Tanja Bakić: Pisac senzualne poezije
Labović, Ljubeta: Chambre íntéríeure (Unutrašnja soba), Cetinje: OKF, 2010.
(Dvojezično crnogorsko-francusko izdanje izbora iz poezije Ljubete Labovića štampano povodom učešća autora na međunarodnom festivalu poezije „Glasovi Mediterana“- Set, Francuska, 23-31 jul 2010. godine.)
Iako su pjesme u knjizi Unutrašnja soba autora Ljubete Labovića prethodno objavljivane u različitom vremenskom rasponu, ovako date na jednom mjestu u vidu izbora, one ipak otkrivaju jednu objedinjujuću sponu, najbolje dočaranu u samom naslovu knjige. Unutrašnja soba oslikava čvrsto omeđen prostor pjesnikovog obitavanja i komunikacije sa svijetom, sveden na egzistencijalni momenat i samo-refleksiju. Često se unutar knjige osjeća spiralni i padajući tok misli koji ide u pravcu od vrha do dna, nailazeći na slojeve neprohodne svjetlosti, snova, pamćenja, ali nikako i zaboravljanja. Unutar kondenzovanog posmatranja onog što se odvija unutar takvog jednog svijeta, gube se granice između jave i sna, jezika i tajne, zvuka i tišine, u pravcu prostora iza svjetlosti, iza obrisa mraka, iza onog što ostaje nakon preživljenih reminiscencija.
Autor preispituje krhke i suptilno građene (među)prostore vlastitog svijeta: onog ispod kore, gdje nalazi ono „najnevinije”, strmoglavljujući se niz ponore i litice u kriku za vlastitim spasenjem. Isti autor često zuri u niz poređanih maski ispred sebe, među kojima ne uspijeva naći lik iz snova koji ga opsijeda. Osluškuje govor sjemena koji se obraća suncu. Hoda pustinjom i razmišlja o beskonačnosti. Želi da preoblikuje vlastitu karmu.
Često razmišljanje o prošlosti reflektovano je kroz prizmu onog „prvog”. U pjesmi pod nazivom „Prva opna” nazire se „fini sloj prvog života”. U istoj pjesmi evocirani su i motivi „prvog pogleda”, „prve snage” i „prvog svijeta”. Na sličan način, pjesma pod nazivom „Valeri” u svojoj završnici aludira na sliku „prvog časa autopsije”, dok pjesma pod nazivom „Obnavljanje Venere” opisuje „prvu zoru”, kao i „prvi put”. „Prve zvijezde” na kratko su oslikane u pjesmi „Iz kataloga slika”, a nagovještaj „prvog sloja postanja” u pjesmi „Isprekidano traganje”. „Prvi graditeljski um” jedan je od motiva pjesme „Kavafis/ Varijacija”, dok su obrisi „prve svjetlosti” dočarane u pjesmi „Pigmalionov san”.
Nekada se pjesme u ovoj knjizi ne bave memorijom, već likovima iz istorije, poezije, mitologije. Naslovi „Tomazeovo iskupljenje” i „Valeri” reprezentativni su primjeri.
Autor ne zaobilazi ni temu ljubavi. Ipak, ljubav o kojoj on govori nije čisto putene prirode. Sakralizovana, ona je data kao metafizička želja za dodirom koji provocira patnju i bol. Krhkim Botičelijevskim okom autor iz „unutrašnje sobe” doziva svoju neuhvatljivu, stoga i nikad posjedovanu ženu-boginju, Veneru. Glavno pjesničko sredstvo pokušaja mitologizacije takve ljubavi su usne. Svojim oblikom, one aludiraju na školjku iz koje se rađa Venera. Pošto lirski subjekat traga, a nikako da uhvati svoju Veneru, stoga i usne kao pjesničko sredstvo takvog jednog traganja ostaju „same bez tebe na mom licu”. No, nije samo ljubav lirskog subjekta sakralizovana, već je to i dodir. Nakon Venere, koja na mahove zasvjetluca pred očima pjesnika, ostavljajući mu svijest o vlastitoj neuhvatljivosti, javlja se želja za njenim dodirom. Ovakvu vrstu potrage pjesnik doživljava kao „nalaženje dragulja u pustinji”, a pomenuti motiv dobro je predočen kako u pjesmi simboličnog naziva „Obnavljanje Venere”, tako i u pjesmama „Venerino ogledalo” i „Pigmalionov san”, kroz čije se imažerije neposredno provlači i sam motiv rađanja. No, upravo nagoviješteno rađanje ne odnosi se na Veneru, već na muški lirski subjekat. Željom za vlastitim ponovnim rođenjem autor hoće da izgradi novu prošlost ili svijet sa Venerom, u kojem ona ne bi više bila sakralizovana niti epifanična, već svedena na putenost.
Postoji i prošlost koja se nikad nije dogodila, i u kojoj je najslađe skriti nikom ispričane tajne. Takođe, postoji i prošlost koja se mogla dogoditi na drugačiji način. Pjesma „Uništavanje tragova” autentičan je primjer sukobljavana autora s nepreboljenim nitima prošlosti. Pjesmom se ređaju isprekidane slike, kojima nedostaje koherentna veza sa sadašnjošću. Takav pokušaj osjetan je i na nivou same versifikacije. Pošto „Uništavanje tragova” na dublji način reflektuje nepreboljenu pjesnikovu prošlost, versifikacijski se radi o pjesmi koja je možda i najduža u cijeloj knjizi. Tako „rastegnuta”, ova pjesma pruža široki prostor pjesniku da se najbolje izrazi o svojoj „bolnoj” temi. Sastavljena je od šest strofa (jedan od mogućeg simbolizma broja šest je prolaznost) sa mogućom namjerom da svaka od njih bude ujednačeni sedmerostih (jedan od simbolizma broja sedam je obnova/ oplodnja). Dakle, i na planu versifikacije autor razmišlja o vremenu i prolaznosti, pokazujući jasnu želju za vlastitom regeneracijom. Međutim, upravo pomenuta namjera za novim rođenjem prekida se kod druge strofe (koja je peterostih) i četvrte strofe (koja je četverostih), kad se javljaju jasni motive nostalgije i nedostajanja, gdje protagonist izražava vlastito kolebanje na relaciji prošlost-sadašnjost. Lirski pandan pjesmi „Uništavanje tragova” je ona pod nazivom „Otkrivanje samoće”, u kojoj se ređaju slike ličnih suvenira, odnosno „muzeja nekadašnjih dana”, zatim „stare četke za kosu”, stare vinske čaše, odjeci posljednjih riječi. Pomenuta osjećanja u „Otkrivanju samoće” osjetna su i na nivou versifikacije. Pjesmu sačinjavaju gradacijski date tri strofe. Prva je trostih (koja služi kao prostor da se svedenom emocionalnošću nagovijesti bujica nadolazećih slika), druga je četverostih (iskorišten kao stajalište u kojem se postepenim ređanjem vizuelnih slika bolne prošlosti ista lirski ogoljava), a posljednja ima jedanaest stihova, i stoga predstavlja široko mjesto u kojem se pjesnik lagano sprema da ispusti vrisak za onim iza sebe.
Autor opservira vlastitu „unutrašnju sobu” u formi pokreta. Zato se u pojedinim pjesmama provlači motiv vajanja („Pigmalionov san”), dok u drugima krivudavi ili puzajući tok njegove misli metaforički dočarava pauk („Kavafis/ Varijacija”) ili poljubac koji se proteže u kosmos („Ranjivost”). Interesantna je i slika usana. One nikad nisu zaklopljene. Uvijek su u pokretu. I sami autor je na trenutke u pokretu: korača kroz kamene svodove grada („Essentia Anima”).
Ljubeta Labović je pjesnik koji zna da osluškuje krhka mentalna titranja skrivenih i udaljenih pejsaža. Isto tako, Labović umije i da posmatra treperavo ređanje nečujnih događaja koji se zbivaju u pozadini ovakvih prizora. On to ne čini iz radoznalosti, već iz razloga što ga njegovo uvo i oko sami vode do raskošnih duhovnih predjela, na taj način tjerajući ga da kreira stihove posebnog kolorita, suptilnosti i lirskog intenziteta. Labović je pjesnik kojim gospodare čula, te bi se stoga njegova poezija ponajbolje mogla opisati atributom senzualne.
