OKF Cetinje, 2010.
Auden je bio prvi pjesnik engleskog jezika koji se osjećao kao kod kuće u dvadesetom vijeku i prvi koji je shvatio njegova osobita iskušenja. On je u svoju poeziju rado primao sve one nesređene prilike svog vremena, svu njegovu raznovrsnost jezika i zbivanja, a istovremeno se opirao onoj tendenciji svojstvenoj njegovom dobu da se na ljudska bića gleda kao na proizvod kolektivnih, nagonskih i arhetipskih sila a ne kao na pojedince koji misle, odlučuju i osjećaju. U tome, kao i gotovo u svemu drugom, on se razlikovao od velikih modernističkih prethodnika kao što su W.B. Yeats i T.S. Eliot, koji su se sa nostalgijom okretali od manjkave sadašnjosti ka nekom iluzornom Edenu ili nekom carstvu vizije i mita u kojem život bješe jedinstven, hijerarhija postojana a visoki stil prirodni nastavak pučkog jezika.
Audenove stalne teme bile su život osebujnog pojedinca u odnosu na njegove susjede, te oni posebni zadaci i problemi sadašnjeg trenutka u njegovom vlastitom životu i svijetu oko njega – problem koji su poprimali erotski ili politički oblik u njegovim ranim pjesmama, a etički i religiozni u kasnim…
…Sve ono što je najosobenije u Audena moguće je pronaći u njegovoj zaokupljenosti sadašnjicom, čak i u onome što možda izgleda kao paradoks – kada je oživljavao poetske forme i metar koje je modernizam proglasio mrtvim nekoliko godina ranije. Auden ih je smatrao živim i zdravim i isto onoliko uzbudljivim i djelotvornim koliko su oduvijek bili.
Edward Mendelson, Uvod
odlomak:
NEK MI POVIJEST SUDI
Na sve se načine pripravljali,
Stavili na spisak firme,
Stalno smo račune prepravljali
I dodijelili farme,
Svaki naš nalog bješe prikladan
Za ovu vrst slučaja: velik
Dio, očekivano, bi poslušan, mada
I gunđanja je bilo, bezbeli,
Uglavnom protiv primjene našeg
Starog prava da zlostavljamo:
Čak i pobune neki pokušaše
No to bijahu dječaci samo.
Jer nikad ni u kom ozbiljnijeg
Dvojenja nije moglo biti,
Jer pitanje života moglo se nije,
Da ne pobijedismo, postaviti.
Nazor koji je prihvatljiv za mnoge
Uči da nema opravdanja,
Iako mnogi našli bi razloge
(U svjetlu novih istraživanja)
Ne baš neuobičajenoj vrsti terora;
Drugi, vispreniji kudikamo,
Podvlače mogućnost: greška mora
Da bješe u početku samom.
Što se nas tiče, šta preostalo je?
Nama čast naša, zatim
Razumna šansa: sposobnosti svoje
Do kraja zadržati.
(decembar 1928)
DANSE MACABRE
Zbogom, vi saloni uljuđeni tako,
Profesorsko umno gdje i zašto, s frakom
Diplomato, prepun samosvjesne pompe,
Sada rješavaju stvari plin i bombe.
Djela za klavira dva, priče blistave
Gdje džin je razuman, i vile se slave,
Slike, pomasti, krti porculani,
Grančicu masline na tavan pohrani.
Jer Vrag se pobuni, prekršivši riječ,
Dinamitom put svoj iz apsa probije,
Iz rupe, gde njegov Tata bacit dade
Buntovnog anđela, izgnanik ustade.
On vani izađe, ko gripe zaraza,
Stoji pokraj mosta, čeka pokraj gaza,
Ko guska il galeb nad glavom nam leta,
Skriven u kredencu i ispod kreveta.
Uzima oblike što najbolje kriju
Plam mržnje sred plavih i krupnih očiju:
Čas tepa u vidu bebe iz kolica,
Čas u tramvaj uđe ko mila bakica.
Čas limar, čas ljekar – jer je vješt bez mjere
Da ozbiljna zvanja po volji izbere,
Princ je u plesanju, divno hokej igra,
Tajnovit ko biljka, surov poput tigra.
Ako trijumfije, draga, znaš u koju
Jamu sramote će uvuć ljubav tvoju;
Ukrašće mi tebe, draga, to je jasno,
Ukrasti i kosu odrezati krasnu.
Milioni već zlu svom nisu izbjegli,
Ko golubi, čari zmijskoj mu podlegli;
Na zemlji stotine stabala se suši,
Sjekira sam, zato moram da ih rušim.
Jerbo ja sam Srećnik, najzad valja reći,
Lakomisleni sam razmažen Sin treći;
Jer pisano mi je da na Vraga vodim
Hajku, i od ljudstva zemlju oslobodim.
Ponašanje ljudsko svijet je horora,
Sjedeća Sodoma i glatka Gomora;
Moram preuzeti brigu oko vatre
Tečne da gradove ljudske čežnje satrem.
Pa kupnja, prodaja, jedenja, pijenja,
Nevjerne mašine, i nevjerna mnjenja,
Divni tupoglavci, svaki od njih budi
Još jedared bolje ambicije ljudi.
Doćiću, kazniti, bićeš mrtav, Vraže,
Debeli kavijar na hljeb ću da mažem,
Katedralu ću si dići dom da imam
Sa usisivačem u sobama svima.
Na paradi kola platinska voziću,
Lice će mi sjati, zvan Zvijezdom biću,
U zvona zvoniću i danju i noću,
Niz dugu ulicu premet pravit hoću.
Džon Mali, Džon Dugi, uz Petra i Pavla,
Jadni mali Horace samo s loptom, đavla
Da smaknu, u ljetno jutro što se plavi,
Stol će, svoj doručak i igru ostavit.
Jer naredba, truba, gnjev, doboš i moć i
Slava kažu vama da morate doći,
Zinuće grobovi da vas u se prime,
I sa zemlje smrtni grijeh speru time.
Ribe su šutljive u dubokom moru,
Nebo sija nalik božićnome boru,
Na Zapadu zvijezda viče da ljudski je
Rod živ, ali ljudski rod mora da mrije.
Pa zbogom, vi, kuće crvenih tapeta,
Zbogom, plahte s toplog, za dvoje, kreveta,
Zbogom zide s pticom koja sam je kras,
To je zbogom, draga, zbogom za sve vas.
(januar 1937)
ŠPANIJA 1937
Juče sva prošlost. Jezik mjerenja
Što je dosezao do Kine duž trgovačkih
puteva; širenje
Računaljke i dolmena;
Juče računanje pomoću sjenke
u sunčanim podnebljima.
Juče procjenjivanje odoka iznosa osiguranja,
Otkrivanje vode rašljama; jučer izum
Točkova i satova, kroćenje
Konja. Juče užurbani svijet moreplovaca.
Juče ukidanje vila i divova,
Tvrđava kao nepomični orao što osmatra dolinu.
Kapela sagrađena u šumi;
Juče rezbarenje anđela i strašnih vodoriga.
Suđenje jereticima među kamenim stubovima;
Juče teološke svađe u krčmama
I čudesno iscjeljenje na vrelu,
Juče Vještičji sabat, ali danas borba.
Juče instaliranje dinama i turbina,
Gradnja željeznica u kolonijalnoj pustinji;
Juče klasično predavanje
O porijeklu Čovječanstva. Ali danas borba.
Juče vjerovanje u apsolutnu vrijednost Grčke,
Padanje zavjese po smrti junaka;
Juče molitva zalasku sunca
I obožavanje ludaka. Ali danas borba.
Dok pjesnik šapće, prenut među borovima,
Il dok uz rastresiti vodopad pjeva, zbit, ili uspravan
Na litici kraj krivog tornja:
‘O, vizijo moja. O pošalji mi sreću mornarsku’.
A istraživač gleda kroz svoje instrumente
U neljudske oblasti, u muževni bacil
Ili ogromni Jupiter dovršeni:
“Ali životi mojih prijatelja. Ispitujem. Ispitujem”.
A siromašni u svojim stanovima bez vatre, ispuštaju
listove
Večernjih novina: ‘Naš dan je naš gubitak,
o pokaži nam
Istoriju operatora
I Organizatora. Vrijeme, rijeku što obnavlja’.
A nacije združuju povike, prizivajući život
Što oblikuje pojedinačni stomak i određuje
Privatni užas noći;
‘Zar nisi utemeljio grad-državu spužve,
Digao golema vojna carstva ajkule
I tigra, uspostavio crvendaćev odvažni kanton?
Interveniši. O spusti se kao golub ili
Bijesni tata ili blagi inženjer, ali spusti se’.
A život, ako uopšte šta kaže, odgovara iz srca
I očiju i pluća, iz dućana i sa trgova grada:
‘O, ne, ja nisam pokretač;
Ne danas; ne tebi. Tebi sam ja
Takojević, kafanski drug, veliki naivčina;
Ja sam sve što ti činiš. Ja sam tvoj zavjet da budeš
Dobar, tvoja šaljiva priča.
Ja sam tvoj poslovni glas. Ja sam tvoj brak’.
‘Šta je tvoj prijedlog? Da napravim pravedan
grad? Uradiću to.
Pristajem. Ili je to možda samoubilački
pakt, romantična
Smrt? Vrlo dobro, prihvatam, jer
Ja sam tvoj izbor, tvoja odluka. Da, ja sam Španija’.
Mnogi su to čuli na udaljenim poluotocima,
Na usnulima ravnicama, na aberantnim
ribarskim ostrvima
Ili u pokvarenom srcu grada,
Čuli i migrirali kao galebovi ili cvjetno sjeme.
Zalijepljeni kao čičci za duge eksprese što se probijaju
Kroz besudne zemlje, kroz noć, kroz tunel u Alpima,
Plutali su preko okeana,
Dopješačili preko prevoja. Došli da ponude svoje živote.
Na tom sušnom kvadratu, tom komadu otkinutom od vruće
Afrike i zalemljenom tako grubo na inventivnu Evropu,
Na toj visoravni izrovašenoj rijekama,
Naše misli imaju tijela; prijeteći oblici naše groznice.
Precizni su i živi. Za strahove koji nas
natjeraše da odgovorimo
Na oglas za lijek. A prospekt sa zimskim krstarenjima
Postao je jurišni bataljon;
A naša lica, javno lice, prodavnica u lancu, ruševina
Projektuju svoju pohlepu kao streljački vod i bomba.
Madrid je srce. Naši trenuci nježnosti cvjetaju
U ambulantna kola i vreću sa pijeskom;
Naši časovi prijateljstva – u narodnu vojsku.
Sjutra, možda budućnost. Istraživanje o umoru
I pokretima onih što pakuju; postupno ispitivanje svih
Oktava radijacije;
Sjutra uvećanje svijesti dijetom i disanjem.
Sjutra ponovno otkriće romantične ljubavi,
Fotografisanje gavranova i svaka vrsta zabave u
Moćnoj sjenci slobode;
Sjutra vrijeme ceremonijal-majstora i muzičara
Gromkih i lijepih glasova hora pod kupolom;
Sjutra razmjena savjeta o gajenju terijera,
Izbor predsjedavajućih
Naglom šumom ruku. Ali danas borba.
Sjutra, za mlade, pjesnici eksplodirali kao bombe,
Šetnje kraj jezera, sedmice savršene združenosti;
Sjutra biciklističke trke
Kroz predgrađa u ljetne večeri. Ali danas borba.
Danas neizbježno povećanje prilika za smrt,
Svjesno prihvatanje krivnje za neophodno ubojstvo;
Danas trošenje snage
Na površan prolazni pamflet i dosadni sastanak.
Danas privremene utjehe: podijeljena cigareta,
Kartanje uz svijeće u hambaru, i ciguljaški koncert,
Muške šale, danas
Nespretan i nedovoljan zagrljaj prije ranjavanja.
Zvijezde su mrtve. Životinje neće gledati.
Ostavljeni smo sami s našim danom,
i vrijeme je kratko, a
Istorija će poraženima
Možda reći Avaj ali ne može pomoći niti oprostiti.
(1937)
ORFEJ
Čemu pjesma ima da se nada? I pokrenute ruke
Malo dalje od ptica, plahih, divnih?
Biti zbunjen i sretan,
Ili, više od svega, spoznaja života?
No lijepi su zadovoljni prodornim zvucima pjesme;
Toplota je dovoljna. O, ako se zima zaista
Protivi, ako slaba snježna pahuljica,
Šta će želja, šta će ples uraditi?
(1937)