Tanit Li: Ogrtač od krvi
Prevela Aleksandra Nikčević-Batrićević
Februar, vučji mjesec, vučje boje. I kroz februarsko blijedo smeđe, sivo i bijelo, iz daljine se nazire i nešto veoma, veoma crveno.
I baš tako, kako pomenusmo, on ju je vidio kako se spušta niz nagibe vlažne i bezlisne šume. Prošla je pored starog oltara obraslog bršljenom i zaklonjenog savijenim granama drveća koje ga je natkriljavalo. Prešla je potok gazeći preko starog kamenja, pažljivo, da ne bi skvasila cipelice. Ali kiša koja je ranije natopila šumu, klizila je po njenoj dugoj tamnoj kosi i lijepom ogrtaču koji je nosila. Ogrtač je bio bogat, crvene boje tako raskošne da se činilo da se sav pejzaž stopio u njega, zagušio ga i zamutio pogled, kako to samo sa prirodnim bojama biva. Bijaše to nijansa kojoj nije bilo mjesto u šumi, i pored koje je sve ostalo izgledalo blijedo i nestvarno.
Prelazeći preko potoka, nije mogla da ga ne primijeti kada se pojavio između drveća, zastao i pogledao je. Činilo se da nije iznenađena što ga vidi, premda je predstavljao zanimljivu pojavu, obučen, u zimsko doba, samo u grubo krzno u pojasu stegnuto uvijenim grančicama divljih ruža. Kosa mu je bila duga i čupava, ali lice svježe obrijano i lijepo oblikovano, kao i njegovo tijelo. I on sam je bio februarske boje, srebrno-smeđe, i njegova koža, kosa i oči, poput tamne vode sa srebrnim okvirom.
,,Gdje ideš?” pitao je. ,,I zašto si ogrtač obojila krvlju?”
,,Nije to krv”, odgovorila je ona oholo. ,,To je boja purpura koju brodovi donose sa Istoka.”
,,Ja služim bogu u šumi”, rekao je.
,,Znam da je tako”, rekla je.
,,Moraš se potčiniti.”
,,Ne”, rekla je.
,,Onda ćeš uvrijediti Boga.”
,,Nije mene briga za tvog Boga. Ja imam svog Boga. Ja sam hrišćanka”, rekla je djevojka u crvenom ogrtaču.
,,Da, čuo sam za njega”, rekao je mladi čovjek koji je služio Licijskom Panu. Govorio je apatično. Sveštenici su ga obilježili, imao je vučju dušu koja se prikazivala tokom rituala, kezeći se poput vuka sa snažnim bijelim zubima. Lutao je kroz šumu, posvećen bogu Faunu, spavao u mrtvom drveću, kupao se u rosi, brijao škriljcem, jeo je bube, i zečeve kojima životna vrelina još nije bila napustila tijelo, pio je vodu iz stijenskih fontana, plesao pod punim mjesecom ispuštajući divlje isprekidane urlike. Uvijek je bilo tako, otkad njegova vrsta bitiše na ovim prostorima. I ako ova djevojka to nije znala, bila je budala. A ako je znala, zašto je uopšte dolazila u šumu osim da iskuša svoju sudbinu?
,,Dođi sada”, rekao je, ,,potčini se. Ili ću te baciti na zemlju i svakako te uzeti.”
Nije potrčala, niti je drhtala; nije mu prišla.
Onda je on prišao njoj.
,,Šta konac radi igli?” pitao je. ,,Igla ima okruglu rupu i snažni držak. Konac prolazi kroz iglu. Jedno prolazi kroz drugo. Poveži jedno s drugim.”
,,Dobro”, rekla je djevojka, ,,ali biće ti žao.”
Onda je rastvorila svoj purpurni ogrtač. Bila je gola. Legla je na zemlju na svoju kosu i na tu purpurnu stvar, i on je legao na nju. Čim je prodro u nju – sa teškoćom, osjetivši bol, jer bila je djevica, – desilo se nešto užasno. Nabori ogrtača počeli su da se pomjeraju i razdvajaju i šire, i prije nego što je shvatio što se dešava, obmotali su se oko njega, poput latica džinovskih lala, prekrili ga i sahranili.
Osjećaj isprva nije bio neprijatan, a potom postade užasan i strahovit. Veliki ogrtač spustio se na njega i usisao u sebe svu njegovu energiju, kao u tijelo djevojke. Zajedno postadoše krvavo crvena biljka koja ga je progutala…
Kasnije, mnogo kasnije, dok se sunce spuštalo niz šumu, samo se mrlja rđave vlage prikazala na zemlji, a kada je mjesec izašao i ona je nestala.
,,Lupinu zovu i cvijet vučjak. Zašto?”
,,Zato što je dlakav. Jednom su postojali plavi vukovi. Rađali su se u gnijezdima, na visokim granama drveća.”
,,Muškarci”, rekla je moja baba, ,,i vukovi, na početku su bili ista rasa. Onda je moralo doći do promjena. Nastala je vrsta koja je imala samo vučju glavu, a tijelo muškaraca, mada je sva bila dlakava. Ali vukovi imaju ljudske oči. U tome je neprilika. Muškarci to vide i kažu, ‘Ovo su muškarci prerušeni u životinje’. Muškarci su se uvijek bojali svoje vrste, ali se nijesu usuđivali da to priznaju. Onda oni vide oči vukova i u tome nalaze izgovor. To je razlog zbog kojeg muškarci mrze vukove.”
,,Ja mislim da su vukovi zgodni”, rekao je moj mladi rođak Džordž. ,,Ne bi mi smetalo da budem vuk. Da li bih mogao da budem vuk?”
,,Vrlo vjerovatno”, rekla je moja baba, zadržavajući svoje skriveno značenje samo za mene.
,,Ali nijesi završila priču”, rekla sam. ,,Što se desilo sa dječakom-vukom? I sa djevojkom u crvenom ogrtaču?”
Moja baba je slegnula ramenima. ,,Gdje je to odlutala tvoja mašta? Bilo je to u vrijeme kada su bogovi u liku zvijeri bili poštovani, iako su hrišćani protjerivali stara vjerovanja. Djevojka nije bila djevojka, već demon prizvan od strane nekog sveštenika. Dječak je mislio da ima zaštitu svog Vučjeg boga. Ali Pan je bio mrtav. Hrišćani su ga ubili. Ali, to je druga priča. Idite kući sada, prije nego što padne mrak.”
Moja mala rođaka, Betani, počela je da plače. Rekla je da će biti vukova u šumi, i da će je oni pojesti.
Džordž, okrutno, lijepo dijete, lukavo gledajući ispod trepavica, izjavio je da je ta djevojčica demon koji će izazvati nevolje.
Baba je rekla da demoni više ne postoje, i da, inače, u našem kraju preko pedeset godina nijesu vidjeli vuka. Pored toga, ukoliko biste vikali na njih, vukovi bi pobjegli. Uvjerila se u to kao djevojčica.
Držala sam Betani za ruku, vlažnu od uzbuđenja. Ali Džordž je odmakao ispred nas, divljački udarajući po raznolikom šipražju. Sjenke su postajale sve duže, iako su se kroz šumu još uvijek probijali široki snopovi svijetla. Bilo je aprilsko vrijeme, ne februarsko, ptice su pjevale i budne vjeverice skakutale po propupalim granama. Prešli smo most iznad potoka. Pogledom sam na drugoj strani potražila oltar od kojeg, nažalost, nije ostalo ništa. Bilo je lako zamisliti, uprkos svemu, duguljastu tamnu priliku čas ovdje, čas tamo, između zamršenih divljih puzavica i trupova.
S one strane šume, staza se pružala preko raskrčenih polja, pored napuštenog parka i trošnih kuća bogataša koji su bili odavno mrtvi i zaboravljeni, i gore prema periferiji našeg grada. Kasnije te noći, sanjala sam da sam ispala iz utrobe jedne vučice, gore, visoko u krošnji drveta džinovskih grana. Pod mjesečevim svijetlom, vučica je bila nježne sjetloplave boje, sa predivnim tužnim očima.
Bio je to melanholičan, gotovo mističan san.
U ranu zoru se dogodilo nešto užasno. Probudila me je vika i plač, koja se ponavljala tako uporno da sam pomislila da je u pitanju zvuk neke mehaničke sprave na navijanje. Činilo se kao da je cijela kuća bila u metežu. Onda sam kroz prozor vidjela muškaraca koji je istrčao iz kuće, i ubrzo se vratio u pratnji doktora. Tetka mi je rekla da je Džordž veoma bolestan, i smjestila je Betani, koja je jecala, sa mnom u sobu. Bila sam potpuno nemoćna da je utješim, što me je užasno iritiralo. Uslijedili su beskrajni dolasci i odlasci iz kojih smo bile isključene, a onda je konačno zavladala tišina.
Nedjelju dana kasnije ja sam, poput ostalih, bila obučena u crno i odvedena na groblje pored brda. Mali Džordž umro je od neizgovorljive bolesti za koju sam, u godinama koje su uslijedile, otkrila da je meningitis.
U mjesecima poslije toga, porodica je pukla poput pregažene ljuske od jajeta. Uskoro su me poslali u školu. Druge stvari, događaji i moje sazrijevanje vodili su me sve dalje u izgnanstvo, gradovima i jugu.
U grad se nijesam vraćala mnogo godina. U međuvremenu tamo više nije bilo nikog od mojih rođaka, a moja prilično nekonvencionalna baba-pripovjedačica je umrla. Drevna šuma bila je posječena i pretvorena u drvnu građu, i nametljive ulice i zgrade ovog grada su je prekrile.
,,Vratila si se u loše vrijeme”, rekao je stari čovjek, kome se činilo da me se sjeća, ali se zapravo sjećao male djevojčice kakva sam nekada bila. ,,Nešto se upravo dešava, i to nimalo lijepo.”
,,Što se dešava?”
Ali pred malom djevojčicom o tome nije htio da govori. Kasnije, oko ponoći, dok su u hotelu ispijali toplu čokoladu, krenulo je zlokobno ogovaranje među zaposlenima, redovnim gostima, i onima koji su slučajno zalutali, među kojima sam bila i ja.
,,Desio se još jedan.”
,,Desio se, o, da.”
,,Oh, gdje?”
,,Na istom mjestu kao prošlog puta. Ali sada je bilo gore, mnogo gore.”
,,Da li je tačno da su – ?”
,,O, da, sasvim tačno”. Onda, vidjevši kako se naginjem naprijed, objasniše: ,,Grkljani su isčupani i tijela osakaćena. Psi, mogli biste reći, ili neka druga odbjegla životinja. Ali postoji tu još nešto – životinje to nikada ne bi uradile. Nije u pitanju životinja. Ili ako jeste, onda postoji još nešto što mi ne znamo.”
Iako su šumovite staze zamijenile ulice od čvrstog betona, iako je potok sada utjeran u kanal na čijim obalama su postavljene klupe, a drveće je ustupilo mjesto niskom rastinju na lijepo uređenim travnjacima, grad i dalje čuva svoje noćne more i legende. Znaju oni dobro što je ovdje u pitanju. Samo bi se nepoznati prolaznik narugao ovim dešavanjima.
,,Mjesec dana prije nego što su preselili groblje. Podizali su ploče… Sve je bilo urađeno kako treba, sveštenici su se za to pobrinuli. Ali… Stara porodica Vodron, koja ovdje živi od ko zna kad. Stara gospođa, da li ste je poznavali? Od njenih priča, u ono doba, djeca su se nedjeljama tresla od straha.
,,On je imao samo sedam godina, i umro je jedne noći, vrišteći od bola. Užasni krici, poput zvuka pištaljke…”
Vodronovi su bili porodica mog ujaka; oni su pričali o malom rođaku Džordžu.
,,Pa”, reče recepcioner, nakon što je zatvorio vrata, i sjeo pored mene da popije čokoladu. ,,Policija patrolira svake noći, i dobro je što je tako. Prošlog mjeseca, vidjeli su nekoga, muškarca, veoma kasno, pored kanala. Nijesu sigurni, možda je nevin, ali pronašli su mrtvu ženu – ima nečeg posebnog u vezi sa njim. Pratili su ga. Onda je prošao ispod ulične svjetiljke. I ta djevojka, koja je stajala pored prozora, i možda čekala nekoga. On prolazi preko ulice, ispod lampe – i ona počinje da vrišti. Brzim korakom on se spušta niz sokak. Policajci trče za njim, ne mogu ga pronaći. Neki od njih uspinju se stepenicama do djevojčinog stana i kucaju na vrata njene sobe. Da li je to bio znak? Čini se da nije tako. Sve što je mogla reći bilo je, Bio je to čovjek, ali imao je lice vuka. I smjestili su je u ludnicu, gdje i danas boravi. Ona leži u sobi i viče kako je vidjela muškarca sa vučijom glavom i vučijim licem.”
,,Da li zaista vjerujete da je ona vidjela nešto takvo, madam?”
Recepcioner je slegnuo ramenima.
,,Zašto da ne? Da li je to tako čudno? U doba moje babe takva priča nikoga ne bi iznenadila. Sada imamo televiziju, i teško da postoji nešto što nas može uznemiriti.”
Razmišljala sam o babi, dovoljno mladoj da svjedoči pojavi vještičije rabote kao što je televizija. Čini se da je još uvijek poznata po svojim pričama. Razmišljala sam o rođaku Džordžu, koji je umiro od meningitisa. Nijesam mogla da prihvatim da ako nešto od naše suštine istrajava poslije smrti, to može da se izopači u nešto tako misteriozno banalno kao što je duh – ubica ili vukodlak. Ali, sa druge strane, možda je preostala neka vrsta otiska fizičke energije muškog djeteta koje je voljelo vukove. Poput otiska šape u vlažnom cementu.
Nekoliko večeri poslije toga nestalo mi je cigareta, pa sam odšetala do kafea sa neonskim natpisom, kupila paklo i popila konjak. Potom sam, ne želeći da se vratim nazad u sobu da čitam ili spavam, počela da šetam pored kanala. Bila je prošla ponoć, ali mjesec je bio visoko, sasvim okrugao i izbrazdan bijelim linijama, tako da su ulična svijetla bila gotovo suvišna. Jasno oivičen plavkasti sjaj prostirao se svuda unaokolo, i sjenke su bile tek prozirno crne. Zvijezde su probadale nebo. Nije bilo nikoga ovdje, daleko od kafea u glavnoj ulici. Onda mi je palo na pamet da je, u vrijeme mog djetinjstva, ovo bio put prema šumi i kući moje babe: ovdje se nalazio potok, iako starog mosta nije bilo i ja sam već prešla preko novog, a sada nevidljivo drveće se prostiralo svuda uokolo, na plavom svijetlu. Sve je bilo preorano, sve, kuća i ostalo, zajedno sa bogataškim vilama, i betonirano, s utisnutom šarom u obliku pseće šape ili na neki drugi način.
Pušila sam cigaretu, i kada sam završila, bacila sam opušak u vodu obasjanu mjesečinom. Onda sam se okrenula i vidjela muškarca kako se naginje ispod jedne od uličnih lampi i gleda me.
Pošla sam do njega. Možda je tražio društvo, ali prostitutki koje su nekada mamile muškarce na ovom mjestu više nije bilo. Onda sam ga prepoznala. Ne iz prošlosti, nego iz priče. I to me nije iznenadilo.
Naravno, ja nikada nijesam vjerovala da će moji maleni rođaci odrasti, ijedno od njih, kao što nijesam mislila ni da ću ja. To može biti razlog zašto djecu ne pogodi smrt vršnjaka. Pet godina starija od njega, lako sam ga ostavila za sobom. Ipak, postojala je porodična sličnost; uglavnom je izgledao kao dječak-vuk iz legende. Zgodan i neobičan, u bojama pepela i ćilibara, obavijen ponoćnom svjetlošću, i lijepih, svijetlih vučijih očiju. Bila je to ljudska glava, mada manje ljudska od bilo koje koju sam do sada vidjela, manje ljudska od lica kakve životinje. Nije na sebi imao kožu, već je bio obučen poput siromašnog mladića, možda studenta. Da li je imao devetnaest godina? Moguće. Ja sam imala dvadeset i četiri, pa bi moglo biti tako.
Prišla sam mu i rekla, ,,Dobro veče, Džordž.”
Nasmijao se, veličanstveno. Vreli pogled se nije uklapao, ali ostatak lica, tijelo i mišići jesu.
,,Poznaješ me?”
,,Mogla bih reći da smo u srodstvu.”
,,Da li zbog toga nosite crveno?”
Desilo se, kao što se desilo da sam ostala bez cigareta, da je kaput koji sam imala na sebi bio od najcrvenije, najpurpurnije vune, kaput od krvi.
,,Šta želiš time reći?” pitala sam.
,,Podsjetite me na svoje ime, jer Vi moje očigledno znate”, rekao je.
Rekla sam mu da smo do moje dvanaeste godine živjeli u istoj kući, sa mojim ujakom, njegovim ocem. Djelovao je prije nezainteresovano nego iznenađeno.
,,A, to. Ali to je prošlost. Da li biste popili piće sa mnom?”
Pristala sam.
Naravno da me nije, hvatajući me lagano ispod ruke, odveo nazad prema osvjetljenim kafeima punim gostiju, već dalje duž kanala, i niz poprečnu ulicu. Uskoro smo stigli do neke zatvorene radnje a onda i do jednog džombastog, praznog placa na kojem se nalazila ruinirana montažna kuća i mnogo drveća. Odveo me je do kuće, kroz šipražje, koje je bilo puno obrušenog kamenja. Nijesam znala kome je pripadala, sagrađena je i napuštena nakon što sam ja napustila grad. Nekolicina ih je od tada tu bivakovala pod šatorima. Provukli smo se kroz neke neučvršćene daske u hladni, mjesečinom izbrazdani salon. Vatra je već bila pripaljivana korištenjem grančica, šišarki, novina, iza rešetaka, pri čemu niko nije razmišljao u kakvom je stanju dimnjak. On je tu zapalio vatru. Ispod nekih cigli izvukao je dvije boce vina, sir zamotan u krpu i vreću jabuka. Gostili smo se u uzvišenoj atmosferi. Tako smo radili i kada smo bili djeca.
,,Da li je policija dolazila ovdje?”
,,To se podrazumijeva”, rekao je.
,,Ali ti si već bio otišao, i nijesi ostavio tragove.”
Iskezio se put mene.
,,A dim? Zar ga niko ne vidi?”
Rekao je: ,,To je oduvijek tako”. Činilo se kako misli da je zaštićen, i očigledno je i bio.
,,Reci mi”, konačno sam rekla.
,,Zašto bih to uradio?”
,,Pomislila sam da bi ti bilo drago.”
,,Ispovijest?”
,,Ili hvalisanje. Zar će neko drugi slušati?”
,,Mnogo ljudi bi slušalo.”
,,Da li se sjećaš svog djetinjstva?” pitala sam ga.
Posmatrao me je bez riječi neko vrijeme, kao da odmjerava granice mog razumijevanja. Onda je zavrtio glavom. Njegova kosa je na svjetlosti plamena ličila na nekakvo čupavo, ognjeno čudo. Njegove smeđe-srebrnaste oči su sijale, a u mraku, van domašaja svjetlosti plamena, bile su zelene, surove i bezizražajne. Ljudske oči nijesu takve. Vučje oči, ma koliko ljudskog u sebi imale, jesu.
,,Dobro, kada je počelo? Kada su iskopali grob?”
,,Da”. Primakao se – oboje smo sjedjeli na podu. Nježno je dodirnuo moje lice svojom dugoprstom šakom koju su krasili dugi nokti. ,,Konačno”, rekao je, ,,sjećaš se svog djetinjstva, ali ne osjećaš, zar ne, da si to, zapravo, bila ti? To je bio neko drugi.”
,,Da, tako je.”
,,Da. Znam da je bio dijete. Druga osoba. Ja jednostavno razumijem da to uopšte nijesam bio pravi ja. Ja sam Džordž, ovdje i sada. Ja sam ovdje, ja sam sada.”
,,I grob–”
,,Kao da su podigli poklopac sa lonca. Poklopac, tamo dolje, stvara iluziju da si izbačen. Ali bio sam tamo, ispod.”
Rekao je da je tamo bilo mračno, i da je on izašao iz te tmine na način na koji se čovjek budi iz sna. Možda je bilo snova, ili ih nije bilo. Pitao je, da li mi se ikad dešavalo da se probudim i da neko vrijeme ne znam gdje se nalazim, ili da je u pitanju određeni dan ili čak datum, i da ne obraćam pažnju na to, znajući da ću se već sjetiti, ali da još ne mogu da se sjetim. Jeste, i rekla sam da mi se dešavalo. Pa, rekao je, njemu je bilo tako. Onda se odjednom našao usred grada, šetajući ulicom. Sve mu je djelovalo prilično nepoznato, u smislu dana i datuma – ali je shvatio da će doći vrijeme da se i toga sjeti, morao je samo da čeka. A onda je pored kanala vidio djevojku. Moguće da je bila prostitutka. Prišao joj je i zatražio cigaretu. (Džordž je vidio kako njegov otac i braća puše. Bilo mu je normalno da pretpostavi da će i on, kada odraste, pušiti.) Djevojka mu je dala cigaretu. (Pitao me je da li znam da su u vrijeme staroga Rima prostitutke nazivane ‘vučicama’ – ali ne na uvredljiv način, već da bi se ukazalo na njihovu korisnost, povezanu sa motivom majke-vučice iz tog grada, i Luperkalije, praznik vukodlaka.) Onda mu je ona predložila da ode s njom u kafe, ali umjesto toga on ju je odveo u prolaz koji je već bio pronašao, i tamo ju je ubio. Činilo mu se to savršeno prirodnim, bio je uzbuđen ali vješt, znajući instinktivno, kao u seksu, šta je trebalo uraditi. Zapravo, bilo je kao seks, i poslije toga bilo mu je žao što je nije uzeo prije nego što ju je ubio. Napamet mu nije padalo da obljubi mrtvu ženu. Etika buržoaske porodice Vodron se umiješala. Pronašao je drugu djevojku da zadovolji požudu, i dogovorio se sa njom da se ponovo sretnu sljedeće večeri. Kada se po drugi put sreo sa djevojkom, prvo je vodio ljubav sa njom a onda ju je rastrgnuo na komade. Ubio ju je usred orgazma, njenog i svog. Bilo je to ispunjavajuće iskustvo i postalo je nakon toga njegov uobičajen način rada. Ponekad se na ovaj način i hranio, mada je jeo i drugu vrstu hrane. Kafei i hoteli su izbacivali ostatke i davali ih njemu, ili ih je krao.
Na pamet mi je palo da je grad za njega ostao šuma, i na određen način ja sam se pitala da li je on uopšte vidio zgrade i ulice kao takve, ili su one pak za njega bile pećine, drveće i surove šumovite padine. Na ovaj način on je mogao zadržati svoju tajanstvenu zaštitu, koja mu je omogućavala da gradu i gradskoj policiji postane nevidljiv. Iako su ga ljudi morali često viđati, oni ga zapravo nikada nijesu vidjeli onakvog kakav je zaista.
Vatra je utrnula. Bilo je hladno u napuštenoj kući, pravo februarsko vrijeme.
,,Ponekad idem u crkvu”, rekao je. ,,Jednom sam se ispovijedio. Ubistva nijesam pominjao. Vidiš, za mene, ubistvo nije grijeh.”
,,Ne, razumijem to.”
Dok je dodavao još šišarki i grana na slabu vatru, ispričala sam mu o snu koji sam sanjala, one noći kada je on – ne, Džordž – umro. O plavoj vučici koja me je rodila u velikom drvetu, i njenim tužnim očima. Pomenula sam mu teoriju o tome da je rađanje iz majčine utrobe, zapravo, drugo čovjekovo rođenje, dok mu izbacivanje sjemena – očinsko rođenje – prethodi. Željela sam da dalje ispituje metamorfozu kroz koju je prošao, možda tokom tog izbacivanja sjemena, ili neposredno prije toga. Pod pretpostavkom da se ono desilo. Ali, kako je to postigao? Činio se fizički sasvim stvaran, a ukoliko je bio, takvo pomjeranje atoma mora biti nemoguće.
,,Možda su te vukovi rodili”, rekao je. ,,U kuću si stigla kao siroče.”
,,Ne sjećam se svojih roditelja”, rekla sam.
,,Ja se sjećam svojih”, rekao je on. ,,Zapravo, njegovih.”
,,Da li se sjećaš naše babe?”
,,One brbljivice, uvijek nam je govorila stvari koje nije trebala. Ali ti si bila čudno dijete. Eto kako ja tebe vidim sada. Pitam se šta je bilo sa onom drugom djevojčicom… ”
,,Betani?” zastala sam. Betani se udala za bankara, i postala još jedna u nizu žena koje čuvaju kuću i rađaju djecu. Nijesam je vidjela godinama. Nijedno od nas nije željelo da razgovara o Betani. Mislim da je samo neko asocijativno sjećanje pokretalo Džordžovu kratku prošlost, poput živca. Na kraju, odgurnula sam od sebe pomisao na Betani i rekla, ,,Sjećaš se priče koju nam je baba ispričala?”
,,Djevojka sa ogrtačem od krvi”, rekao je. ,,Kao ti.”
,,Obožavaš li ti stare bogove? Prilažeš li žrtve Panu?”
Nasmijao se. Osmijeh mu je bio predivan. Zavalio se, oslanjajući se na pete, i smijao se, dok mu je topla februarska vatra obasjavala lice. Jeo je život. Život ga je ispunio. Nije bio nalik ni čovjeku ni zvijeri.
,,Ne. Pan? Pan je mrtav. Ili je u pitanju igra riječi – Pan – du pain – hljeb – peine – bol – tijelo Hristovo?”
,,Kako ti izvodiš tu transformaciju?”
Spustio je pogled – s poput noža oštrim zelenim bljeskom – nalik skromnoj djevojci koju muškarac pita, veoma uljudno, da li može da dodirne njene grudi.
,,Na šta misliš?” rekao je.
,,Muškarac u vuka. Da li je moguće?”
,,Naravno.”
,,Kako?”
,,Da li želiš da ti pokažem?” rekao je, gledajući u mene na stari prepreden način, ispod trepavica.
,,Ne”, rekla sam. Ali sam željela. ,,Zar mi ne možeš jednostavno objasniti – ”
,,Ako bih to uradio”, rekao je, ,,mogla bi se uplašiti. Mogla bi poludjeti. Mogao bih te ubiti.”
,,Prestala bi biti ono što jesi.”
,,Postala bih ono što trebam biti.”
,,Ne postoji sopstvo kojem treba da težimo”, rekla sam. ,,Što god da jesmo, to nije stvarno. Dakle, pretpostavljam da bi mogao postati što god želiš. Je li to odgovor?”
,,Sjećam se djevojke iz priče”, rekao je. ,,Nije htjela da se potčini.”
,,Ipak se potčinila.”
,,Da. Na kraju. Da li ti zapravo misliš”, rekao je, ,,da je iko od nas zaista ono što volimo da nazivamo stvarnim? Sva materija, meso, koža, drveće, kamen, cigle, krv – sve je to iluzorno, fluidno, nepostojeće, stvoreno iz ničega – i tako sposobno za bilo kakvu promjenu, i to na potpunu promjenu. Zar i ti ne misliš tako? Gdje, inače, idu šume kada se pretvore u beton? Kako drugačije? I hljeb koji je tijelo, i djeca koja rastu, ili se pretvaraju u gomilu krečnjaka u zemlji?”
,,A šta je sa koncem i iglom?”
,,Nema razlike među njima. Isti su. Oboje buše i spajaju se.”
,,Da li je to bilo pravo značenje?”
,,U priči koju nam je ispričala.”
,,Pokaži mi onda”, rekla sam.
,,Onda me pogledaj”, rekao je.
Pogledala sam. Gledala sam s mukom, s velikom mukom. A onda sam se opustila, čak i oči, dopustila sam im da se malo defokusiraju, samo malo, i postepeno, u širokim naletima vatre, kroz sjenku, počela sam da razabiram vuka. Tu nije bilo nasilja, kidanja ili uplitanja, nije bilo pucanja kože, promjene oblika lobanje, zastrašujuće jarosti. Iskreno, sve to je i ranije postojalo. Dopustivši sebi da to vidim, zapravo sam ga jedva i zapažala. A onda opet strah, jer to bješe zaista zastrašujuće, i sve je to bilo zbog toga što se uopšte nije radilo o vuku, već nekom suštinskom strahu koji ima veze s čovjekovom fobijom od vukova, primalna, gruba, tamna, nedokučiva. Bijaše to stvorenje s glavom od samog straha, a tijelom čovjeka, s dugim čovječje-vučjim rukama, koje su pojačavale utisak užasa.
Odmah sam skrenula pogled, otvorila tašnu i izvadila cigaretu. Kada sam kresnula šibicu i zapalila je, ponudila sam mu kutiju, i on je opet postao mladić, dječak-vuk, koji je, u svom ljudskom obliku, više ličio na vuka. Vukodlak je bio samo slika, lik iz noćne more.
Pušili smo cigarete u tišini, a onda je on legao, glava mu je bila u mom krilu. Odsjaji vatre su se igrali na ravni njegovog lica. Gledala sam ga, pokušavajući da zapamtim njegovu ljepotu, kao što se radi sa nekim umjetničkim djelom koje možda više nikada nećete vidjeti. Nakon određenog vremena, on je rekao kako je tu često ostajao da spava, ali da mu je hladno večeras, i pitao da li sam ja osjećala hladnoću kao on. Njegova krv bila je vrelija od moje. Onda sam skinula svoj crveni kaput i prekrila ga, povlačeći ga do njegove brade.
Odspavao je jedan period, a i ja sam, sa leđima oslonjenim o trulu dasku, spavala nekoliko trenutaka. Sanjala sam da sam na drvetu opet, u činu rođenja iz stomaka ili penisa lupina-plavog vuka. Pomislih, u tome se sastoji zagonetka. Ne pronaći zvjersko u ljudskoj vrsti, sem ovog konstantnog pritiska kojeg se treba osloboditi, a koji je poticao od zvijeri, pretka po krznu i gladi. Onda sam se probudila, a on je spavao, još uvijek. Ustala sam polako, da ga ne bih probudila; nijesam željela da se uplaši. Ali dok sam se kretala prema vatri, učinilo mi se da sam uhvatila sjaj njegovih očiju, kako me posmatra ispod trepavica. Ipak onaj ko ide u šumu, poznajući šumu, iskušava svoju sudbinu. Sjetio se da mi je tako rekao. Izvukla sam jednu od posljednjih grančica iz rešetke i odnijela pupoljak februarske vatre nazad do njega. Čak sam i sačekala jedan trenutak, puštajući sjaj i toplotu plamene grančice da treperi iznad njegovog lica, kao što je uradila Psiha, posmatrajući svoje čudovišno božanstvo koje u legendi o ljubavi mijenja oblike. Ali sada nije otvarao oči, ako ih je uopšte i otvarao.
Plamen je uhvatio ivice mog kaputa, sa svih strana, onda sam bacila posljednju zapaljenu grančicu gore u njegovu kosu.
Isprva, nije bilo ničega, samo šum, iskre, dim. A onda odjednom, sve je bilo u plamenu, kaput, vučja dlaka, i on sam, zapaljena vatrena gomila, skerlet na sjenci, boje krvi, crvenilo koje ga prekriva, briše. Nije pustio glas, i jedva da je promijenio položaj, samo se blago skotrljao na stranu, kao da je želio da se stopi sa toplinom i ugodnošću.
Napolju je bilo hladno, nakon vatre koja je unutra gorjela. Kada sam stigla do kanala kuća je bila u plamenu. Na nebu se vidio sjaj i dim koji naliježe preko porinutog mjeseca.
Na grobu moje babe, na preseljenom groblju, raslo je cvijeće i bršljen, ali ne i lupine. Slikala sam njen grob, i druge grobove porodice Vodron. To je bilo sve što mi je modernizacija ostavila. Kuće i biljezi mog djetinjstva su nestali. Bilo je nekog uzbuđenja u gradu tog dana, govorilo se o napuštenoj kući koja je izgorjela prethodne noći. Skitnice su boravile u njoj, i niko nije bio iznenađen kad je ohlađeni klinker otkrio ostatke čovjeka. A onda, u svakom slučaju, i nijesu bili sigurni da li je to bio čovjek, ili drugo, nekada živo biće. Na pravoj temperaturi, čak i kosti će se otopiti. Možete se osloniti na konstantnost ničega.
Kad sam pošla da kupim kaput, ponašanje žena u prodavnici me je iznerviralo. Toliko su bile zaokupljene drugim aspektima svojih života, da sam za njih jedva postojala. Postala sam neka vrsta duha. Napustila sam grad prije večeri, noćnim vozom prema jugu. Znala sam da ću, u gradu u kojem će me ljudi prepoznati i razgovarati sa mnom, biti savršeno živa i stvarna.
1985.