Wild Boutique

Ten trillion flies cannot be wrong: Eat shit.
Bruce Andrews

U zreloj majskoj zori
miruju sise i sveci
kao prsti u breskvi
što kriju riječ:
Ruka.
Premijer je u rimama,
u zlatu mirnog urina,
koji u pivskim kriglama
retro monohromije
proguta
knedle ležernosti
i umiri žirante.
Protest krivaca bubri
mirno,
u preziru
krvnih zrnaca.
Čaure se
pod zrakom sunca jave
kao zlatni
vikleri u travi.
Otkriju
prošlost
koja
postaje plošna
kao
izrešetana
reklama kokakole,
kolekcionarska žudnja,
sigurnost
vlastodužca
koji
prekine bardove
koji ga čekaju pomno
treptaj daždevnjaka,
miran,
kao utjerani dug,
koji ne otkrije
dužice,
ali dužnike sveže
za paranoju polifonije
što raste pred novom zgradom
Ništa
u stereu dvorišta
priušti pustoš stvarnosti
kao štene riječ:
poslušnost.
Mašta je
slupana o poslove
jezika i reklama;
Modernizam i marketing,
zamorna kreativnost
ostavljenih pjesnika
Pritajeni
Jova Zmaj
u mikroskopskom
znanju
skrivenog manastira.
Copy paste
Nadrealizma
preplavljuje bioskope.
Poskok u raju
monohromije.
Leptiri
u mitropoliji
poliraju
tacnu Simetrije;
prosto ustrojstvo lipa
u ulizičkom cvjetanju.
Osvetničko
sveto trojstvo
trosjeda
stara prebrzo
kao Osvrt
u riječi
Ostrvo,
bez sukrvice,
bez nužne mjere,
bez brzog
srebra pastrve
u riječi
Bestrva,
čija te fatalnost
ostavi
u fat totalu
bez
vatrostalnog sjaja
cijelih
lijepih
sijalica:
bijesne basne se
snebivaju
zbog ubijanja,
zbog bjesnila.
Stoga,
labilna
libela
pjesme
upristoji
balsam snova,
mjestimično
nesmajna,
kao gosti
koji se
skidaju
u predsoblju.
Ucijenjena metafora
reformiše naciju
krucijalnim cinizmom
tišine žena
koje zovu
Rukatnice.
Stoka
u febrilnoj stvarnosti.
Kosti istoka
u ksilofon rebrima.
Mozak
uvažava proscenijum
i mizanscen
bez funkcije,
čak i zategnute odnose
zategnutih odijela.
Ananas
u Marksizmu.
Saksija
u nacizmu.
Hrvati kažu kalcijum,
mi kažemo kalijum.
Tijelo
diše rukavima,
štedeći cool usta.
Sijalice su
Udice.
Cijele
lijene
pjesme nacionalizma se
lijepe
za pacijente
kao cijanid za dinastije, kao neizrecivo
meko pecivo za nepca inače preciznih
ispicijenata:
stijene
u mašti klavirštimera
nastavljaju mitove;
udostojen
stajanjem
sa dostojnikom,
pjesnik
tone
u pijesak činjenica,
gđe palčevi pikavaca
mirišu na alge,
tone
čim mu se
mjesto oslobodi:
i bilo dosade mu preostaje
kao prijesto sa koga gleda
sugrađane; iskosa ali i
odozgo.
Gozba
bezglavih
pridjeva
prione na
spopadanje
apriorija
pjesme:
smeće miruje
pod žutim
plamenom svijeća.
Većinska estetika,
kist i
ćilimi,
nepomični
plamičak ideje
šumi u
mišomoru heroina.
Međugradski pozivi
pominju
Vizantiju,
nužnu
vlast, staloženost
nužnika,
duge šetnje,
čiji povratci
mirišu na šteneću dlaku:
duša i popuštanje
dušeci i
mušeme,
mjestimično oblačno
vrijeme
ne prepada
mjestimično
obučene mještanke.
Kliješta
za štimovanje
ispuštaju divnu
muziku.
Upadam u kraj pjesme
lako kao kolač u riječ
Padobranac
i koljač u padobrance.
Do tada
sve što je skakalo
padalo je uz otpor
koji je bio prirodan
kao nabrani veš
u mokrim ženskim rukama.
Probrani stihovi
čekaju
pjesmu
da im se
krišom primakne
da ih proguta u strahu
u svoje vižljasto polje
kao u vrat žirafe
čije je tijelo
dolje,
u sjaju
rasijanog
Sunca
po autima
ili u mraku parkinga
na koji pada mrak
i svaki mještanin kvarta
u kratkotrajnom
svjetlu
utrobe svoga auta
izgleda
kao
svetac.

Pas i Drvo – za Boguslav Vene

ako je drvo ostavljeno psu
a drvored dodijeljen putu

koliko neđeljnjih nedjela je uputno
utrošiti na rutu
koja prolazi

između?

da li je retrovizor usputna
ili otpusna slika psa u drvoredu?
s druge strane,

ako je pas drven, da li ta slika
podrazumijeva ovo pitanje kao

dodatak figurativnom
prepletu fotografije ili samo

igru grupisanja grafema u vremenu? druga strana
je određena pozicijom psa

a drvo može biti bilo koje drvo
ako pas nije bilo koji pas

Yellow Mood – za Miliju Pavićevića

Brdo je kriknulo fuck me, fuck me
ali eho je sjebao prijevod: takni me,
takni me, izgledalo je da izgovaraju
primaknuti zidovi,
u podnožju bez katedrale,
sa flautama u ogradi
Vlaške crkve.

Svirale
optužuju puževe za
spirale,
u uhu,
bižuteriji slušanja,
puževi
pristanu
na
tišinu taštine:
meso
šušti u košulji.

Rozi prišt tišine
izmišlja
pištanje izražavanja,
pristojni šum,
suton se
rozom bojom u oblacima,
dodvorava
posmatraču
na pristaništu.

Masna osama
nije
oljuštila sliku:
žuti psi se ližu
kao mačke
i mijenjaju boju
kao autići
za jen-dva-tri stazu.
Automobili
još uvijek mobilišu sjećanje
na blisku prošlost.
Mašine
koje je sanjao Marinetti. Mašinke
koje je sanjao Đilas.
Učitavanje
Manea u pretke
otkriva
zaslađene mane
u krotkim poentama.
Krletke
u preticanju.
Kratki dah stiha
u vatri trave
kasni za naracijom narcizma,
požućele stvari
i presovana žukva
nijesu
u istoj kategoriji potkupljivanja:
ukupna borba,
ukopna roba.
Vikleri rike
su klerikalna kategorija,
ali
zavaravanje raznih verzija zrenja
zavaruje
uzajamnost
za
mudrovanje uzajmljivanja.
Tamo
đe se prizor prezira završava,
đe komšije iz naših snova
u hladu dubokih prozora
puše naše kurčeve,
i urin u suncu blista,
tamo se
biste razjedaju
od bronzelene zavisti,
uz pornografsku istrajnost modernizma,
i stil prelistava
knjigu viceva:
prestanite da cvilite
o istini i pustinji.
Izbirljivi
brzo briznu u plač,
ne od hlora ili alkohola,
već od škripe u dugim hodnicima u kojima se
posljednji mohikanci
slede od hladnoće,
a sudski nalog se pretvara
u diskusiju
sa kostimiranim analogijama,
lijepo pogrešnim,
prišivenim
uz glavate riječi
utroba, borba,noć, strast
kao pridjevi
proširenih dostojevskvenih rečenica
koji računaju
na depresivna učitavanja.
Predestinirana
središta
prestižu
pjesmu:
Usta puna
Sredozemlja
preduzimljivo
mljackaju.
Nacist
i zlato kustosa.
Punđe su
guma gunđanja.
Svijeće su
u cvijeću.
Subjekt
stalno bježi od glagola,
kao gole žene u ateljee
međuratne gladi:
moj otac pamti čovjeka čiji je otac
umro jedući travu na svojoj livadi.
Južni vjetar u pojačanju
sužava travu
na sliku:
povijanje,
ili savijanje;
siva
Kurosavina
kiša
sipa
slatkiše
po sivoj kosi
ekspresionizma.
Prosidba premise
nije spremnost.
Korubanje
rubnog brundanja
nije rubno.
Porubljivanje rublja
ćuti o porobljavanju,
kao Rubljov o
retinalnim mitovima.
Moram sumnjati
da savremenost postoji,
da se svemir širi
izvan riječi:
Svemir. Da je
žuto tužno. Da je
da popizdiš
već preboljelo svoj predmet.
Robu pop,
Popu bob,
Pjesme
uskraćene poentama
robuju
buri
u riječi
more, ribi
u valu brige,
mirišu
beton svetaca:
sveci
palacaju piscima
brzinom sms palca.
Sad pritisni *.
Prisna
sparina
reparira
pasivnost.
Muškarci
sa veslima u rukavima
veselo se javljaju:
ne spuštaju ruku
dok ne prođeš.
Cetinje, orgija
licitiranja citatima,
korotno korito,
rasteri stila,
prestari
da bi im se oprostilo:
koliko lastiša (koliko tila,
koliko kupljenog)
da se stiša
stid
distiha
u crnom plišu grudi,
dok ti pruće
Mondrijanovog drveća
trne plućima,
a Jozef Bojs
šapuće
Boj se analogija.
Zov
prirode
je proizveo:
Voz.
Isprintani prinosi
još nijesu
Brzina.
Zabrinuti
prizor
Prozora,
dubokog
da u njemu
stanovati možeš,
kulisu noći preslika.
Tu vidimo
sve na šta smo zakasnili:
klisuru
posuđivanja,
kusur
usredsrijeđenosti.
Kasni lik ideologije
gaca snijegom,
gladijatori su već truli,
patrole se
dosađuju u prigradskom miru.
Tu malecni Njegošev palac
kao puž
gmiže
žuti trag
uz ogradu.
Cijevi provincije
isture
česme
kao
žiroskope
viceva.
Žut kao optužba,
spor kao prostor,
taxi
mili kroz sintaksu.
Stil
od kista ustukne,
Rozo se
u oblaku obruka:
ne čuje
da je vrt
zastao
u vrtešci:
teške kosti prošlosti
lažu da
proističu, i onda
u oči kolaža
slažu
pločaste slike.
Ponoć nije
u pola noći.
Ruke
dodiruju svoje
dlanove:
vene
pod dlakama ćute.
Blizina
brizne
u crnilo vica:
obzir
kojim je
Milije Poći.

RONJENJE

Zaronio si,
rekla je majka,
Čekam da izvadiš bisere.
Pojeo sam te bisere,
ronjenje me promijenilo
i bistri rizik poraza
ispraznio mi je pore.
Bojao sam se kitova u slikovnici
koji prevrću kajak sa indijancima,
u moru u koje Monte Kristo
tone beskrajno dugo
pa ipak izroni,
bježeći iz zatvora na filmu.
Greške su mi škrge.
Moje pjesme su krhke
kao brze slike spikera
koji prenosi fubal na radiju
i ja se u školi svađam
da li je bio penal.
a nemam televizor. Ni
pravi talenat nemam.
I čitam zamršene pisce. Mislim
na mrežu ulova. Na nemoguću
čežnju mrežnjače
za sinestezijom pogleda.
Rekla si,
i samo izranjanje je nešto
misleći
ovaj je ipak budala.
Potisnuo sam dalje primjedbe
čak sam prestao da dišem
kad si mi rekla prestani.
Tada je nešto počelo.
Stao sam na to mjesto
kao jezik na plombu.
kao da svijet nema značenje
i meso nema krv.
Čekam da nebo potamni
kao pokvašen veš
Vidim da svijet ne gori.
I nemam velike potrebe
slušam pliš uslišenog
onda osušen osluškujem
komešanje
mrtve mekšine stiha.
I to da nema nikoga
u stihu koji čuvam:
dobrote, ni budućnosti,
samo se čuje bućkanje
prstiju tastature. Mislim
na puteve želje
koji fromiraju
istinitu laž o
uholažama
i o pogledu gledanja.
Stvarnost: set procedura. Traje.
Otvara nijanse vatre. Varka:
Sporoća kojom noć
postrojava brige
u prosoti mjerenja.
Prostor se obznanjuje
obznanjivanju. To je
troje. To je čak
četvoro. To je
splet tautologija koji
guli otadžbinu.
Tužna sudbina je
nevjerovatna. Tužna
pjesma je čuva od provjere.
To je
ronjenje. To je
vir u ljepoti. To je plava
toplota plina
umjesto
topline. Ne mogu
da se desim.
Mogu samo
da zamišljam
zamišljanje.
Zvuk mog brata
koji izbacuje
suvišnu vodu iz disaljke,
probija mi utrobu
kao zvuk trube.

Leeft

Noć je puna ideološkog punomoćja. Uvriježena očekivanja niču
Kao kičma u savijenim leđima zategnutih platana. Napućena
usta upućenih službenika i prezriva tišina platnih razreda razrjeđuju
označiteljsku nervozu. Nježno odbijanje pejzaža da se smjesti
u tremu metafore, pravi pjesmu, šušti u lišću palih listova:
upravni govor remeti upravo sadašnjost, jer se prejedeni sluh
pravi lud, prekoračena uputstva pustoše sigurnost talenta: tuda ti
gaziš bosa i kupiš elektrone iz rose, to je zdravo, to je prezriva
prozračnost od sad, to je pozdrav koji nijesam vidio, iako se nesmajna
bjelina okomila na misao koju sada pišem toliko da vapim da se sjetim,
šta si ono rekla kada ti je otac rekao da je varanje bezazleno, kao
kad se popišaš. Eto sumnje, u rasporedu i eto teologije
u utegnutim helankama, jer sintezu mogu praviti samo oni koji
ne prave nikakvu sintezu. Neka to bude znak. Iako je kazna.

GLAS

Svoj glas.
Postoje nerješivi problemi
Sa tom instancom.
Ne pišem poeziju
da bih ga
našao.
A opet,
u saglasnošću sa uvježbanim
trbušnim plesom sala slabosti,
Svoj glas
mi prijeti,
izmiče se,
čezne
za ljućim
začinima
sintakse.
Često sebe
uhvatim
kako ga
pratim:
umišljenog
tromog miša
koji se provlači
kroz rupice,
manje od svoga tijela:
sve
ipak
prolazi
pojedinačno:
glava,
stomak,
noge,
guzica.
Svoj glas
na uzici
svojataju predmeti:
sijalice, svici,
sveci, sise.
Lice
sija i ne osnažuje
pjesmu. Prepuštam se
sažimanju smicalica.
Užasan sam pjesnik.
Pržim se u mnoštvu.
Obožavam
uštvu u sebi.
Moj glas
mutira. Mutne su mi
asocijacije,
poređenja
banalna.
Od Banane mi ostaje
crni vrh.
Ne jedem. Socijalna
Inteligencija mi nije
tako visoka.
Postavljam sto
da bih po njemu
prosipao.
Je li time umanjena
sporoća
koju želim uhvatiti?
Prostor hoće
da učini
nešto sa
finim prahom svjetlosti
uhvaćenim
u padu.
Infinitivi me
napadaju.
Stih je
umanjen glasom.
Tiha gužva naslova
na policama.
Žamor morževa
je zagubljen u morzeu.
Zarez je
kao moreuz,
ako more
nije mrlja u mramoru.
Glas je
sličan ptici,
ne i njenoj pjesmi.
Lice je
najljepše
mjesto
da se
na njemu
drži
ruka.

Podijeli

Komentari su suspendovani.