Svetozar Savić: Apartman
Cijeli dan niko nije ušao u apartman. Predveče, pokušavajući da prekrati vrijeme, gospodinu N napokon pođe za rukom da, kao utvara, polagano dođe do vitrine u kojoj je držao piće. U prostranoj dnevnoj sobi, pretrpanoj praznim flašama, stajao je odškrinut prozor. Sipajući vino u rezbarenu kristalnu čašu zagleda se u tek upaljene ulične svjetiljke na Šestoj aveniji. Saobraćaj je bio živ. Stajao je tako nekoliko minuta. Osjeti kako mu se hladan vazduh razliva niz otromboljeni stomak i grudi.
Kroz njegovu dušu, otvorenu kao ulaz u crkvu, promicali su različiti likovi. Svaki ubogi dan u životu borio se se da tijelo i dušu održi u životu. Nakon dugo očekivane smrti njegove žene, sin je, konačno, našao posao u blizini, na Brodveju. Cijepao je karte na ulazu jednog pozorišta sa značajnim predstavama na repertoaru.
Ispi lagano gutljaj vina.
– Da li je smisao mojih djela izgubljen? – zavali se u fotelju.
Sjedio je tako iz noći u noć. Zagledao se u prazninu, pustoš svoje duše, stranputice i doline utrvene dugim nizom godina. Osjećao je navalu vremena koje tek treba da prođe dа bi prestaо da postoji.
„Piti i zaboraviti“, ponovi u sebi.
Trepereći u tišini njegove krhke trepavice raspadale su se na kapcima; mahao je šakom, otežalom od lagodnog života; mrmoljio uglovima usana, punim sasušene pljuvačke, davno zaboravljenim likovima; čuje u ušnoj školjci, sa istegnutom resicom što se odmara na mekanim vlaknima okovratnika bademantila, udaljene povike i tupe eksplozije; u njegovom zamrzlom oku čamac pun pobijene ribe struže srebrnastu površinu jezera; pelikan s punom mješinom na crvenkastom kljunu prelijeće iznad njegovog tjemena; od lepeta krila hladan vazduh mu zatalasa mekani podvaljak.
Oko ponoći osjeti snažno probadanje u lijevom ramenu. Izgubio je osjećaj za vrijeme.
„Trebao sam da popijem lijek za umirenje bolova. Smrzaо sam se u onom prokletom zatvoru“, promrmlja u mraku, zatvarajući okno prozora. Stenjući dođe do komode i strpa dvije tablete u usta. Otpi gutljaj vina. Nakon petnaestak minuta osjeti djelovanje lijeka.
– Dovoljne su dvije da se bol uspava – okrenu oko sebe i pozva – Stȁna!
Iz susjedne sobe uđe vitka žena ukočenog držanja odjevena u crno. Nosila je srebrnastu periku na glavi.
– Pripremićeš mi odjeću i kofere za put.
Prije nego što je odgovorila ona poče da kupi prazne flaše s poda.
– O, vi idete za Montenegro – reče iako je bila sanjiva.
Glas joj je imao lijepu boju i čudan akcenat.
– Da, idem, konačno.
– Gospodine, to je već deseti put da vam pakujem kofere, a da vi ne otputujete – pokuša da prizvuk rečenice bude ljubazan.
– Kad bi mi se samo jedan san ispunio, ali snovi biraju ljude – reče za sebe.
Uputi joj pogled pun neke blagosti.
– Možda ću jednom poći. Neka ujutro sve bude spremno.
Osluškivao je zveckanje flaša na kolicima ukrašenim mahagonijem. Shvati da ona napušta prostoriju. I ovaj put znao je da neće otputovati, da još uvijek nema snage da ni poslije četiri decenije nagazi tamnu i vlažnu zemlju vodom nadojenog polja. Nemaštinu i oskudicu još čvrsto gaji u svojim mislima kao nezarastao ožiljak. „Ima jedan trenutak gdje prestaje uobičajni život čovjekov. Sva lagodnost, tok kojim plovi, zastane, kao da nabujala rijeka naiđe na mulj, i počne da plavi do tada nedirnute obale.“
U polubudnom stanju prepusti se, nanovo, prijatnom maštanju. Ovi, možda, posljednji nadražaji duše, skrivali su neko drugo značenje. Vrijeme pođe unazad. Dok je brzo hodao utabanom stazom osjećao je bol u članku. Nisu se čuli nikakvi šumovi. Rosna izmaglica prijanjala je uz oskudni zeleni pokrivač. Zaokrenu pored poznatog potoka. Nedaleko, pored stabla jove, stajao je stariji gospodin koji podiže ruku na pozdrav. I on srdačno odmahnu i zagleda se u gospodina u skupom lanenom odijelu. Kratka vrtoglavica od nekoliko sekundi spriječi ga da razazna poznati lik. Htio je zastati, vratiti se, ali opsjednut snom potjera naprijed.
Na Sabornoj crkvi odbi osam. Prodorni glas zvona trgnu ga iz sna. Prekrsti se mahinalno. Poželje da se vrati u san, čuvajući još u nozdrvama mirise koji su ga proganjali.
Polagano, kao sjena, uđe, sav skrušen, u prostrani osvijetljeni hodnik. Na vješalici sa ogledalom visile su u stezaljci crne pantalone opeglane na ivicu; preko drvenih ramena ofingera visio je srebrnastosivi prsluk i crni sako klasičnog kroja.
Batler, blijedog lica, stvori se odnekuda u hodniku. Pozdravi ga i pokuša da mu pomogne da obuče uštirkanu košulju. Kad je, konačno, zakopčao dugmad na sakou prošlo je dvadeset minuta. Popravi pažljivo čvor golubijesive kravate gledajući u srebrnastu ploču ogledala.
– Znam ko je to bio! – podignu prst u vazduh.
Uputi se hodnikom iz kojeg se ulazilo u hol. Na zidovima prijemnog hola bile su okačene skupocjene slike. Pored masivnih apartmanskih vrata stajala su, poređana, tri kožna kofera.
Batler pritrča ogrćući ga teškim bijelim kaputom.
– Da pozovem taksi, gospodine?
Povlačeći manžetnu na košulji gospodin N prođe ne pogledavši ga.