Tadeusz Różewicz (1921-2014)
Dezerteri
prevela Đurđica Čilić
POSJET
Nisam je mogao prepoznati
kad sam ušao
dobro je da to cvijeće
mogu tako dugo stavljati
u ružnu vazu
„Nemoj me gledati”
rekla je
grubom rukom gladim
ošišanu kosu
„odrezali su mi kosu – kaže –
gle što su od mene uradili”
sad opet počinje pulsirati
taj mali modri izvor pod
prozirnom kožom vrata
uvijek je tako kad guta suze
zašto ona tako gleda mislim
pa moram ići
kažem malo preglasno
i izlazim stisnutog grla.
DVIJE PJESMICE
moja pjesmica
probodena čavlom
zlonamjernika
krvari
iz jezika
pada
jer to je pjesmica
realistična
opipljiva
fizička
tvoja pjesmica
također smrtna
ali mistična
„domoljubna“
uznosi
se
do neba
moja pjesmica
zakopana
u rodnoj zemlji zamire
s proljeća se budi
slijepa pruža bijele izdanke
stalno hoće „k ljudima“
Tvoja hoće
gospodinu Bogu
(putem
do crkve
nacionalne baštine)
ali Bog ne zna slova
Bog poeziju ne čita
pa smo „kvit“
PISMO LJUDOŽDERIMA
Dragi ljudožderi
ne gledajte neprijateljski
čovjeka
koji pita za slobodno mjesto
u kupeu vlaka
shvatite
drugi ljudi također imaju
dvije noge i stražnjicu
dragi ljudožderi
pričekajte trenutak
ne tlačite slabije
ne škrgućite zubima
shvatite
ljudi ima puno
bit će ih još više
dakle pomaknite se malo
povucite se
dragi ljudožderi
ne kupujte sve
svijeće, vezice, špagete
ne govorite leđima okrenuti:
ja mene moj moje
moj želudac moja kosa
moj otisak moje hlače
moja žena moja djeca
moje mišljenje
dragi ljudožderi
ne jedimo jedni druge
može
jer nećemo uskrsnuti
Uistinu
DEZERTERI
1
ja čovjek
slabe vjere
molim se za pokoj
tih smrtnih duša
za sjene
koje ne mogu
naći mjesto
vječnog počinka
zalutale između pustog neba
i domovine
ja čovjek dobre volje
i slabe vjere
čekam spomenik
neznanom vojniku dezerteru
iz svih vojski
iz svih ratova
spomenik podignut
kriomice do neba
pod zemljom
spomenut podignut očima
majki žena sestara ljubavnica
spomenik podignut
od srama očaja straha
ljubavi i mržnje
spomenik bez imena i prezimena
Hrabrost dezertera
je teško podnošljiva bližnjima
tko je pobjegao s polja slave
tko je pobjegao od klanja
neće dobiti oprost
od suvremenika
i potomaka
tko je izbjegao ubijanje
sam je sebe ubio
i živog pokopao
u zaborav
ovjenčan hrastovim lišćem
na grani drveta
ili na uličnoj svjetiljci
obješen u cvijetu života
dezerter
déserteur
Fahnenflüchtiger
Landesverräter
bježi na kraj svijeta
„jao onom
tko je u cvijetu mladosti
ne utaživši žeđ za životom
pao žrtvom
neprijateljskog noža
jao njemu i jao nama
njegovim sunarodnjacima
ili sugrađanima
duša mu neće naći mir
ostat će među nama
ponižena i uvrijeđena”
2
pjesnik se moli za dušu
neznanog dezertera
mòlimo se
i oni koji vjeruju u Boga
i oni koji vjeruju u Ništa
za smrtne duše
koje lutaju
po poljima šumama livadama
po ulicama gradova
po crkvama i grobljima
mòlimo se za dezertere
prvog i drugog svjetskog rata
pokoj vječni
daj im Gospodine
Mòlimo se za dezertere
ratova obrambenih i osvajačkih
ratova pravednih i nepravednih
mòlimo se za one što su odbacili
oznake uniforme
oružje i zastave
„Ne ubij”
rekao je Gospodin
i šuti
„Gott mit uns“
rekao je čovjek
i krenuo u rat
s križem
u ruci
Pozivam Vas
na Prozivku Poginulih…
Dezerteri!
Svih vojski svijeta!
neka počasna garda
ispali salvu uperenu
u vaša srca glave
zavezane oči
neka vaši kolege
pucaju još jednom u
vaša imena
vaše sjene
uspomenu na vas
apoteoza vođa
generala koljača
ljudoubojica traje
oni proglašavaju rat
i mir
pravo na život
pravo na smrt
a majke i dalje rađaju
rađaju heroje
rađaju dezertere
rađaju ljude
jadna ljudska bića
jedini sisavci obučeni
u groteskne uniforme
pod raznobojnim zastavama
spremaju se za rat
za rat za rat
spremaju se za zadnji
nastup
u teatru rata
a ja čekam
spomenik neznanom dezerteru
iz svih vojski svijeta
BAJKA
utrnule su mi noge
probudio sam se
iz dugog
neugodnog
sna
u svijetu čistom
svjetlu
novorođenom
u Betlehemu a možda
na drugom ,,sramotnom“ mjestu
gdje nitko nije ubijao
djecu
ni mačke
ni židove ni palestince
ni vodu ni drveće
ni zrak
nije bilo prošlosti
ni budućnosti
držao sam za ruku
tatu i mamu
dakle Boga
i bilo mi je dobro
kao
da me nema
PISAO SAM
Pisao sam
trenutak ili sat
večer noć
hvatao me bijes
drhtao sam ili bio nijem
sjedio sam pokraj sebe
oči su mi prekrivale suze
pisao sam već jako dugo
i odjednom shvatio
da u rukama nemam pero
ŽELJA
Starčić se osvrnuo oko sebe
brzo nespretno
dohvatio opušak
što je na ulicu bacio
mladić koji je išao
dalje
Neka se na tebe starčiću
spusti kiša egipatskih cigareta
i mirisnih cigara
Želim ti da svijet
koji te reže svakog jutra
oštrim nožem
i ostavlja kao kost
da taj svijet
za tebe poprimi oblik
tople papuče
PJESNIKOVA VLAS
Pjesnik je zasigurno netko
Slušajte glas pjesnika
Čak i ako je taj glas
tanak kao vlas
Kao jedna Julijina vlas
Ako se ta vlas prekine
naša će dosadna kugla
pasti u tamu
Ili će otkud da znam
zalutati među oblake
Čujete li Katkad nešto visi
na jednoj vlasi visi
Danas je ta vlas glas pjesnika
Čujete li
Netko tamo čuje