Tanja Bakić: Posvete

 

Bogić Rakočević, „Posvete”, Cetinje: OKF, 2014.

 

Knjigu Bogića Rakočevića pod nazivom „Posvete” sačinjava pet tematsko-poetskih cjelina koje povezuje autorov dominantan unutrašnji motiv nalaženja inspiracije u stvarnosti koja ga okružuje. Pomenute cjeline raspoređene su kroz sljedeće naslove: „Očima”, „Gradu”, „Patetika Montenegrina”, „Moja draga” i „Trn u oku”.

Prva cjelina data u nazivu „Očima” predstavlja autorov lični pogled na stvarnost, isprepleten pitanjima od važnosti za samu poeziju. Ta pitanja tiču se uzaludnosti poezije, njenog mjesta u savremenom društvu, problema  inspiracije, poetskim sjećanjem na zaborav, pri čemu se neposredno insistira na činjenici da je prošlost više dragocjena u odnosu na sadašnjost. Ovo posljednje ostvareno je poetskim nizanjem slika vraćanja u odbjeglo vrijeme, na koje autor gleda kao na idilično stanje. Pri ovakvom jednom retrospektivnom pokušaju bijega u draži onoga čega nema više, uvijek se, nepozvana, umiješa opominjuća stvarnost, koja raspršava  iluzije.

Međutim, samo pitanje uzaludnosti poezije ipak ostaje neodgovoreno. Pri tome se aludira i na „lošu poeziju” (u pjesmi „Duh provincije“). No, odgovor na pitanje inspiracije autor ostavlja dvojakim. Ona se nalazi u prirodi (kao u pjesmi „Noćno cvjetanje“, koja govori o iščekivanju behara; ili u pjesmi „Izvaljen“, koja dočarava sanjarenje o cvjetnoj livadi, prekinuto naglim upadom slika starosti i bolesti iz stvarnosti), ali i u pejsažima urbane stvarnosti, intenziviranim u cjelini koja slijedi, a čiji je i naziv u tom smislu reprezentativan, „Gradu”.

Cjelina „Grad” takođe oslikava i autorov vlastiti doživljaj prostora u kojem on boravi, čime je ostvarena intimizacija urbanih slika iz neposrednog okruženja, koje su u fokusu njegove pažnje. Često su dati i opisi snijega po gradskim ulicama, koji, kao pjesničke slike, pojačavaju intimno odsustvo trenutaka sreće lirskog subjekta. Data je i kritika mladosti (pjesma „Prizor“). Nisu zapostavljene ni slike dešavanja na gradskim ulicama (poput cigančića koji pere auta na ulici u pjesmi „Perač kola“), koje su prikazane isprepletane sa ličnim prostorom pjesnikovog obitavanja (Pjesma „Sobni nered“), ali i dokolice u kojoj se uvijek osjeća višak stvari („Nepotrebne stvari“). Ovakvim ređanjem pjesničkih slika oživljava se unutrašnji revolt prema zbivanjima u aktuelnoj stvarnosti (pjesma „Dok gasim telefon“), želja za bijegom od iste, te i želja za promjenom (pjesme „Uoči sna“, „Harmonična“ i „Nepotrebne stvari“). Lirski subjekat često sebe slika iz pozicije posmatrača urbanog pejsaža (najčešće kišnog ili sniježnog) s prozora, zabrinutog o posljedicama počinjenog, koje su često ostavljene bez rješenja i odgovora.

Liričnost iz pjesme „Duša“ iz ciklusa „Grad” prenijeta je u naredni ciklus naslovljen „Patetika Montenegrina”, koji je satkan od odjeka elemanata bajki, legendi i starocrnogorskih motiva. U vezi sa tim, ovaj ciklus je i versifikacijski drugačiji od ostatka knjige, kojim, inače, dominira upotreba slobodnog stiha. Uz promjenljivo rastezanje metra, pjesme u ovom ciklusu karakteriše i upotreba abab rime, data kroz različite pjesničke forme: sonet, distih, te i kraće lirske pjesme od tri, četiri ili pet strofa, pri čemu se svaka sastoji od četiri stiha. Ovakvim poetskim postupkom autor je, vrlo moguće, sugerisao važnost ovog ciklusa u odnosu na ostale u knjizi. Takođe, svojim naslovima pjesme iz ovog ciklusa otkrivaju da je svaka posvećena određenoj muškoj ili ženskoj osobi koja nastanjuje određeni dio Crne Gore (“Vojinu iz Dobrilovine”, Mirsadi iz Godijeva, Nenadu iz Mateševa, itd).

Autorova želja za promjenom aktuelnog trenutka i bijeg u predjele mašte u ciklusu koji slijedi, a koji je naslovljen „Moja draga” dočarana je romantičnim nijansiranjem ispovijesti o nikad ostvarenoj ljubavi. Pjesnik vrši rekonstrukciju tihih momenata iz prošlosti, ovog puta ponovo iz pozicije voajera. On posmatra i razmišlja dok leži u polutami kredenca, dok gleda u vrata privezana lančićem, dok pali svijeću na prozoru, tokom ljetnjeg boravka na plaži, dok se šalju ljubavna pisma, itd.

Istovjetni čin posmatranja proteže se i u narednoj cjelini naslovljenoj „Trn u oku”. Iako nosi sličnosti sa prvom cjelinom („Očima”), ova posljednja ipak naglašava autorov interiorizovani doživljaj svijeta.  Pjesme u ovom ciklusu objedinjuje motiv različito nijansirane slike trna, koji metaforički sugeriše na lirsko preživljavanje patnji ili bola. Pjesme pod nazivima „Ostavljena”, „Prelazak preko vode”, „Školski crtež”, „Na vjetru”, „Daleko iza horizonta”, „Pritajen u zjenici”, „U Perastu”, „U Herceg Novom”, „Još uvijek” reprezentativni su primjeri. U završnoj pjesmi naslovljenoj “Još uvijek” lirski subjekat je dramatično transformisan u sami objekat trna, čime je dodatno sugerisano njegovo poistovjećivanje sa patnjom o kojoj pjeva.

Ovom knjigom Rakočević se potvrdio kao suptilni hroničar ne samo lijepih, već i neprijatnih događaja iz neposrednog okruženja, koja se odvijaju bilo unutar romantizovane prošlosti ili pak tužne i zamagljene stvarnosti.

Pjesme iz ove knjige i jesu svojevrsne lirske posvete svojim čitaocima, kako i njen sam naziv  sugeriše. One opominju, podsjećaju, navode na razmišljanje, na razgovor, na suze. One su posvete i našim lutanjima i traganjima za onim što je bilo i za onim što će biti. One su posvete i autorovom poetskom viđenju svijeta, posvete samoj pjesničkoj umjetnosti.

Podijeli

Komentari su suspendovani.