Tomica Šćavina: Soba na dnu mora
(odlomak iz romana)
SAŽETAK: Ponekad nastojimo preživjeti i sačuvati sebe na posve neočekivane načine. Đana, glavna junakinja Sobe na dnu mora, pokušat će se spasiti bijegom na prekooceanski brod koji krstari Karibima. Puna čežnje za slobodom i putovanjima, postat će pomoćnica konobara i zeteći se u neljudskom okruženju u kojem gigantska američka kompanija iskorištava ljude koji dolaze iz nerazvijenih ili ratom unesrećenih zemalja.
Iako je u radu na brodu vidjela spas, sad se i tamo mora spašavati, a to radi pišući pisma Tei, prijateljici koja je u svojim mladenačkim danima izvršila samoubojstvo. Tea nije uspjela preživjeti neprijateljski nastrojen svijet, a Đana radi sve da bi preživjela. U okrutnoj mašineriji najgore verzije kapitalizma u kojoj je jedina vrijednost novac, Đana u pismima Tei spašava svoju krhkost, emotivnost, senzibilnost, kreativnost, ljudskost – sve ono što je dijelila s Teom dok su prijevremeno odrastale u ratom pogođenim Vodicama, po skloništima, po granatiranim plažama i praznim srpskim vikendicama.
Jedino u sjećanjima na odnos s Teom Đana pronalazi ljepotu za koju se može grčevito uhvatiti. U svojim pismima rekonstruira izmišljene riječi Teinog Rječnika neoriječenih sadržaja koji svijet naslućuje jezikom poezije, ignorirajući oštre rubove neželjenih iskustava.
No pisma upućena prijateljici koje više nema možda ipak ne završavaju u iluziji odnosa koji je toliko snažan da nadilazi smrt, nego puno bliže. Da bismo to saznali, moramo zaroniti u svijet Tomice Šćavine, u njezinu Sobu na dnu mora gdje stanuje moćna književnost koja koketira s poezijom i filozofijom, ali i mnogi odgovori na pitanja koja smo sebi postavljali nastojeći zadržati kurs na pučini vlastitog života.
Tea,
tek si naučila pisati, a već si znala. Treba smišljati nove riječi, nemuštim rukopisom ih ispisivati na papiriće i utiskivati u pukotine. U pukotine u zidovima kamenih kuća iz kojih rastu kapare, u pukotine u škrapama u kojima žive sićušni rakovi, u pukotine u betonu na plaži. U sve vrste pukotina koje su nicale posvuda, kao da je u samoj prirodi svijeta da puca.
Sve je bilo jasno, nije se tu imalo što objašnjavati. Pukotine zahtijevaju nove riječi, jedino ih one mogu ispuniti, jedino su one suvisli sadržaj za nešto što se samo od sebe, zbog prirode materijala, razdvaja.
Sjećam se kao sada. Ljeto je, na Tijatu smo, u uvali Tijašnica. Odrasli su razbacani uokolo po brodovima, po moru, oko gradela na kojima se peče riba. A ti i ja hodamo plićakom, zastajemo, gledamo kako nam kozice grickaju tanku, bijelu kožicu među nožnim prstima. Glave su nam sunčane i otvorene prema nebu, jer smo djeca, a djeca komuniciraju s nebom na naročite načine. Uzimaš papirić s novom riječi koji si sačuvala u podstavi, s unutarnje strane svog bijelog, platnenog šeširića i noktima ga kidaš na komadiće koje zatim bacaš u plićak oko naših nogu i koji zatim svojim prozirnožutim kliještima hvataju kozice. Sjedamo na kamen i, dok nam sunce prži ramena, dugo pričamo o tome kako kozice koje su pojele riječ više nisu iste. Riječ ih je promijenila. I mi smo promijenjene, jer sada pričamo o tome. I tvoja majka je promijenjena, jer smo se zbog kozica pravile da je ne čujemo kad nas je zvala na ručak. Bile smo tako sićušne, a već smo razumjele teoriju kaosa.
Tada, sve je imalo smisla.
Imalo je smisla i kasnije, kad su nam se sjene produljile i kada si već znala da pišeš rječnik koji ćemo jednog dana novim gramatičkim pravilima povezati u jezik koji će svijet napokon učiniti razumljivim.
Imalo je smisla sve dok nije prestalo imati smisla. A prestalo je imati smisla kada su velike riječi zavladale. Kada su velike riječi rekle: rat je.
Ali, vidiš, Tea, ja bez tvojih sićušnih riječi ne mogu preživjeti. Ne mogu preživjeti bez smisla koji ušivaju u besmislice ovog svijeta. Ne mogu preživjeti bez činjenice da je poezija božanska perut i ako ona odumre, odumrlo je sve.
Zato, ako se ne vratiš, ubit ćeš me.
Bila si tako samouvjerena kada si tvrdila da ćemo živjeti, živjeti onako kako smo zacrtale, od prodane freske sa Žirja, freske koju je oslikalo jato galebova, jedino jato koje ima moć slikanja na daljinu. Nije me briga kako ćeš to izvesti. Nađi načina. Preuzmi odgovornost za vlastito samoubojstvo i oživi. Ugasila si svijet iz nemoći. Upali ga iz svemoći. Učini sve što treba. Izliječi se od smrti.
Đana
Draga Tea,
razbilo se. A kada se svjetlo razbije, kristalizira se. A kad se kristalizira, reže.
Sjećam se kad si mi donijela suhe smokve koje ti je dala baba u crnom. U tim suhim smokvama bio je kristalizirani šećer, fruktoza, nešto sasvim uobičajeno, a ti si hodala uokolo tvrdeći da je to bolest svijeta. I vrtjela si tu misao naglas i vrtjela si se u krug gledajući u tu suhu smokvu i sve je bilo vrtložno, kao da ništa nikada nema izlaza. Gledala sam što tražiš, gledala što ne pronalaziš, gledala kao da je gledanje beskonačna staklena ploha koja nas zauvijek razdvaja.
Složila sam se, kristali su bolest svijeta. Što ćemo sada s tim?
“Razbiti“, rekla si.
“Ne možeš razbiti, Tea, kristali su nastali jer se svjetlo razbilo, što ti je, ne možeš istom metodom stvar riješiti.“
Ali, tebe je neki vjetar razbijao uokolo, uvlačio te u suhu smokvu, pa u neku gljivu pored puta, pa u papirić od bombona koje je bacilo neko dijete ne misleći, ne misleći ni o čemu. Ali zato si ti mislila. Povezivala si sve to u smislene hrpice koje su se same od sebe rasipale. Ti si mislila o svemu, a ja sam mislila o tebi.
Vrtjele smo se među rašivenim rečenicama te ljetne večeri između Tribunja i Vodica dok je puhalo jugo, dok nam je mjesečina curila niz leđa, dok je trstika šumila kao da nam ima toliko toga za reći. Tom vrtnjom nešto smo slagale, uvodile red u otkucaje, misli i poglede, radile nešto samo nama suvislo, jer suvislost je, davno smo zaključile, isključivo naše vlasništvo.
I onda si odredila. Smokve ćemo pojesti, pokrit ćemo se mahovinom i zaspati kao da se ništa nije dogodilo. Kad se probudimo, oprat ćemo zube u moru i do kraja vremena izrađivati skulpture od svjetla.
Đana
Draga Tea,
za sve su krive velike riječi. Nacija, teritorij, oružani sukobi. U svaku veliku riječ sabijeno je toliko stvarnosti. U naciju su nagurani svi ti ljudi sa svojim omiljenim doručcima, omraženim poslovima, djecom na koju viču ili ne viču u svojim sobama, kućama, na ljetovanjima sa i bez kućnih ljubimaca. U teritorij je nagurana sva ta suha i vlažna zemlja puna glista, kamenja i korijenja, pa brda, rijeke, planine i proplanci, zimzeleno i listopadno drveće okruženo žbunjem, gljivama i sitnim glodavcima koji vode neke sasvim drugačije živote. U oružane sukobe su nagurani svi ti pobijeni mladići i njihovi prijatelji vojnici koji skupljaju njihova tijela, razorene i spaljene kuće, silovanja, glad, beznađe i sve te noći u kojima su zvijezde na sigurnom iako trepere kao da ih je strah.
Političari velikim riječima barataju s lakoćom, kao da imaju pravo baratati svim onim što one predstavljaju, a što će im zauvijek ostati nepoznato. Kada se ne uspijevaju izboriti velikim riječima, posežu za tijelima vojnika. Slabost velikih riječi mjeri se u broju mladih, mrtvih tijela.
Onaj tko vjeruje da su velike riječi istina, lud je. Jedino onaj tko si uzme za pravo stvoriti riječ zna da je svaka riječ laž koja iz nemoći da bude istina glumi istinu. Jedino onaj tko si uzme za pravo stvoriti riječ, uzeo si je pravo na laž koja mu omogućuje da napokon vidi istinu.
Đana
Draga Tea,
zamišljam kako hodaš svijetom, kako nikada nisi odrezala kosu, kako nitko nikada u tebe nije uperio prst jer bi ga slomila pogledom. Zamišljam da si svemoćna i da je ta svemoć zapravo haljina koju si sašila golim prstima.
Zamišljam da imaš svoju sobu. Samo svoju. Sobu koja se nalazi na bilo kojem kraju svijeta, bilo kada, kako poželiš. U toj sobi možeš sve. Posivjele zidove možeš okrečiti dlanovima, paukove mreže koje vise s raspucanog stropa možeš složiti preko stolca poput odjeće pred spavanje. Krevet ti može biti golemo, bijelo pero, a luster špekula veličine lopte. Laganom kretnjom glavom možeš prigušiti svjetlo koje isijava iz zidova i pogledom možeš posijati lampe.
U neko drugo vrijeme, možeš niknuti u nekoj drugoj sobi, tko zna gdje, na okruglom, bijelom krevetu. Kosa ti može biti valovita, crvena, može rasti, prelijevati se, ispuniti kameno tlo i podići se, postati plima. Lebdeća, živa lampa u dlanove ti može usuti svjetlo za umivanje, a zatim leći pored tvojih nogu i presti poput mačke.
Zatim se možeš stvoriti u nekoj sasvim drugačijoj sobi zaobljenih uglova, sa zidovima i stropom od pruća. Sve može postati unutrašnjost goleme košare kroz koju dopiru titrave sunčeve zrake i zvuk cvrčaka. Možeš hodati bosa po crvenoj, suhoj zemlji dok ti lanena haljina dotiče bedra, a među dlanovima ti raste malena harmonika od topljenog stakla koja ti naslućuje pokrete prstiju, uči iz tvog dodira, a zatim se odvaja i postaje lebdeća meduza iz koje curi trag zvuka nalik zvoncima bicikla.
Đana
Tomica Šćavina (1975) diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman Brod za Lajku ušao je u finale za VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, a za drugi roman Povratak genija osvojila je nagrade Sfera i Artefakt. Njezin treći roman, Soba na dnu mora, ušao je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman.
Autorica je i zbirke poezije Ornamenti pada i dvije priče za djecu – Krotitelj oblaka i Legenda o ljubavi. Predavala je psihologiju kreativnosti na Sveučilištu Vern, a u Centru za kreativno pisanje vodi psihološko-kreativnu radionicu S one strane pisanja. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog društva slobodnih umjetnika.