Knjiga “Divlja liga” makedonskog pisca Vlade Uroševića, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja, u okviru prestižne zbirke “100 slovenskih romana”. Projekat se realizuje u između Međunarodne ustanove Forum slovanskih kultur, OKF-a i Ministarstva kulture Crne Gore. Uroševićevu knjigu je preveo Nenad Vujadinović, izdavač je Goran Martinović, a urednik Milorad Popović.
O AUTORU
Vlada Urošević (Skoplje, 1934) makedonski pjesnik, prozni autor, kritičar, esejista, antologičar, prevodilac. Član Makedonske akademije nauka i umjetnosti, Evropske pesničke akademije (Luksemburg) i Slovenske akademije književnosti i umetnosti (Varna); spoljni član SANU (Beograd) i dopisni član akademije „Malarme“ (Pariz). Doktor filoloških nauka; kao redovni profesor Filološkog fakulteta „Blaže Koneski“ u Skoplju držao je kurseve iz istorije evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog vijeka. Počevši sa knjigom Jedan drugi grad (1959) objavio je desetak zbirki poezije, kao i više djela iz drugih žanrova: četiri knjige priča, pet romana, sedam knjiga kritika i eaeja, dvije knjige putopisa, dvije knjige iz oblasti likovnih umjetnosti, desetak antologija. Prepjevao je na makedonski Cvijeće zla Šarla Bodlera, izbor iz poezije Artura Remboa, Gijoma Apolinera, Andre Bretona, Anri Mišoa, kao i nekoliko savremenih francuskih, belgijskih i švajcarskih pjesnika. Jedini je makedonski pjesnik koji je dobio tri puta nagradu „Braća Miladinovci“ za najbolju pjesničku knjigu na Struškim večerima poezije. Osim više domaćih, nosilac je i nekoliko inostranih priznanja: nagrade izdavačke kuće „Nolit“ (Beograd), nagrade „Halide Edip Adivar“ turskog P.E.N. centra, nagrade „ Veliko leteće pero“ na međunarodnom pjesničkom festivalu Slovenski zagrljaj (Varna). Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske poezije imenovan je od strane Vlade Republike Francuske najpre za viteza Reda umjetnosti i književnosti, a potom i za oficira istog Reda. Njegove knjige su prevedene na engleski, bugarski, njemački, poljski, ruski, slovenački, srpski, crnogorski, francuski i španski jezik. Tokom 2004/05. godine u izdanju „Magora“ objavljena su njegova izabrana djela u deset tomova.
ODLOMAK IZ DJELA
Ogromna zelena lubenica bila je je presječena napola: njeno crveno meso opsjele su bezbrojne ose – kopale su po njoj, grizle, srkale, prelazeći jedna preko druge, bezobzirne, pijane ošamućene od slasti ploda. Činilo se na trenutke da je i sama ova polulopta nešto živo – pulsirala je, treperila kao nekakav otvoren organizam koji je, i pored toga što je užasno ranjen, nastavljao da daje znake života. Vrač Tolteka, koji se bio popeo na najvišu stepenicu kamene piramide, držao je u rukama još uvijek živo srce.
– Hajde, lubenica! – uzviknuo je neki glas i Bojan se trgao.
Oko njega, na pijaci, bilo je uzavrelo kao u mravinjaku. Prostori između tezgi bili su sakriveni od sunca šatorskim krilima kamuflažnih boja, spljoštenim kartonskim kutijama, dronjcima – među tim nastrešnicama, povezane među sobom užadima i žicama, uzdizale su se, tu i tamo, kupole narandžastih i zelenih suncobrana čije su boje već odavno bile izbledjele na nekim udaljenim plažama. Pod sjenkama tih prikrpljenih nastrešnica, među gomilama zrelih plodova, provlačili su se kupci. Lica, kretnje i izložena roba, sve je to bilo u nekakvoj mekoj sjenci; koju bi samo za trenutak otkrivalo sječivo sunca što se probijalo kroz neku od pukotina. Zabljesnulo bi golo rame neke žene koja kupuje, nož koji bi sjekao plod, oznojeno lice prodavca. Bojan je dodirno jedan plavi patlidžan, pulpa ploda bila je elastična i odgovorila je na pritisak tako što se odmah vratila na mjesto koje je neposredno prije toga bilo udubljeno.
– Pošto patlidžan? – pitao je prodavca s bradom koji je izgledao kao drumski razbojnik.
Razbojnik je imao glas vjerskog propovjednika koji žali nad svim zlima ovoga svijeta.
– Daj koliko hoćeš, eto, samo da nije džaba.
Bojan je uzeo dva i dao mu je novac koji je propovjednik strpao u džep pokretom iskusnog kockara. Između tezgi probijao se momčić s dječjim kolicima na koja je bila natovarena limena kanta s crtežom masline i natpisom na grčkom. U kanti je bila voda u kojoj je plivao komad neistopljenog leda; pod ledom su se nazirale flaše nekog osvježavajućeg pića.
– Gazoza – mrmljao je mladić, izgovarajući ime popularnog makedonskog gaziranog soka i sijevajući očima unaokolo – Gazoza, hladna Gazoza.
Bojan je kupio brskve, nekoliko ljutih paprika, paradajz. Izašao je zatim iz kruga u kojem su se prodavali poljoprivedni proizvodi, ali gužve je i dalje bilo – preprodavci su nudili francuske parfeme proizvedene u Turskoj, škotski viski iz Bugarske, čokolade Nestle iz Rumunije, majice Beneton iz Albanije, cigarete ko zna otkud. Bojan nije gledao u robu koju su oni uporno nudili – znao je da će, ako mu samo za trenutak uhvate pogled, postati još uporniji. Za njim je hodao mali prodavac „Gazoze“, mrmljajući svoj refren. Bojan je bio već došao do svog Renoa 4, parkiranog odmah kraj pijace, držao je ključ u ruci kako bi otključao kola, kad je prodavac Gazoze vrsnuo promijenjenim glasom, kao da ga je zmija ujela.
– Tooopla Gazozaaa! – viknuo je panično na sav glas i nastala je jurnjava.
Preprodavci su skakakali preko gomile grnčarije, nešto je zazvečalo, slomilo se, svi su pokušavali munjevito da pobjegnu. Padali su I štapovi koji su držali nastrešnice žena sa sela, koje su bile zadrijemale kraj svog malog posjeda od gomilice kajsija i nekoliko veza planinskog čaja. One su bezuspješno pokušavale da zaštite svoju robu od naleta izbezumljenih bjegunaca, proklinjući i zapomažući. U gužvi su počele da nestaju kutije s viskijem i cigaretama. Sve se odvijalo zbunjujućom brzinom. Iza piramida lubenica ukazali su se policajci.