Tanja Sekulić: Tri samoubistva
Nijedno od ova tri samoubistva nije bilo planirano, jednostavno su se desila, kao kad na putu do kuće sretneš, sasvim slučajno, svoju prvu ljubav.
Samoubica u svojem naumu da skonča sa samim sobom nije uspio ni u jednom od tri pokušaja. Reklo bi se da niti jednom nije bio ni blizu uspješno izvedene operacije samotepstva.
Imao je dobre razloge za sva tri pokušaja, ali ga je oruđe izdalo u svakom od njih.
On nije bio nesrećan, što je jedan od osnovnih preduslova za uspjeh najobičnijeg samoubistva, on je sam po sebi bio nesreća.
Izuzetno brz u hodu, u govoru, u pokretima, ali i u promjenama raspoloženja.
U ova tri slučaja „dizanja ruke na sebe“, ta brzina je odigrala vrlo značajnu rolu. Kao što je već rečeno samoubica nije planirao da se ubije pa samim tim ni o načinu izvršenja samog čina nije unaprijed razmišljao.
Ispalo je daj što daš. Pomalo traljavo.
Prvi pokušaj se zbio u ponoć jednog novembra, na putu ka kući mrtav pijan, ugledao je na parkingu nedaleko od zgrade u kojoj je živio narandžasti kamion koji je godinama rđao na istom mjestu bez prednje dvije gume. Promijenio je pravac kretanja ubrzavši hod do kamiona i presrećan se prućio ispod njega. Legao je na leđa, ne zaboravivši da ruke prekrsti na prsima, da uštedi muku prekrštanja pronalazaču njegovog leša.
Ispod kamiona je bila velika fleka od ko zna kad iscurelog ulja koja se izlila do sredine parkinga. Naum mu je bio jasan, kad šofer ujutro porani i upali kamion i još nerasanjen krene da vozi u rikverc da pređe preko njega koji sasvim spokojno leži na leđima i čeka. Vrijeme mu nije bilo problem imao ga je i previše, lako će on otčekati šofera i zoru.
Zaspao je sasvim miran. Probudila ga je vika. Bio je smrznut. I ta ga je beskrvna hladnoća sopstvenog tijela posebno obradovala. To je značilo da je pregažen i mrtav. Pomislio je u trenu da su to glasovi njegovih kolega samoubica koji su uspješno skončali sa svojim životima. Od iscurelog ulja po asfaltu mislio je da je iskrvario…
Bio je zadovoljan kako je obavio svoju sopstvenu smrt.
No neka ga je sila odjednom podigla, pa ga je naglo ispustila i tresnuvši svom težinom tijela na onaj isti asfalt na koji ležaše do prije nekog vremena mrtav i pregažen, viđe svog krupnog rođaka kako maše svojim ogromnim šakama i osjetivši ih na sopstvenom vratu, odmah shvati da je živ, življi nego ikada. Zabijeljeli su se rođakovi zubi u tami, kao mjesec kad se iza brda bijeli. Škripa stisnutih rođakovih zuba mu je sledila i ono malo krvi preživjelog samoubice. Izmigoljio se iz njegovih krupnih šaka i pošto mu je brzina bila jača strana, nestao je s lica mjesta prije nego se zora presvukla u jutro.
Kasnije se opravdavao da je to bilo nesmotreno, da je bio razočaran u ljubav svoje već tada bivše vjerenice, jedne oniske debeljuce svijetlih toplih očiju, jedinice u oba roditelja, nasljednice oranica i njiva i stada svakojakih životinja. Pobjegao je u nepoznatom pravcu više od održavanja tog bogatstva, nego od nje same i njenih tridesetak suvišnih kilograma.
Te noći u novembru ražalio se nad svojom sudbinom jer nije imao dovoljno novca da se napije od rakije pa je kupio najjeftiniji rum i flašu nije ostavljao dok se iz nje zadnja kap nije sporo spustila u njegovo grlo.
I tada se sjetio da je mogao peći svoju šljivu da onda ne pobježe od debeljuce. Eh da je bilo sreće.
Jedna smrt povlači drugu. Tako je tragična smrt jednog fudbalera natjerala našeg junaka da se ponovo ubije bolje reći da se objesi.
Čuvši strahotnu vijest da je njegov idol stradao u stravičnoj saobraćajnoj nesreći zaplakao je, obukao crni džemper i crne farmerke izvukao je odnekud i crne cipele koje su na prstima i petama poodavno izgubile sjaj i otišao da se napije. U svakoj kafani u kojoj je bio te noći, plačući ispijaše rakiju. Cmizdreći, cimaše čašu jednim naglim trzajem i rakija je nestajala u jednom gutljaju.
Kad se i posljednja kafana zatvorila u kojoj je uplakani pokajnik te noći prosipao suze za nesrećnim fudbalerom bila je poodmakla noć. Ušavši u kuću uputio se ka toaletu da iz sebe u wc šolju izlije višak rakije i možda jedan dio nesvarenog đuveča koji je pojeo prije nego je čuo najtužniju vijest u svojem ne kratkom, a ni predugom životu.
Čučnuvši, zagrlio je wc šolju, ne prestajući sa ridanjem. U tri maha je iz sebe izbacivao suvišnu tečnost i u trenutku kad je ustajao digavši glavu pogled mu pade na vodokotlić na kojem je visio metalni lanac za puštanje vode.
Ni časa nije časio. Istog je trenutka obmotao oko vrata taj lanac i kroz njega provukao omanju, plastičnu, crnu ručku. I u tu napravu uvukao glavu.
Objesio se. Ponovo je bio mrtav. Tijelo je tresnulo između wc šolje i vrata od kupatila i ostalo nepokretno u polusjedećem položaju. Šolja je ostala otvorena, iz vodokotlića se u nju izlila sva voda čulo se samo klokotanje posljednjih kapi.
Tokom noći mrtvac je promijenio položaj. Legao je na pločice u položaju fetusa, stavivši obije ruke između koljena.
Tog jutra njegova je majka ustala da sebi pristavi kafu i uputila se ka kupatilu da obavi toaletu dok ta ista kafa ne uzavri, ali nije mogla u kupatilo da uđe. Gurnula je malo jače vrata i svojom sićušnom glavom sa dva sitna oka provirila kroz prorez i vidjela je sina kako mrtav pijan leži na braon pločicama, bijelih šaka i lica kao u mrca.
Od njegovog tijela nije mogla dovoljno da otvori vrata da bi ušla u kupatilo. On se promeškoljio, mumlajući ime nastradalog sportiste okrenuo se na drugu stranu, naglo je sjeo, naslonivši se na kadu, protrljao lice ozeblim rukama, jezik je izvukao iz ustju da poliže suve usne i osjetio da mu desni bešumno klizile jedne o druge, obično kad je to radio škripali bi zubi, ali ih sada u ustima nije bilo.
Zaključio je da smrt ljudsko tijelo istog časa razgrađuje, kod njega je prva stradala vještačka vilica, a kad smo kod toga nije bila ni nekog posebnog kvalita, uopšte mu je nije bilo žao.
U tom času čuo je ciku krištavog glasa svoje majke:
– Diži se, otvaraj mi ta vrata, sramoto sramotna pjana!
Znači i majka mu je umrla. Još je jače zaplakao, pa je počeo je da rida i dalje u istom sjedećem položaju trljajući lice sve brže i brže dok se u njega nijesu počele vraćati prve kapi krvi.
Majčina glava je uspjela da se provuče kroz odškrinuta vrata.
Samoubicu je to namah otrijeznilo.
Majka ga je istjerala iz kupatila. Sjela je na wc šolju, izvršila malu nuždu, vodu nije mogla da povuče, jer je lanac bio otkinut, okrenula se da uzme lavor da ga napuni vodom i uspe je u šolju. Čekajući da u lavoru bude dovoljno vode pogledala je u wc šolju i vrisnula, u njoj se ljuljuškala vještačka vilica. Prosula je, zgađena, na nju vodu iz lavora, no plastičnu vilicu voda nije uspjela da ponese.
Izašla je iz kupatila, zatekla je sina kako mirno, naslonjen na peć, pije njenu kafu, koju je sam dokuvao, oko vrata mu se presijavalo metalni lanac, a niz grudi mu je visila crna plastična drška od vodokotlića.
Mrtvac se bezubo smijao, i dugim noktom na malom prstu desne ruke u kojoj je držao pripaljenu cigaretu micao krmelj iz lijevog oka.
Vilicu je nakončao nakon nekoliko sati, bila je od pada oštećena na rubu desne, gornje jedinice.
Svakim je danom bivao sve utučeniji. Progonila ga je misao o sopstvenoj nemoći pred toliko željenom smrću. I to ne bilo kakvom, već samoubojstvom, tim veličanstvom među svim smrtima. Čin, iliti djelo koje ni najveći među tim zaludnicima od psihijatara nijesu uspjeli, niti će ikada uspjeti da razjasne.
Uistinu u zadnje vrijeme jedino što mu je doista išlo „kao po loju“ je rakija. Klizila je niz njegovo grlo prirodno i lako kao potok što se u rijeku uliva. Zato se, obukavši se toplo, čak stavljajući kapu i šal uputio ka kafani podalje od kuće uz more. U njoj se „načeo“, u sljedećoj je „pridao“, u trećoj se još dolio i izlazivši iz nje i upućujuči se ka četvrtoj s namjerom da se u njoj „prelije“, jer mu je ona tik uz kuću uzput je po kafanama zaboravio svu svoju zimsku opremu. I nakon tog posljednjeg gutljaja krenuo je ka kući u svilenoj tamnoteget košulji. Bilo je već prošlo četrdeset dana od iznenadne smrti omiljenog mu fudbalera, pa kako to običaji nalažu diskretno je prelazio na tamnoplave boje odlažući crninu parče po parče. Iako je noć bila lednica njemu nije bilo hladno, a u tu kasnu uru vjetar je ledio i hrskavicu u kostima.
U kuću je ušao nakon teških muka koje mu je izazvao ključ i ta prokleta brava koja se stalno pomjerala.
Majka je promrmljala nešto i okrenula se na drugu stranu ka prozoru, a on je iskoristio taj trenutak njene snene nesmotrenosti i zavukao ruku pod jastug i zagrabio nekoliko kutija sa tabletama. Sačekao je, nepomičan da ona umjereno zahrče i izvukao ruku.
Dugim noktom na malom prstu je otvarao kutije i istim tim noktom iščeprkavao tablete i stavljao ih na dlan. Kad je napunio usta i pokušao da ih nasuvo proguta, umalo se nije ugušio, a takva mu smrt zaista ni u ludilu nije padala na pamet. Ispljuvavao ih je na dlan, neke su se već u ustima bile rastopile, a neke su se vješto pozabijale iza plastike vještačkih zuba. Proprčkavši još jednom preraslim noktom na malom prstu kroz kutiju od tableta, na njenom je dnu nešto zašuštalo i pomislivši da je ključ njegovog nauma u tom šuštavom omotu brzo ga je razmotao, a u njemu je bilo nešto tvrdo i ljepljivo, mnogo veće od tablete. Prinio je to nešto ustima i osjetio tako dragi miris Negro bombona.
– Ostaviću ga da zasladim, pomislio je dok mu je na usnama zatreperio blagi osmijeh.
Ni tamo, ni ovamo morao je poći da natoči vode, pa su mu usput neki od preostalih medikamenata popadali. Pijan, lijen da pali svijetlo i da ih traži nasuo je čašu vode i ispio je ostatak tableta, zadnji je gutljaj promuljao kroz usta kao da pere zube i naravno po običaju iskusnog samoubice legao na pod. Stavio je bombon u usta i osjetio kako mu hladi od rakije vrele desni. Taj okus djetinjstva ga je spokojnog i srećnog umirio. Ne čekavši da isisa bombon do kraja, ukrutio se kao i prethodna dva puta. Ponovo ležaše mrtav nadavši se da je ovog puta zauvijek. Povjerovao je u to jer je odmah osjetio da se hladi, trne i da se koči.
Bio je sasvim zadovoljan obavljenim poslom. Treba biti uporan posebno kad je sopstvena smrt u pitanju.
U pravu su stari kad kažu: „Bez treće nema sreće“.
Bio je skroz mrtav sve dok mu se majka, pred zoru, nije probudila i spotakla se o njegov leš. I baš je našla da se spotiče o bubrege mrtvog sina. Jauknuo je u trenutku kad je ona palila svijetlo. Pod svjetlošću sijalice od sto vati vide se i krvna zrnca, a ne gomila po podu rasutih tableta i gusta bijela kaša i trag od povraćanja iz usta njenog sad već iz smrti poluprobuđenog sina. I ne samo to, jezik mu je bio mrč crn, a oči poluotvorene.
Iako uplašena šutnula ga je iz straha svom snagom svoje staračke noge, a on je sjeo kao da ga je drmnula struja, naslonivši se na regal gledao je u majku ne shvatajući odkud ona tu. Pored njega su bile razbacane kutije Andola, ljekova za regulisanje krvotoka i omot od Negro bombona.
– Opet si mi krao bombone, nesrećo pjana, premjestiću ih ja pa ćeš lijegat na pod i ubijat se bez slatkiša.