Vujadin Vasov Todorović je pred policijom izjavio da je u samoodbrani udario Šemsudina Bujmira, zvanog Karapiljko, koji je od udarca pao, udario potiljkom u kameni blok i nakon dva dana umro. Nesrećni slučaj dogodio se u Mostaru, 1884. godine. Todorović, star oko četrdeset godina, bio je iz sela Balosave, kapetanija Grahovačka, državljanin Knja`evine Crne Gore, a stradali Bujmir, zvani Karapiljko, star oko sedamdesetpet godina, bio je turski državljanin, rodom iz sela Čepelica, srez Bilećki, Hercegovina.
Čim je priveden, Vujadin Todorović je u policijskoj ispostavi u Mostaru objasnio kako je došlo do sukoba. Vujadin Todorović je sa svojim radnicima pravio bistijernu Karapiljku, i kada je posao skoro bio pri kraju, došlo je do sva|e izme|u Todorovića i Karapiljka, jer je Karapiljko njemu i njegovim radnicima umanjio dnevnice za dva dana, smatrajući da su namjerno odugovlačili posao. Todorović je objašnjavao da je posao morao trajati duže, jer su prilikom kopanja naišli na stijenu, ali Karapiljko takvo objašnjenje nije htio prihvatiti. Došlo je do žestoke sva|e. Najprije su jedan drugome uputili uvrede, a Todorović je priznao i da je pljunuo Karapiljka i opsovao mu “majku tursku i lopovsku”. Nakon toga, Karapiljko ga je udario štapom, a Todorović je onda nasrnuo na Karapiljka, oteo mu štap i zadao nekoliko jakih udaraca po glavi i le|ima. Od tih udaraca Karapiljko je pao, valjda i izgubio svijest, udarivši glavom u kamene blokove, koji su bili pripremljeni za zidanje bistijerne. Dva dana je Karapiljko bio bez svijesti, a onda je umro. Todorović je na saslušanju rekao da mu je žao zbog nesrećnog slučaja, ali da je bio iznerviran uvredama koje mu je Karapiljko uputio. Presudom Kotarskog suda u Mostaru, Vujadin Vasov Todorović osu|en je na osam godina zatvora.
Dok je Vujadin Todorović bio u istražnom zatvoru u Mostaru, Šemsudin Bujmir Karapiljko je sahranjen uz velike počasti i masovno žaljenje. Više od dvadeset muslimanskih sveštenika, a me|u njima i reis Selimović iz Sarajeva, i ko zna koliko stotina mostarskih muslimana, pratilo je njegovo tijelo do groblja na Ibričevini. A na groblju, iako to nije običaj u muslimana, neki Nusret Adžajlić, koji je tek završio Trgovačku akademiju u Carigradu, i odskora postao potpredsjednik mostarskog kulturnog društva “Gajret”, održao je govor o pokojnikovoj ličnosti. Adžajlić je govorio pomalo patetično, ali sa snažnim emocijama i lijepim stilom. “Nije danas samo Mostar na izgubu, nego sva Hercegovina – od Klobuka do Kozije ćuprije, jer ostadosmo ne samo bez jednog dobrog muslimana, nego i bez tvrde uzdanice u vrijeme kada nas udaraju silni valovi…”, govorio je nadahnuto Adžajlić. Mnoge je ovaj govor uzbudio, jer je bio, u stvari, poziv bosanskim i hercegovačkim muslimanima da ostanu vjerni sultanu u Carigradu. Čitalac možda ne zna da je te 1884. godine, Bosna i Hercegovina već šest godina živjela pod okupacijom Austro-Ugarske, koja je ove oblasti preuzela od Osmanskog carstva. Otuda i ova neuobičajena okolnost da se na sahrani jednog muslimana drži govor, pa još sa političkim porukama. A možda se, da su neke druge okolnosti, Karapiljku ne bi ni okupilo ovoliko ljudi.
Desetak dana poslije sahrane, o Karapiljku je najljepšim riječima pisano i u mjesečnom časopisu “Behar”, koji je izlazio u Mostaru. Neki novinar ili književnik, koji se potpisao kao “Suljo Mali Tugemilac”, pisao je o pokojnikovom životu, njegovim zaslugama za Carevinu i vjeru, a posebno o Karapiljkovom ljudskom odnosu prema nevoljnicima i sirotinji. Evo što je, ukratko, taj Suljo Mali Tugemilac rekao o Karapiljku. Karapiljko je imao dvadesetdvije godine kada je stupio u državnu službu, i to u vrijeme dok je Hercegovinom upravljao Ali-paša Rizvanbegović Stočević. Pokazao se kao vrijedan i pouzdan činovnik, pa je ubrzo postao upravitelj carine u Trebinju. Nakon svrgavanja Ali-paše, 1851. godine, ostao je bez službe, iako mu ni jedna pogreška u radu nije prona|ena, niti se sumnjalo na njegovu činovničku ispravnost. Novu službu dobio je 1854. godine, kada je imenovan za šefa jednog finansijskog odjeljenja u Travniku. Poslije šest godina službe premješten je u Mostar, i imenovan za pomoćnika šefa policije. Njegova državna služba prestala je 1870. godine, kada je penzionisan. Poslije penzionisanja izabran je za predsjednika svih vakufskih odbora u Mostarskom kadiluku, a vakufi su, ukoliko čitalac ne zna, zadužbine u novcu ili nepokretnim dobrima, koje musliman zavještava da se koristi za opšte svrhe nakon njegove smrti. Vakufskim novcem i imanjima, shodno namjeni koju je odredio darodavac, upravljao je vakufski odbor. Rad svih vakufskih odbora na prostoru Mostara, a tih odbora je bilo šezdeset i sedam, nadgledao je Karapiljko. Karapiljko je i sam bio na čelu jednog vakufskog odbora, i to onog koji je upravljao vakufskim imanjem Sulejmana Kadovića. A taj Sulejman Kadović bio je jedan od najbogatijih ljudi u Hercegovini prvih decenija XIX vijeka. Sulejman je umro 1869. godine, i nemajući muških potomaka, čitavo imanje je uvakufio, a za upravitelja njegovog vakufa odredio Karapiljka. U članku u “Beharu” navedeno je nekoliko lijepih riječi i o Karapiljkovom čovjekoljublju i bolećivom srcu za sve ljudske patnje. Karapiljko se pokazao i kao postojani musliman nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Tada je počeo da prikuplja pomoć za rad muslimanskih kulturnih institucija u Mostaru, kao i za održavanje kuća iseljenih muslimana, zbog čega je dva puta išao u Carigrad. Uglavnom, kako je nadahnuto rekao Suljo Mali Tugemilac, njegov dom bio je sirotinjsko utočište, a njegova kesa nepresušni izvor za sve nevoljnike. U članku se govorilo i o Karapiljkovoj posvećenosti vjeri i Alahu.
Ubrzo su i članovi mostarskog “Gajreta” organizovali veče sjećanja na Karapiljka. Nekoliko članova društva govorilo je o njegovoj dobroti i moralnoj postojanosti, odanosti vjeri i Carevini, njegovom dobrotvornom radu. Suljo Mali Tugemilac je za ovu priliku napisao baš lijepu pjesmu: “Majka sirotinjska i desna ruka vezirova”. Predsjednik “Gajreta” rekao je da je Šemsudin Bujmir Karapiljko bio jedan od najvećih dobrotvora ovog društva, da je velikim novčanim prilogom pomogao da se za “Gajret” kupi kuća u Staroj varoši, i da je silan trud uložio da se četiri člana “Gajreta” pošalju na školovanje u Carigrad. I uopšte, tokom čitave večeri jedino su se čule lijepe i tople riječi o Karapiljku, a na kraju je tamburaška družina “Fesli|en” izvela omiljenu Karapiljkovu pjesmu “Ima l’ jada ko kad akšam pada”.
Ali samo jedan dan nakon večeri posvećene Karapiljku, Mostarom je odjeknula vijest koja je izazvala veće zaprepašćenje nego ona o Karapiljkovom stradanju i smrti. Tog dana su policijski službenici pronašli u Karapiljkovoj kući papire koji su ukazivali da je Karapiljko počinio prevare zbog kojih bi ga, da je živ, sljedovalo najmanje dvadeset godina zatvora! Možda ništa od ovoga ne bi bilo otkriveno da dvojica Karapiljkovih sinova nijesu odlučila da podijele očevu imovinu. Kada su od opšinskih vlasti zatražili da im ovjeri brojeve katastarskih parcela koje su bile u Karapiljkovom vlasništvu, revnosni austrougarski činovnik, tražeći kupoprodajne ugovore i tapije na osnovu kojih bi izdao vlasničke potvrde, otkriva da je vlasništvo nad tridesetosam parcela Karapiljko stekao na osnovu falsifikovanih kupoprodajnih ugovora, a ugovori su, svi odreda, bili sklapani sa ljudima koji su od svojih imanja napravili vakuf. I što je posebno bilo neobično, svaki od ugovora kojim se legalizuje Karapiljkovo vlasništvo, zaveden je u katastarske protokole nekoliko mjeseci nakon smrti prodavca. Upravo je to bilo sumnjivo činovniku u mostarskom katastru. Revnosni službenik katastra, odmah je obavijestio policiju, a policija je izvršila pretres Karapiljkove kuće i pronašla dokaze za ovo krivično djelo. Pored lažnih ugovora prona|ene su i priznanice, koje dokazuju da je Karapiljko davao novac na kamatu, i to novac koji je bio namijenjen za vakufske potrebe. On je novac ostavljen vakufu, nekoliko godina davao na kamatu, a onda bi ga koristio za svrhe koje su odre|ene testamentarnom voljom. U ovim mahinacijama pomagao mu je nekadašnji pročelnik katastra, Ilijaz Huremović, koji je nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine odselio za Tursku.
Možda ova prevara i ne bi bila otkrivena da je Bosna i Hercegovina ostala pod turskom vlašću i s turskim činovnicima u organima vlasti. Ali, austrougarsko preuzimanje zemljaske uprave u Bosni i Hercegovini 1878. godine, bilo je fatalno za sve mahinacije kojima je tursko činovništvo bilo sklono, pa je, s izvjesnim zakašnjenjem, žrtva austrougarske činovničke revnosti, postao i Karapiljko. Vijest da je ugledni Karapiljko, u stvari, prevarant i najpokvareniji otimač imanja, izazvala je mali zemljotres u Mostaru. Čovjek koji je slavljen kao moralni uzor i dobrotvor, i koji je navodno sve činio na korist društva i svog naroda, bio je, kako policijska istraga pokazuje, podmukli pljačkaš imanja koja su ostavljana za spas duše i dobro ljudi. Policijski dokazi o Karapiljku bili su neoborivi.
Mnogim Mostarcima nije bilo lako da prihvate činjenicu da je Karapiljko varalica i prestupnik, koji je otimao imanja namijenjena za opšte dobro. Nekima nije bilo jasno ni kako se moglo desiti da se na takav grijeh odluči čovjek koji je tokom čitavog života bio imućan, a većina Mostaraca ipak je ponajviše bila zapanjena upornošću i vještinom kojom je Karapiljko gradio predstavu o svojoj skromnosti, religioznosti i čovjekoljublju. Mnogi od njih, čak i oni koji su do tada lijepo govorili o Karapiljku, počela je nakon ovih saznanja da ga osu|uje i da svoje uvažavanje prema njemu pravda naivnošću i neznanjem. U isto vrijeme počelo se pričati o nekim ružnim i nečasnim Karapiljkovim djelima, koja ranije gotovo i nijesu pominjana. A što nijesu pominjana, to je lako objasniti. Većina Mostaraca izbjegavala je takve priče o Karapiljku, jer je Karapiljko bio vlast, i to policijska, a ta vlast traje dok je čovjek živ. U gradovima kao što je Mostar, gdje najveći broj ljudi živi od trgovine, špedicije i kafana, svako ko ima i trunku mudrosti čuva se od prevelike priče, a od ružnih priča o nekome ko je moćan ili je bio moćan, imućniji Mostarci su se pogotovo klonili. Izgleda da je ogovaranje privilegija gradske sirotinje i seljaštva, jer oni od ogovaranja ne mogu imati nikakve štete.
Kada je već i policija oglasila Karapiljka kao prevaranta i lopova, mostarski gra|ani su mogli o njegovim nečasnim djelima pričati bez ustručavanja. I što je posebno interesantno, najviše su ružnih stvari o njemu pričali mostarski muslimani. Ali ne zbog toga što su oni o njemu i znali najviše ružnih stvari, već zbog toga što su time željeli da spriječe bilo kakvo poistovjećivanje s njim. Pričanjem ružnih priča o Karapiljku oni su, u stvari, htjeli pokazati da ga se odriču.
Priče koje su mostarski muslimani pričali o Karapiljku, bile su uglavnom istinite. Najprije je neki Hilmija Kerović, koji je zajedno s Karapiljkom radio dvadeset godina, pričao koliko je Karapiljko bio nezahvalan i beskarakteran: “Ja sam gledao kad je Ali-pašu ljubio u čizmu, a čim je Ali-paša smaknut, on o njemu, koji ga je primio u službu i držao kao sina, od tada vazda najgore. Ja sam svojim ušima slušao kad Karapiljko veli da bi svrgnutog pašu trebalo objesit na smokvu, kao Gurbeta.” Kerović je podsjetio i na ono što su svi manje-više znali: da je Karapiljko, kada se saznalo da će Austrijanci doći u Bosnu, govorio da im ne treba Bosnu pustiti bez krvi, ali kada su je Austrijanci posjeli, prvi je počeo da im se udvara. Evo što je Kerović, inače pošten i odmjeren čovjek, naveo kao primjer Karapiljkovog udvaranja Austrijancima: “Kod nas se nikada nije slavila Nova godina, a Švabo organizuj doček u hotel “Plaža”, i na sva tri dočeka eto ti Karapiljka, sve ne bi li se rukovao i izljubio s komesarom Rogačom i ušao mu u šupak. Kao da pokaže da je on od onijeh muslimana na koje oni mogu računati. Kad sam mu ja rekao: A što ti i|aše tamo? On mi veli: ’Da ne bi kakvu štetu Švabo učinio vakufima.’ E jes išo zbog vakufa koliko li zbog moje rahmetli bike.”
O Karapiljkovoj nečovječnosti pričao je i Ilijaz Ramović, koji je tvrdio da je Karapiljko, čovjeka koji mu je glavu spasao, kasnije optužio policiji. Ramović je ispričao ovo: “U vrijeme Nevesinjske bune, ustanici iz Maočića uhvatili Karapiljka, i znajući da je bio sila božija u mostarsku policiju, riješe da ga smlate. Ali zatekne se tu neki Vujičić, koji je nekada radio u Mostaru, i ubijedi bundžije da poštede starog čovjeka. I znate li što je Karapiljko uradio kada se dohvatio grada? Optužio je ovog Vujičića što mu je glavu spasio, da je pred početak rata dijelio oružje Srbima i da radi za Srbiju. A znate li što je to učinio? E, zato što je ovaj Vujičić slušao Karapiljka kad kmeči pred bundžijama i kako ih plačući moli da ga puste. Falio se, da bi ih odoborovljio, kako je vazda pomagao Srbe i kako su se njegovi stari vazda kaživali Srbima Muhamedove vjere. Ma, uplašio se da će Vujičić svima pričati kako je skidao gaće pred Nevesinjcima, pa riješio da ga pošalje u tamnicu. Takav je ništa-čovjek taj Karapiljko bio. On musliman? Bio bi on i Čivut, samo da sačuva prkno i punu kesu.”
Karapiljko je, kako se pričalo u Mostaru, dobro “punio kesu” i nakon uspostavljanja austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Barem jednom godišnje odlazio je u Carigrad i obilazio bogatije ljude, tražeći od njih pomoć za razne stvari: za osnivanje muslimanskih novina u Mostaru, za rad kulturnog društva “Gajret”, za pomoć porodicama čiji je hranitelj poginuo boreći se protiv austrougarske okupacije ili za održavanje kuća izbjeglih muslimana. Sa sobom je u Carigrad vodio i ženu Elmazu, koja je na tim prošnjama, dok je Karapiljko govorio o teškoj sudbini muslimana, ponekad i plakala. Tako je Karapiljko od svoje tobožnje borbe za muslimane u Hercegovini napravio unosan posao. Sve što je isprosio na svoju tužnu priču o “ugroženoj braći mostarskim muslimanima”, i na Elmazine suze, ostavljao je sebi.
Posljednji put Karapiljko je išao u Carigrad prije prvog popisa stanovništva koji su u Bosni i Hercegovini sproveli Austrijanci. Tada je od dvojice sarajevskih trgovaca, koji su 1878. godine prebjegli u Carigrad, dobio 20.000 franaka. Njima je Karapiljko rekao da mu treba novac da ubje|uje hercegovačke muslimane da se na popisu izjašnjavaju kao Turci. U jednoj većoj koverti, uvezanoj kanapom, policija je pretresajući Karapiljkovu kuću, našla 20.000 franaka, a na koverti Karapiljkovom rukom napisano: “Pare te su mi proljetos dali Alajbegović i Zukorlić”. Samo nekoliko mjeseci nakon povratka iz Carigrada, Karapiljko je tragično nastradao, ne stigavši da potroši ni jednu paru koju je dobio na poklon od darežljivih trgovaca.
Vujadin Vasov Todorović je pred policijom izjavio da je u samoodbrani udario Šemsudina Bujmira, zvanog Karapiljko, koji je od udarca pao, udario potiljkom u kameni blok i nakon dva dana umro. Nesrećni slučaj dogodio se u Mostaru, 1884. godine. Todorović, star oko četrdeset godina, bio je iz sela Balosave, kapetanija Grahovačka, državljanin Knja`evine Crne Gore, a stradali Bujmir, zvani Karapiljko, star oko sedamdesetpet godina, bio je turski državljanin, rodom iz sela Čepelica, srez Bilećki, Hercegovina.
Čim je priveden, Vujadin Todorović je u policijskoj ispostavi u Mostaru objasnio kako je došlo do sukoba. Vujadin Todorović je sa svojim radnicima pravio bistijernu Karapiljku, i kada je posao skoro bio pri kraju, došlo je do sva|e izme|u Todorovića i Karapiljka, jer je Karapiljko njemu i njegovim radnicima umanjio dnevnice za dva dana, smatrajući da su namjerno odugovlačili posao. Todorović je objašnjavao da je posao morao trajati duže, jer su prilikom kopanja naišli na stijenu, ali Karapiljko takvo objašnjenje nije htio prihvatiti. Došlo je do žestoke sva|e. Najprije su jedan drugome uputili uvrede, a Todorović je priznao i da je pljunuo Karapiljka i opsovao mu “majku tursku i lopovsku”. Nakon toga, Karapiljko ga je udario štapom, a Todorović je onda nasrnuo na Karapiljka, oteo mu štap i zadao nekoliko jakih udaraca po glavi i le|ima. Od tih udaraca Karapiljko je pao, valjda i izgubio svijest, udarivši glavom u kamene blokove, koji su bili pripremljeni za zidanje bistijerne. Dva dana je Karapiljko bio bez svijesti, a onda je umro. Todorović je na saslušanju rekao da mu je žao zbog nesrećnog slučaja, ali da je bio iznerviran uvredama koje mu je Karapiljko uputio. Presudom Kotarskog suda u Mostaru, Vujadin Vasov Todorović osu|en je na osam godina zatvora.
Dok je Vujadin Todorović bio u istražnom zatvoru u Mostaru, Šemsudin Bujmir Karapiljko je sahranjen uz velike počasti i masovno žaljenje. Više od dvadeset muslimanskih sveštenika, a me|u njima i reis Selimović iz Sarajeva, i ko zna koliko stotina mostarskih muslimana, pratilo je njegovo tijelo do groblja na Ibričevini. A na groblju, iako to nije običaj u muslimana, neki Nusret Adžajlić, koji je tek završio Trgovačku akademiju u Carigradu, i odskora postao potpredsjednik mostarskog kulturnog društva “Gajret”, održao je govor o pokojnikovoj ličnosti. Adžajlić je govorio pomalo patetično, ali sa snažnim emocijama i lijepim stilom. “Nije danas samo Mostar na izgubu, nego sva Hercegovina – od Klobuka do Kozije ćuprije, jer ostadosmo ne samo bez jednog dobrog muslimana, nego i bez tvrde uzdanice u vrijeme kada nas udaraju silni valovi…”, govorio je nadahnuto Adžajlić. Mnoge je ovaj govor uzbudio, jer je bio, u stvari, poziv bosanskim i hercegovačkim muslimanima da ostanu vjerni sultanu u Carigradu. Čitalac možda ne zna da je te 1884. godine, Bosna i Hercegovina već šest godina živjela pod okupacijom Austro-Ugarske, koja je ove oblasti preuzela od Osmanskog carstva. Otuda i ova neuobičajena okolnost da se na sahrani jednog muslimana drži govor, pa još sa političkim porukama. A možda se, da su neke druge okolnosti, Karapiljku ne bi ni okupilo ovoliko ljudi.
Desetak dana poslije sahrane, o Karapiljku je najljepšim riječima pisano i u mjesečnom časopisu “Behar”, koji je izlazio u Mostaru. Neki novinar ili književnik, koji se potpisao kao “Suljo Mali Tugemilac”, pisao je o pokojnikovom životu, njegovim zaslugama za Carevinu i vjeru, a posebno o Karapiljkovom ljudskom odnosu prema nevoljnicima i sirotinji. Evo što je, ukratko, taj Suljo Mali Tugemilac rekao o Karapiljku. Karapiljko je imao dvadesetdvije godine kada je stupio u državnu službu, i to u vrijeme dok je Hercegovinom upravljao Ali-paša Rizvanbegović Stočević. Pokazao se kao vrijedan i pouzdan činovnik, pa je ubrzo postao upravitelj carine u Trebinju. Nakon svrgavanja Ali-paše, 1851. godine, ostao je bez službe, iako mu ni jedna pogreška u radu nije prona|ena, niti se sumnjalo na njegovu činovničku ispravnost. Novu službu dobio je 1854. godine, kada je imenovan za šefa jednog finansijskog odjeljenja u Travniku. Poslije šest godina službe premješten je u Mostar, i imenovan za pomoćnika šefa policije. Njegova državna služba prestala je 1870. godine, kada je penzionisan. Poslije penzionisanja izabran je za predsjednika svih vakufskih odbora u Mostarskom kadiluku, a vakufi su, ukoliko čitalac ne zna, zadužbine u novcu ili nepokretnim dobrima, koje musliman zavještava da se koristi za opšte svrhe nakon njegove smrti. Vakufskim novcem i imanjima, shodno namjeni koju je odredio darodavac, upravljao je vakufski odbor. Rad svih vakufskih odbora na prostoru Mostara, a tih odbora je bilo šezdeset i sedam, nadgledao je Karapiljko. Karapiljko je i sam bio na čelu jednog vakufskog odbora, i to onog koji je upravljao vakufskim imanjem Sulejmana Kadovića. A taj Sulejman Kadović bio je jedan od najbogatijih ljudi u Hercegovini prvih decenija XIX vijeka. Sulejman je umro 1869. godine, i nemajući muških potomaka, čitavo imanje je uvakufio, a za upravitelja njegovog vakufa odredio Karapiljka. U članku u “Beharu” navedeno je nekoliko lijepih riječi i o Karapiljkovom čovjekoljublju i bolećivom srcu za sve ljudske patnje. Karapiljko se pokazao i kao postojani musliman nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Tada je počeo da prikuplja pomoć za rad muslimanskih kulturnih institucija u Mostaru, kao i za održavanje kuća iseljenih muslimana, zbog čega je dva puta išao u Carigrad. Uglavnom, kako je nadahnuto rekao Suljo Mali Tugemilac, njegov dom bio je sirotinjsko utočište, a njegova kesa nepresušni izvor za sve nevoljnike. U članku se govorilo i o Karapiljkovoj posvećenosti vjeri i Alahu.
Ubrzo su i članovi mostarskog “Gajreta” organizovali veče sjećanja na Karapiljka. Nekoliko članova društva govorilo je o njegovoj dobroti i moralnoj postojanosti, odanosti vjeri i Carevini, njegovom dobrotvornom radu. Suljo Mali Tugemilac je za ovu priliku napisao baš lijepu pjesmu: “Majka sirotinjska i desna ruka vezirova”. Predsjednik “Gajreta” rekao je da je Šemsudin Bujmir Karapiljko bio jedan od najvećih dobrotvora ovog društva, da je velikim novčanim prilogom pomogao da se za “Gajret” kupi kuća u Staroj varoši, i da je silan trud uložio da se četiri člana “Gajreta” pošalju na školovanje u Carigrad. I uopšte, tokom čitave večeri jedino su se čule lijepe i tople riječi o Karapiljku, a na kraju je tamburaška družina “Fesli|en” izvela omiljenu Karapiljkovu pjesmu “Ima l’ jada ko kad akšam pada”.
Ali samo jedan dan nakon večeri posvećene Karapiljku, Mostarom je odjeknula vijest koja je izazvala veće zaprepašćenje nego ona o Karapiljkovom stradanju i smrti. Tog dana su policijski službenici pronašli u Karapiljkovoj kući papire koji su ukazivali da je Karapiljko počinio prevare zbog kojih bi ga, da je živ, sljedovalo najmanje dvadeset godina zatvora! Možda ništa od ovoga ne bi bilo otkriveno da dvojica Karapiljkovih sinova nijesu odlučila da podijele očevu imovinu. Kada su od opšinskih vlasti zatražili da im ovjeri brojeve katastarskih parcela koje su bile u Karapiljkovom vlasništvu, revnosni austrougarski činovnik, tražeći kupoprodajne ugovore i tapije na osnovu kojih bi izdao vlasničke potvrde, otkriva da je vlasništvo nad tridesetosam parcela Karapiljko stekao na osnovu falsifikovanih kupoprodajnih ugovora, a ugovori su, svi odreda, bili sklapani sa ljudima koji su od svojih imanja napravili vakuf. I što je posebno bilo neobično, svaki od ugovora kojim se legalizuje Karapiljkovo vlasništvo, zaveden je u katastarske protokole nekoliko mjeseci nakon smrti prodavca. Upravo je to bilo sumnjivo činovniku u mostarskom katastru. Revnosni službenik katastra, odmah je obavijestio policiju, a policija je izvršila pretres Karapiljkove kuće i pronašla dokaze za ovo krivično djelo. Pored lažnih ugovora prona|ene su i priznanice, koje dokazuju da je Karapiljko davao novac na kamatu, i to novac koji je bio namijenjen za vakufske potrebe. On je novac ostavljen vakufu, nekoliko godina davao na kamatu, a onda bi ga koristio za svrhe koje su odre|ene testamentarnom voljom. U ovim mahinacijama pomagao mu je nekadašnji pročelnik katastra, Ilijaz Huremović, koji je nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine odselio za Tursku.
Možda ova prevara i ne bi bila otkrivena da je Bosna i Hercegovina ostala pod turskom vlašću i s turskim činovnicima u organima vlasti. Ali, austrougarsko preuzimanje zemljaske uprave u Bosni i Hercegovini 1878. godine, bilo je fatalno za sve mahinacije kojima je tursko činovništvo bilo sklono, pa je, s izvjesnim zakašnjenjem, žrtva austrougarske činovničke revnosti, postao i Karapiljko. Vijest da je ugledni Karapiljko, u stvari, prevarant i najpokvareniji otimač imanja, izazvala je mali zemljotres u Mostaru. Čovjek koji je slavljen kao moralni uzor i dobrotvor, i koji je navodno sve činio na korist društva i svog naroda, bio je, kako policijska istraga pokazuje, podmukli pljačkaš imanja koja su ostavljana za spas duše i dobro ljudi. Policijski dokazi o Karapiljku bili su neoborivi.
Mnogim Mostarcima nije bilo lako da prihvate činjenicu da je Karapiljko varalica i prestupnik, koji je otimao imanja namijenjena za opšte dobro. Nekima nije bilo jasno ni kako se moglo desiti da se na takav grijeh odluči čovjek koji je tokom čitavog života bio imućan, a većina Mostaraca ipak je ponajviše bila zapanjena upornošću i vještinom kojom je Karapiljko gradio predstavu o svojoj skromnosti, religioznosti i čovjekoljublju. Mnogi od njih, čak i oni koji su do tada lijepo govorili o Karapiljku, počela je nakon ovih saznanja da ga osu|uje i da svoje uvažavanje prema njemu pravda naivnošću i neznanjem. U isto vrijeme počelo se pričati o nekim ružnim i nečasnim Karapiljkovim djelima, koja ranije gotovo i nijesu pominjana. A što nijesu pominjana, to je lako objasniti. Većina Mostaraca izbjegavala je takve priče o Karapiljku, jer je Karapiljko bio vlast, i to policijska, a ta vlast traje dok je čovjek živ. U gradovima kao što je Mostar, gdje najveći broj ljudi živi od trgovine, špedicije i kafana, svako ko ima i trunku mudrosti čuva se od prevelike priče, a od ružnih priča o nekome ko je moćan ili je bio moćan, imućniji Mostarci su se pogotovo klonili. Izgleda da je ogovaranje privilegija gradske sirotinje i seljaštva, jer oni od ogovaranja ne mogu imati nikakve štete.
Kada je već i policija oglasila Karapiljka kao prevaranta i lopova, mostarski gra|ani su mogli o njegovim nečasnim djelima pričati bez ustručavanja. I što je posebno interesantno, najviše su ružnih stvari o njemu pričali mostarski muslimani. Ali ne zbog toga što su oni o njemu i znali najviše ružnih stvari, već zbog toga što su time željeli da spriječe bilo kakvo poistovjećivanje s njim. Pričanjem ružnih priča o Karapiljku oni su, u stvari, htjeli pokazati da ga se odriču.
Priče koje su mostarski muslimani pričali o Karapiljku, bile su uglavnom istinite. Najprije je neki Hilmija Kerović, koji je zajedno s Karapiljkom radio dvadeset godina, pričao koliko je Karapiljko bio nezahvalan i beskarakteran: “Ja sam gledao kad je Ali-pašu ljubio u čizmu, a čim je Ali-paša smaknut, on o njemu, koji ga je primio u službu i držao kao sina, od tada vazda najgore. Ja sam svojim ušima slušao kad Karapiljko veli da bi svrgnutog pašu trebalo objesit na smokvu, kao Gurbeta.” Kerović je podsjetio i na ono što su svi manje-više znali: da je Karapiljko, kada se saznalo da će Austrijanci doći u Bosnu, govorio da im ne treba Bosnu pustiti bez krvi, ali kada su je Austrijanci posjeli, prvi je počeo da im se udvara. Evo što je Kerović, inače pošten i odmjeren čovjek, naveo kao primjer Karapiljkovog udvaranja Austrijancima: “Kod nas se nikada nije slavila Nova godina, a Švabo organizuj doček u hotel “Plaža”, i na sva tri dočeka eto ti Karapiljka, sve ne bi li se rukovao i izljubio s komesarom Rogačom i ušao mu u šupak. Kao da pokaže da je on od onijeh muslimana na koje oni mogu računati. Kad sam mu ja rekao: A što ti i|aše tamo? On mi veli: ’Da ne bi kakvu štetu Švabo učinio vakufima.’ E jes išo zbog vakufa koliko li zbog moje rahmetli bike.”
O Karapiljkovoj nečovječnosti pričao je i Ilijaz Ramović, koji je tvrdio da je Karapiljko, čovjeka koji mu je glavu spasao, kasnije optužio policiji. Ramović je ispričao ovo: “U vrijeme Nevesinjske bune, ustanici iz Maočića uhvatili Karapiljka, i znajući da je bio sila božija u mostarsku policiju, riješe da ga smlate. Ali zatekne se tu neki Vujičić, koji je nekada radio u Mostaru, i ubijedi bundžije da poštede starog čovjeka. I znate li što je Karapiljko uradio kada se dohvatio grada? Optužio je ovog Vujičića što mu je glavu spasio, da je pred početak rata dijelio oružje Srbima i da radi za Srbiju. A znate li što je to učinio? E, zato što je ovaj Vujičić slušao Karapiljka kad kmeči pred bundžijama i kako ih plačući moli da ga puste. Falio se, da bi ih odoborovljio, kako je vazda pomagao Srbe i kako su se njegovi stari vazda kaživali Srbima Muhamedove vjere. Ma, uplašio se da će Vujičić svima pričati kako je skidao gaće pred Nevesinjcima, pa riješio da ga pošalje u tamnicu. Takav je ništa-čovjek taj Karapiljko bio. On musliman? Bio bi on i Čivut, samo da sačuva prkno i punu kesu.”
Karapiljko je, kako se pričalo u Mostaru, dobro “punio kesu” i nakon uspostavljanja austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. Barem jednom godišnje odlazio je u Carigrad i obilazio bogatije ljude, tražeći od njih pomoć za razne stvari: za osnivanje muslimanskih novina u Mostaru, za rad kulturnog društva “Gajret”, za pomoć porodicama čiji je hranitelj poginuo boreći se protiv austrougarske okupacije ili za održavanje kuća izbjeglih muslimana. Sa sobom je u Carigrad vodio i ženu Elmazu, koja je na tim prošnjama, dok je Karapiljko govorio o teškoj sudbini muslimana, ponekad i plakala. Tako je Karapiljko od svoje tobožnje borbe za muslimane u Hercegovini napravio unosan posao. Sve što je isprosio na svoju tužnu priču o “ugroženoj braći mostarskim muslimanima”, i na Elmazine suze, ostavljao je sebi.
Posljednji put Karapiljko je išao u Carigrad prije prvog popisa stanovništva koji su u Bosni i Hercegovini sproveli Austrijanci. Tada je od dvojice sarajevskih trgovaca, koji su 1878. godine prebjegli u Carigrad, dobio 20.000 franaka. Njima je Karapiljko rekao da mu treba novac da ubje|uje hercegovačke muslimane da se na popisu izjašnjavaju kao Turci. U jednoj većoj koverti, uvezanoj kanapom, policija je pretresajući Karapiljkovu kuću, našla 20.000 franaka, a na koverti Karapiljkovom rukom napisano: “Pare te su mi proljetos dali Alajbegović i Zukorlić”. Samo nekoliko mjeseci nakon povratka iz Carigrada, Karapiljko je tragično nastradao, ne stigavši da potroši ni jednu paru koju je dobio na poklon od darežljivih trgovaca.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.