Tadeusz Dabrowski: Pomicanje crvenilu
S poljskog jezika preveli Pero Mioč i Biserka Rajčić
***
Život neće razumjeti umrloga umrli će razumjeti
živoga i njegovo nerazumijevanje.
Živi baš previše ne vjeruje u nebo i kad bi
mu bilo predloženo vječno sjedenje u naslonjaču
s obvezom gledanja u ekran na kojemu
bi promatrao sebe koji promatra – odlučio bi
se za to. Ili ako bi nebo bilo maleno, ali
neminovno kao mrtvački kovčeg, također bi se složio. Kada bi
umrli htio ispripovijedati živome
kako je to uistinu, morao bi
šutjeti.
***
Koliko sam već puta umro u životu – teško je reći,
a uistinu sam umirao. Danas sam se očešao o
tramvaj i ugledao svoju smrt; truplo leži
uz tračnice, a ja idem dalje.
drvoredom lipa. Ili prije devet godina,
kada sam biciklom uletio pod kotače svećeničkog
peugeota, razbivši staklo zatiljkom –
zar tada nisam mogao poginuti? A sedmogodišnji
dječak, šećući rubom krova,
spašen zahvaljujući blaženom grču
lista desne noge, nije li dolje ostavio vlastito
truplo? Sjećam se desetka takvih smrti,
koliko sam ih mogao ne uočiti? Vjerojatno se
već godinama uznosim u sve više rejone
neba. Ali tek odnedavna obuzima
me strah, kako će umiranje jedanput prestati. Ta otkud
ću znati – je li iznenadna tama – sada, kada
ustajem poslije pada, kušajući se otresti prljavštine,
tama, u kojoj drveće raste korijenjem
prema gore – pakao ili nebo u kasno prosinačko
poslijepodne?
PRUTIĆI
Godinama se zavaram. Vrlo je mučan posao
zavaravati samoga sebe. Pokušaj jedanput
odigrati sam sa sobom partiju šaha tako
da pobijediš, ali ni trenutka se ne priklanjajući na bilo čiju
stranu. Ili zaigraj sa sobom na prutiće, ne
varajući. Zavaravanje sebe je umjetnost, treba
paziti da se u tome ne uloviš. Valjda
je najteže hiniti opakog, a biti opak.
Obično preostaje hiniti kako se hini.
***
Bog se nije udaljio – kako bi htjela Simone
Weil – na gigantsku daljinu, nego je
odmah tu, tako blizu da osjećam Njegovu
brižljivu neprisutnost. (Koja je prišućena
riječ, zaustavljena gesta, prekinuti
pogled,
na trenutak zaustavljeni dah. To
nedisanje tvoj je život.)
FRAGMENTI LJUBAVNOG DISKURSA
Uhvatio sam ju kako lista pornografski
časopis. Pokazujući prstom na sliku
nagog muškarca, upitao sam: Što je ovo?
Ceci n’est pas une pipe[1] – odgovorila je
obuhvaćajući me u zagrade svojih nogu. A danas
sam se ranije vratio s posla i na hodniku
naletio na nagog muškarca, upitao sam:
Što je ovo? – pokazujući na njega, bolje rečeno na njegovu
muškost sa svježim tragom šminke. To je
lula – čuo sam odgovor žene s kojom
još uvijek spavam, jer nisam u stanju dokazati njezinu
nevjernost.
***
Prenio sam te nesvjesno na rukama iz go-
go kluba ravno u svoj krevet i temeljito
utrljao u postelju pa se sada stalno budim
tonem u san ili sanjam kako mi čvrsto stoji
pred očima pastelna slika trošnih
prstiju i poslije svakog puta osjećam slatki
bol kao da mi je savjest u guzici. Odlučio sam
svrštiti s tim i poprskao sam postelju parfemima
moje mame; obuzimat me očaj stao
pokazalo se da je to onaj isti miris (nešto
kao jabučica). Otada ležeći u postelji
osjećam se istodobno i dobar i zao.
POMICANJE CRVENILU
Svemir se raširuje i sve smo međusobno
dalje, sve više nas koštaju prelasci
sredstvima gradskog prometa a i telefonski
razgovori. Tijela proširuju svoje
potrebe, monotone kao i kretanje planeta i krvi.
Ponekad, kada te dugo ne vidim, čini mi se
kako sam ja svemir, a ti sve ostalo
do čega još nije dopro.
RASULO
Danas sam s tvoga akta izabrao oko
i povećao ga do granica ekrana, do
granica rasula (a ono je tako visoko
da je već moguće povjerovati u sebe). Povećao sam
tvoje desno oko, želeći posljednjim klikom
preskočiti na drugu stranu, ugledati dušu
ili u najgorem slučaju sebe raskliknutoga. U
blizini četrdeset četvrtoga povećanja
ugledao sam svoju nejasnu siluetu,
kod šezdeset šestoga obris
fotoaparata, čitljiv samo meni. A
dalje više ništa nego sive pravokutnike
poslagane tijesno kao cigle u zidu, kao
kamenje u zidu plača pred kojim stojim
danju i noću kako bih ustrajno trgao spojeve
na papirima s mojim stihovima.
***
Ograničen sam na sebe, tebe i na
ovu pjesmu, u kojoj smo oduvijek živjeli, a
sada ćemo pronaći dom i posao, roditi
djecu koja će se igrati u prostoru
obilježenom ovom pjesmom, u njemu ćemo također
činiti razne svinjarije i ugodnosti,
širit će se i stezati u ovisnosti
o našim aktualnim potrebama i mogućnosti,
u njemu ću pisati sljedeće pjesme, dakle nikakvih
posebnih izgleda, u završnici te pjesme
poći ćemo u nebo, ako ne obmane
metafora.
***
Ovo je prvi stih. Ovaj stih nije važan.
A ovo je stih drugi, u kojem već ti nisi ti,
to znači, nisi čovjek iz prvog stiha,
a sada čak više nisi ni onaj koji si bio
u drugom, trećem i četvrtom stihu, i dodatno
u petom. Ovaj stih je život, sve činim
kako bih ja ostao ja u svakom stihu, kako bi se svaki stih
nekakvim čudom sebi prilagodio, međutim ti,
htio ne htio, moraš taj život proživjeti, a u
posljednjem stihu, što je moguće bliže svršetku,
odlučiti se za ocjenu, čijim ćeš predmetom biti
- Preživjet ćeš samo onda ako priznaš
da je stih govorio o Bogu. Posljednji stih stići će
ipak brže
nego
EKSPEDICIJA POPELENE
najpre gledamo svoja usta kao gluvo-
nemi a potom prirodno postajemo
nevidljivi. Za ostatak života. Idem decembarskom
ulicom. Zaobilazim svetiljke koje bi nekad u to
vreme sipale sneg. Na tezgama
s jeftinom knjigom korice priručnika za žene
i pesničke zbirke proizvodili bi
vetar. Samo teško u to verujem:
ne čujem i ne vidim. Mama je grešila govoreći
što dublje zalaziš u šumu sve je više drveća. Što dublje
zalaziš u šumu sve više je istog
drveća. Nekad se sve uobličavalo
u prave puteve a sada raste kako stigne.
Postoji li neki način za lutanje? Da li pitati?
Ili ići istrajno napred do poslednjeg daha?
Jagodicama prstiju tražim odgovor
u hrapavoj koži. Katkad nailazim na usta.
NOĆNA PTICA
Sumrak surfuje po krovovima, psi izvode
vlasnike na pivo i cigaretu; hladnoća
skida s devojaka koje šetaju u parovima
sledeće slojeve odeće. Lako je izaći na kraj sa
sumrakom, a drugačije s mrakom koji se sve
dublje skriva u reč ili (bacajući nasumice
flaše, silom gurajući na mene žene) beži
pod zaštitom noći, da bi u osvit (kada se poslednji
pijanci vraćaju kućama) bešumno
izmilele na svetlo.
Biografija
Tadeusz Dabrowski, pjesnik, esejist, kritičar, urednik književnog dvomjesečnika „Topos“. Objavljivao u brojnim časopisima i glasilima, između ostalog: „Tygodnik Powszechny“, „Politika“, „Rzeczpospolita“, „Dziennik“, „Tworczosc“, „Odra“, „Zeszyty Literackie“, „Res Publica Nowa“, te u inostranim: „Boston Review“, „Agni“, „Poetry Review“, „Poetry Ireland“, „Poetry Wales“, „Seam“, „Other Poetry“, „Akzente“, „Sprache im technischen Zeitalter“, „Maniskripte“, „Lichtungen“, „Karogs“, „A2 kulturni tydenik“.
Stipendista: Internationales Haus der Autoren Graz (2008), Ministra kulture Republike Poljske (2007), Literarisches Colloquium BERLIN (2006), Nadvojvode Vojvodstva Pomeranskog (2005 i 2008), te Baltic Centre for Writers and Translators (Visby, 2004).
Nagrade: Laureat Hubert-Burda-Preis (2008), nagrada Splendor Gedanensis (2007), Nagrada grada Gdanska za mlade stvaraoce (2002). Nominovan za televizijsku nagradu „Pegaz“ (2011). Od Tadeusza Rozewicza dobio Nagradu Kulturne fondacije Poljske (2006).
Prevođen na engleski, njemački, španski, švedski, norveški, ruski, ukrajinski, bugarski, letonski, slovački i češki.
Autor zbirki poezije Wypieki (Opekline, 1999), E–mail (2000), Mazurek[2] (2002), Te Deum (2005 i 2008), Czarny kwadrae (Crni kvadrat, 2009). Urednik je Antologije pjesama 1976-2006 Poza slowa (Poza riječi, 2006). Uskoro će se pojaviti izbor iz njegovih pjesama u Njemačkoj i Sjedinjenim Američim Državama.
Živi u Gdansku.
[1] Ceci n’est pas une pipe, franc.: To nije lula (prim. prev).
[2] Mazurek; prevodilac nije pročitao knjigu i ne zna o čemu je riječ, jer mazurek može značiti: mazurka (ples) „trepavica“ ili pak u kulinarstvu: uskršnji kolač (prim. prev.).
