Sven Popović: Mali i Levijatan
(odlomak iz romana)
1.
Grad stiješnjen podno stijena, stijene su bijele, grad je siv i iz njega povremeno suklja dim. Mršavi ribarski brodovi ljuljaju se na valovima, djeca ih povremeno promatraju s drvenih dokova dok hvataju rakove i ribe. I ti si među djecom, uhvatio si rakovicu i sad oprezno vežeš tanki konop oko nje. Pokušavate ih natjerati da se bore, ti i druga djeca. Rakovice napinju konope, bježe, vi ih razočarano puštate uz pokoji uštip i vraćate se promatranju ribara.
Oko podneva, kad sunce gotovo, možda čak na koji trenutak, izroni ispod oblaka, odlazite objedovati. Nagovarate majke da vani odnesete užinu, a one najčešće pristanu. Žvačete topli kruh i slani, tvrdi kozji sir, bacate mrvice i promatrate galebove kako se međusobno čerupaju zbog njih, njihovo perje prekriva drvene dokove, tiho tone do mora i tamo se, na površini, zadržava. Smijete se i taj zvuk na trenutak napravi pukotine na nebu i nešto svjetlosti ipak iscuri. Nakon gozbe galebova idete do stijena i ležite na njihovim oštrim bridovima prepričavajući priče koje ste čuli od roditelja. Izgrebani igrate skrivača, provlačite se, jurcate stijenama bez straha od ozljede. Jednom kad se mrak počne zgušnjavati, a svjetlo se pojavi u unutrašnjosti krčme, spuštate se.
Mjesto je sazdano od onih istih bijelih stijena, kuće su potamnile od dima, to je bilo još kad su rušili stabla i gradili brodove. Niske kamene kuće, jedna patuljasta kapelica i skromna krčma koja poslužuje tamno pivo, variva, sir, slanu ribu i kruh. Nasred grada nalazi se zdenac u sjeni pogrbljenog stabla potpuno crnog trupa i purpurnih listova. Stablo nije imalo ime, zvali ste ga jednostavno „stablo“. Ljeti su se tamo mogli vidjeti mladići i djevojke. Natjecali bi se tko će se brže popeti do vrha. Znao si najbrže penjače. Zvali su ih Košuta i Čičak.
Kako ste se spuštali, tako je momak palio fenjere. Ulična je svjetlost pratila vaše hihotanje i uskoro je cijelo mjesto tinjalo. Mršavi su brodovi pristali i ribari su teglili ulov. Dio će poslužiti mještanima za večeru, dio će sušiti, a sasvim mali dio naći će se u krčmi. I vi ćete se pokušati naći u krčmi, ali vam, kao i svake noći, neće dozvoliti. Umjesto toga naći ćete se kod stražnjeg ulaza s ostacima hrane i mačkama. Malj, mali od kuhinje, će vam svako toliko iznijeti malo kruha, ribe i piva. Uskoro ćete se raspršiti, pohrliti kućama.
Tvoja će majka, Švelja, opet biti ljuta jer nisi gladan, oca neće biti, on će biti na pučini, crtati će kartu zvijezda. Majka će ti uz čaj prepričati priču. Zaspat ćeš razmišljajući o onome što ti je majka pripovijedala, o nevidljivim nitima što spajaju san i javu i stvorenjima koje te niti prepliću i vuku.
Probudio te treći, nepoznati glas. Majka, otac i niski, tamnoputi i nabijeni muškarac sjedili su za stolom. Taj je muškarac tvoj stric, očev brat, kazali su ti. Krasila ga je gusta, prosijeda brada, srdačan osmijeh te crne oznake i zadebljanja na koži. Doplovio je rano ujutro, nije ga bilo otkako si bio sasvim mali. Oprezno si mu prišao, a on te privukao sebi i zagrlio. Mirisao je na sol, duhan i nešto što dosad nisi osjetio. Nekoliko dana kasnije stric će te podučavati kako se prave mornarski čvorovi saznat ćeš ime tog začina. Oko snažnog vrata nalazila mu se ogrlica boje zvjezdanih dubina isprepletena neobičnim uzorcima bijele boje. S ogrlice visilo je mnogo raznobojnih konopa različitih duljina na kojima se nalazilo prstenje, biserje, perle i zrnca.
Govori ti koliko si narastao i mrsi ti kosu. Tvoj mu otac na to odgovara kako djeca to obično rade, narastu otkako ih posljednji put vidiš, pogotovo ako si, kao on, proteklih devet godina plovio. On mu je na to odgovorio da nije izgubio svoj smisao za humor i zatim te upitao za ime i rekao si mu da te zovu Mali. On ti se predstavio kao Igla iako uopće nije bio nalik igli, a zatim je tvom ocu ponudio da dođe na njihov brod. Otac je pristao i rekao ti da slušaš majku. Oni su otišli i ostali ste vas dvoje. Zanimalo te što misli pod „njihov“, zanimalo te tko su oni. Halapljivo si pojeo kruh i sir i sve to zalio mlijekom. Majka ti je govorila da usporiš. Još punih usta pitao si smiješ li se ići igrati s prijateljima. Ona je uzdahnula, odmahnula glavom i rekla ti da se vratiš za užinu. Obećao si da hoćeš. Istrčao si iz kuće i osvrtao se, otac i stric smanjivali su se u daljini.
Potrčao si da ih sustigneš, i jednom kad si bio dovoljno blizu, usporio si, nisi bio siguran želi li te otac tamo. Hodao si pažljivo, pogotovo nizbrdo kako ne bi šutnuo kamenčić i tako ih uzbunio. Krajolik je postupno gubio kamen i dobivao zelenilo. Ušli su u šumu.
Putem si brao biljke koje će tvoja majka koristiti za napitke; snjegolati crnih cvjetnih glavica i bijelih latica, tamnosmeđe pruće srcogranja koje je iznutra crveno, gljive urlikače nalik lovačkim rogovima, zatim orkancvjetovi čije su latice bile neobična mješavina sive, modre i ljubičaste te blijedocrvene i ledeno plave latice smirajploda. Naposljetku je šuma bivala sve rjeđom i čuo si valove kako tuku stijene.
Pored stijena, na plaži, nalazio se tabor. Ljudi su dizali šatore i palili logorske vatre. Bili su visoki, vitki i tamnoputi, često duge kose, odjeveni u šarena sukna. Za pasom nosili su bodeže, prenosili su vreće i škrinje iz čamaca. Tamo dalje, na nabrekloj pučini, nalazio se brod. Crn, dugačak i oštar poput njihovih bodeža, pomislio si, njegova su jedra bila trudna i grimizna.
Promatrao si oca i strica, probijali su se u sredinu tabora. Ondje je stajao sijedi muškarac odjeven u sukno iste nijanse grimiza kao što su jedra. On i stric kratko su porazgovarali, a zatim su se starac i tvoj otac rukovali. Sva trojica ušla su u šator. Znao si da je pametnije vratiti se u grad. Okrenuo si se i suočio sa četiri lica. Tri mladića i djevojka. Svi su na različitim dijelovima tijela imali crne oznake, baš poput tvog strica.
Pitali su te jesi li se izgubio, ali u tom trenutku nisi razumio. Jezik vam se nije toliko razlikovao, njihov je bio nešto pjevniji, ali bio si zatečen. Djevojka je iskoračila.
– Ti si Iglin, zar ne? – bila je za glavu viša od tebe, kratke kose obrijane sa strane, istaknutih ključnih kostiju, i vretenasta tijela. Bila je nasmijana.
Nije ti bilo jasno kako je znala da ti je on stric pa si je upitao. Na to su se nasmijali.
– Pa kad ste blijedi kao one tamo stijene – prstom je pokazao iza sebe jedan od trojice.
I ta ti je primjedba bila neobična, tvoj je stric ipak bio preplanuo.
– Daj opusti se, što si se skvrčio? – djevojka te zaigrano odgurnula. Na dugim prstima vidio si crne oznake nalik strelicama. Kasnije će ti reći da se one zovu tetovaže i da prepričavaju priču – Mene zovu Strijela.
– Mene zovu Mali.
I trojica su ti se predstavila i ponudila ti da im se pridružiš u igri skrivača, na što si im odgovorio da čekaš oca i strica.
– Zašto bi čekao kad se možeš igrati? – upitala te Strijela
Nisi imao spreman odgovor na to pa si samo slegnuo ramenima.
– Hajde, samo jednom. Ja žmirim – potrčala je prema boru – Ovo je pik – lupkala je dlanom po stablu i zatim se okrenula i prislonila lice kori – Brojim do trideset – viknula je.
Pohrlio si prema najbližem boru i odmah stao. Gdje se sakriti u šumi, a da nije iza stabla? Pogled ti se digao prema krošnjama i odmah si znao da se nećeš moći uspeti. Vidio si kako se ona trojica, doduše, vješto uspinju uz deblo i zatim gotovo pa fijuču od krošnje do krošnje, tanke, oštre sjene. Strijela je došla do dvadeset i ti si se zatrčao prema kamenu obraslom mahovinom, preskočio ga i sjeo leđima naslonjen na nj.
– Blijedi, ti shvaćaš da sam ti čula korake? – čuo si njen glas – A taj kamen ti nije baš nešto maštovit izbor bio.
Slegnuo si ramenima i ustao si. Strijela te gledala i činilo ti se kao da joj osmijeh zauzima većinu lica – Pik, pak za Malog – svaku je riječ naglasila lupkanjem o drvo. Ova trojica sletjela su kraj nje. Djelovalo je kao da su preskočili stepenicu, a ne kao da su upravo doskočili sa stanovite visine.
– Ti sad žmiriš – rekao je jedan.
– Pusti ga sad, igrat ćemo se drugi put – rekla je Strijela – Idemo ga odvesti njegovom ocu i Igli.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, tadašnjoj Jugoslaviji. Diplomirao komparativnu književnost te Engleski jezik i književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene i književne kritike za zato specijalizirane časopise i portale. Prozu je objavio u mnogim časopisima iz regije, zborniku „Record Stories“ (Aquarius Records), antologiji mladih prozaika „Bez vrata, bez kucanja“ (Sandrof) te raznim internetskim portalima. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Roman, „Uvjerljivo drugi“ (Fraktura) izlazi objavljuje 2018. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namijenjenog mladim autorima. Također je jedan od urednika zbornika „TKO ČITA?“ za sezone 2015./16 i 2016./17. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press) i prevedene na engleski, njemački, poljski, katalonski i rumunjski.