Zarja Vršič: Dan kad sam razumjela Henrija Bergsona

 

Imam četrnaest nedovršenih pjesama

Tomaž, i ja imam konja.

imam četrnaest nedovršenih pjesama
i nešto malo društvenog života
(tvrdim da su dva elementa u uzročno-posljedičnom odnosu)
imam mačka
zovem ga frojd jer je crne boje
kada prede čuje se kao toplo talasanje mozga
imam gallimardovo izdanje ponovo pronađenog vremena
svako malo podsjeća me
da mi se opet negdje strašno žuri
imam ledene cvjetove na prozoru
cijelu zimu gledam kako polako rastu
hlade mi arterije da se nikada ne zaljubim
imam čekić
čekić je vlasništvo prijašnjih podstanara
njime udaram po zidovima kad sam sasvim sama
ponekad imam tebe
kad mi govoriš o ontološkoj diferenciji
tvoj glas postaje mekši za dvije nijanse

imam šutnju petnaeste nedovršene pjesme
kad joj se približim na dva stiha
kimne i nasmiješi se

Malheureux comme les pierres

ovdje, točno tu, mezozojsko more prije dvjesto pedeset milijuna
godina, gazim po padini i pred sobom nogom udaram kamenčiće,
možda upravo one zbog kojih su noći geologa bez snova, one
zbog kojih im postaju privlačni i bliski i najtamniji ponori
udaram jedan po jedan, ponekad i dva odjednom, razmišljam jesu
li ikada nesretni, naime nema razloga da ne bi bili, a zašto se onda na
francuskom kaže nesretan kao kamenje, je li to samo još jedna etimološka
zamka ili je netko još prije više stoljeća znao da je bog potpuno zaboravio
na njih kad je hladio provrele vulkane, a i on zapravo drži da kamenje
ne zna brojati, šutljivi očevici povijesti, do smrti izopćeni iz tragedije i farse

dva milijuna petsto tisuća godina je dugo, predugo, kad pogledam u provaliju
vrijeme mi ispunjava pluća kamenjem, izdišem godine u milijunima, geolozi ih
love svojim preciznim oruđima, premda znaju da sve to nije ništa drugo do
nedužna igra, tek djetinje pretvaranje, te godine, isto tako netvarne kao žalost
kamenja koja ih potiče da dan za danom neustrašivo pročešljavaju najdublje
provalije tražeći dijeliće neke priče onkraj prijelaza i tunela
one mnogo veće priče, neprimjetne, ali svima na očima

Moje ime

kad si ga izgovorio
progovorilo je zapjevalo vrisnulo
postalo je sve što si htio
odjednom si bio njegov gospodar
dao si mu zvučenje i oblik
imenovao ga
kao da sam bila stvorena
da me izgovoriš

tek kada usnicama
uobličiš zadnji dah
da zazvuči svemirima
kada jezikom okusiš zadnje
slovo, da utrne u komet

tek tada se rađam

Nalazi

naći se u prostorijama
u galerijama, sobama, kuhinjama
podrumima
izmjeriti korake
od zida do zida
ostati, ići
naći se u ogledalu
obračunavati
šakama, noževima
gustom krvlju po zidovima
zatim šutjeti
naći se na rubu
iznad okomitih krovova
gdje je sunce
niže od žljebova
ne naći se
tražiti
tražiti
naći se u pjesmi
poput metafore
poput riječi koja se gasi
tek svojim zadnjim slogom
naći se
negdje, bilo gdje
nije važno
kao slučaj, kao izbor
ili kao da nikada
zaista nisi otišla

Zadnji uzdasi goluba

Nebo je puklo, šavovi imaju boju ulica.
Kroz krovna stakla crvenih očiju klizi
nešto grčevito, nešto sudbonosno,
kao stisak ruke na kišni dan.
Perje, zabodeno u osi planetâ,
zaustavilo je smrt
u labirintu pločnikâ.
Polako (kao zrnje) kaplju sekunde.

Sada napokon znaš
kako visina vara.

Luđak

Kad si bez straha hodao
prema rubu litice
u tebi su poput teških nabreklih
grozdova sazrijevale pjesme nebeskog sanjača

ni tigar ni zmija ni krokodil
nisu te spriječili
da iz vatre i vode ne plodiš
Bakhovo vino

na horizontu leptira
negdje između svijesti
i boga

smije se poraženoj smrti u lice
ludi klaun iz skrovišta
pupkovina

Dan kad sam razumjela Henrija Bergsona

ja sam rola
rola rola rola
na me se namataš postupno
i oprezno
poput vrpce, filmske, ali znaš
traješ šutke, dugo i polako
(tvoja heterogena toplina oplođuje
moje živčane krajičke)

ali riječi ne traju
zato istrgnem tvoju baroknu dikciju
bacim ga vukovima, taj tvoj
učeni filozofski diskurs
zar nisi znao
da riječi sve pokvare?

znaš, radije sam izgubljena u vremenu
nego u prostoru

III (Magija)

vidjela sam te
večerima si sjedio pored vatre
i sanjao kako riječju pretvaraš
plamene u cvijet
kao opsjednut si izgovarao magične slogove
da bi pripitomio radost divljih crvenih jezika
pokušavao si
tvoje kletve su večer za večeri
strpljivo zujale u zraku
sljedećeg jutra uvijek sam te pronašla
uspavanog i s razgrebenim grlom
ognjište je bilo šutljivo i prazno
jedino iz grudve pepela nekako je čudno mirisalo
na ruže

Podijeli

Komentari su suspendovani.