Želimir Periš: Mladenka kostonoga
(odlomak iz romana)
Evo pjesme o vještici Gili / zbog koje su mnogi jadni bili
I svi oni iz Ringen-teatra / što ga zimus progutala vatra
Glava 1.
U kojoj se kroz lik priprostog guslara predstavlja suštinski karakter ove knjige, koja je ep o vještici Gili, ispripovijedan bez plana i reda, uz sablju i pušku kao instrumente pripovjedne tehnike.
– Evo pjesme o vještici Gili, zbog koje su mnogi jadni bili.
– Čekajte.
– I svi oni iz Ringen-teatra, što ga zimus progutala vatra.
– Molim vas, prestanite pjevati.
– Dobro.
– Prije nego što date izjavu, moramo zapisati osnovne podatke.
– Dobro.
– Prvo jasno recite svoje ime, prezime, ime oca…
– Želimir Periš.
– Pričekajte da završim. Dakle, svoje ime, prezime, ime oca i majke, gdje ste rođeni, gdje živite i koje vam je zanimanje, pa tek potom razlog vašeg dolaska.
– Moje je ime Želimir, prezime Periš, oca Ante, majke Branislave, rođene Uvanović.
– Rođen?
– Rođen u Zadru prije četrdeset i četiri zime.
– Mjesto prebivanja?
– Gdje god naš čovjek voli čuti pjesmu uz gusle.
– Gdje najviše?
– Najviše u krčmama u Simmeringu, koji je pun naših mornara, krupnih momaka što im srce zatitra s prvim desetercem.
– Dakle, Beč.
– I na sajmu u Favoriten.
– To je također Beč. Zanimanje?
– Guslar.
– To je vaše stalno zanimanje?
– Znam i diple, i na mijeh, al u Beču nema nijednog poštenog mijeha.
– Mijeh?
– Kako se kaže na dojču? Balg. Oderana koža ovce što se stavi pod pazuh pa ovako stišće laktom. Alaj, gusle, vi ste mi utjeha, kada meni nema moga mijeha.
– Molim vas, nemojte pjevati. I, molim vas, obrišite glavu, krv vam curi na moj stol.
– Ispričavam se.
– Vratimo se na bitno. Vi, dakle, tvrdite da znate tko je zimus zapalio Bečko kazalište Ringtheater?
– Tako je.
– I kad ste došli prijaviti tu informaciju, primila su vas i ispitala dvojica službenika ove ustanove.
– Trojica.
– Jeste li zapamtili njihova imena?
– Jedan je bio mršav, jedan debel, a treći je bio kao ormar.
– Jesu li zapisivali vaše izjave?
– Nisam vidio papir.
– Dakle, vas su ispitali i pritom istukli?
– Veliki me udario guslama po glavi i još mi opalio više šamara. A onaj debeli mi je i bistom prignječio prste.
– Kakvom bistom?
– Ja vam baš ne znam, al mogao bi biti Mozart.
– Zašto su vas istukli?
– Jer sam guslao.
– A zašto ste guslali?
– Jer su htjeli čuti o Gili.
– Tko je Gila?
– Pa Gila, iz pjesme.
– Koje pjesme? Molim vas jasnije odgovore.
– Evo pjesme o vještici Gili, zbog koje su mnogi jadni bili. I svi oni iz Ringen-teatra, što ga zimus progutala vatra.
– To ste pjevali istražiteljima kad su vas udarili?
– Taj i sve druge deseterce. Cijelu Mladenku kostonogu, kazivanje o vještici Gili kako ga uz gusle pjeva guslar Želimir Periš.
– Zašto ste istražiteljima pjevali o Gili?
– Jer sam došao prijaviti da je Gila zapalila teatar. A prijavio sam i kako. Tako da je natopila zastore tekućinom koja se može zapaliti iz daljine, pa kad je zatvorila vrata da nitko ne može pobjeći, pucnula je prstima i zastori su planuli. Malotko je izvukao živu glavu.
– Otkud vam ti detalji?
– Od Gile.
– Ima li ta Gila prezime?
– Nema. Samo Gila.
– Znači, prezime joj se ne zna.
– Zna se. Zna se da nema prezime.
– Odakle je Gila?
– Ne zna se. Neki vele da je od Hercegovine, drugi da je Slavonka. A ima ih što se kunu da je bodulica, a ne brđanka. Neznanog je Gila nam porijekla, ko da se iz prošlosti isjekla.
– Ponovo pjevate!
– Zanese me. Takav je naš deseterac, odmah uvuče čovjeka.
– Molim vas, nemojte se zanositi i uzmite još jedan rupčić, još krvarite. Recite, gdje se sad nalazi Gila?
– Ne zna se. Nikad nije dugo na istom mjestu. Takav joj je posao.
– Koji posao? Čime se gospođa Gila bavi? Odgovorite precizno i jasno.
– Gila je vještica.
– Gila je vještica?
– Da.
– Znači, vještica je zapalila bečki teatar?
– Da.
– A zašto?
– Da ubije princa.
– Prijestolonasljednika Rudolfa?
– Tog.
– Zašto je Gila željela ubiti princa?
– Jer on nije pravi princ.
– Rudolf, sin cara Franje Josipa nije pravi princ?
– Tako kaže Gila.
– To ste čuli od Gile?
– Ne, nego od Anke.
– Tko je sad Anka?
– Anka Revolucionarka.
– Postoji žena koja se zove Anka Revolucionarka?
– Tako je svi zovu.
– Kako joj je pravo prezime?
– Ne zna se.
– Ni ona nema prezime?
– Ona ima, ali ne želi da ga se zna.
– Zašto ne želi da ga se zna?
– Jer je revolucionarka.
– Dakle, razbojnica?
– Ne, nego revolucionarka.
– Zašto nam je bitna ta Anka? Anka poznaje Gilu?
– Bolje nego itko. Anka je vidjela Gilu tri puta.
– Tri puta?
– Više nego itko. Prvi put vidjela ju je trideset i prve, legendu tu, čudotvorku.
– Možemo li ipak o požaru? Ne zanima me što je bilo pola stoljeća prije požara.
– Doći ću i do toga.
– Pa dođite napokon.
– Trebaju mi gusle.
– Zašto?
– Da mogu otpjevati.
– Molim vas da se uozbiljite. Zanima me požar i kako znate detalje o požaru. Ne zanimaju me pjesme i posebno me ne zanimaju gusle. Možete li, molim vas, objasniti vezu između vještice Gile i požara u Ringtheateru?
– Mogu.
– Izvolite, učinite to.
– Znači, ipak želite od mene da ispričam priču o Gili?
– Da. Ako je Gila podmetnula požar, onda želim znati priču o Gili.
– Tu vam priču mogu kazivati uz pjesmu.
– Ne, nema potrebe za tim. Molim vas da je ispričate.
– Morao bih je pjevati.
– Rekli smo, bez pjevanja. Ne možete li je samo prepričati?
– Ne mogu.
– Kako ne možete?
– Ne bih znao svega se sjetiti. Mi guslari pamtimo priče samo kad su u rimi. Preskočit ću, pa ću vas slagat.
– Gospodine Periš, ne prestanete li s glupostima, dobit ćete nešto puno gore od par šamara. Na rubu sam da vas okujem! Počnite pričati ili ću vas dati utamničiti!
– Poštovani gospodine carski istražitelju, ja vas poštujem, i vas i vaš biro. Baš se zato ne usudim pričati. Tko govori, taj i laže. To je tako jer je jezik i izmišljen za laganje, jedino je pjesma iskrena. Ako želite čuti istinu, ona vam se mora otpjevati.
– To nema nikakvog smisla.
– Vama u gradu to nema smisla, ali nama na selu to je jedini smisao i istina. Što se opjeva, to ostaje čvršće nego kamen. Što se priča, to se zaboravi i preokrene.
– Dajem vam posljednju priliku da ispričate sve što znate o Gili ili ću vas istog trena dati uhititi zbog tajenja informacija.
– Mogu li pjevati?
– Ne možete pjevati!
– E, onda me bacite u zatvor.
– Igrate se s ozbiljnim stvarima.
– Ne igram se, nego to jesu ozbiljne stvari.
– Zaboga!
– …
– Jeste li posve sigurni da morate pjevati?
– Da.
– Dobro, dobro, dobro. Možete li mi onda otpjevati?
– Mogu, ali uz gusle.
– Uz gusle?
– Pjesma se pjeva uz gusle.
– Pa gdje da sad nađemo gusle?
– Imao sam ja gusle, ali su mi ih gospoda carski istražitelji oduzeli nakon što su mi razbili glavu njima.
– Ne možete bez gusala? Samo ovako… pjevati?
– Ne može se bez gusala. To je složen ep, čovjeku treba gudalo da se sjeti svega. Tek onda glas kreće. Ako ruka ne radi lijevo-desno, onda ni mozak nema ritma.
– A da samo mašete rukom lijevo-desno?
– Pa ne mogu na prazno.
– Možda bismo mogli nekako zamijeniti gudalo. Recimo, uzmite ovo pero.
– Sramota, gospodine sudski istražitelju, da guščje pero glumi gudalo. Guska je prosta životinja, kreštava i obijesna, nema ni ponos ni stamenost jednoga konja.
– Onda uzmite metlu ili bilo što jer gusle nemamo i ja sad ne mislim tražiti gusle po Beču!
– Vidim da na zidu imate sablju.
– Što hoćete reći?
– Sablja ima luk. Kao i gudalo. Time bih mogao svirati.
– Ta je sablja časna uspomena na moje vojničke dane.
– I to je sjajno, gospodine sudski upravitelju. Ta je sablja, vijana u vašim cijenjenim rukama, dostojna epa o Gili, najstrašnijoj ženi koja je gazila Dalmacijom.
– Vi se sprdate sa mnom. Upozoravam vas!
– Nikako, gospodine istražitelju. Doista bih mogao svirati sa sabljom u ruci.
– Neka vam bude, dovoljno smo vremena izgubili na gluposti. Izvolite sablju i da čujem napokon tko je Gila i kako znate detalje o požaru koje nitko ne bi smio znati.
– Pa otpjevat ću vam.
– Počnite napokon!
– Ova je sablja zbilja divan instrument. Ali to mi je samo nadomjestak za gudalo. Treba mi nešto i za lijevu ruku. Neko grlo koje mogu primiti, inače to nije osjećaj gusala. A vidim da sablji društvo pravi sjajna puška. To je Lorenzica, nije li?
– Otkud guslar zna toliko o puškama?
– To je guslarov posao, znati prepoznati epsko u životu. A Lorenzica 54 jest ep sam za sebe, austro-ugarski ponos. Svoje ste vojničke dane sigurno oplemenili i barutom iz njene cijevi.
– Ne, iz te nije pucano. Nova je novcata, neogrebena.
– To je tek šteta za takvu divotu, da proživi život bez da dosegne svrhu. Dajte da iz nje onda ispalim bar pjesmu.
– Ima razloga zašto iz nje nije pucano, ima razloga.
– Dajte da je oplemenim.
– Vrag nek’ vas nosi! Evo vam puška pa svirajte.
– Ovo je sjajno, pogledajte to. Doista leže u ruci kao gusle i gudalo.
– Pjevajte napokon. Pjevajte o požaru.
– Ne mogu tek tako. Ne može se pjesma razvlačiti po volji. Pjesma započinje kako započinje.
– Pa kako započinje?
– S Ankom.
– Ankom Revolucionarkom?
– Tad još nije bila revolucionarka.
– Što je tad bila?
– Tad je bila samo Anka. Kad je prvi put vidjela Gilu.
– No, dobro, krenite napokon.
– Puška nije nabita. Imate li naboje?
– Imam naboje i ne mislim je nabijati. Krenite s pjesmom.
– S puškom u lijevoj i sabljom u desnoj, iznosim kazivanje o vještici Gili kako ga uz gusle pjeva Želimir Periš.
– Gospodine Periš, ne morate biti teatralni. Zanimaju nas samo informacije. Ogolite taj svoj kreativni čin koliko je moguće.
– Dobro.
– Izvolite.
– Svaku čeljad od ljudskoga roda, više o’ ičeg raduje sloboda. Zato mala pripotentna Anka, s Gilom posta revolucionarka.
Želimir Periš, Zadar 1975., objavio je „Mučenice“, zbirku priča o rodnim borbama; romane „Mima i kvadratura duga“ i „Mima i vaše kćeri“, sparne noir cyber-razglednice s Jadrana; i „x“ zbirku političko-erotskih pjesama. „Mučenice“ su prevedene na slovenski i bugarski, te više puta adaptirane u kazališne predstave. „Mima i kvadratura duga“ je finalist t-portalove nagrade za najbolji roman godine.