Tijana Guskić: Rekvijem
(odlomak iz romana Tanatos šaptač)
Oduvijek sam volio široku ulicu Kneza
Mihaila. Kao dječak sam često s ocem sjedao
pored fontane u centru ulice i pjevušio. Onda
kada bi očevu pažnju privukle obične scene
još običnijih prolaznika, ja sam, sav zadovoljan
što mogu iskoristiti trenutak, kvasio
ruke pod hladnom česmom. Volio sam da
slušam kako kaplje s mojih ruku padaju na
bijeli mermer. Ni sada ne znam šta me je
u tom zvuku toliko privlačilo, ali vjerujem
da ima veze sa onim što me privlači sada.
U Knez Mihailovoj već poznajem one koji
često prolaze tuda, od prodavača drvenih
minđuša i narukvica, preko vlasnika malih
antikvarnica, do onih umjetnika sličnih
meni. Ako nam se pogledi sretnu, klimnemo
glavom kako bismo dali do znanja da se,
zapravo, znamo. I znamo se, svi u sopstvenoj
nemoći pokazujemo moć rijetko kada
primjećenu. Ponekad se zapitam da li bi bilo
bolje da sam napustio Fakultet muzičke umjetnosti.
No, moje moralisanje sada i ovdje
sasvim je nepotrebno, zakašnjelo.
Kvasim ruke pod onom istom česmom
koja je znala kao dječaku i u snove da mi
dolazi. Iz poveće crvene futrole vadim staru
očevu violinu. Strune na gudalu premazujem
smolom da bih postigao ugodniji zvuk, zatim
primičem gudalo violini i sviram. Spokoj
pronalazim upravo onda kada naslonim
bradu na glatku površinu lakiranog drvenog
predmeta. Izgleda da u ljudima nikada nisam
uspio da pronađem ni spokoj, a ni podršku.
Da je bilo drugačije, siguran sam da ne bih
svirao na hladnom pločniku, doduše meni
posebno drage ulice. U futroli presvučenoj
crvenim somotom nalazio se pokoji novčić,
mada se nisam previše obazirao na zveket
metala i prolaznike koji su zastajali.
Moju izvedbu Rekvijema počeo je da prati
neki meni nepoznat instrument. Na trenutak
mi se učinilo da bi to mogao biti trijangl, ali
kada sam podigao pogled, vidio sam nešto
krajnje neočekivano. Preda mnom je stajao
starac koji je u lijevoj ruci držao hvatač
snova. Vjetar je pokretao limene cijevčice
te neobično nježne strukture i proizvodio
zvuk, te me je natjerao da odložim gudalo.
Prišao mi je i bez riječi sjeo pored mene.
Bio je to sasvim sigurno gospodin u sedamdestim
godinama, koliko je mantil otkrivao,
gojazniji nego što bi trebalo da bude. Držao
je štap u desnoj ruci, njegove šake bile su
pune dubokih bora. Nosio je naočare sa tankim
okvirom možda od gvožđa koje su se
dodirivale sa gustim debelim tamnosmeđim
obrvama. Miris koji je sa sobom donio za
mene je bio potpuno stran, neuporediv s
bilo kojim drugim, nejasan… Isprva me je
podsjetio na miris razgaženog trulog lišća,
no brzo sam promijenio mišljenje. Novi zamah
vjetra ispunio je moje nozdrve mirisom
vlage, plijesni, nemira. I baš onda kada sam
odlučio da odustanem, pogodilo me je. Miris
sobe nakon očeve smrti…
“Više ni vjetrovi nisu ono što su nekad bili,
mijenjaju im se pravci, udari, zamasi…”
konačno je progovorio.
Bio sam u istom trenutku i zbunjen i ljut.
Nisam mogao vjerovati da mi remeti mir i to
beznačajnom informacijom koju je podijelio
sa mnom. Zar sam mu ličio na nekoga ko bi
se radije bavio vremenskom prognozom?
Nisam bio u stanju čak ni sopstvenu životnu
prognozu da ustanovim, zato sam drsko odgovorio
pitanjem. “Molim?”
“Kad malo bolje pogledam, i oblaci su
prenisko, guše nas. Zar ne osjećate?”
Zaključio sam: imam posla s ludakom. Od
svih ljudi na ulici, on je odlučio baš meni
da pripovjeda o teškom duševnom stanju u
koje je očigledno odavno zapao. Zato mu
nisam ni odgovorio.
“Da li znate da se ni dan-danas ne zna gdje
je sahranjen?” upitao me je njišući prstom
onaj hvatač snova.
“Ko?” opet sam uspostavio komunikaciju
među nama, a bio sam uvjeren da je treba
prekinuti.
“Mocart, čujem, svirate njegove kompozicije.”
Njegov odgovor značio je mnogo. S jedne
strane mi je dao do znanja da me već odavno
sluša, a s druge strane me je iznenadilo što
poznaje Mocartov život i djela. “Da, na Akademiji
mu posvećuju mnogo pažnje. Sve i
da nisam želio da sviram njegove komade,
bili su neophodni.”
“Svakako”, odogovorio je i lupio štapom
tri puta o pločnik.
Nisam sasvim razumio njegove udarce
štapom, ali sam pomislio da će ovo biti kraj
razgovora, te sam posegnuo za violinom.
Trebalo je nastaviti tamo gdje sam stao, gubio
sam vrijeme.
“Podsjećate na oca, čak više nego što mi
se isprva činilo”, progovorio je spuštajući
nježni hvatač snova na kamenu klupu.
U tom trenutku strune su zacvilile,
zadrhtale kao da će se svakog časa pokidati.
Cvililo je nešto i u meni, žica koja se davno
nije oglasila.
Okrenuo sam se i s nevjericom pogledao u
starčeve zagonetne oči. “Poznavali ste ga?”
Nisam bio siguran da li želim da ponovo
zalazim u onaj dio sebe koji sam poslije
njegove smrti ostavio neosvjetljenim. Otac
je bio kompozicija koju nikada nisam uspio
završiti do kraja. Ipak, radoznalost me je
nadvladala.
Uzdahnuo je duboko. Taman sam pomislio
da će početi svoje detaljno, duboko,
možda dirljivo pripovjedanje o mom ocu,
ali predaleka razmišljanja prekinula mi je
njegova glupa rečenica. “Obratite pažnju na
gospodina u sivom odijelu i crvenoj kravati.
Nesumnjivo je da ste mu privukli pažnju
ili muzikom, ili razgovorom koji vodite sa
mnom.”
Opet ništa. Jedan od nas dvojice nije umio
da razgovara, ili on, ili ja. U nečemu je ipak
bio u pravu: čovjek u crvenoj kravati zaista
je gledao u mene kao u ludaka koji je pričao
sam sa sobom. Na neki način i bio sam ludak
zato što sam sjedao pored ludaka. Od
njega nisam mogao izvući ni jednu jedinu
rečenicu koja bi bila povezana s prethodnom.
“Mislim da mi nećete zamjeriti da nastavim
s poslom bez vašeg prisustva”, rekao
sam već ustajući. Nije mi bilo svejedno što
moram napustiti mjesto na kojem sviram od
kada dolazim ovdje, ali se drugačije nisam
mogao otarasiti dosadnog starca.
“Da vam zamjerim? Nikako.“
I onda kada sam mislio da će biti i više
nego prosto da odem i zaboravim na starčevu
rečenicu koja se ticala mog oca, nastavio je.
„I on je želio tako da odšeta.“
Udarac. Iznova. Mislio je na njega, na oca.
Možda ga je poznavao bolje od mene sama.
Daleko je ovaj starac od ludila, ali ukoliko mi ne
saopšti ono što očigledno želi, čini mi se da ću ja
poludjeti. Zato sam se bez ijedne riječi vratio na
mjesto. Mutio je moje misli, ali osjećao sam se
čudno i zbog toga što su prolaznici zaista zurili
u mene. Prelazio sam pogledom po sebi, po rukama
i nogama, misleći da nešto nije u redu sa
mojim fizičkim izgledom, ali sam se uvjerio da
mi ništa ne nedostaje.
„U redu. Ostajem ovdje i čekam da
počnete.“
„Da počnem? Šta? Ja sam tu da završavam“,
odgovorio je kao da je očekivao da shvatim
zašto govori o završetku kad smo tek na
početku priče.
„Ne razumijemo se baš najbolje. Evo, ovako
ćemo, ja ću postavljati pitanja, a vi odgovarajte“,
predložio sam pomislivši da bi to
bilo efikasnije od pukog nagađanja i analiza
nepovezanih rečenica.
„Ako mislite da bi to bilo zgodno rješenje,
samo izvolite.“ Naslonio je ruke na štap od
hrastovine čekajući da počnem suvoparno
ispitivanje.
„Iz vaših, dozvolite, nepovezanih rečenica
u kojima mi spominjete oca, razumio sam
samo jedno: imali ste ako ne više, onda bar
jednu priliku da razgovarate sa njim“, počeo
sam prilično drsko i samouvjereno. Da je
samo mama mogla čuti kako se obraćam
starijem gospodinu, zasigurno bi me prekorila
zbog oštrog nastupa.
„Da. I?“ odbrusio je starac grublje nego
što sam očekivao.
„Pa, sasvim je jasno šta želim znati. Dakle,
o čemu ste razgovarali?“ pitao sam.
„O dunjama.“
„Molim? Jesam li vas dobro čuo? O dunjama?“
„Da, o njima. Šta vas to u dunjama tako
buni?“ pitao je prilično zabrinut mojom
reakcijom.
„Pa, zapravo, ništa. Očekivao sam razgovor
o ozbiljnijim temama“, odgovorio sam
zbunjen.
Tada sam počeo samog sebe da ispitujem
šta je u dunjama tako zbunjujuće. Na kraju
krajeva, šta sam očekivao? Da pričaju o
smislu života, ili još gore o sudbini i njenim
moćima? Suludo.
„Hoćete reći da dunje ne mogu biti ozbiljna
tema?“
„Ako ste obojica mislili na dunje prelivene
medom, onda se mogu složiti da je tema
posve ozbiljna“, počeo sam zbijati šale sa
onim koji se sa mnom šalio na sve moguće
načine. Ako hoće da govorimo o dunjama,
govorićemo. Odlučio sam: ne odustajem
dok ga ne natjeram da mi kaže da sam u
ovom glupom verbalnom takmičenju pobijedio.
„I bila je, moram vam priznati, pogotovo
onog trenutka kada je vaš otac počeo da liže
prste ljepljive od meda“, nasmijao se.
Učinilo mi se da ga na taj smijeh nije
natjeralo sjećanje na scenu s ocem, već moja
očigledna želja da mu dokažem da razumijem
o čemu priča. Kao da je znao da ne znam
ništa, a da se ipak ne predajem. I nisam znao
čemu priča o dunjama, ali je gnijev u meni
htjeo da je dovedem do kraja. A gdje joj je
bio kraj?
Razmišljanja mi je prekinuo udarivši tri
put štapom o pločnik. „Ona ideja o vašim
pitanjima i mojim odgovorima i nije bila najbolja.
Da li biste dozvolili da zamijenimo
uloge?“
Pitao sam se kuda vodi sve ovo, a nekuda je
moralo voditi. Počeo sam da se nadam da će
u pravom trenutku starac, kao mađioničar,
izvaditi zeca iz šešira. Naravno, nisam mislio
na pravog zeca, a ni na pravi šešir. Kako
god bilo, očekivao sam nešto.
„Spreman sam za pitanje.“
„Zašto svirate na ulici?“
Pogrešno sam samog sebe procijenio.
Nisam bio spreman!
„Drugi izbor mi nije bio ponuđen.“
„Ili ga ipak niste tražili?“
Ovaj čovjek je definitivno odlučio da me
razgnjevi danas, i ne samo to, da me ubode
tamo gdje sam najosjetljiviji oduvijek. Prostrijelio
sam ga pogledom ne bi li mu postalo
jasno da je pretjerao.
„Šta je vas briga da li sam ga tražio, da li
sam ga našao, propustio, ili odbio?! Otišli
smo predaleko!“
„Griješite. Nismo ni blizu kraju. Dakle,
nastavite, osim ako niste odlučili da se predate,
mada ne bih volio da vas upamtim kao
kukavicu.“
Lomila su se u meni mnoga koplja. Nisam
više bio siguran šta želim postići: neko
saznanje, istinu ili samo puku pobjedu. No,
sada kada je načeo sjećanja, odlučio sam
nastaviti.
„Izbora je bilo mnogo, ali očeva odluka
bila je jedna jedina. Nije mi dozvolio da biram.“
Starac je samo klimao glavom, kao da je
negdje već pročitao ili čuo moje riječi.
„Da ste mogli da birate, gdje biste danas
svirali?“
„U koncertnoj dvorani Kolarčeve
zadužbine.“
Vidjelo mu se na licu iznenađenje zbog
odgovora bez treptaja, bez razmišljanja.
„Impresivno. Mogu vas i zamisliti u sali
dvorane pod velikim kristalnim lusterima,
u crnom odijelu. Ona vam svakako više
pristaje. Jedno mi i dalje nije sasvim jasno:
zbog čega je otac birao umjesto vas?“
Na to pitanje ni sam nisam mogao dati
potpun odgovor, ali sam sa neznancem podijelio
ono što znam.
„Moj otac… Nije želio da sviram. Oduvijek
je bio protiv odluke da upišem Akademiju.
Pošto upis nije spriječio, pošlo mu je za
rukom da mi oduzme sve ostalo. Zato sam
sada tu gdje jesam, na sredini ulice, na hladnom
kamenu i pored nekog starca kome ni
ime ne znam.“
Nimalo uvrijeđen mojim naletima bijesa,
starac je nastavio razgovor iako su mu moje
namrštene obrve otkrivale neizdrživ bol.
„Zašto nije vjerovao u vas, u to da ćete
možda jednog dana uspjeti?“
„Kod mog oca riječ ’možda’ nije postojala.
Vjerovao je samo u ono što je sigurno,
a sigurnost u muzici nije pronalazio. Ako
ste ga već poznavali, siguran sam da ste o
njegovim stavovima već nešto naučili.“
„Kada s nekim pričate o dunjama, onda,
vjerujte, nema mjesta za teške životne
stavove“, odgovorio je smiješeći se.
Opet on o dunjama, pomislio sam. Nije se
čak ni predstavio, što je najosnovniji red, ali
je, vidim, stigao da proćaska s mojim ocem
uz nekoliko parčadi slatke dunje. Svakako
nije bilo na meni da čovjeka njegovih godina
učim bontonu, a i šta bi mi značilo
njegovo ime? Imena su često nebitna,
traže se objašnjenja. Tako sam i ja tražio,
po mom mišljenju, jedno vrlo jednostavno
objašnjenje: šta je imao zajedničko s mojim
ocem.
„Vama, izgleda, igre nikad dosta. Čini mi
se da sam dovoljno sjedao na stolici ispitanika.
Gdje i kada ste se upoznali?“
„Ako me pamćenje dobro služi, sladili
smo se dunjama pretprošle jeseni, ali se
mjesta ne mogu sjetiti. Znate, godine čine
svoje. Mi, stari, pamtimo ponešto, ali ne
sve. Sjećam se samo da su bile tako slatke,
da sam poželio komad da sačuvam za kasnije.“
Možda bi i nastavio da opisuje ukuse da ga
nisam prekinuo. „Pustite dunje. Recite mi
kakav je prvi utisak ostavio na vas?“
„Mislite na oca?“
Zasigurno je smatrao da bi priča o dunjama
bila daleko zanimljivija od one o ocu, ali to
nisam smio dopustiti. „Naravno da mislim
na njega!“
„Pa, šta mislite, kakav utisak može ostaviti
čovjek na samrti?“ Udario je ponovo
riječima tamo gdje niko nije dopirao ni najgorim
uvredama.
Sreli su se, znači, pred očevu smrt. Onda
kada otac nije mislio ni na šta drugo osim da
što prije pobjegne od svijeta, boli, nemirnih
misli, života uopšte. Počeo sam da sumnjam
u starčevu ozbiljnost. On je samo nevaspitani,
bezosjećajni čovjek koji je, eto, na svu
moju žalost, poznavao mog oca.
„Ne želim ni misliti o tome. Period njegovog
bolovanja za mamu i mene bio je pakao.“
„Ne pretjerujte. Ne upoređujte život sa
paklom, nikako. Kako možete porediti nešto
što ste okusili sa nečim o čemu ne znate
ništa?“
„A vi, vidim, znate o svemu svašta, pa
i o paklu ponešto?“ uzvratio sam mu
podsmješljivo.
„Zamirisali su kostanji. Da probamo koliko
su dobri ove jeseni? Ja častim“, otpočeo
je opet neku smutljivu igru ukusima. To me
je nerviralo do srži.
„Ne volim kostanje. Sve i da ih volim ne
vjerujem da bih imao strpljenja da razgovaram
sa vama o njima. Ne znam samo kako
tati nije dosadilo da sve vrijeme sluša priču
o dunjama“, kiptilo je iz mene.
„Ko kaže da smo sve vrijeme pričali o istom?“
Ovaj gospodin je zacjelo odlučio da mi
poremeti svijest. Znao je on odlično da se
poigrava njome. Znao je koliko mi je samo
nezanimljiva njegova priča o dunjama i koliko
želim znati srž razgovora, ali nije htio
dozvoliti da olako dođem do mjesta zbivanja.
„Pa, o čemu ste pričali?“
„Sjećam se da je nosio kožnu narukvicu na
kojoj je bila urezana violina, doduše neprecizno
i nejasno.“
Sjetio sam se i ja te narukvice. Nikada
je nije skidao. Ja sam je lično mrzio iako
je imala na sebi moj omiljeni instrument.
Možda zbog toga što je mirisala čudno, na
starudiju.
„I? Šta ste mu rekli, mislim, o toj narukvici?“
Zamislio se, pa odmahnuo glavom kao da
je ispustio misao iz nje. Zbunio se. Nisam
smio da ga prekinem. Trebalo je da ga pustim
da sam nastavi, a ja sam zapeo da doznam
ne znam ni ja šta. Nisam znao da li više
prekorijevam sebe tako nestrpljivog, ili njega
tako zaboravnog.
„Počnimo od lakšeg pitanja. Ko ste vi
uopšte?“
Zaustio sam da postavim i sljedeće, pa
poslije njega još jedno, ali sam shvatio da ću
ostati uskraćen za najmanji odgovor ukoliko
ga pritisnem sa svih strana. Iovako je ličio
na čovjeka zbunjive prirode. Nije mi se isplatilo
da ga ispitujem kao da je osumnjičen.
„Da bi bilo zanimljivije, predlažem da
pogađate.“
„Dajte, molim vas, ne izgleda mi baš kao
da igram pantomime. Prije bih ovo nazvao
bezuspješnim ćaskanjem sa nepoznatim“,
htio sam ga navesti da konačno otkrije identitet.
„Evo, pomoći ću vam: nisam ludak“, odgovorio
je.
U to definitivno sumnjam, pomislio sam.
I zaista sam sumnjao. Povezivao sam ga s
jednim od onih ludaka za koje nema mjesta
u ludnici, ili s nekima od onih koji su bezopasni,
pa se slobodno kreću, no takvi su zapravo
bili najgori. Mutili su um, pa smo se i
mi, zdravi, osjećali kao ludi.
„Ako vam povjerujem i odbacim stalnu
sumnju, onda mi ne preostaje ništa drugo
nego da vas nazovem vračem. Treće mi ne
pada na pamet.“
„Razočaran sam vašom nemaštovitošću.
Zar je to sve što imate da ponudite jednom
starcu? Ulogu ludaka, ili još gore, vrača?!“
Izgleda da sam pretjerao. Uvrijedio sam
čovjeka koji je možda bio poznati istoričar
umjetnosti u penziji, ili možda neki mamin
daleki ujak koji je znao kakvim životom
živimo bez oca, ili pak profesor filozofije
koji je držao najbolja predavanja na čitavom
Filozofskom fakultetu. Trebalo je popraviti
prilično oštećenu situaciju, pa sam počeo
da se izvinjavam. „Oprostite ako sam vas
uvrijedio. Znate, naše neobično upoznavanje
natjeralo me je da i ja budem pomalo
neobičan, hoću reći, nepromišljen.“
Više me nije gledao. Okrenuo je glavu na
drugu stranu. Nije bilo potrebno da bilo šta
kaže, znao sam da je ljut.
„Ako nekako mogu da vas odljutim,
vrlo rado ću to učiniti“, rekao sam, a već u
sledećem trenutku kajao sam se što sam se
obavezao. Ovaj stranac mogao je zamisliti
bilo šta, pa me natjerati da djelam bez svoje
volje.
„Odsvirajte još jednom Rekvijem“,
odlučno je izgovorio.
Laknulo mi je. Ne samo što je odagnao
sve zlobne misli, već je tražio od mene da
učinim ono što najbolje znam i što najviše
volim. Njemu je značilo mnogo, a mene je
sasvim opuštalo.
Uzeo sam tatinu violinu, položio gudalo
na njeno glatko tijelo, obraz priljubio uz
ivicu i počeo. Ne znam za njega, ali ja sam
mogao osjetiti ono što nikada nisam. Čuo
sam sve one operske pjevače koji svoj glas
uzdižu do neslućenih visina, pa opet niskim
tonovima postižu jednako uzbuđenje među
slušaocima. Na trenutak sam otvorio oči i vidio
nekolicinu posmatrača koji pomno prate
moje izvođenje i čekaju strpljivo rasplet
kompozicije. Nisam ni mogao, a ni želio da
im objašnjavam da se ništa posebno na kraju
neće desiti. Uživao sam i kao izvođač i kao
slušalac, ali nisam zaboravljao kome sam
Rekvijem ovog puta posvetio. Počastvovani
je bio neznanac koji je i dalje sjedao pored
fontane, i bez obzira na to što mu nisam znao
ime, bio sam mu zahvalan što je od mene
tražio samo Rekvijem i to na staroj violini
sa raštimanim čivijama i žicama.
Pošto sam završio, dobio sam aplauz od
onih prolaznika koji su strpljivo čekali kraj.
Zazvonio je i poneki novčić u crvenoj futroli.
Nisam se previše obazirao na ostale.
Čekao sam njegovo tapšanje. Nisam ga
dobio. Vratio sam se na mjesto.
„Nije vam se svidjelo. Šta ću? Ne umijem
bolje.“
„Ko kaže da mi se nije svidjelo?“
„Pa, niste mi tapšali“, odgovorio sam samouvjereno
i uvrijeđeno.
„Jesam, ali niste vidjeli.“
Ovaj me stvarno pravi klovnom. Violinu
sam već imao, korake bih lako ubacio,
nedostajala mi je samo ona šarena kapa sa
zvončićima, pa da budem kompletna dvorska
luda.
„Nisam slijep, gledao sam vas, niste ni
zatapšali.“
„Uvjeravam vas da jesam.“
Pošto sam već ispao klasična budala,
nisam dozvolio da nastavi da mi se potajno
smije. „Onda neka bude tako. Bez obzira na
sve, jedno tapšanje manje-više u meni ništa
ne mijenja.“
Opet je kucnuo tri put o pločnik, a onda
ustao. Pomislio sam da odlazi. I? Šta sad?
To je sve? Nije mi laknulo, očekivao sam
još nešto, još neku raspravu, neku misao,
neki skriveni znak. Možda je još uvijek bio
ljut na mene, možda je shvatio da je predugo
ovdje, možda ga je u obližnjem restoranu
čekala žena, ili je bilo vrijeme za neki od
ljekova koje je zasigurno morao popiti.
Gordost i ponos u meni nisu mi dopustili
da ga pitam da li odlazi i, ako ide, kuda. Zato
sam pratio svaki njegov pokret. Hodao je
polako držeći se lijevom rukom za štap, dok
je desnu uvukao u džep. Poslije dva metra
je zastao, pogledao u tlo i pritisnuo nogom
sivkastu ploču koja je, iskočivši iz mozaika,
stajala nepravilno. Zaista je štrčala u odnosu
na ostale. Okrenuo se i počeo da se kreće
ka meni. Bilo mi je suludo da povjerujem
u to da se ustao samo kako bi običnu ploču
vratio u svoje ležište, ali izgleda da sam bio
u pravu. Ponovo je sjeo i uzdahnuo.
„Ove ploče mi idu na živce. Svako malo
pokoja iskoči iz niza. Neko bi se mogao saplesti
o nju. To i jeste njihova namjera, znam,
no ne treba im popuštati“, konačno je rekao,
ali sam pomislio da bi bolje bilo da je ćutao,
ne obrazlažući svoj ionako sulud čin.
„No, gdje smo ono stali?“ nastavio je.
Već sam se uplašio da se ne zaboravi, pa
da se opet vrati dunjama, zato sam što brže
odgovorio. „Stadosmo kod vašeg zanimanja.
Ustanovili smo da niste ni ludak ni vrač
– dakle, ko ste vi?“
„Najzad. Ja sam Smrt“, odgovorio je vrlo
ozbiljno gledajući me pravo u oči.
„Ko vam je takvo ime dao, pobogu?“
Zahvalio sam nebesima što nisam barem
imena morao da se stidim. Bilo je i više
nego obično, ali bolje da je takvo, nego kao
starčevo.
„Ne znam. Tako se zovem od kada znam
za sebe.“
„Morate priznati da nosite zastrašujuće
ime. Jesu li vam se ikada rugali zbog toga?“
Jedva sam se suzdržavao da i ja ne prsnem
u smijeh, ali nisam želio dovesti ni sebe ni
njega u neugodnu situaciju. Poštovao sam
njegove godine.
„Niko mi se nikada nije rugao. Trenuci u
kojima me ljudi upoznaju obično su preozbiljni
da bi se smijali.“
Ma starac sa mnom zbija šale. Ne vjerujem
u to da bi jedna majka bila u stanju da na
taj način doživotno osakati sopstveno dijete.
Ko bi još došao na tu ideju?
„Zar ste stvarno mislili da bih vam povjerovao?
Ala ste vi neki šaljivdžija, postali ste
mi čak simpatični“, nasmiješio sam se.
„Drago mi je da uspijevam da vas zabavim“,
rekao je vrlo ozbiljno.
„Polazi vam za rukom. Dakle, vaše ime
je?“
„Već sam vam rekao, jedino ako ne mislite
da imam dva imena.“
„U redu, onda, ja sam Mocart, drago mi
je.“
Ako se njemu omililo da istrajava u glupiranju,
onda ću mu se pridružiti. Ovom
čovjeku je, sasvim sigurno nedostajalo
djetinjstvo, pa je želio to nadoknaditi sada.
Eto, dopustio sam mu da ponovo bude
dječak kojem je oprostivo da lupa kojekakve
gluposti.
„Zadovoljstvo je moje, Mocarte.“
„Priznaćete da malo ko može doživjeti
poznanstvo s čovjekom po imenu Smrt“,
rekao sam s osmjehom, a zatim sam nastavio
da govorim sa uzbuđenjem. „Počeo sam da
vjerujem u to da ću jednog dana upoznati i
osobu čije je ime Život. E, tada bih imao o
čemu da pričam, zar ne?“
Starac se samo nasmijao. Činilo mi se da
nije zadovoljan ili svojim imenom, koje bi
doduše i meni smetalo, ili načinom na koji
sam ovu neobičnost prihvatio. Po ko zna
koji put udario je štapom tri put o pločnik.
Bilo je krajnje vrijeme da ga pitam šta odbrojava.
„A kakvo značenje imaju vaši udarci o
zemlju, naravno, ako nije tajna?“ Smatrao
sam da nema niša loše u tome da postavim
takvo pitanje.
„Bojim se da to ne bih uspio da vam objasnim
ili me ne biste razumjeli.“
„Pokušajte, obećavam da ću se potruditi
da shvatim.“ Mada u njegovom slučaju
ništa nisam shvatao: ni onaj hvatač snova, ni
priču o dunjama i mom ocu, ni njegovo ime
s dubokom simbolikom…
„Radije vas toj teoriji ne bih izlagao“, odgovorio
je hladno.
„Onda me izložite teoriji o hvataču snova“,
drznuo sam se da kažem.
„Tu nemam čemu da vas izložim. Hvatač
snova mi se sviđa upravo zbog toga što hvata
snove. Zar to nije dovoljno?“
„Sasvim je dovoljno, ali čini mi se da takva
stvarčica svoju funkciju vrši u toku noći,
onda kada su joj snovi, zapravo, najbliži. “
„Griješite, mladi gospodine, ne hvata
snove samo kada spavamo, mi sanjamo i
onda kad smo budni, zato ga uvijek treba
imati pri ruci.“
Ovakav zaključak tjerao me je da mu
kažem šta mislim o patetici, ali ipak nisam
želio opet da ga uvrijedim, a i Rekvijem mi
se nije opet svirao, zato sam mu se obratio
mirnijim tonom. “I? Šta se dogodi kada uhvati
san?“
„Baš ništa.“
„Kako? Hoćete reći da ih, u stvari, uopšte
ne hvata?“ razočarao sam se.
„Nikako. Privlači sve snove, ali o tome
nas ne obavještava“, odgovorio je kao da
se snovima i njihovim hvatačima bavi čitav
život.
„Pa šta radi s njima?“
„Samo ih čuva.“
Zbunio sam se. Izgleda da sam očekivao
više od tih laganih niti i kristalnih ili limenih
cjevčica koje proizvode očaravajući zvuk.
„Od koga? On nas samih?“
„Od zaborava.“
Klimnuo sam glavom, jer sam ga konačno
razumio. Pomislio sam da to uopšte nije
loše. Ako sam ja snove zaboravio, ne znači
da su izgubljeni. Čuva ih hvatač snova, na
kraju krajeva tome i služi. Poželio sam imati
jedan. Okačio bih ga na prozor, on bi dalje
sam obavljao svoj posao, a ja bih spavao bez
bojazni da će mi snovi pasti u potpuni zaborav.
„Šta je najčudnije što ste ikada sanjali?“
upitao sam ga kao da nisam imao pametnija
posla nego da slušam tuđe snove. Prije
nekoliko minuta želio sam samo da se otarasim
glupih starčevih priča, a sada sam ga
još ispitivao o ličnim težnjama, mislima,
željama.
„Ne sjećam se. Rijetko sanjam.“
„Prosto ne mogu da vjerujem da vas
pamćenje tako slabo služi. Nevjerovatno je i
to što vam snovi ne dolaze često.“
Bio sam i više nego razočaran. Polagao
sam nade u ovog neobičnog starca, vjerovao
sam da u sopstvenom biću krije nešto što
je trebalo da otkrijem i analiziram, a onda
sam shvatio da je u njemu, zapravo, jedna
velika šupljina. Čovjek koji nema snove
nije čovjek. U meni su se probudili bijes i
nezadovoljstvo pa sam nastavio. „Hvatač
snova čuvate kao kućnog ljubimca, ne
napuštate ga, vidim, ni dok ste budni, a ne
sanjate?! Šta onda ta stvarčica hvata? Kakav
paradoks!“
„U pravu ste. Hvatač snova nije potreban
ljudima poput mene, onima koje vječno
progoni nesanica. Pokloniću ga vama.“
Uzeo je tu predivnu srebrnu stvarčicu i
položio mi je u krilo.
Onda kada sam prestao da se nadam bilo
kakvom oduševljenju, on je opet budio neku
vrstu pozitivnog zaprepašćenja. Nijedan
njegov odgovor nisam uspio naslutiti, pa je
očigledno tako bilo i s gestovima.
Pogledao sam u krilo, a zatim u njega.
Samo se osmjehnuo i potapšao me po ramenu.
„Lagao bih kada bih rekao da ne želim
jedan hvatač snova, ali mislim da pretjerujete.
Nosite ga sa sobom čak i kada šetate,
sigurno vam mnogo znači, iako niste baš
sanjalica“, rekao sam s puno poštovanja.
„Kod mene mu je vjerovatno bilo dosadno,
nije imao šta da radi. Vi ćete mu pružiti ono
što zaista traži, pružićete mu snove. Možda
počne i da ih ostvarije, nikad se ne zna“, nasmijao
se dobrodušno, pa nastavio. „Možda
jednog dana zaista postanete poznati violinista.“
„Zašto mislite da bih baš taj san želio da
ostvarim?“
„Pa ko ne bi volio da bude uspješan umjetnik?
Vi, budimo iskreni, niste ni blizu
uspjehu sve dok svirate na ulici. Možda
bi…“ želio je da nastavi analizu mog ličnog,
doduše, nimalo prijatnog, stanja, ali nisam
mu to dozvolio.
„Hvala na dobroj volji, ali psihijatri mi
nisu potrebni. Da sam na vašem mjestu prije
bih se pobrinuo za sopstvene snove. Ja ih
barem imam, a vi nemate ni to!“ Zaslužio je
da mu otvorim oči i nagnam ga da obuzda
pretjeranu slobodu koju je sebi dao.
„Ih, što se odmah ljutite? Nije mi bila namjera
da vas nerviram, samo mislim da…“
„Za ime boga, nemojte da mislite umjesto
mene. Ne znate u kakvim sam okolnostima
bio sve vrijeme, ne znate da nisam imao
podršku, ne znate ni to da krišom odlazim da
sviram, ni da žalim zbog toga što sam upisao
Akademiju, ni da je violina pripadala mom
ocu, ni da ga sanjam svake noći kako svira,
ništa ne znate!“
Prepuklo je u meni ono što je odavno upozoravalo
na katastrofu. To je bila ona žica
zaglavljena negdje između glave i srca. Oči
su mi zasuzile.
„Moram priznati da su vam suze prilično
krupne. Plašim se da biste mogli da se utopite
u njima ukoliko nastavite.“ Očigledno
je želio da me dotuče do kraja. Pogledao je
na stari ručni sat, pa rekao. „Vrijeme je da
krenem.“
„Vrijeme je? Pa da, postigli ste ono što
ste željeli, u meni ste probudili stari nemir
i sada ste spremni da budite nemire ostalih.
No, eto, svako nalazi posao koji mu najviše
odgovara.“
„Tako je to u životu, pa i u smrti. Pravila
su, izgleda, ista. Drago mi je što sam vas
upoznao.“
Ustao je oslanjajući se na štap, pa zakoračio.
Gledao sam ga s nevjericom. Bio sam
zbunjen njegovim dvosmislenim odgovorom
i iznenadnom odlukom. Zamislio sam
se. Šta bi on mogao znati o smrti? Isto što i
svi ostali smrtnici, a to je ništa. Bio je samo
oholi starac koji se očigledno srdio zbog
toga što ga smrt već nije odnijela, pa joj je,
tako ljut, pridavao veliki značaj, čak toliki
da je i sebi dao ime po njoj.
Osjetio sam miris dunja. Učinilo mi se da
dopire s nekog od stolova na kojima se prodavalo
sve i svašta ili s nekog od obližnjih
prozora. Taj sladunjavi miris, međutim, dolazio
je iz sjećanja: otac je ležao u postelji
već izmoren bolešću. Na trenutak me je
uhvatio za ruku i izustio. „Neopisivo mi se
jedu dunje s medom.“
Biografija
Tijana Guskić rođena je u Kotoru 05.02.1992 godine. Nakon završene kotorske Gimnazije (Opšti
smjer) 2011. godine, osnovne studije započinje u Beogradu na Filološkom fakultetu, na Katedri za
opštu književnost sa teorijom književnosti. Svoju imaginaciju i sklonost k lijepom pisanju ističe na
izbornom predmetu Kreativno pisanje u grupi profesora Zorana Živkovića. Iz tog studentskog perioda
i nastaje njen prvi roman, zbirka priča, koji je „rastao i razvijao se“ upravo pod mentorstvom
profesora Živkovića. Roman je u fazi završne pripreme i čeka svoje objavljivanje.
Jedna od njenih priča (Crveni karmin) zauzima svoje stranice u zbirci kratkih erotskih priča Eros
na Filološkom. Ova zbirka predstavlja plod studentskog uspjeha ostvarenog na predmetu Kreativno
pisanje. Druga priča, objavljena u junu 2019. godine, nalazi se na stranicama zbirke kratkih priča
Zmaj Vražjih Firova, koju kreira festival Refesticon, pod naslovom Monolit.
Master usavršavanje svog književnog znanja Tijana nastavlja u Milanu, na Univerzitetu Cattolica
del Sacro Cuore, upisavši program na engleskom jeziku – International Screenwriting and
Production. Na taj način klasično poznavanje svjetske književnosti „modernizuje“ sticanjem znanja
o pisanju filmskih i pozorišnih scenarija.
Danas živi i radi u Kotoru, posvećena porodičnom poslu, dok slobodno umjetničko vrijeme
ispunjava pisanjem.