Vladimir Vojinović: Nezaobilazno štivo istinskog majstora

Prije dvije godine objavljena je knjiga “Zvijezde padaju” crnogorskoga pisca Sretena Asanovića (prošle godine i njen prevod na albanski jezik), u kojoj su se našli neki od najznačajnijih kratkih narativa ovoga autora. Tako smo u jednoj knjizi dobili presjek Asanovićevog stvaralaštva, od pojave prve knjige, do objavljivanja čuvene “Nomine”, iz 2006. godine. Zahvaljujući tom izboru, lako je pratiti put kojim se jedna poetika kretala među vjetrovima okoštalih formi socrealističkog pripovijedanja, formi poznog modernizma i postmodernizma.Knjiga “Zvijezde padaju” govori nam da Sreten Asanović spada u krug rijetkih tvoraca kratke forme kojima polazi za rukom da na malom prostoru postignu veliki broj narativnih zgoditaka. Stoga, kojim god metodološkim alatom da priđete toj naraciji, dobijate jednake rezultate analize: reporterski precizan početak, s identifikacijom glavnog lika ili skiciranjem hronotipa; potom, gustu, besprijekorno čistu rečenicu; sažete i funkcionalne opise; postupak preokreta i očuđavajuće uglove naracijskih posmatranja… Sve su to, dakle, odlike kratkih proza na koje je autor višedecenijskim prisustvom na književnoj sceni i navikao svoju publiku.

Ono što nas posebno impresionira u Sretenovim prozama jeste njegova svedena struktura. Ničeg nema u njima što može ostaviti utisak narativnog viška, a svaki segment makrostrukture ima svoju opravdanost i motivaciju. Pa i onda kada nam se učini da se Asanovićev pripovjedač udaljio od svoga glasa, od vremena u kome je započeo pripovijedanje, sljedeći nas segment opomene da i taj postupak ima svoju svrhu. Ova proza, zapravo, svjedoči o ogromnom repertoaru pripovijednih figura kojima Asanović barata, a to je bezmalo i glavni preduslov za razvitak forme kratke priče.

U slučaju svih u knjizi “Zvijezde padaju” zastupljenih narativa, Asanović neobjašnjivo lako vodi čitaoca u prostor teksta. Ne trošeći snagu na široke i nesvodive analize scene na kojoj će se nešto odvijati, ili analize kostimografije, narator u uvodnom dijelu obično iznosi izvanredne kovanice jezika likova ili vremena o kojemu je riječ. Takvim uvodom obično biva započeta i emisija određene tenzije, koja, zahvaljujući rasporedu elemenata strukture, raste i prijeti da eksplodira. Potom se, uprkos očekivanjima koja u čitaocu tinjaju, efektom očuđavanja tenzija vraća na nulto stanje, stanje koje pruža prostor za dominaciju neporecivih karakterizacijskih ili hronotopnih istina, koje nas, računajući na našu nezasitost katarzijskim čuvstvima, tjeraju da se skoro u magnovenju obrušimo na sljedeću priču…

Dakako, ne bi sam odabir narativnih figura naišao na takav čitalački prijem da on nije usklađen s briljantnim jezikom. Priče zastupljene u knjizi “Zvijezde padaju” u sebi nose idiom kao konstitutivnu formu teksta. Posebna studija se može, i sigurno je da će se posebne studije pisati o jeziku Asanovićeve proze. Ona je i jedna od najljepših potvrda stare istine koja kaže da je naš jezik naše biće. Ova je proza tipičan proizvod crnogorskoga jezika, neopterećen ambicijom da bude i smiren činjenicom da jeste. A to Sretenovo jezičko jeste odavno je nadišlo potrebe određenih vaspitno-obrazovnih krugova, mnogo prije nego li su isti ti krugovi ovaplotili neke od svojih prekobrojnih dnevnih ciljeva.

Ne manje značajno od rečenog je i to da su Asanovićeve priče jednako usmjerene ka dva značajna segmenta crnogorske kulture – ka njenom usmenom i pisanom nasljeđu. Zahvaljujući preciznim analizama i tumačenjima svih interferencija, jasno je da Asanovićeva proza nije pelcovana od oblika usmene, narodne književnosti. Sjetimo se samo priče “Glas preko Orjena”, kada starac iz Konavala koristi legende da se odbrani od nasilja crnogorskih rezervista. Dakle, Asanović time pokazuje da se nije oglušio o konstituente crnogorskog kolektivnog duha, ali za razliku od mnogih svojih sunarodnika, Asanović dobro zna u kojoj se mjeri valja osloniti na nacionalno a ne puhnuti u jedra nacionalizmu.

S druge strane, Asanović je jedan od najznačajnijih nastavljača kontinuiteta crnogorske književnosti koji je započeo legendom o Vladimiru i Kosari, a nastavio se “Turskim pismima” ili “Poslanicama” Petra I, pripovijetkama Njegoševim, potom pripovijestima Stefana Mitrova Ljubiše, a onda i prozama najznačajnijih međuratnih pripovjedača, poput Lopičića, Đilasa i drugih. Iako nije stvorio pregršt tomova knjiga, Asanović je na uspio način u svoj izraz sažeo vjekove, ali istovremeno pronašao sopstveni put i pokazao da se jedna proza može razvijati jedino na krilima pozitivnih otklona od duhovnog nasljeđa. Osim tih, Asanović je sklon otklonu od svog vremena, pa se, zahvaljujući njegovom opusu, može pratiti razvoj najmanje dvije književne epohe, njihov odnos i posljedice “sudara”.

Sasvim je izvjesno da je Asanovićeva proza dostojna nezaobilaznog štiva za buduće sondaže crnogorskih naučnika.