bojiću šta se to dešava sa Vama? Dušan je nemajući kud izložio čitav slučaj majoru Nikoliću i na majorovo insistiranje, pa čak i prijetnje prekomandom obećao je da će prestati da gleda Mriju.

Međutim, obećanje nije održao. Još par puta je krijući uspio da se sastane sa njom a onda je major postao potpukovnik i prekomandovan u veći grad. Iako mu je major po dolasku na službu u karaulu bio zamjena za davno izgubljenog oca, Dušan je sa olakšanjem prihvatio vijest o njegovoj prekomandi, jer je nestala poslednja prepreka između njega i njegove sad već voljene Mrije. Ona je postala njegova strast, njegov osmjeh, njegov san u tišini, ona nježnost koju je izgubio u vihorima života. Ona je postala njegov život. I nastavili su da se gledaju, da se vole i da žive jedno za drugo čitavu tu jesen. Ljeto je već bilo za njima a tokom zime se nijesu mogli gledati zbog snijega, ali je poslije te najduže zime u njegovom životu došlo i proljeće koje je donijelo još veću i nesputaniju strast. Pa je došlo još jedno ljeto i još jedna zima.

U proljeće 1989. njen svekar je počeo ozbiljno da sumnja u njeno ponašanje i ne jednom joj je uputio upozorenje i prijetnju da čuva obraz njegovog pokojnog sina inače će glava otići. Mrija je bila svo vrijeme svjesna prijetnje ali nije htjela tim da opterećuje Dušana. Svaki put kad bi se pozdravljali ona se pripijala uz njega kao da se opraštaju zauvijek.

Kad se probudio tog sunčanog majskog jutra ništa nije slutilo na zlo.

Završio je svoje obaveze u karauli, napisao dnevnu zapovijest za sljedeći dan, pošto je planirao da ide do varošice i telefonira bratu u Ivangrad, a zatim otišao da se vidi sa Mrijom.

Tog dana kad je vidio na sedam-osam metara udaljenosti bila je nasmijana, lijepo obučena i prvi put od kako se gledaju našminkana. U tom momentu bio je siguran da ima najljepšu, najvjerniju i najzaljubljeniju ženu na svijetu. Odluči da je oženi, makar morao da napusti vojsku, državu, kontinent…

A onda je odjeknuo pucanj. Sa nevjericom je gledao kako se na svijetlo-plavoj bluzi njegove Mrije širi velika krvava mrlja. Ona je stajala još jedan trenutak, gledajući ga svojim krupnim preplašenim očima, gledajući u njegove oči pune nevjerice, a onda pade. Tog trenutka iza velike bukve na petnaestak metara od njega izašao je sa puškom u ruci Đerđ, njen svekar. Kurvo, procijedi kroza zube. Dušan izvuče pištolj, dva puta opali u pravcu Đerđa i on pade na koljena, ne ispuštajući pušku iz ruku. Dušan je kleknuo pored Mrije, gledajući kako nestaje život iz njenih očiju i kad je pokušao da je poljubi posljednji put, neka strašna sila ga odbaci i izgubi svijest.

Kasnije ga je pronašla patrola pored mrtve Mrije i nekoliko metara dalje takođe mrtvog Đerđa, koji je u samrtnom ropcu uspio da nanišani i pogodi Dušana u glavu. Koma je trajala dva mjeseca.

Dušanu slike nadiru, i on ne zna da li da zahvali bogu što je ostao živ ili da kune sve koji su ga spasili od izvjesne smrti.

Podijeli

Komentari su suspendovani.