Mediteran Vaska Lipovca je sve što nanese prva misao o njemu – od svjetlosti i jedinstvenosti znanog prostora i ljudi do izvorišta evropske kulture i duha. U hrvatskoj umjetnosti slovi kao izraziti postmodernist, kod nas nikad nije dovoljno predstavljen. Likovna ispošćenost i jednostavnost oblika (sa punom prepoznatljivošću emocije) njegovih djela imaju određene dodirne tačke sa minimalizmom i to u vrijeme kada se još uvijek tražio spas od “baroknog viška” rigoroznim asketizmom.
Odraz i poticaj za stvaranje postmodernih prostora i ljudi je nalazio u odanosti vedrini Boke. Neobična je njegova emotivnost u ispovijestima i sjećanju na lapidarije i oltarske pale, gotičke rozete, svece, galebove i čemprese… Svuda mir. Bez patetike i jeftine barokne bižuterije. Bića kao simboli u svom čistom i neprikosnovenom prostoru. Bez obzira kako su mu naišla u viziji, i bez obzira na vrstu rada..
Stilizovani vanvremenski i vanprostorni Lipovčevi likovi, su radovi čistog morfološkog iskaza. Čovjekolike forme, sastavljene od nekoliko ovalnih elemenata (u slikama blago modelovanih), bez prepisa pukih podataka, koji bi narušili glatku formu, nose svoju “priču” preko atributa i opštepoznate karakterizacije. U Iščekivanju, to je jedrenjak na liniji horizonta i žena (crvena draperija iz koje izlazi modelovana elipsasta forma glave) usječena u jarku svjetlost koju upija široki prozorski okvir na tamnocrvenoj kulisi, u Maksimirskom jezeru idilična zeleno-plava harmonija i uobičajena scena “patiniranog” para u čunu postavljenom na sredinu slike, kod Kapetana to je maketa jedrenjaka kojom je okitio svoje prsi.
Osjećaj radosti iskazan bez naracije, u apotekarski čistom i jednostavnom postupku, je u mirovanju, samo nagovještaj i ponuda. Predstava Dame sa cvjetnom haljinom, sa karakterističnim primorskim atributima (jedrenjak u liniji horizonta) i glavom koju karakterišu jedva naznačeni detalji, nasađenom na blago modelovanu formu poprsja, djelimično pokrivenog cvjetnim dezenom, puna je suzdržanog, prigušenog praska veselosti. Čak ni u najtežim, bolesničkim danima, dok mu se gasila svjetlost, nije odustajao od mora, mornara, erotike i životne radosti. Njegov erotski ciklus, posljednje slikarsko ostvarenje, nastalo u bolesničkoj postelji, otkriva svijet erotike i humora, scene u kojime migolje “izlizana tjelesa”. “Jednom davno napisao sam da o Lipovčevu djelu i obliku treba govoriti kao o toplini i jednostavnosti svagdašnjega kruha. Ne misleći pritom samo na oblik, u njegovim erotskim i kopulativnim prizorima gnijezdio se čar ljudske bezazlenosti i u njima se njedrilo nešto kreposno i nevino. Ništa u njega nije zazivalo moralistički prst ni osjećaj prekoračenja i zgražanja; ponajmanje stida.” (Ive Šimat Banov)
Često su varijacije slika skulptorskog znaka, zapravo sinteza slike i skulpture, totemski pokazana bića njegovog sjećanja ili okruženja. Do kraja je ostao vjeran predstavi čovjeka. “Ljudsko je tijelo ipak nešto najljepše u prirodi. Mislim da me to drži i da na taj način brišem godine, uzimajući iz života i sjećanja samo ono što je lijepo”, govorio je. Čista skulptura je u suštini znak, bez obzira je li u pitanju obojeno drvo, uglačani i ispolirani metal ili neki plastični materijal. Skulptura koju je radio u metalu, gdje čisti oblici mogu da u “… polirane i hromirane površine uvuku svjetlost kao posebnu i uvijek promjenjljivu vrijednost, a ujedno uvuku i promatrača, koji ne može a da ne zapazi svoj deformisani lik na konveksnoj površini, što se kao ogledalo visokog sjaja igra sa nama i prostorom oko nas. Dok je Aleksandar Kalder stvarao skulpture što ih njiše i pokreće strujanje vazduha… Lipovac je uspio da u statičnu formu unese pokret što ga doživljava onaj koji promatra oblik i kreće se oko njega.” (Milan Marović)
Kompletan opus Vaska Lipovca je splin Boke, zaštićen od banalnosti mediteranskom aurom i mirom zatomljene veselosti. I u crnogorskom likovnom stvaralaštvu njegovo mjesto nije samo u značaju postmodernog iskaza; ono je, u stvari, nezaobilazno u istorijskoj veličini našeg XX vijeka.
