Višnja Grabovac: Putovanje do tamnoga srca Indije
„Ljudi čeznu za poezijom, makar to i ne htjeli priznati; priželjkuju da radost bude ljupka, da tuga bude uzvišena i da beskonačnost ima neki oblik, a Indija im sve to ne pruža.“
(Forster, Put do Indije)
Forsterov Put do Indije, objavljen sada već davne 1924. godine i u vrijeme kada je Zapad bio zaokupljen otkrivanjem i osvajanjem novih teritorija, ubraja se među djela koja uvijek iznova mogu dotaknuti čitatelja i potaknuti ga na propitivanje ne samo svijeta u kojem živi već i na otkrivanje svijeta koji postoji u njemu samome. Iako je pisan u kolonijalno doba, Put do Indije aktualan je i danas. U Foresterovu djelu opisani sukobi, nesporazumi i nerazumijevanja između Istoka i Zapada koji, kako se čini, ne mogu naći osnovu za prijateljstvo i međusobno uvažavanje, prisutni su, nažalost čak i u današnje vrijeme. Iako se neću doticati „političkoga“ ili kolonijalnoga aspekta Forsterova romana, vjerujem da ovo djelo, na suptilan način i kroz jedva primjetan pomak od osobnoga do općedruštvenoga, nudi jedan od mogućih pristupa djelotvornih za suočavanje, upoznavanje i time prihvaćanje čak i onih dijelova svijeta koji „leže u tami“.
Put do Indije posljednji je i vjerovatno najznačajniji roman E. M. Forstera (1879–1970). Nastao je kao rezultat njegovih iskustava i zapažanja prikupljenih prilikom dvaju posjeta Indijskom potkontinentu koji je od polovice 18. stoljeća pa sve do proglašenja indijske nezavisnosti 1947. godine dijelom bio pod vlašću Britanskoga carstva. Kao i Conradov roman Srce tame i Forsterov je Put do Indije proistekao iz zapadnjačke kulture koja je u vrijeme njihova nastanka bila zaokupljena otkrivanjem, osvajanjem i gospodarenjem nad nepoznatim dijelovima svijeta, pa možemo pretpostaviti da za autore ovih romana ali i njihove likove Zapad predstavlja svjetlost dok ostatak neotkrivenoga svijeta leži u tami. Ono čemu teže i na čemu inzistiraju i Conradov Marlow i pojedini Forsterovi likovi jesu spoznaja i razumijevanje, odnosno „osvjetljavanje“ nepoznatog svijeta koji ih okružuje. Međutim, svijet koji likove okružuje nije jedino nepoznato područje. Za Conradovog Marlowa, a posebno za pojedine Forsterove likove o kojima će biti riječi, golemo neistraženo i nepoznato područje postoji i unutar njih samih. To golemo, skriveno područje mjesto je u kojemu se kriju potisnuti instinkti, nepoželjne misli i skriveni osjećaji i podjednako je nepoznato, kaotično i zastrašujuće kao i svijet koji likove obaju romana okružuje. Putevi koji vode do afričkoga „srca tame“ kao i do „srca Indije“ nalikuju tako, u određenoj mjeri, na put koji likovi putuju kako bi došli do razumijevanja svoga vlastitoga „srca“ – od racionalnog, objašnjivog i spoznatljivog do iracionalnog, tajanstvenog i nepoznatog. Forsterova Indija nije samo geografski pojam, iako se događaji opisani u njegovu romanu zaista odvijaju u Indiji, već je i simboličko polje na kojemu se odigrava susret pojedinca sa skrivenom, tamnom stranom svoje ličnosti. Čita li se roman površno, Put do Indije može razočarati čitatelja. Pitanja koja se nameću tijekom čitanja – što se dogodilo Adeli Questad u čuvenim Marabarskim spiljama, je li joj liječnik Aziz, ili možda netko drugi, zaista nanio „uvredu“, je li cijeli nemili događaj koji se odvio u tami Marabarskih spilja bio samo plod mašte Adelina uznemirenoga i zbunjenog uma, puka halucinacija potaknuta neobičnom jekom što se širila spiljom? – ostaju bez odgovora. Ipak, u kontekstu Forsterova romana odgovori na ova pitanja nisu od presudne važnosti jer ono što je bitnije od samih događaja jesu njihove izravne posljedice vidljive u promjeni karaktera pojedinih likova. Na ovome mjestu može poslužiti razdioba Tzvetana Todorova koji u sklopu svoga osvrta na Conradov roman „Srce tame“ upućuje na razliku između mitološke i gnoseološke naracije. Vidljivi, opipljivi sloj romana predstavljao bi tako mitološku naraciju koja je prisutna samo kako bi omogućila razvijanje gnoseološke naracije odnosno naracije usmjerene na otkrivanje znanja. Slično kao i u Conradovom romanu u kojem pomorac Marlow zalazi u mračnu i opasnu unutrašnjost Afrike, a sve kako bi upoznao i razumio gospodina Kurtza koji se krije u njezinu središtu, tako i pojedini likovi prisutni u Forsterovom romanu stupaju na mračni put koji vodi do razumijevanja i spoznaje „srca Indije“. Oba su puta, i Forsterov i Conradov, tamna i tajanstvena, teško shvatljiva i prekrivena spletom nerazumljivih signala i prepreka. Kako ističe i Todorov u svome osvrtu, tama predstavlja neznanje, odnosno iracionalnost, nemogućnost spoznaje i nesigurnost u vlastite mehanizme razumijevanja dok svjetlost, predstavlja znanje, spoznaju, ono racionalno, logično i shvatljivo.
Ignorirajući pitanja koja proistječu iz tzv. mitološke naracije, možemo se usredotočiti na neka pitanja sadržana u gnoseološkome sloju Forsterova romana. Primjerice, što stoji na putu do spoznaje, isključuju li se međusobno svjetlost i tama, razum i osjećaji, Zapad i Istok? Je li moguće da kaos i red, dobro i zlo, smisao i besmisao nisu suprotnosti koje se međusobno isključuju već da se međusobno nadopunjuju? Što se događa kada se racionalni um susretne s nečim što je „starije od svakog duha“? To su samo neka od mnogih pitanja koja iskrsavaju između redaka romana i zaokupljaju Forsterove likove koji ih pokušavaju razmrsiti i riješiti na sebi svojstven način. Ta su pitanja, od kojih su i meni neka nametnula tijekom boravaka u Indiji, poslužila kao motivacija za ovaj rad. Kao i pojedini autori prije mene, usredotočila sam se na doživljaje gospođe Moore i Adele Questad – dvije protagonistice na kojima su posljedice ulaska u spilju i susreta s nepoznatim ostavile najupečatljivije tragove, imajući pritom u vidu i uočljive sličnosti s romanom Josepha Conrada Srce tame.
Gotovo na samome početku romana upoznajemo gospođu Moore i Adelu Questad koje dolaze u Indiju potpuno svjesne da će se susresti s neobičnom i egzotičnom zemljom. One se te činjenice ne boje, naprotiv, željno iščekuju susret s Indijom za koju vjeruju da će im pružiti pregršt uzbuđenja, dojmljivih krajolika i nezaboravnih uspomena. No, kako će se ubrzo po njihovom dolasku pokazati, Indija koju zatiču nije ono što su očekivale i čemu su se nadale. Adela, više nego i jedan drugi Forsterov lik u ovome romanu, predstavlja hladnu razboritost te odlučnost Zapada da se svaka pojava ma koliko neobjašnjiva bila ipak racionalno objasni i protumači. Čak i njezino prezime Questad (engl. quest, potraga, ispitivanje) upućuje na analizu i propitivanje. Ona, kako kaže na domjenku kod gospodina Fieldinga, „mrzi tajne“ (str. 75), a pomisao da je Indija u konačnici ipak jedna velika zbrka Adelu plaši. Ona je obrazovana, „suhoparna i razborita djevojka“ (str. 195) čija je vjera u razum naizgled čvrsta i nepokolebljiva. Adela već u prvim danima svog boravka u Indiji čini pogrešku koja će, između ostaloga, rezultirati i mučnim događajima nakon posjeta Marabarskim spiljama; ona naime želi razumjeti Indiju i racionalno obuhvatiti kategorije na koje se racionalnost, kako će se pokazati, ne može primjeniti. Za razliku od Adele, gospođa Moore posjeduje „oruđe“ kojim bi se put do Indije možda i mogao raščistiti. Neposrednost u komunikaciji, intuitivna narav, suosjećanje kao i čvrsto izgrađena vjera u Boga koji je jedan i isti za cijeli svijet i za sve ljude, omogućava joj da ljudima i događajima prilazi spontano i bez „puno mudrovanja“. Prema riječima gospođe Moore Indija je „dio svijeta. A Bog nas je doveo na svijet da ugađamo jedni drugima. Bog…je…ljubav. On je svuda i na svakom mjestu, pa i u Indiji“ (str. 56). Koliko god da se po svojim karakteristikama i pristupom Indiji gospođa Moore i Adela razlikuju, njih dvije ipak dijele istu osobinu. Čvrsta uvjerenost u postojanje krajnjeg poretka i smislenosti svijeta zajednička je karakteristika oba lika. Razlika leži u tome što kod Adele takav stav izvire iz vjere u razum i obrazovanje, dok kod gospođe Moore izvire iz vjere u sveprisutnog Boga. Kaos i zbrka s kojima će se suočiti gospođa Moore i Adela po svom dolasku u Indiju, po svemu sudeći, utjeloviti će njihov strah od besmisla – kod Adele, pokazat će se, to je strah od života bez ljubavi, kod gospođe Moore to je strah od smrti lišene Božje prisutnosti.
Forsterov Put do Indije podjeljen je u tri poglavlja nazvana Džamija, Spilje i Hram. Ključni događaj – zagonetni napad na Adelu u jednoj od Marabarskih spilja, događa se u drugom poglavlju i predstavlja, uz prikaz sudskog postupka protiv Aziza, svojevrsni vrhunac cijeloga romana. Suprotno očekivanju, Forster napušta Adelu na pragu fatalne spilje: „Ona je polako išla za njim, ne znajući uopće da je rekla nešto neumjesno, a kako ga više nije vidjela, uđe i ona u jednu spilju misleći s jedne strane: ‘Dosadno je ovo razgledavanje’, a s druge strane zaokupljena mislima o braku“ (str. 166). Njezinim će se ulaskom u spilju poglavlje naglo završiti, a ključni i središnji događaj romana odviti će se tako skriven od očiju čitatelja – o njemu ćemo saznati naknadno iz nesuvislog Adelinog buncanja i kasnijeg njezina svjedočenja na sudu. O iskustvu gospođe Moore saznati ćemo nešto više podataka ali ćemo u konačnici ipak ostati zakinuti za cjelovito objašnjenje događaja, a spilje i njihov razoran učinak ostat će djelomično neobjašnjivi čak i za samu gospođu Moore. Po izlasku iz spilje ona je „pokušavala nastaviti pismo podsjećajući samu sebe da je ona tek jedna postarija žena koja je jutros prerano ustala i predaleko putovala, da je očaj što ju obuzima samo njen očaj, njena osobna slabost, i da će svijet i dalje ostati“ (str. 162). U svojoj analizi Forsterovog romana J.S. Martin primjećuje kako je Put u Indiju prožet osjećajem da nastanjujemo svemir iza kojeg postoji samo beskonačnost ništavila i tame. Zaista, u Forsterovom su romanu mnogobrojni primjeri takvih zapažanja: „Ne postoji li zaista iza neba nešto što nadsvođuje sva nebesa, ravnodušnije čak i od njih?“ (str. 44). „Činilo joj se [gospođi Moore] da se iza jednog svoda uvijek nalazi drugi svod, a iza najdaljeg odjeka – tišina“ (str. 57), „jedino je mrak trajan“ (str. 96), „sve postoji, ništa nije vrijedno“ (str. 162). Ovo su samo neki od mnogobrojnih primjera u kojima se očituje sumnja u smislenost svijeta koji nas okružuje i strah od besmisla „tame“.
Što u sklopu Forsterovog djela saznajemo o Marabarskim spiljama koje su u konačnici najupečatljiviji i najintrigantniji motiv romana? Odgovor je – gotovo ništa, jer su čuvene spilje opisane uglavnom kao neopisive. Osim nekolicine podataka o njihovom geografskom smještaju i fizičkom izgledu čitatelj ne saznaje mnogo, a sličnost s Conradovim romanom nameće se tako sama po sebi. Gospodin Kurtz koji je, prema riječima Tzvetana Todorova, „žarišna točka“ cijele pripovjetke ostaje nepoznanica kako za čitatelje tako i za pomorca Marlowa u istoj mjeri koliko likovima i čitateljima Forsterovog romana ostaju nepoznate Marabarske spilje. Na domjenku kod gospodina Fieldinga, Aziz pokušava od profesora Godbolea saznati po čemu su spilje tako neobične, ali se, na kraju besplodnog razgovora, Azizu čini da se sukobio s „drevnom noći“ (str. 82). Uz spilje se vežu izrazi kao što su prethistorija, iskon, tijelo sunčevog tijela, neizrecivost. One su „bez proporcija i nemaju nikakve veze ni sa čim što ste sanjali ili vidjeli. Ako kažete da su ‘sablasne’ navesti ćete čovjeka na pomisao o duhovima, a to je gorje starije od svakog duha“. „Ništa, ništa nije vezano uz njih, a njihova glasovitost – jer one jesu glasovite – ne ovisi o ljudskom govoru“, „Mračne su to spilje.Čak i kad su okrenute prema suncu, vrlo malo svjetla prodire kroz ulazni tunel…“ (str. 136). Gospođi se Moore učinilo da je „ovako planet morao izgledati prije nego što se pojavio čovjek sa svojom žudnjom za doličnošću“ (str. 159), a neposredno prije smrti ona se pita: „Što li je ono progovorilo iz one granitne izglačane šupljine? Što je prebivalo u onoj spilji? Nešto vrlo staro i vrlo sitno. Nešto što je postojalo prije vremena i prije prostora… sam besmrtni crv“ (str. 226). Drevna noć, prije vremena i prostora, tama – gotovo je nemoguće izbjeći paralelu s Conradovim Srcem tame u kojem, također, nalazimo slične izraze: „plovidba uz tu rijeku bila je poput putovanja ka najranijim počecima svijeta…“ (str. 55), „Bili smo lutalice po prethistorijskoj zemlji“ (str. 58), „osebujno crnilo tog događaja“ (str. 105) i tako dalje.
Razlog zbog kojeg ću pokušati opisati iskustva isključivo gospođe Moore i Adele leži u činjenici da su njih dvije jedini likovi koji doživljavaju nešto značajno u spiljama. Ostali likovi koji su imali priliku zaći u unutrašnjost spilja (Aziz, Fielding, profesor Godbole) nisu doživjeli ništa osobito: „Fielding otrči gore da pogleda barem jednu spilju. Nije ga se osobito dojmila“ (str. 172). Martin u svome osvrtu pretpostavlja da su oni u neku ruku „otporni na spilje“ budući da posjeduju jednostavnost duha kao i čvrsta uvjerenja i životna načela kojih se dosljedno pridržavaju. Za razliku od njih, gospođa Moore i Adela proživljavaju svojevrsne krize od samog dolaska u Indiju, a ulazak u spilje samo je njihov vrhunac. Gospođa Moore suočava se tijekom svog boravka u Indiji s bezatributnim hinduističkim bogom profesora Godbolea koji „čovjeku nikada ne dolazi“: „Ja mu govorim: ´Dođi, dođi, dođi´. A on se oglušuje na moje molbe (str. 87), što narušava koncept njezine naizgled čvrsto izgrađene vjere i životne filozofije. Ušavši u spilje koje su mračne, zagušljive i bučne, gospođa Moore na trenutak gubi dah i doživljava napadaj panike intenziviran „jezovitom jekom“. Ta je jeka
„na neki neopisivi način počela potkopavati njen oslonac u životu. […] ta joj je jeka uspjela šaputati u uho: ‘Patos, pobožnost, hrabrost – sve to postoji, ali je potpuno istovjetno, a isto tako i nečistoća. Sve postoji, ništa nije vrijedno“ […] Ali iznenada na rubu njezine svijesti, pojavi se vjera, ono malo brbljavo kršćanstvo, i ona shvati da se sve one božanske riječi od ‘Neka bude svjetlo’ do ‘Svršeno je’ svode na jedno ‘bum’. Tada se zgrozi od prostranstva većeg od onog na koji je bila navikla…njeno raspoloženje u posljednja dva mjeseca zadobi napokon konačni oblik, i ona pojmi da ne želi pisati djeci, da ne želi ni s kim imati posla, pa ni s Bogom“ (str. 161–162).
Nakon iskustva u spilji gospođa se Moore povlači u unutrašnjost svoje sobe i postaje ogorčena i cinična: „Nestalo je one njene kršćanske nježnosti, ili se pretvorila u krutost, u pravedničku ozlojađenost na ljudski rod“ (str. 216).
Adela nakon zbunjujućeg iskustva u spilji također proživljava slične napadaje sumnje i tjeskobe kao i gospođa Moore, no bitno je naglasiti da Adela doživljava snažan emocionalni potres i prije negoli je zakoračila u spilju. Netom prije samog ulaska u spilju ona postaje svjesna izgleda svoga tijela, Azizove fizičke ljepote i činjenice da ne osjeća seksualnu privlačnost prema čovjeku za kojeg se namjerava udati. Te će joj spoznaje, dok stoji na užarenim stijenama Marabarskih brda, izmaknuti tlo pod nogama: „To joj je otkriće sinulo tako iznenada da se osjećala kao planinar kojemu je pukao konopac. Ne voljeti čovjeka za kojeg ćeš se udati! Ne uvidjeti to sve do ovog trenutka!“ (str. 164). U takvom raspoloženju Adela ulazi u spilju i suočava se s jekom i tajanstvenom sjenom. J.S Martin tvrdi da je za Adelu ulazak u spilju bio i fizički i psihološki korak te da je sjena koju vidi i koju uzalud pokušava otjerati zapravo njezina vlastita i da kao takva predstavlja njezin potisnuti instinktivni život koji se uzdiže iz tame da bi se suočio s njezinim racionalnim Sebstvom. Jeka tako predstavlja vraćanje njezinog vlastitog unutrašnjeg glasa koji pred nju stavlja nepoznate instinkte, nerazjašnjene osjećaje i neostvarene želje: „Osjećam da nisam bila dovoljno otvorena, dovoljno pažljiva, ili tako nešto…kakva je korist od života ako čovjek nije potpuno iskren?“ (str. 106) – kaže Adela prilikom pokušaja da sebi razjasni događaje u spilji, a nešto kasnije zaključuje da je njezino iskustvo bilo slično onom „što spopada neke žene koje su uvjerene da ih je netko zaprosio, a da se ništa slično nije dogodilo“ (str. 259). Nakon što sama sebi prizna svoje (nepostojeće) osjećaje prema budućem suprugu i donese čvrstu odluku o razvrgnuću zaruka, iz Adeline će glave nestati jeka koja ju je danima nakon posjeta spiljama pratila i mučila. Osvjetlivši do tada nepoznate i tamne predjele svoje ličnosti Adela se oslobađa straha i grozničavog stanja u kojemu je živjela nakon ulaska u spilju.
Čini se da u sklopu Forsterovog romana spilje predstavljaju neku vrst ogledala u kojemu se ogledaju oni koji u njih ulaze, a neobična jeka koja se pojavljuje odražava unutrašnja stanja kojih pojedinci kao što su gospođa Moore i Adela nisu svjesni ili koje tek naslućuju. Iako oba lika nakon ulaska u spilju proživljavaju emocionalni potres sličnoga intenziteta, njihova se iskustva sa spiljama u mnogočemu razlikuju. Gospođa Moore je stara žena koja osjeća da joj se bliži kraj i koja je svoj život, do ulaska u spilju, promatrala u svjetlu svoje osobne vjere u smislenost svijeta. Ta je smislenost za gospođu Moore bila zagarantirana prisustvom Boga o kojem je intenzivno razmišljala i prije, a posebno nakon dolaska u Indiju. Suočena s „pretpovijesnom tamom“ i glasom koji joj je prišapnuo da ništa na svijetu ne posjeduje vrijednost, njezin duboko potisnuti strah od mogućeg besmisla naglo i neočekivano izbija na površinu njezine svijesti i ona gubi životni oslonac, zatvara se u samu sebe i priželjkuje povlačenje u „neku svoju vlastitu spilju“ (str. 217). Gospođa Moore u potpunosti se i bez opiranja prepušta tami i po tome nalikuje na Conradovog Kurtza koji suočen sa „srcem tame“ umire s riječima „užas, užas!“
Adela je, naprotiv, mlada djevojka na pragu velikih životnih promjena. Ona se ne prepušta strahu već se s njima bori, nastojeći razjasniti zagonetne događaje i objasniti sebi svoje neočekivane osjećaje. Za razliku od gospođe Moore koja gubi vjeru sa zaključkom da ništa nije vrijedno, Adela nakon iskustva sa spiljama pronalazi način da se othrva očaju. Ona, naime, stječe vjeru da ljubav i iskrenost prema samome sebi i drugima imaju neku vrijednost. Adela po tome nalikuje na pomorca Marlowa koji se, u trenutku Kurtzove smrti, također ne prepušta tami već nalazi zaštitu od očaja u vjeri u iznimnost Kurtzove ličnosti. Suočivši se sa tamnim, kaotičnim i skrivenim predjelima svoje ličnosti Adela napušta Indiju i vraća se na (svijetli) Zapad: „Premda je zadržala svoje držanje stroge učiteljice, nije više proučavala život nego je život nju proučavao, postala je prava ličnost“ (str. 263). Ipak, Forster i gospođi Moore namjenjuje nešto blaži i svjetliji kraj. Prije negoli će brod za Europu na koji se ukrcala isploviti, gospođa Moore doživljava još jednu viziju i trenutak snage: „Dok se vozila kroz golemi grad koji je Zapad podigao i ostavio uz očajničku gestu, zaželjela je da stane… i, premda je to samo bio Bombay, razmrsi stotinu Indija što se ukrštavaju na njegovim ulicama“ (str. 228). Indija, koja je pokolebala gospođu Moore i uništila njezinu vjeru gotovo do temelja, nudi joj na rastanku, u trenutku ispolovljavanja parobroda, trenutak nade da svijet možda ipak posjeduje smisao: „I ti si mislila da je Indija nekakva jeka, da su Marabarske spilje kraj svega? – nasmijaše se palme. Što mi imamo zajedničko s njima…? (str. 228). Na ovaj način Forster omogućuje gospođi Moore da donekle izbjegne sudbinu gospodina Kurtza i da se po svom iskustvu približi Marlowu koji u jednom trenutku svog pripovjedanja kaže: „To je bila najdalja točka do koje sam otplovio i točka vrhunca mojega iskustva. Činilo se da baca neku svjetlost na sve oko mene – i na moje misli. Bila je sasvim tmurna, također i jadna – ni po čemu iznimna – a niti naročito jasna… pa ipak se činilo da baca nekakvu svjetlost“ (str. 11). Zadnja vizija gospođe Moore također će biti najdalja točka do koje je doplovila jer će nedugo nakon tog „svijetlog“ trenutka gospođa Moore umrijeti na moru.
Poslužiti ću se riječima Gillian Beer koja kaže da je Forsterov tekst svojevrsna ideologija – „ideologija koja se manifestira kao prostor – prostor između kultura, prostor koji nadilazi ono ljudsko, prostor koji nikada ne može biti dovoljno ispunjen težnjama. Taj prostor, koji možda možemo nazvati i rascjepom ili raskolom ne nastaje samo kao posljedica razlika među kulturama i civilizacijama – on nastaje, kako pokazuje Forsterov roman, i kao posljedica sukoba unutar samih pojedinaca. Rascjep koji nastaje između razuma i osjećaja, očekivanja i stvarnih situacija, vjerovanja i vidljivih pojava puno je veći i potencijalno opasniji za pojedince od onog nastalog uslijed kulturoloških ili civilizacijskih razlika. Upravo je taj osobni raskol središnja tema Forsterovog djela iako je potaknut onim kulturološkim ili civilizacijskim. Marabarske spilje jesu mračne ali u njima nema ništa osim onoga što pojedinici u njih donesu. One su poput Conradovog „srca tame“ prazne i same po sebi bez smisla i značenja. One nisu niti dobre niti loše već samo potenciraju, ubrzavaju i vuku na vidjelo ono što u pojedincima već postoji. One ne stvaraju sukobe već suočavaju pojedince s njima samima i izazivaju potrese koji u pojedincima ruše krhke konstrukcije reda, morala, vrijednosti i naučenih obrazaca ponašnja i djelovanja. Neka od zapažanja koja je Tzvetan Todorov iznio u svom osvrtu na Srce tame Josepha Conrada mogu se u velikoj mjeri preslikati i na Forsterov Put do Indije. Na samom početku svog osvrta Todorov ustvrđuje: „Pustolovine se dešavaju iznutra, prava opasnost leži u istraživačevoj glavi, ne u situacijama koje susreće“. Isto vrijedi i za glavne likove Forsterovog romana. Posljedice koje Indija, predstavljena kroz pojmove kaosa i tame, ostavlja na gospođu Moore i Adelu Questad očituju se samo u njihovim glavama i nemaju nikakvog utjecaja na vanjski svijet. Iako daje naslutiti kako je svijet u konačnici ispunjen ravnodušnošću i prazinom i usprkos tome što sugerira da ljudska bića nisu u stanju obuhvatiti i u cijelosti pojmiti i prihvatiti raznolikost svijetova koji ih okružuju Forster, u konačnici, daje nadu da zbrka, tama, kaos i nerazumijevanje predstavljaju odraz skrivenog ali ipak postojećeg smisla i jedinstva. Možda ga nismo u stanju dokučiti, ali, želimo li ga barem pokušati naći, moramo ga tražiti u tami.