Violeta Tančeva Zlateva: Godina bez ljeta

Preveo i prepjevao sa makedonskog Sreten Vujović

(Iz zbirke „Godina bez ljeta“)
Godina bez ljeta

I večeras ću se zajedno sa mekim cvjetovima šljiva
vinuti u san
okružena svjetlima što mi šalješ
iz dubine svog bića

Samo gavran i ja u noći
jedrićemo i nadvikivati se
sa sjevernim vjetrom
prazneći grudi od svih boli i gorčina

Nadlijećući ljeto
pripovjedaću svojoj đeci priču o njemu
što je izbjeglo iz godine
Zatim ću zaroniti sa svojim srebrnim krilima
direktno u jesen
blagu i nedorečenu sa plodovima i mirisima
kao grudi mlade dojilje

Sa mnom će biti svi svici
sabrani iz crnih kupina sna

Iza nedozvoljenog

Evo me
zalutala u svoj svijet
Ogoljena
zgrčenih ramena
sama
iza nedozvoljenog
Bolno je rađanje riječi
Žene to bolje razumju
Oči iskaču iz duplji
usta u bolnoj grimasi
Um se želi vinuti u etar
no težina u nogama zgrabila
i vuče u crvenicu
oči mu kopa svakodnevicom
Koliko li treba još
da bi se prešla linija
ta zelena linija
oklilijavanja
Jastva
ništavila
Nikada dovoljno snage
ubjedljivih argumenata
da bi se presjeklo
Kome je uspjelo
od sebe pobjeći

Povoj

U povoje stiskaju
još sa rođenjem
i koračaš niz godine
zbunjen kako pobjeći
predrasudama
Premda ih ne vidiš
svojim ograničenim okom
Ono je gore od povoja
Ruke sputali
da se ne možeš razvezati
i noge zgrabili
da se ne bi raskoračao
više nego je potrebno
Zlo je što samo oni
određuju koliko od čega treba
Ostaje da lupaš glavu
kako osloboditi misli
i zarobljeno srce
I zureći tako u život
gubeći i bitke i kosu
povlačeći se kao proljeće iz prošlosti
kada pogledaš
što vidiš
prošle su godine
a povoj ti ostao u duši.

Važno

Zar je važno koji je danas dan
Koja godina
Gubi se u beznačju i razliva
kao obličja predmetnosti
u pregradama noći
Nalik jedno drugome kao blizanci
rođeni iz utrobe bespolnog Vremena
Počesto neđeljama i mjesecima počinjem da ih preturam
kao plet moje majke srolan u fioci
Ponekad znam zapisati i pogrešnu godinu
iznad novonaškrabane pjesme
a potom se zamislim nad skrivenim značenjem
što to u sebi nosi
prema Frojdovom tumačenju

Na televiziji se utrkuju
iste vijesti još od mladosti mojih roditelja
Vojni konflikti
Krvavi sukobi
Srušeni avioni
Automobili-bombe
Iskasapljena tijela mladih ljudi
koji nijesu ni stigli kušati Evinu jabuku
Samo su imena zamalja malko izmijenjena
i poneka granica
Sve drugo je isto
Pustinje na zemlji i u dušama žeđ za vladanjem
Oganj
nestrpljivost u očima
i bezumlje
Prestala sam da se prepirem
i dokazujem čije je iskonsko pravo
nad parčićima razorene zemlje
natopljenje životnom tešnošću
Noću prije nego odem na počinak
sklopim ruke i molim Boga
za sve stradalnike i sve izgubljene duše
A ujutro najvažnije znake mog vremena
vidim u santimetrima moje djece
i broju njihovih cipela
kada spuste svoje buntovne glave
na moje mršavo rame

Nasušno

Nakon dugog i nepotrebnog mrcvarenja
sa upornim životinjicama u glavi
jednu po jednu
zatvaram u ladice svog uma

Nijedna misao više ne smije uznemiriti
vodu u bunaru života
Trebam ostati bar na tren
spokojna
u beskraju
nemišljenja

Uzdižići se do sebe suštastvene
u svjetlost nad svjetlošću
do nje dosežem
ljeto moje nasušno i predugo žedno

Nakon toliko napisanih pjesama i proživljenih godina
neizvjesnosti i dalje riju mojom dušom
poput slijepih štenaca
u đedovom vrtu

Načisto sam bar za za tebe
godino
što te oduzimam od svog postanja
i ne ubrajam te i ne računam
ni u dešavanjima ni u uzrastu
Zašto mi oduze ljeto
u kome se moj korijen napaja
iskonskim jugom
kako bi se mogla nastaviti
naša
pripovijest

Eh, ima stvari…

Ima stvari koje postojano zaboravljamo
S vremena na vrijeme neko bi nas trebao podśetiti
čak i to da oku treba svjetlosti
kako vid ne bi zakržljao

Ima stvari
koje lakše možemo skriti
iza tamnih naočala
Ravnodušnost i nedospavanost
mraz i omrazu
nikada dovršenu svađu sa sobom i svijetom
U suštini komotnije se pretvarati
Nema da
ostanemo gluvi pred njihovim zahtjevima
(Bar dok postanu neodložni)

A tada
jednostavno stavimo
tamne naočale
da nas ne zaslijepi zrak istine

Rađanje

Smrt je rođenje
negdje
nekome
Ne mora sve nama da se desi

Dugo bijaše stezana svakodnevica
Konačno će se olakšati
i u nečijim štalama
začuće se plač životvorni
i rasprsniti novi put na horizontu

Uhvaćeni u okvir pejzaža
narušićemo nesavršenost slike
smiješeći se blago
Toliko snage možemo iscijediti
da samosažalijevanju okrenemo leđa
Zašto
ne mora sve da nam se desi
Nijesmo najvažniji na svijetu
Nijesmo centar neke njegove periferne galaksije
Kolliko za utjehu-centar smo samo vlastite

No to nije najbitnije
Najvažnije je
da smrt rađanje znači

Biografija

Violeta Tančeva Zlateva rođena je 1968. gdine u Borievo, Strumica, Republika Makedonija. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Skoplju, grupa Jugoslovenska književnost. Bila je lektor i glavni i odgovorni urednik u izdavačkoj kući Đurđa, a od 2014. radi kao lektor u Izdavačkom centru Tri. Član je Društva pisaca Makedonije i član Redakcije časopisa za književnost i kulturu Akt. Piše poeziju, prozu i eseje.

Podijeli

Komentari su suspendovani.