Zdravko Zima: Književnost nije nevina
Poput crteža tiskanog na prvim stranicama Peščanika, crteža koji kombinatorikom svjetla i tame utjelovljuje vazu, ali i dva istovjetna, uzajamno suprotstavljena profila, knjiga Elita gora od rulje zrcali jedan svijet, ali isto tako i njenog autora – Mirka Kovača. Bit će da je prije zakonito nego slučajno da Kovačevo ime zaziva Kiša; ne samo zato što su bili generacijski kolege i prijatelji nego i zato što su dijelili umjetnička i svjetonazorna uvjerenja. Ova potonja sažeta su u dvjema knjigama Kišove (Po)etike i svojevrsnom J’accuseu, fiksiranom u Kovačevu naslovu Elita gora od rulje. Ako je istina da je svijet komponiran hijerarhijski, što će reći da viša razina implicira onu nižu, logično je pretpostaviti da je takva hijerarhija djelatna i na književnom polju. Polazeći od principa holografske paradigme, to znači da fragment sadrži cjelinu u komprimiranoj formi, kao što cjelina supsumira fragment. Transferirano na tlo književnosti, to praktički podrazumijeva da je Elita gora od rulje derivat Kovačevog cjelokupnog opusa, da iz njega izvire i u njega uvire, simulirajući krug kao simbol vremena, umjetničke savršenosti i biološki zadane svršenosti.
Budući da je apostrofiran Peščanik, i ono što je na njegovu početku, nije naodmet citirati i kraj. U epilogu, kao postscriptum, Kiš citira talmudsku mudrost koja kaže da je bolje biti među progonjenima nego među progoniteljima. Nema sumnje, cjelinom svoga bića tom nauku pripadao je i Kovač. Uostalom, progonjen je bio od časa kad je romanom Gubilište (1962) kročio na javnu scenu, mnogo bolji status nije imao ni kasnije, kada je žigosan zbog zbirke pripovijedaka i kada se našao u zatvoru, doduše, ne zbog pripovijedaka nego zbog tučnjave u beogradskom Klubu književnika, a potkraj 1991. preselio se u Rovinj, nakon što ga je neki šešeljevac pogodio kamerom i nakon što su dva anonimna tipa nasilno ušli u njegovoj stan, podvrgavajući bračni par Kovač-Matić dugom i ponižavajućem isljeđivanju. I što je u takvom svijetu mogao pripovjedač koji je, kako objašnjava u jednom autobiografskom tekstu, najranije dobi? Mogao je smišljati romane i manifestirati građanski neposluh, a slobodu kao princip jednakosti, i kao kategoriju koja ne odbacuje moralne zahtjeve, branio je tekstovima u Eliti goroj od rulje i drugim komplementarnim knjigama (Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija).
Mnogo je razloga zbog kojih je podvrgavanje nacionalnim stereotipima, makar u Kovačevu slučaju, teško ili nikako zamislivo. Prvi proizlazi iz duboko artikulirane svijesti da je nacionalizam najjeftinija vrsta ponosa, kako je davno konstatirao Schopenhauer. Drugi slijedi iz spoznaje da su nacionalizam i sloboda međusobno kontradiktorni pojmovi, a sloboda je zastava koja je Kovača fascinirala više nego ikoja druga. Treći razlog za oglušivanje na zov plemenskih trublji evidentiran je u činjenici da se nakon pada Berlinskog zida i sloma komunizma, nacionalizam u svojoj najpogubnijoj i najdestruktivnijoj varijanti manifestirao na tlu bivše Jugoslavije. Četvrti motiv konzekventno promoviranog antinacionalističkog stava krije se u dvostrukom identitetu. Kovač je objašnjavao da je Hrvat po ocu, Crnogorac po majci te da ga je othranila muslimanka, ponavljajući uvijek iznova da su nacionalizmi ukorijenjeni u mitovima i kao takvi idealna podloga za sukobe koji počinju u verbalnom huškanju, a završavaju u fašizmu s gomilom leševa i nasilno premještenim dijelovima manjinskih entiteta kao neizbježnim dekorom.
Doduše, višestruki identitet Kovač shvaća kao prednost, a ne kao hendikep. Shvaća ga kao prednost zato što služi kao lijek protiv različitih formi fanatizma, pogotovo onih koji su sažeti u iracionalnoj ideji plemenske i nacionalne monolitnosti. Zato će u krajnjoj liniji pripomenuti da egzil nije samo izgon nego i izbor, zaključujući da se nikada nije adaptirao na Beograd; bježao sam, napuštao taj grad i vraćao mu se silom prilika, protivu srca, uvijek s napetošću i nekom drhtavicom, kako piše u autobiografski intoniranom i već citiranom tekstu pod znakovitim naslovom (Ne)prilagođen. Zato će u Kišu, premda ne samo zato, naći profesionalnog i životnog pobratima, zato će prijateljevati s Filipom Davidom, pretvarajući njihovu korespondenciju u epistolarni roman, zato će pisati o literarnom majstorstvu Meše Selimovića, spočitavajući mu suzdržanost ili strašljivost u izjašnjavanju o svojim precima koji su lavirali između islama i kršćanstva (iako se Meša deklarirao kao ateist).
Slijedom inercije, ili vladajuće mode, danas se u gotovo svakom tekstu slute autobiografske atribucije. Takvoj napasti nije lako odoljeti ni poslije čitanja knjige Elita gora od rulje. Kovač u njoj raskrinkava milje u kojem je stasao srbijanski nacionalizam i/ili fašizam, definirajući posredno razloge koji su ga naveli na odluku da posljednju etapu svog života provede u Hrvatskoj. U tom smislu Elita gora od rulje ima dva paralelna slijeda; otkrivajući se kao kolektivni psihogram jednog pošemernog svijeta, ona je istodobno Kovačeva legitimacija, potvrda njegove konzekventnosti i spremnosti da u obračunu s totalitarizmom stavi sve na kocku, riskirajući samim tim svoju privatnu i profesionalnu sudbinu. U cjelini knjiga je dokument koji svojim digresijama i naizgled usputnim pikanterijama vodi u krvavo grotlo zadnjeg rata na Balkanu (i ne samo na Balkanu), demaskirajući elite u onom segmentu u kojem su se pokazale kao otponac mračnih ideologija i njoj imanentnih krvožednih instinkata. Naravno, nije Kovač bio jedini koji je tih godina potražio utočište negdje drugdje. U tekstu pod zastrašujućim naslovom Silujte, sjeća se lista Demokratijadanas, koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća preuzeo s nekolicinom istomišljenika, a čiji je pokretač bio sveučilišni profesor Zoran Gavrilović. Ali Gavrilović je umro, redakcija se raslojila i list je nestao jednako brzo kao što se i pojavio. Neki članovi redakcije otišli su u inozemstvo, neki su ostali u Srbiji, ali od onih koji su otišli nitko nije pokazao namjeru da se vrati u svoju postojbinu.
Svjedočeći o svemu tome Kovač piše svojevrsni testament, poistovjećujući se s iskustvima što ih je između dva svjetska rata u knjizi Izdaja intelektualaca formulirao Julien Benda. Francuski autor tvrdi da je nevolja počela u času kad su intelektualci zarad nacionalnih probitaka zanemarili univerzalne ideale, odbacujući na taj način moral i potrebu za duhovnim usavršavanjem. Radomir Konstantinović sudio je o provinciji svedenoj na plemensku misao, ili misao plemena u agoniji, koja u promoviranju arhetipskih vrijednosti nalazi potvrdu zajedništva jasno omeđenog prostorom i vremenom koje je, takvo kakvo jest, cementirano jednom zasvagda. U svojim objekcijama Kovač nije imao milosti prema Milošu Crnjanskom i Jovanu Dučiću, nije je imao prema svojim suvremenicima Miloradu Paviću, Matiji Bećkoviću i Branku Pleši, još manje prema Miri Marković i Radovanu Karadžiću da bi na kraju, kao šlag na tortu, servirao glosu o Dobrici Ćosiću, nastranom disidentu, vampiru srpske politike, mitomanu i vječitom slugi koji je uvijek na pogrešnoj strani. Osim trofejnih imena iz balkanskog okoliša, u Kovačevu planetariju našli su se isto tako reprezentativni primjerci iz inozemnih bestijarija (Louis-Ferdinand Céline, Maksim Gorki, Ilja Erenburg, Eduard Limonov).
Ekskluzivan je slučaj Knut Hamsun; njegova književnost toliko je prirasla Kovačevu duhu da se teško razračunavao s njegovim germanofilskim i hitlerovskim zanosima, iako to ne znači da ga je u tome u bilo kojoj mjeri podržavao. Ali da bi na neki način smanjio težinu Hamsunovih zabluda, evocira slučaj Winstona Churchilla koji je 1927. s neskrivenim divljenjem pisao Mussoliniju, podsjećajući na slične epizode iz biografije Martina Heideggera, Ernsta Jüngera, Luigija Pirandella i drugih. Premda je raspad komunističkog imperija rezultirao velikim promjenama na geopolitičkoj karti starog kontinenta, nema sumnje da je njegov najkrvaviji scenarij režiran na tlu ex-Jugoslavije, na Balkanu, u onom dijelu umorne gospođe Europe koji se doima kao njeno stidno mjesto. Koliko je to točno, pokazuje činjenica da ga njeni podanici ne žele ni imenovati, upuštajući se u paušalne rasprave o fatalizmu i povijesti koja se valja OVIM NAŠIM PROSTORIMA. Kao da ti prostori nemaju svoje historijski i politički definirano ime! Kao da Jugoslavija nema veze sa Slavenima i kao da svi mi (inkluzivno i Hrvati) ne pripadamo tom jatu. Kao da Slaveni nisu u 6. i 7. stoljeću naseljavali Balkan i onda, između 7. i 11. stoljeća, stvarali svoje prve feudalne države. Kao da u minulim epohama nije bilo dovoljno asimilacije, germanizacije i čega sve ne, pa ignoriramo svoj entitet, tepajući sebi samima kako vučemo podrijetlo izravno od Duha Svetoga! Kao da ne živimo na Balkanu, sa svim dobrim i lošim implikacijama koje taj pojam podrazumijeva. Ako se prostor ne može imenovati, onda se ni manji, a kamoli veliki problemi ne mogu ni početi razrješavati. Ako su Jugoslavija i Balkan stigmatizirani kao stidno mjesto, ako se označivač unaprijed distancira od označenog, sugerirajući da promiče psovku, onda su mogućnosti neke nove povijesti svedeni na ništicu.
U knjizi Europskiabecedarij Karl-Markus Gauss zaključuje doslovce: To što despoti i njihovi nebrojeni demagozi danas kane razoriti neopozivu raznolikost Balkana, jedini temelj opstojnosti njihovih naroda, savjetovali su im naravno prije stotinu godina oni Europljani koji se danas užasavaju nad etničkim ratovima. Kao piscu, Kovaču je od prvog časa bilo jasno da književnost nije nevina i da je uloga njegovih kolega u uništavanju te neopozive raznolikosti bila golema, ako ne i presudna. U Eliti goroj od rulje tvrdi da Milošević u svojim nakanama ne bi uspio bez podrške intelektualaca, dok u Evropskoj truleži piše da su intelektualci kumovali mnogim nevoljama, zaključujući štoviše kako nemasvinjarijeukojojnisusudjelovali. Veličina Kovačevog pothvata ogleda se u svijesti o uzaludnosti vlastitog napora, ali i spremnosti da svakom nacionalizmu i svakom fašizmu, koliko god izgledali neizbježni, poput proljetne oluje, odbrusi jednom zasvagda: ne! To opet potvrđuje da je bio homofaber, koji je kozmogonijski i kreativni aspekt svoga bića baštinio s obiteljskim imenom, uvjeren da je borba bez kalkulacija dovoljna da ispuni njegovo srce.
