Tea Tulić: Igra skrivača (maksimum jata)
Mili mi je kupio tenisice. Čvrste, za u šumu. Ali ja u njima idem na hitnu. Čekam sedam navečer, oblačim čvrste tenisice i idem. Kad me tamo pitaju šta je, kažem vrti mi se u glavi. Za vratom mi sjedi div koji se najeo pečenog vola. U naručju drži klapsku pjevačicu. Sve troje smo rumeni u licu.
– Idite kući i mirujte – kaže doktor.
Mi odemo, legnemo, a klapska pjevačica mi sjedi na prsima, tužna, glasom dubokim i mekim poput margarina, pjeva. Dok anđeli pletu uvojke mom snenom mužu, ja se davim pod njenom guzicom, velikom poput krošnje. Moja prsa se nadimaju i iz užeglog grla izbacujem:
– Iš, debela!
Kasno je, more klokoće, jarboli postaju dim cigarete, barke kitovi usani, a moja glava plamen koji kruži obalom. Poskidala sam sa sebe sav nakit, spremila ga u kutije. Tenisice sam položila kraj ulaznih vrata.
I grad se nadima. U sjeni dizalica što se klanjaju oblacima. Polusan prede svoju ćud, pa se na zidovima gradske šećerane oslikava u ruševinama antičkog grada. Kupola na visokim kamenim kolumnama raspada se u ptice koje nestaju iza mutnog horizonta. Upliće se more, a grad više nije smion poput gradonačelnika, već ušutkan poput tajnice. Bezbroj papira lepeće po zraku, po nebu ispisuje naš radni staž. Grad se ljulja bez pramca i konopi mu se raspadaju u ulice starijih krezubih žena koje žvaču ostatke usana i u rukama čvrsto drže torbice. Kao da u njima nose sitne kćeri. Raspada se u garsonijere profesorica koje su bez posla pa od perlica, razmaknica, kopči, štrasa, alka i kalota nižu unikate.
Tonem, a visoki val prodire u naš grad, u pekare i zlatare, sa sobom nosi ulješure, njihova masna i velika tijela ritaju se pred praznim poslovno-stambenim objektima. Skupljam male ulješure, lagane poput jastuka, bacam ih u rijeku koja nikako da poteče.
– Iš, debela!
Hajmo u Australiju, čujem Mili mi govori, a ja zavlačim nogu pod plahtu. Nagli vjetar stabla povremeno pretvori u prijetnju, pod jakim naletima pucaju još sočne grane pa, poput božanskih lasera, padaju na automobile i klupe. S visine, kao bezvremenska furija. Na uzbuđenje sredovječnim muškarcima koji još uvijek hodaju po gradu u vojnim čizmama preminulih ili zaboravljenih očeva, na zabrinutost pomorcima koji se povremeno jave, na stravu ljubavnicima koji se najviše plaše rata.
Grad će do jutra pasti na pločnik i raskrinkati neko novo kulturno dobro. Onda će zakolutati očima, ponovno sve zatrpati i popločati granitom. Past će prije nego što Mili i ja zaspimo, sklonjeni od vjetra, iznad mozaika, antičkih kupelji i kostiju svećenika.
Kad se dani i noći ovako spoje, Mili spava i hoda, a ja, umjesto da utonem, ustajem pa drljam po vratima, tresem plahte, lebde mrvice mjeseca, čistim ručke – sve koje nađem u kući, pitam se čime tako uprljamo ruke pa oblačim čiste gaće i čarape, za doktora, icu, tko me već dopadne, vrti mi se u glavi, nema opravdanja, pristali smo na sve ovo, štednjak, plinski bojler, kanta za smeće, jen-dva-tri, jen-dva-tri, jen-dva-tri, barem da jednom odspavamo normalno prije nego što hrastovi odu u pijesak, a pelud u blato, pegla, kada, toster, jen-dva-tri, jen-dva-tri, jen-dva, tri. Svijećnica, Uzašašće, Bezgrešno začeće, sve huji pothodnikom prema Zavodu za zapošljavanje i mete, mete, mete.
Mili napokon ustaje. Stoji i jeca u mraku sobe. Ulično svjetlo pada na njegove krupne ruke. Te su ruke potpuno mirne, priljubljene uz tijelo kada krene dalje, van naše sobe, u potragu za svojim nadimkom. Mjesečari po kući tako da ga gotovo ništa ne dotiče. A sve mu prijeti sa strane. Hoda, pa stane usred pola sjećanja na raspored našeg očišćenog stana, počne jecati glasnije. Ali ovo ne nalikuje ludilu. Zato ga i ne primam za ruku, ne vodim u krevet. Samo ga, poput mačke, pratim i gledam. Kao da i nije plijen, već suhi list na vodi.
U ušuškanom gradu, u snu, nezaposleni ljudi padaju košeni neslavnom, narodnom smrću. Ta smrt pucketa među kestenima, isparava kroz kanal usred grada, vjetar je pronosi pothodnikom.
A šta ćeš? Ništa.
Te rečenice pucketaju, isparavaju, pronose. Sve niz brdo, natrag u naše jastuke i neplaćene račune.
Iza nas, betonski silosi za žito i debela naduta crkva. Iznad nas prozor u krovu kao izlaz u slučaju nužde. Stiže plima. Nadima se Sinjemôri. Zadah kiše zapahuje san. Mili se vraća u krevet. Mi nismo nomadi, nećemo kroz šumu. Naši snovi postaju duboki i tromi. Iš, debela, iš. Mili me s leđa privija uz sebe, u mraku sad već nepoznate sobe, nepoznatog kreveta, njegov dah miriše na lovor. Šutimo prepušteni ovoj pukotini kao dvije stjenice, slatkaste i gladne.
Kad se probudimo, naša je akustika šalice i smjerno očajanje. Doći će nam glave ova igra svjetla i tame.
Biografija
Tea Tulić rođena je u Rijeci 1978. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući i McSweeney’s iz San Francisca. Godine 2011. je osvojila nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina – proznu knjigu “Kosa Posvuda” koju je Ministarstvo kulture RH nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja u 2011. Ova knjiga je također objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod te knjige našao se u širim izborima za European Bank for Reconstruction and Development literature prize 2018. i Warwick prize for woman in translation 2018. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. 2014. u suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri objavila je spoken word album “Albumče”. 2017. objavila je knjigu poetske proze “Maksimum jata” koja je bila u širem izboru za nagradu tportala 2018.