Prijevod: Zorica Ćirić

Kad se jednom nađete pored slijepog čovjeka, primijetićete, svakako, nešto što oči nisu u stanju nikada primijetiti – slijepi ljudi imaju nekakav stravičan poriv za mumlanjem, pjevušenjem u sebi. Prvi put to djeluje kao da ste pali s Marsa, imate osjećaj da ste se ponovo našli u crkvi, među prsatim damama i starijom gospodom – koja svaku sveštenikovu riječ proprati gunđanjem u sebi. Onda ugledate Šejki Bija – donja usna mu nabrekla od slatkih bresaka; ja objašnjavam zašto hleb od slatkog krompira ne košta dolar, kao inače, već dolar i četvrt. Šejki na to kaže yeah, a onda počinje mumlati – tiho, a opet nekako žestoko djeluje vam to mumlanje prvi put, ako vas zatekne nespremne. Mene je zateklo. No, navikla sam se kasnije, i jedini put kad sam morala prokomentarisati bilo je jednom prilikom dok smo igrali dame na terasi. Počeo je odjednom stravično mumlati – makar je meni tako djelovalo. Rekla sam: „Gle, Šejki Bi, nema boga koji će te dobiti dok tako mumlaš.” Prestao je.

I tako, pozvala sam jednom mog Bovana na ples. Odnosno, nije on ’moj’, da se razumijemo, on je prosto fini stariji gospodin iz kvarta, poznat svima, jer popravlja raznorazne stvarčice – baš kao što to čine i klinci poput njega. Takođe, predvodio je grupe crnaca u borbi za svoja prava, učeći ih istovremeno – na samo njemu svojstven način – kako moraju biti učtivi sa matorcima. Što se nas tiče, imamo interesa u ovom kontekstu zbog jednog rođaka moje sestričine, koji pokušava smuvati nešto za sebe na račun tih aktivnih grupa. Kako god… Plešem sa slijepim Bovanom, privijam se uz njega. On pjevuši u sebi. Ja pjevušim u sebi. Tako razgovaramo. Ne pribijam grudi jako uz njega. Nije tu riječ o grudima. Riječ je o vibracijama. Dodiruje me i raspituje se za boju moje haljine, za frizuru, za to kako podnosim samoću – pita sve to veoma učtivo, ne da bi prosto njuškao. Pita ko je sve na zabavi i da li su biskviti ukusni i zdravi. Dodir – ispušta muziku daira ili bubnjeva. Treba mi nježnosti i radosti.

Pojavljuje se Džo Li, mršti se. Moj rođeni sin, koji zna da me nježnost hrani. Zar me i on sam, kao i ostala djeca, ne cimnu u sred noći da im pružim malo nježnosti? Svejedno – mršti se. Što nije pravedno jer, Bovane je slijep i ne može se braniti. On je prosto učtiv starac koji opravlja tostere, bicikla, koji mijenja bravu na mojim vratima kad je prijatelji unište. Divan čovjek. Ali, to nije razlog što su ga pozvali na zabavu. Razlog je – što je niko i ništa. Baš kao što smo i svi mi tu jer smo niko i ništa – ja, Sestra Tejlor, frizerka iz Mejmiza, berberin. Nikada nisam bila južnije od Bruklinske baterije, a proputovala sam svijet koliko i saksija s cvijećem na mojim požarnim stepenicama. A još juče rođena djeca mi kažu da se opustim i skinem seljačku periku s glave. Nisam po njihovom ukusu – nisam dovoljno Crna. I tako, svi samo prolaze govoreći ’moj Bovane’. Šta mari – plešu, ne zaustavljaju se ni na minut da ponude čovjeku piće, ili jedan od onih dražesnih sendviča, ili da ga obavijeste šta se to dešava. A on – stoji mirno, s osmijehom na licu: želi biti spreman, za slučaj da ipak neko zastane i progovori s njim. Odvukoh ga na plesni podijum. Plešemo, probijamo se između stolova i stolica. Ljudi okolo gledaju jedni drugima u lice, pričaju o svemu i svačemu, ipak – nikako se ne privikavaju na prisustvo slijepog čovjeka: koji im je svima opravljao rolšue i skutere kad su bili klinci. Privijeni smo jedno uz drugo, razgovaramo pjevušenjem u sebi. Prilazi moja kći, preprečuje me pogledom – onako kao što to čini kad mi očitava bukvicu u vezi sa mojom ’apolitičnom ličnošću’: kao da imam kakvu strašnu zaraznu bolest i nema mi spasa. Ne obraćam pažnju na nju. Gledam Bovana. Govorim kako mu je stomak pravi bubanj. Smije se. Pravo se smije! Stiže i moje najmlađe dijete, Task, tapše me po laktu kao kakav trećerazredni policajac. Prilazim poslušno.

„Baš sam nešto govorila o bubnjevima” – rekoh, kad me odvukoše u kuhinju. Pomislih bubnjevi će biti najbolja odbrana, uvijek mogu svi govoriti o njima, to nam je porodični biznis. A Bovanov stomak je poput bubnja koji mi je Task donio iz Afrike – samo ga dotakneš on bubnja: dum, dumm. Držim se stoga bubnjeva. „Prosto bubnja – i to je to.”

„Mama, o čemu to pobogu govoriš?”

„Izgleda je previše cugnula” – odgovara Elo Tasku: jer, otkako smo se grdno posvađale oko moje perike, skoro da mi se i ne obraća direktno.

„Gle, mama” – poče Task učtivo – „samo ti pokušavamo skrenuti pažnju na neke stvari. Praviš majmuna od sebe plešući tako.”

„Plešući – kako?”

Task stavlja ruku na lijevo uho, upravo onako kako su to činili njegov otac i njegov djed.

„Kao kučka na sparini” – odgovara Elo. „Ovaj… hoću reći – kao jedna od onih kojima prolazi voz, a željne su seksa, pa ne biraju mnogo. Kapiraš?”

Ne odgovaram. Zaplakaću. Mučno je kad ti se rođena djeca tako obraćaju. Kad te odvuku sa zabave i uguraju u nekakvu kuhinju iza šanka, poput policije. I, nije baš da sam toliko stara. Još uvijek mogu nositi haljinu bez rukava – ne visi mi salo na rukama. A i sama djeca čine da držim neki nivo. Doduše, to nisu više djeca. Tako da govore.

„Gospode, pleše s tom gnjidom” – kaže Elo Džo Liju, oslonjenom na frižider. „Taj će osjetiti hranu na milju, i stići do nje dok si rek’o keks. A gledaj mu oči. Nema ni toliko obzira da stavi neke naočari. Ko želi gledati u te fitilje koji…”

„Je li ovo ono što određuju kao generacijski jaz?” – pitam.

„Generacijski jaz” – sinu Elo, kao da sam predložila milk-šejk s ricinusovim uljem i oposum-frikaseom, ili nešto slično. „Ta Bijela glupost je za Bijeli fenomen. Nema generacijskog jaza kod Crnih. Mi smo…”

Yeah. Nebitno” – kaže Džo Li. „Poenta je mama… ponos. Sramotiš i sebe i nas.”

„Ne sramotim.” Niko ne kaže ništa. Samo stoje tako u lijepoj odjeći, sa pićem u ruci, ujedinjeni protiv mene. Sa druge strane ja – u optuženičkoj klupi i nikog na mojoj strani. Baš kao da sam u policijskoj stanici.

„Prije svega, haljina” – veli Task, podižući ruku da na prstima označava prekršaje. „Ta haljina je prekratka za tebe mama. Osim toga, Tejmi namjerava održati govor povodom kampanje, i planira te predstaviti. Očekuje da ti organizuješ Savjet starijih.”

„Ja? Pa niko me ništa nije pitao. Misliš na Nisi? Je l’ to promijenila ime?”

„Ovaj… Norton je trebalo da te obavijesti o tome. Da, Nisi te želi predstaviti, a zatim ohrabriti matorce da formiraju Vijeće starijih, koje će djelovati kao savjetodavni organ.”

„A ti ćeš stajati gore ispršena, sa tom perikom i tom suknjicom do ispod zadnjice. A ljudi će svakako reći – ’Zar nije to ona uspaljena kučka što se stiskala sa slijepim strašilom?’”

„Ej, Elo, daj o’ladi za momenat” – kaže Task, hvatajući se za drugi prst. „Zatim, piće. Mama, znaš dobro da ne smiješ piti, jer nakon toga slijede ispadi i smijurenje.” Hvata se za sljedeći prst – označava ’galamu’. „Onda, plesanje. Prilijepljena si za tog čovjeka već četiri pjesme, a igrate sporo čak i na brzi ritam. Kako misliš da to izgleda za ženu tvojih godina?”

„Koliko mi je godina?”

„Šta?”

„Postavljam svima vama vrlo prosto pitanje. Raspravljate o tome šta je zgodno ili ne za ženu mojih godina. Pitam prosto – koliko mi je godina?” Džo Li zatvara oči i grči lice da izračuna. Task stavlja ruku na uho i zuri u svoju čašu – kao da će mu kockice leda odgovoriti. Elo samo pilji u vrh moje glave, djeluje kao da će mi strgnuti periku svakog časa.

„Je li ti kosa vezana u pletenice ispod toga? Ako jeste, zašto ne skineš to čudo? Uvijek si dobro pravila pletenice.”

„Da, da” – dok govori o seljačkim pletenicama razmišljam kako joj je uvijek bilo teško da razmrsi kosu. No, to nije tema. „Dakle, koliko mi je?”

„Šezdeset i jedna ili…”

„Prokleti lažove, Džo Li Piplz.”

„A to je sljedeća stvar” – kaže Task, pokazujući naredni prst.

„Ma znate šta svi vi možete da poljubite” – rekoh dok sam ustajala i popravljala suknju.

„Ej, mama” – izusti Elo, stavljajući mi ruku na rame, što nije učinila otkako je napustila kuću. Ruka joj je nesigurna, ne zna da li joj je tu mjesto. Osjećam bol. Jer, bila je naše mezimče: moje i gospodina Piplza – dok je bio živ. Privijala sam je uz svoje grudi do skoro druge godine. Bile smo bliske. Najviše je ličila na mene. Čak i poslije Taska njegovala sam to dijete noću, plakala nad njom bez razloga – sem možda što je bila bucmasta na mene, ne baš lijepa. Svejedno – bila je drago dijete. I šta se to onda desilo? Otkud sada ovo: da me ne može valjano ni dotaći i izgovoriti prosto – ’mama volimo te, stalo nam je do tebe, imaš pravo na sreću jer si Čovjek’?

„Takođe, Otac Trent” – poče opet Task, šetajući pogledom tamo i ovamo. Izgledalo je kao da su skovali neki plan i upravo me suočavaju s njim. „Trebalo je da razgovaraš s njim večeras, mama, o tome da nam ustupi svoj podrum, da nam služi kao štab, i…”

„Ali niko mi ništa nije rekao. Ako je to ta naša sloga – da ne obavještavamo jedni druge o ničemu, onda se ne slažem s njom. Nikako se ne slažem. A Otac Trent je svejedno budaletina – smarao je udovca, tamo na Edžkomu, što ne želi prihvatiti neko troje posvojčadi, a žena mu se još nije ni o’ladila u grobu. Čovjek se zbunio i…”

„Ovako” – uzvrati Task – „mislim da nam treba jedan porodični skup: da otvorimo sve karte i raščistimo sve što imamo. U međuvremenu, biće bolje da se vratimo u drugu prostoriju i radimo nešto. Takođe, mama, ako bi ipak mogla vidjeti Oca Trenta da…”

„Je l’ vi to mene hoćete smuvati s Ocem, o tome se radi?”

„Do đavola” – uzviknu Elo, i izađe kroz pokretna vrata.

„Razgovaraćemo o svemu za večerom. Džo Li, je l’ ti OK sjutra veče?” Dok se Džo Li osjeća važnim, razmišljam ko će spremati večeru i zašto mene niko ne pita da li sam slobodna, imam li šta lijepo obući i slično. Džo potvrdno klima glavom, zatim i on prolazi kroz pokretna vrata. Blagi žamor dopire iz susjedne prostorije. Task se osmjehuje na osobit način – vidim u njemu njegovog oca. Odlazi i on. Sama sam – u nepoznatoj kuhinji koja liči na svinjac. Nikada ne bih dozvolila da mi kuhinja tako izgleda. Da ti se smuči samo kad pogledaš sudove. Pomjeraju se vrata. Bovane. Stoji i govori: „Gospođice Heizl” – a gleda u masnu tavu, pa u neku hranu koja se pušila. Dolazim iz suprotnog pravca, izvodim ga iz kuhinje – zabezeknut je. Probijamo se kroz gomilu, ka bini, gdje se Nisi i drugi pripremaju da održe govor. Ljudi uzimaju posljednje sendviče i piće – prije nego se skrase da pažljivo slušaju. Želim prenijeti scenu Bovanu: reći mu kako je Nisi u predivnoj dugoj haljini, kako ima naušnice, a kosa joj je skupljena u kupu; ljudi se okupili da čuju kako smo svi otišli dođavola i moramo osnovati stranku; svi slušaju i gledaju. Ipak, povlačim ga, vodim ga ka izlazu. Džo Li i njegova žena upućuju mi stravičan pogled. Još uvijek ne fućkaju na Bovana, iako izgleda da će to učiniti. Jer, kome je on još potreban: star je, slijep, svi su odrasli i ne voze više rolšue.

„Kuda idemo gospođice Heizl” – pita, a sve vrijeme zna odgovor.

„Najprije ćemo ti kupiti neke tamne naočari. Onda idemo u supermarket da pokupim nešto za sjutrašnju večeru – to će ti biti big deal, pozvan si. Onda idemo kod mene.”

„OK. Želim se odmoriti.” Lukav je. Svejedno – morate ih pustiti da igraju svoje male predstave, slijepi ili ne. Nastavlja objašnjavati kako je umoran, cijeni moju pažnju, kaže. Razmišljam – najprije ću ga zamoliti da mi promijeni bravu na vratima; onda ću mu načiniti lijepu, toplu kupku, s jasminovim lišćem, i daću mu malo gorke soli da istrlja leđa; zatim dobra masaža ružinom vodicom i maslinovim uljem; šolja limunovog čaja; malo talka – one fensi stvari koju je Nisina mama poslala prošlog Božića; na kraju – jedna dobra masaža lica, s naglaskom na čelu – to je najbitniji dio. Mora se brinuti o starijim ljudima. Moraju znati da još uvijek treba da čine usluge mlađima – da im održavaju mimeografe, automobilske svjećice, poštanske sandučiće. Jer, uz pomoć mlađih nam teče život – organizuju se kampanje, djeca idu u školu, imaju hranu. Stari ljudi predstavljaju naciju – baš tako je Nisi rekla, i planiram učiniti nešto po tom pitanju.

„Vjerujem da ste jako lijepa žena, gospođice Heizl.”

„O, da, svakako” – rekoh: onako kako to moja bestidnica Elo kaže.

(1972.)

Podijeli

Komentari su suspendovani.