Teri Iglton: Uspon i pad teorije[1]
Preveo: Petar Penda
Kulturološke teorije mijenjaju se sa svijetom koji razmatraju. Ukoliko insistiraju, što i čine, na potrebi sagledavanja stvari u istorijskom kontekstu, onda se i one moraju tako posmatrati. Čak i najmanje poznate teorije imaju korijen u istorijskoj realnosti. Uzmimo, na primjer, hermeneutiku, nauku o interpretaciji umjetnosti. Opšte je mišljenje da je osnivač hermeneutike Fridrih Šlajermaher. Ali nije opštepoznato da je Šlajermaherovo zanimanje za umjetnost interpretacije nastalo kada su ga pozvali da prevede knjigu Prikaz engleske kolonije u Novom Južnom Velsu, koja bilježi autorov susret s australijskim aboridžinskim narodima. Šlajemaher se brinuo kako ćemo razumjeti vjerovanja ovog naroda iako su se činila krajnje tuđim.[2] Upravo se iz kolonijalnog susreta rodila umjetnost interpretacije.
Kulturološka teorija mora biti u stanju da dâ prikaz sopstvenog istorijskog uspona, procvata i slabljenja. Strogo uzevši, takva teorija nas vodi do Platona. Međutim, u nama najpoznatijim formama, to je zaista proizvod izuzetne dekade i po, oprilike od 1965. do 1980. godine. U ovom začuđujuće bogatom periodu je većina mislilaca, pomenutih u uvodu prethodnog poglavlja, stvarala utemeljivačke radove.
Šta je značaj ovih datuma? Kulturološka teorija javila se u jedino vrijeme nakon Drugog svjetskog rata kada je politička ljevica nakratko uzdigla prije nego što će skoro sasvim nestati s vidika. Nove kulturološke ideje imaju korijen u dobu ljudskih prava i studentskih pobuna, nacionalnih oslobodilačkih frontova, antiratnih i antinuklearnih kampanja, pojavi ženskih pokreta i u vrhuncu kulturalnog oslobađanja. To je bila era u kojoj je s uspjehom lansirano potrošačko društvo; era u kojoj su mediji, popularna kultura, supkulture, i kada se kult mladih pojavio po prvi put kao socijalna snaga s kojom treba računati; i u kojoj se društvene hijerarhije i tradicionalna pravila ponašanja satirično kritikuju. Čitav društveni senzibilitet prošao je kroz jednu od periodičnih transformacija. Prebacili smo se s usrdnosti, samodiscipline i pokornosti na ravnodušnost, hedonizam i nepokornost. Ako je postojalo rasprostranjeno nezadovoljstvo, postojala je i vizionarska nada. Bio je prisutan opšti osjećaj uzbuđenja da je sadašnjost pravo mjesto gdje treba biti. A ako je bila, to je djelimično stoga što se činilo očiglednim da je vjesnik nove budućnosti, ulaz u zemlju beskrajnih mogućnosti.
Iznad svega, nove kulturološke teorije javile su se u kapitalizmu, za koga je kultura postajala sve bitnija. Ovo je bio neočekivani razvoj. Kultura i kapitalizam jedva da su prisan duo poput Korneja i Rasina ili Stanlija i Olija. Zaista, kultura je tradicionalno bila suprotnost kapitalizmu. Koncept kulture razvijao se kao kritika društva srednje klase, a ne kao njen saveznik. Kultura se bavi vrijednostima a ne cijenama, moralom a ne materijalnim, plemenitim a ne filistinskim. Bavi se razvijanjem ljudskih moći kao cilja po sebi, a ne zbog nekih nečasnih utilitarističkih motiva. Takve moći su stvorile harmonični totalitet: nisu bile same mnoštvo specijalizovanih alata, dok je ’kultura’ označavala sjajnu sintezu. Predstavljala je trošno sklonište gdje su mogle naći utočište vrijednosti i energije koje industrijski kapitalizam nije koristio. Predstavljala je mjesto gdje su erotsko i simbolično, etičko i mitološko, čulno i osjećajno, mogli zasnovati dom u društvenom poretku koji je imao sve manje vremena za njih. Sa svoje patricijske visine, prezirala je vlasnike radnji i mešetare koji su se rojili u komercijalnim pustopoljinama.
Do 1960-ih i 70-ih, kultura je počela da znači i film, sliku, modu, životni stil, marketing, oglašavanje i medije. Znaci i predstave bili su sve rasprostranjeniji u društvenom životu. U Evropi je postojao strah od kulturološke amerikanizacije. Činilo se da smo dostigli punoću bez osjećaja ispunjenosti, što je istaklo kulturološke probleme ili probleme koji se tiču ,,kvaliteta života.” Kultura u smislu vrijednosti, simbola, jezika, umjetnosti, tradicije i identiteta bila je vazduh koji su novi društveni pokreti poput feminizma i Crne moći[3] disali. Kultura je tada bila na strani nesuglasja, a ne složnog razrješenja. Kultura je takođe bila pokretač umjetnika i kritičara među svježe artikulisanom radničkom klasom, koja je bučno napadala bastione visoke kulture i visokog obrazovanja po prvi put. Ideja o kulturološkoj revoluciji je migrirala od takozvanog Trećeg svijeta ka bogatom Zapadu, u žestoko šarenilo Fanona, Markusa, Rajča, Bovoara, Gramšija i Godarda.
U međuvremenu je na ulicama izbio konflikt oko korištenja znanja. To je bila svađa između onih koji su htjeli da znanje pretvore u vojnu i tehnološku robu, ili u tehnike administrativne kontrole, i onih koji su u tome vidjeli šansu za političkom emancipacijom. Univerziteti koji su bili dom tradicionalne kulture, tvrđave nezainteresovanog istraživanja, za jedan kratki trenutak su, što je sasvim neobično, postali mjesta kulturne i političke borbe. Srednja klasa je bila dovoljno nepromišljena da zasnuje institucije u kojima mladi, pametni i moralno svjesni ljudi nisu ništa radili tri ili četiri godine, izuzev što su čitali knjige i razbacivali se idejama; a rezultat ovog smiješnog popuštanja s društvene strane je bio masovna studentska pobuna. Ta pobuna nije bila ograničena na kampus, poput današnjih kampanja za političku korektnost. Studentski nemiri u Francuskoj i Italiji su pomogli da se pokrene najmasovniji radnički pokret u poslijeratnoj eri.
Ovo se, bez sumnje, može desiti samo u osobenim političkim uslovima. U naše vrijeme, politički sukobi na kampusima su uveliko vezani za riječi, a ne za komunističke ideje. Prvo je samo rezultat nestanka drugog. Pa ipak, dozvolivši osjetljivim, politički idealističkim mladim ljudima da se okupljaju nekoliko godina označava kraj nemudre politike. Uvijek postoji rizik da će vas obrazovanje zavaditi s neukusnim, glupim filistincima koji upravljaju svijetom i čiji rječnik obuhvata riječi nafta, golf, moć i čizburger. Više je nego pesimistično povjeriti upravu svijeta ljudima koje nikada nije uzbudila neka zamisao, potresao prizor nekog pejsaža ili oduševila uzvišena elegancija rješenja matematičkog problema. Možete se ozbiljno zabrinuti ako ljudi imaju petlju da pričaju o zaštiti civilizacije, a ne bi prepoznali obelisk ili koncert za obou da se nađu pred njima. Ovo su muškarci i žene koji naklapaju o slobodi, a prepoznali bi je jedino u formi milostinje. Neke od političkih borbi ovog perioda su bile s razlogom uspješne, dok druge nisu. Studentski pokret kasnih 1960-ih nije spriječio visoko obrazovanje da se još više zabravi u strukture vojnog nasilja i industrijske eksploatacije. Ali je preispitivao način na koji su društvene nauke sudjelovale u svemu; i jedan od plodova ovog preispitivanja je bila kulturološka teorija. Društvene nauke su izgubile svoju nevinost: više se nisu mogle pretvarati da ih moć nije ukaljala. Ukoliko su htjeli da ostanu u poslu, trebalo je da zastanu i razmisle o svojoj svrsi i izgledima. Upravo to samokritičko promišljanje predstavlja teoriju. Teorija ove vrste javlja se kada smo primorani na novo samoosvještavanje o tome šta radimo. To je simptom činjenice da se dotadašnje prakse ne mogu prihvatiti kao gotove činjenice. Naprotiv, ove prakse se sada uzimaju kao objekti vlastitog propitivanja. Tako uvijek postoji nešto samoljubivo i narcističko u vezi s teorijom, čega će svako ko upozna nekoliko istaknutih teoretičara biti svjestan.
Inače, svjedočanstva su šarolika. Ako su kolonijalne sile zbačene, neokolonijalne sile su se uzdigle na svoj položaj. Uprkos klime poslijeratnog bogatstva, postojalo je mnoštvo komunističkih partija u Evropi. Ali one su u najboljem slučaju škrto odgovorile, a u najboljem su represijom pobudile nove društvne snage. Do 1970. godine, s pojavom Evrokomunizma, odlučnije nego ikada, te nove snage zalagale su se za reformizam i revolucionizam. Ženski pokreti su zabilježili neke bitne uspjehe, pretrpjeli ozbiljna odbacivanja, i promijenili kulturnu klimu Zapada skoro do tačke neprepoznatljivosti.
Nešto slično može se reći o različitim kampanjama za ljudska prava. U Sjevernoj Irskoj, diktaturu Unionista su napadali masovni protesti i tek ostaje da se vidi da li će biti u potpunosti demokratska. Zapadnjački pokret za mir pomogao je da se zaustavi Lindon Džonson u svojoj ratobornoj nakani, ali nije uspio da ukine oružje za masovno uništenje. U svojoj ulozi u okončanju rata u jugoistočnoj Aziji, ovaj pokret se ugasio kao masovni politički pokret. U drugim dijelovima svijeta, međutim, revolucionarne struje su nastavile sa svrgavanjem kolonijalnih sila.
Što se kulture tiče, blago, očinsko kulturološko utemeljenje poslijeratne epohe bilo je grubo uzdrmano populističkim eksperimentima 1960-ih. Elitizam tog perioda bio je promišljeni zločin samo malo manje žalostan od antisemitizma. Gdjegod da pogledate, viša srednja klasa je marljivo radila na brušenju svog akcenta i odbacivnju farmerki. Heroj radničke klase se pobjedonosno reklamirao. Iako je ovaj politički buntovan populizam utro put razuzdanoj potrošačkoj kulturi 1980-ih i 90-ih. Ono što je uzdrmalo mir srednje klase na trenutak, uskoro je postao njen izbor. Slično, upravnici radnji i pabova nisu znali da li da se oduševe ili užasnu sloganima 1960-ih poput ,,Šta želimo? Sve! Kada to želimo? Sada!” Kapitalizmu je potrebno ljudsko biće koje nikada nije postojalo – biće koje je skromno i umjereno u kancelariji i divlje anarhično u trgovačkom centru. 1960-e su obilježile period kada je potrošačka kultura preispitala disciplinu potrošnje. A ovo je bila loša vijest za sistem samo u ograničenom smislu.
Nije bilo jednostavnog uspona i pada radikalnih ideja. Već smo vidjeli da je revolucionarni nacionalizam označio neke bitne pobjede u isto vrijeme kada je nesvjesno pripremio teren za ,,post-klasni” diskurs osiromašenog svijeta. Dok su studenti otkrivali slobodnu ljubav, brutalni imperijalizam Sjedinjenih Država bio je u usponu u jugoistočnoj Aziji. Ako je i postojalo novih zahtjeva za oslobađanje, oni su djelimično bili reakcija na kapitalizam u poletnoj i ekspanzivnoj fazi. Bezdušnost bogatog društva, a ne grubost siromašnog, bila je na udaru. Evropske komunističke partije vršile su napade, ali su političku reformu u Čehoslovačkoj srušili ruski tenkovi. Latinoamerički gerilski pokreti su potisnuti. Strukturalizam, nova intelektualna moda, bio je radikalan što se tiče nekih stvari, a tehnokratičan što se tiče drugih. Ako je preispitivao vladajući društveni poredak, takođe ga je i uzimao u obzir. Poststrukturalizam i postmodernizam će se takođe pokazati neodređenim, zamjenjujući metafizičku potporu društva srednje klase nekom vrstom vlastitog tržišnog relativizma. I postmodernsti i neoliberalisti sumnjaju u opšte norme, naslijeđene vrijednosti, postojeće hijerarhije, autoritativne standarde, usaglašene kodekse i tradicionalna pravila. Neoliberali priznaju da sve ovo odbacuju u ime tržišta. Radikalni postmodernisti su u ovom slučaju makar dosljedni, mada imaju mnoštvo nedostataka po drugim pitanjima.
Rane 1970-te – vrhunac radikalnog otpadništva – takođe bilježe tračak postmoderne kulture koja će je preuzeti. Sretni dani kulturološke teorije trajali su do otprilike 1980. godine – nekoliko godina nakon naftne krize koja je najavila globalnu recesiju, pobjedu radikalnih prava i opadanje revolucionarnih nada. Borbenost radničke klase, koja je ojačala ranih 1970-ih, dramatično je opala usled sistematičnog napadanja radničkog okreta s ciljem da se zauvijek razbije. Radničke sindkate su sputavali, a nezapolenost namjerno stvarali. Teorija je nadmašila stvarnost, u jednoj vrsti intelektualnog kovitlaca do nemirne političke ere. Kao što se često dešava, ideje su imale trajan, briljantan procvat kada su uslovi koji su ih stvorili već počeli da nestaju. Kulturološka ideja je oslobođena od polazne tačke, a ipak se u svom razvoju nastojala držati izvora. Poput rata, kuturološka ideja je drugim sredstvima nastavila istu politiku. Emancipacija, kao dio te politike, koja se nije ostvarila na ulicama i u fabrikama, umjesto toga uzela je maha u erotskoj žestini ili neodređenom označitelju. Diskurs i želja uskočili su tamo gdje Godard i Gevara nisu uspjeli. U isto vrijeme, neke nove ideje su bile prve slamke na vjetru postpolitičkog pesimizma koji će dunuti Zapadom.
Ovaj istorijat šarolik je i u drugom smislu. Nove teorije o diskursu, zastranjenju i želji nisu puke alternative političkoj ljevici koja nije uspjela da ostvari svoje ciljeve. One su takođe načini produbljivanja i obogaćenja ljevice. Možda, zašta se neki zalažu, kao prvo ona ne bi ni doživjela neuspjeh da je ova razmišljanja uzela u obzir. Kulturološka teorija je bila tu da podsjeti tradicionalnu ljevicu na ono što je ismijala: umjetnost, zadovoljstvo, rod, moć, seksualnost, jezik, ludilo, želju, duhovnost, porodicu, tijelo, ekosistem, nesvjesno, etničku pripadnost, životni stil, hegemoniju. Ovo je, po svoj prilici, činilo prilično veliki dio ljudskog života. Trebalo je biti prilično kratkovid da bi se previdjelo toliko toga. To je bilo poput prikaza ljudske anatomije sa izostavljenim plućima i stomakom. Ili poput srednjovjekovnog irskog monaha koji je napisao rječnik i bez objašnjenja izostavio slovo S.
Zapravo, tradicionalna politička ljevica – koja je u to vrijeme predstavljala marksizam – nikada nije bila toliko zaslijepljena kao što se ovdje sugeriše. U stvari, kultura je uveliko cvjetala u tradiciji koja je poznata kao zapadni marksizam. Đerđ Lukač, Valter Benjamin, Antonio Gramši, Vilhelm Rajh, Maks Horkhajmer, Herbert Markuze, Teodor Adorno, Ernst Blok, Lisjen Goldman, Žan-Pol Sartr, Fredrik Džejmson: jedva da su mislioci koji su zanemarili erotsko i simbolično, umjetnost i nesvjesno, živjeli iskustvo i transformacije nesvjesnog. Ne može se opovrći da postoji bogatije nasljedstvo u dvadesetom vijeku. Upravo su se prema ovom nasljedstvu ravnale savremene kulturološke studije i njene teorije, mada su mnoge teorije bile blijede kopije svojih prethodnika.
Promjena usmjerenja zapadnjačkog marksizma na kulturu je djelimično poteklo usljed političke nemoći i otrježnjenja. Uhvaćene između kapitalizma i staljinizma, grupe poput Frankfurtske škole su svoje siromaštvo nadoknadile okrećući se kulturološkim i filozofskim pitanjima. Politički osamljeni, mogli su se približiti strašnim kulturnim izvorima da se suprotstave kapitalizmu u kome je uloga postajala sve bitnija, i na taj način su još jednom dokazali da su politički relevantni. Istim činom su se mogli ograditi od divljeg filistarskog komunističkog svijeta, dok bi neizmjerno bogatili tradicije misli koju je komunizam izdao. Radeći to, međutim, većina zapadnjačkog marksizma je završila kao donekle oplemenjena verzija militantnih revolucionarnih predaka, akademskih građana, otriježnjenih i politički nemoćnih. Ovo se, takođe, prenijelo na nasljednike kulturoloških studija, za koje su mislioci poput Antonija Gramšija bili nosioci teorija subjektivnosti a ne radničke revolucije.
Izvjesno je da je marksizam marginalizovao rod i seksualnost. U svakom slučaju je ignorisao ove teme, čak i kada je ono što je imao da kaže o njima bilo strašno malo. Ustanak koji će svrgnuti ruskog cara i uspostaviti boljševički režim pokrenut je demonstracijama na međunarodni dan žena 1917. godine. Kada su došli na vlast, boljševici su dali veliki prioritet ravnopravnosti žena. Marksizam se nije izjašnjavao o pitanju zaštite životne sredine, ali u to vrijeme skoro niko nije. Postojale su, ipak, neka plodna razmišljanja o prirodi kod ranih marksističkih i poznih socijalističkih mislilaca. Marksizam nije baš sasvim previdio nesvjesno, već ga je jednostavno odbacio kao buržoaski izum. Ipak postoje važni izuzeci od ove prostodušnosti, poput marksiste psihoanalitičara Vilhelma Rajha; a zadovoljstvo i želja su igrali ključnu ulogu u razmišljanjima marksističkih filozofa poput Herberta Markuzea. Jedna od najboljih knjiga ikada napisanih o tijelu, Fenomenologija percepcije, bilo je djelo francuskog ljevičara Morisa Merlo-Pontija. Upravo kroz uticaj fenomenologije neki marksistički mislioci su se angažovali po pitanju životnog iskustva i svakodnevnog života.
Optužba da marksizam nije imao šta da kaže o rasi, naciji, kolonijalizmu ili etničkoj pripadnosti takođe je netačna. Zaista, komunistički pokret bio je jedino mjesto u ranom dvadesetom vijeku gdje su se pitanja nacionalizma i kolonijalizma – uz pitanje o rodu – sistematično postavljala i raspravljala. Kako je Robert Dž. K. Jang napisao: ,,Komunizam je bio prvi i jedini politički program koji je priznao međuodnos ovih različitih oblika dominacije i eksploatacije (klasa, rod i kolonijalizam) i potrebu ukidanja svih kao fundamentalne osnove za uspješno ostvarenje i oslobađanje svih.”[4] Lenjin je kolonijalnu revoluciju smjestio u prve redove prioriteta sovjetske vlade. Marksističke ideje postale su bitne u antikolonijalnoj borbi u Indiji, Africi, Latinskoj Americi i drugdje.
Marksizam je zapravo bio primarna inspiracija antikolonijalnim kampanjama. Mnogi najveći antikolonijalni teoretičari i politički lideri dvadesetog vijeka obrazovani su na Zapadu, i neprestano su učili od zapadnjačkih marksista. Gandija je motivisao Raskin, Tolstoj i drugi slični izvori. Većina marksističkih zemalja nisu bile evropske. Bez sumnje je da su kulturološke politike, kako ih Zapad poznaje, većim dijelom bile proizvod mislilaca takozvanog Trećeg svijeta poput Kastra, Fanona i Džejmsa Konolija. Neki postmoderni mislioci bi bez sumnje smatrali da je šteta što su se militanti ,,Trećeg svijeta” oslanjali na takve manifestacije dominantno zapadnjačkog racija poput marksizma. Ovo je tip teoretičara koji bi istakao, recimo, da je Markiz de Kondorse, vodeća ličnost francuskog prosvetiteljstva, na svoju sramotu, vjerovao u nepristrasno znanje, veličanstvenost nauke, vječni progres, apstraktna ljudska prava, beskonačnu usavršivost čovječanstva, i postojano razvijanje u istoriji bivstva istinske čovječnosti.
Kondorse je zaista imao ovakva stanovišta. Isti teoretičari, ponešeni svojim sasvim razumljivim neodobravanjem ovih mišljenja, mogli su da istaknu da je i on vjerovao – u vremenu kad je malo ko vjerovao – u univerzalno pravo glasa, ista prava za žene, nenasilnu političku revoluciju, jednako obrazovanje za sve, državu s punim socijalnim osiguranjem, kolonijalnu emancipaciju, slobodu govora, religioznu toleranciju i svrgavanje despotizma i klerikalizma. Ovi čovječni pogledi su uopšte ili nepovezani s njegovom neprivlačnom filozofijom, mada se mogu odvojiti od nje. Prosvjetiteljsto je, može se tvrditi, ono što prosvjetiteljstvo radi. Ima danas onih kojima su ,,teleologija”, ,,progres”, i ,,univerzalizam” tako gnusne pomisli (koje su se zaista ponekad takvim pokazali) da u potpunosti zasjene male stvari kao što je biti nekoliko vjekova ispred svog vremena u praktičnim političkim pitanjima.
Ipak je tačno da je komunistički pokret s osjećajem krivice šutio o nekim ključnim pitanjima. Ali marksizam nije neka Filozofija života ili Tajna ili Svemir, koji ima obavezu da progovori o svemu od toga kako skuvati jaje do najbržeg načina kako istrijebiti vaške s vašeg koker španijela. To je jedan prikaz, grubo uzevši, kako jedan istorijski način proizvodnje prelazi u drugi. Nije nedostatak marksizma što nema ništa zanimljivo da kaže o tome da li je fizička vježba ili ušivanje usta najbolji način sprovođenja dijete. Niti je mana feminizma to što do sada nije progovorio o Bermudskom trouglu. Neki od onih koji kude marksizam što nije dovoljno rekao takođe su alergični na velike narative koji pokušavaju da kažu previše.
Mnoge kulturloške teorije koje su se javile 1960-ih i 70-ih mogu se shvatiti kao kritika klasičnog marksizma. U cjelini, to je bio drugarski a ne neprijateljski odgovor – situacija koja će se kasnije promijenti. Marksizam je, naprimjer, bio vodeće teoretsko svjetlo novih revolucionarnih nacionalističkih pokreta u Aziji i Africi; ovo je, neizbježno, vodilo mijenjanju teorije da zadovolji izrazito nove uslove, a ne pokornu primjenu datog saznanja. Od Kenije do Malezije, revolucionarni nacionalizam je oživio marksizam i natjerao ga da se preispita. Javila se i usijana, visoko produktivna debata između marksista i feminista. Luj Altiser je bio marksista koji je osjećao potrebu da se oslobodi mnogih marksističkih ideja. Klod Levi-Stros je bio marksista koji je osjećao da marksizam može malo doprinijeti njegovom užem polju ekspertize, antropologiji. Kao istorijski pregled, činilo se da malo svjetla može baciti na praistorijsku kulturu i mitologiju.
Rolan Bart bio je čovjek ljevice koji je našao marksizam očajnički manjkavim kada je u pitanju semiotika, nauka o znacima. Julija Kristeva bavila se jezikom, željom i tijelom, a ništa od ovoga nije baš prednjačilo na dnevnom redu marksizma. Ipak su oba mislioca u tom trenutku bila sklona marksističkoj politici. Postmodernistički filozof Žan-Fransoa Liotar je smatrao marksizam nebitnim za teoriju informacije i umjetničku avangardu. Najavangardniji kulturološki časopis tog perioda, francuske književne novine Tel Quel, pronašle su efemernu alternativu staljinizmu u maoizmu. Ovo je bilo poput pronalaženja alternative heroinu u čistom kokainu. Nove veze su osnovane između Pariza i pirinčanih polja. Mnogi drugi su pronašli alternativu u trockizmu.
Litanija se može produžiti. Žak Derida danas tvrdi da je oduvijek razumio svoju teoriju dekonstrukcije kao vrstu radikalizovanog marksizma. Bilo ovo istina ili ne, dekonstrukcija je jedno vrijeme djelovala kao vrsta koda za antikomunističko otpadništvo u nekim intelektualnim krugovima Istočne Evrope. Mišel Fuko, student Luja Altisera, bio je postmarksistički jeretik koji je smatrao da je marksizam neubjedljiv po pitanju moći, ludila i seksualnosti, ali nastavio je da se izvjesno vrijeme kreće u okviru njegovog uobičajenog ambijenta. Marksizam je Fukou obezbijedio tihog sagovornika u nekoliko njegovih najčuvenijih djela. Francuski sociolog Anri Lefevr smatrao je da je klasični marksizam lišen predstave o svakodnevnom životu, konceptu koji će u njegovim rukama vršiti moćan uticaj na militante 1968. godine. Sociolog Pjer Burdije zaplijenio je resurse marksističke teorije da bi proizveo takve koncepte kao što su ,,simbolički kapital”, a ostao je izrazito skeptičan prema marksizmu u cjelosti. Bilo je trenutaka kada je bilo gotovo nemoguće reći da li je njizrazitiji kulturološki mislilac poslijeratne Britanije, Rejmond Vilijams, bio marksista ili ne. Ali u tome je više ležala snaga njegovog djela nego pogubna nejasnost. Isto važi i za mnoge od takozvanih novih ljevičara u Britaniji i SAD-u. Novi kulturološki mislioci su bili saputnici – ali saputnici marksizma, a ne sovjetskog komunizma, za razliku od njihovih prethodnika 1930-ih godina.
Nisu svi kulturološki mislioci imali ovako težak odnos prema marksističkim idejama. Ali čini se pravo reći da je mnogo kulturoloških teorija rođeno u neobično kreativnom dijalogu s marksizmom. Počelo je kao pokušaj da se pronađe način uz marksizam koji ga ne bi sasvim napustio. Završilo se upravo tako. U Francuskoj, dijalog se ponovio različitim tonom i raniji rapprochement[5] između marksizma, humanizma i egzistencijalizma, usredsredio se na poštovanu figuru Žan-Pola Sartra. Sartr je jednom dobro primijetio da marksizam predstavlja vrstu krajnjeg horizonta dvadesetog vijeka, koji možemo ignorisati ali ne i zaobići. Mislioci poput Fukoa i Kristeve, međutim, tada su bili zauzeti zaobilazeći ga, ali upravo su taj horizont nastojali da nadmaše, ne neki drugi. Niko nije raspavljao o taoizmu i Dansu Skotusu.[6] Do ove mjere, makar i negativno, marksizam je zadržao središnji položaj. Bio je stvar od koje se sve odbijalo. Da su novi kulturološki kritičari bili dovoljno kritični, uvidjeli bi da su neki od njih još uvijek imali nešto od njegove radikalne vizije. Bili su komunisti, u najmanju ruku, bar toliko koliko je Džon F. Kenedi bio Berlinac.
Zapravo je nekada teško bilo reći da li ove teorije odbacuju ili nanovo oživljavaju marksizam. Da bi se to uradilo potrebno je imati prilično istu predstavu o tome šta je marksizam kao prvo bio. Ali zar baš u tome nije bio dio problema? Zar ovo nije bio razlog što je marksizam bio na tako lošem glasu? Zar nije bilo arogantno pretpostaviti da postoji stroga definicija teorije kojom možete izmjeriti njene druge verzije da odredite stepen kriminalnog odstupanja. To je ličilo na staru raspravu da li je Frojdovo učenje nauka. Obje strane u raspravi prihvatale su kao gotovu činjenicu pitanje definisanja nauke; jedino pitanje bilo je da li se Frojdovo učenje uklapa u to. Ali šta ako nas je psihoanaliza natjerala da ispitamo našu predstavu o tome šta je nauka prije svega?
Nesumjivo je da su bitni bili ciljevi, a ne kako su oni klasifikovani. Naravno da mora da postoji nešto specifično za određenu grupu ideja. U najmanju ruku, mora postojati nešto što se računa nekompatibilnim. Ne možete biti marksista i zalagati se za povratak ropstvu. Feminizam je fleksibilan skup vjerovanja, ali koliko god fleksibilan, on ne može uključiti obožavanje muškaraca kao superiorne vrste. Istina je da ima nekih anglikanskih sveštenika koji izgleda da ne vjeruju u Boga, Isusa, bezgrešno začeće, čuda, uskrsnuće, pakao, raj, stvarni uticaj praroditeljskog grijeha, iz razloga što, budući da su blage, bezgranično trpeljive duše, ne bi htjeli da uvrijede nikoga vjerujući u nešto uznemirujuće određeno. Samo vjeruju da bi svi trebalo da budu fini jedni prema drugima. Ali alternativa dogmatizmu nije da sve može proći.
U nekim regijama, međutim, marksizam je postao samo jedna vrsta dogmatizma, posebno pod Staljinom i njegovim nasljednicima. U ime marksizma, milioni su poklani, protjerani i zatvoreni. Pitanje je bilo da li se teorija mogla ublažiti a da ne nestane. Odgovor nekih kulturoloških pionira bio je oprezno da; odgovor postmodernista je izričito ne. Ubrzo, pošto je istočna Evropa nastavila sa sunovraćanjem ka propasti, većina pionira došla je do ovakvog zaključka. Baš kao što je radikalni kulturološki populizam 1960-ih, protiv svoje volje, krčio put ka ciničnom konzumerizmu 80-ih, tako su neke kulturološke teorije toga vremena počinjale da radikalizuju marksizam, često završavajući tako što bi išle sasvim mimo politike. Počelo je produbljivanjem marksizma, a završilo njegovim istiskivanjem. Julija Kristeva i grupa Tel Quel su se okrenuli religioznom misticizmu i slavljenju američkog načina života. Tada se činilo da poststrukturalni pluralizam najbolje dokazuje, ne kineska kulturna revolucija, već sjevernoamerički supermarket. Rolan Bart prešao je s politike na zadovoljstvo. Žan-Fransoa Liotar posvetio je pažnju međugalaktičkom putovanju i podržao desnicu Žiskara na francuskim predsjedničkim izborima. Mišel Fuko odrekao se težnji za novim svjetskim poretkom. Ako je Luj Altiser prepisao marksizam iznutra, čineći to, otvorio je vrata kroz koja će mnogi njegovi učenici izaći. Tako kriza marksizma nije započela raspadanjem berlinskog zida. Mogla se osjetiti u samom srcu političkog radikalizma kasnih 60-ih i ranih 70-ih. Pored toga bila je u velikoj mjeri i pokretač kaskade provokativnih novih ideja. Kada je Liotar odbio ono što zove velikim narativom, prvi put je upotrebio termin da označi marksizam. Sovjetska invazija na Čehoslovačku desila se u isto vrijeme kad i čuvena studentska pobuna iz 1968. Ako se karneval naslućivao, onda se dao naslutiti i hladni rat. Nije se radilo o tome da je ljevica prvo cvjetala a onda propala. Što se tiče klasičnog marksizma, crv je već bio u pupoljku, zmija se potajno smotala u vrtu.
Monstruoznost staljinizma strašno je okaljala marksizam. Ali mnogi su osjetili da je diskreditovan promjenama u samom kapitalizmu. Činio se loše prilagođen novoj vrsti kapitalističkog sistema koji je počivao na potrošnji a ne na proizvodnji, na imidžu a ne na realnosti, na medijima a ne na fabrikama pamučne robe. Iznad svega, činilo se da je loše prilagođen bogatstvu. Poslijeratni ekonomski prosperitet možda je bio na samrti kasnih 1960-ih, ali je još uvijek diktirao politički tempo. Mnogi problemi koji su zaokupljali militantne studente i radikalne teoretičare na Zapadu bili su problemi koji su bili plod progresa, a ne siromaštva. To su bili problemi birokratskog uređenja, vidne potrošnje, prefinjene vojne mašinerije, te tehnologije koja je izmicala kontroli. Osjećaj svijeta koji je bio klaustrofobično kodiran, ustrojen, prepušten znakovima i konvencijama s kraja na kraj, pomogao je da se rodi strukturalizam, koji ispituje skrivene kodove i konvencije koje daju ljudsko značenje. 1960-te su bile usporene koliko i poletne. Postojale su bojazni u vezi sa sveopštim znanjem, reklamiranjem i despotskom moći robe. Nekoliko godina kasnije, kulturološke teorije koje su sve ovo ispitivale rizikovaće da postanu blještava roba, način da se izmami nečiji simbolični kapital. Sve su ovo bila pitanja kulture, životnog iskustva, utopijske želje, emotivne i opažajne štete koju je načinilo dvodimenzionalno društvo. Ovo nisu bila pitanja o kojima je marksizam uobičavao da kaže puno.
Zadovoljstvo, želja, umjetnost, mediji, tijelo, rod, etnička pripadnost: jedna riječ koja sumira sve ovo bila bi kultura. Kultura, u smislu riječi koja uključuje Bila Vajmana i brzu hranu podjednako kao i Debisija i Dostojevskog, bila je ono što je izgleda marksizmu nedostajalo. I ovo je jedan razlog zašto je dijalog s marksizmom prebačen u najvećoj mjeri na taj teren. Kultura je takođe bila način za civilizovanu, humanističku ljevicu da se distancira od krajnjeg filistarstva postojećeg socijalizma. Nije bilo iznenađujuće što je kulturološka teorija, a ne politika, ekonomija ili ortodoksna filozofija, počela raspravu s marksizmom u tim nemirnim godinama. Studenti kulture su sasvim često bili politički radikalni, ukoliko ih nije bilo lako disciplinovati. Pošto predmeti poput književnosti i istorije umjetnosti nisu materijalno isplativi, oni privlače one koji sumnjaju u kapitalističke zamisli o korisnosti. Ideja da se nešto radi iz zadovoljstva uvijek je uzrujavala sivobrade čuvare države. Puki besmisao je duboko subverzivna stvar.
U svakom slučaju, umjetnost i književnost obuhvataju jako mnogo ideja i iskustava koje je teško pomiriti sa sadašnjim političkim sistemom. Takođe postavljaju pitanja o kvalitetu života u svijetu gdje iskustvo izgleda krhko i degradirano. Kako se, prije svega, u takvim uslovima može stvoriti vrijedna umjetnost? Zar ne bi trebalo promijeniti društvo da biste cvjetali kao umjetnik? Uz to, oni koji se bave umjetnošću govore jezikom vrijednosti a ne cijene. Bave se djelima čija dubina i intenzitet pokazuju oskudnost svakodnevog života u društvu opsjednutom tržištem. Oni su takođe uvježbani da zamisle alternative zbilji. Umjetnost vas ohrabruje da maštate i žudite. Iz svih ovih razloga, lako je uvidjeti zašto studenti umjetnosti ili engleskog, a ne hemijske tehnologije, postavljaju barikade.
Studenti hemijske tehnologije, međutim, bolji su uglavnom u ustajanju iz kreveta od studenata umjetnosti ili engleskog. Neke od osobina koje privlače specijaliste kulturoloških studija političkoj ljevici takođe su one društvene grupe koje se teško daju organizovati. Oni su šaljivdžije u političkom pakovanju, nevoljni tesari koji se više zanimaju za utopiju nego za radničke sindikate. Za razliku od filistinstva Oskara Vajlda, oni znaju vrijednosti svega i ne znaju cijenu ničemu. Ne biste stavili Artura Remboa u sanitetski komitet.Tokom1960-ih i 70-ih ovo je načinilo kulturološke mislioce idealnim kandidatima da budu unutar i van marksizma istovremeno. Prominentni kulturološki teoretičari poput Stjuarta Hola su u Britaniji zauzimali ovaj položaj decenijama, prije nego što su se odlučno prebacili u nemarksistički kamp.
Biti unutar i van pozicije istovremeno – zauzimati neku teritoriju dok skeptično lutate granicama – često predstavlja mjesto odakle najintenzivnije kreativne ideje potiču. Domišljato je biti na tom mjestu, iako nije uvijek bezbolno. Čovjek mora da misli o velikim imenima engleske književnosti dvadesetog vijeka, koja su se skoro uvijek kretala između dvije ili više nacionalnih kultura. Kasnije su ovaj dvosmisleni položaj naslijedili novi ,,francuski” kulturološki teoretičari. Malo njih je bilo francuskog porijekla, i malo onih koji su bili francuskg porijekla su bili heteroseksualci. Neki su poticali iz Alžira, neki iz Bugarske, a drugi iz utopije. Kako su 1970-e proticale, međutim, prihvaćen je jako mali broj ovih nekadašnjih radikala. Put ka depolitizovanim 80-im i 90-im je otvoren.
2003.
[1] Odlomak iz knjige After Theory.
[2] Vidi Andrew Bowie (ur.), Friedrich Schleiermacher: Hermeneutics and Criticism, Cambridge, 1998, p. xix.
[3] Izvorno Black Power: afro-američki pokret iz 1960-ih i 70-ih godina koji je podržavao prava i političku moć Crnaca.
[4] Robert J.C. Young, Postcolonialism: An Historical Introduction, Oxford, 2001, p. 142. Ovoj odličnoj studiji dugujem nekoliko ideja iznesenih ovdje.
[5] Fr. Rapprochement – izmirenje (prim. prev.)
[6] John Duns Scotus (1265?-1308) – škotski sholastički teolog (prim. prev.)
