Suzana Matić: Kako sam te pobijedila
Tebe nisam pobijedila zaboravom. Nisam. Ja takve ne zaboravljam.
Ja sam tebe pobijedila svojim vremenom. Naslagao se od lijepih dana bedem ogromni, nema tog diva koji bi ga prekoračio, nema tog lopova koji bi ga zajašio, nema tog glasa koji bi ga nadvisio.
Ja sam tebe pobijedila odlukom. Moja je odluka munja što para, moja je odluka jauk Atlasa slomljenog bedra koji je pogriješio da se naruga nebu, ona je urota noći i oluje, i ja sam joj žedno otvorila sve prozore i gledala opčinjena kako se nebo s bljeskom cijepa na dva dijela svaki puta kada u mrak prošapćem – Ne.
Ja sam tebe pobijedila ljepotom. Uzimala sam je od svijeta i hranila se njome i ugrađivala je u sebe i vraćala je svijetu, jer to je jedini zavjet koji, izdajnica, nisam pogazila, i stala sam na toj posljednjoj liniji obrane i nisam pogledala u svijet s greškom u oku. A svijet je onda zahvalno, pažljivo iz mog pogleda izvadio sve prazne lupine nerodnih želja i pustio da ih na šest njegovih strana raznese vjetar.
Ja sam tebe pobijedila plamenom. Ja se znam sama u vatru pretvoriti, ja se mogu sama razboljeti, ja ću febrilna i bez pomoći noću gorjeti. Svi moji krjesovi već jesu u meni.
Ja sam tebe pobijedila snagom. I ne traži je u zglobovima… Misao je moja ubojita, misao je moja oštra, misao nesmiljena. Ona je hvat kojim ću i lijepu mušku ruku oboriti, pa i onu ruku koja sve prečice do moga grla poznaje, gdje ne bih tvoju. Strašna je to misao. Od nje hladni bunari u srcima klokoću, riječi prešućuju, grla presušuju, a sve čini i mantre se zauvijek razbiju.
Ja sam tebe pobijedila boljim. S njim sam ruke u mornarske uzlove vezala, pa ih onda noćima rasplitala, i vidio je boju mojih očiju i otimao mi uzdahe i ispravljao tipfelere gledajući u linije na mom dlanu, u kraste na koljenima, u opekotine koje sam dobila dodirujući hladno – i pokupio je suzu s mog obraza i okusio je i rekao – ovo miriše na šumu i livadu…
i gledao je u moje tijelo i budio ga, i utoplio u njemu ono dijete koje ispod mojih kostiju spava čvrsto sklupčano u sebe da bi samo sebe ugrijalo, a kad sam nas iz sna probudila – on je znao kako me pustiti.
Ja sam tebe pobijedila pobjedonosno. Bila sam vojska s razvijenim zastavama, bila sam da nisi mogao oka odvojiti od mene, bila sam da si se, protivnik, na mene kladio, bila sam bez tebe najbolja.
Ja sam tebe pobijedila nježnošću. I dalje od ovoga ne treba. Ja sam svoj nadimak životom potkrijepila.
Ja sam tebe pobijedila jer sam te nekad jako voljela.
Zato si ne možeš oprostiti.
Kamen, škare, papir
(Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo)
kada se sretnu muškarac i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje – čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam… ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to… ja sam sanjala samo jedan
… nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
… iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega… stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit… stradalo je jedno odrastanje
… zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
… dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
… ni jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla
kada se na svojim putovima koji nemaju veze s mojim posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i premda se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala
kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana
i ovim skorenim… neizlječivim
kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu…
na neku moju… o meni… ili pjesmu samo…
na živo mrtvo slovo na papiru
… na mene
verba volant, pjesme ostaju…
a kamenje leti još snažnije
da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;
ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom…
ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala
i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala
VRIJEME POLURASPADA
OK, bili su to okrutni tjedni
a ja sam se trudila prilagoditi tome
da ujutro dobijam poruke koje mi žele “ugodan dan”
i uklopiti se u njih
pokušavala sam ne biti zahtjevna i čudna
ne širiti nelagodu činjenicom da pišem stihove
slušati priče o tv serijama o kojima ne znam ništa
koncentrirati se na beznačajne priče s naslovnica
koje bi mi ispričali jako znakovito
kao da je iz njih moguće iščitati nešto važno i o duši donositelja
i možda i jest
ali ja sam nažalost i opet iz njih najviše otkrivala o svojoj
ipak, ignorirala sam je
nisam tražila konstelacije u jutarnoj bijeloj kavi
dok bih večerala kasno
držala sam se najdalje moguće od svoje vegetarijanske prehrane
toliko daleko da sam tih tjedana pojela svoj dnevnik, mislim
smijala sam se u kinu na pravim mjestima
s tek pola sekunde zaostatka
i uvjeravala se da sam dorasla zadatku
ali okrutni tjedni ne znaju graditi
oni samo nezaustavljivo ruše
i svo vrijeme koje imamo je tek vrijeme
poluraspada
okrutni tjedni ne mogu napisati bezvremene jutarnje poruke
ali ja nas još uvijek mogu uloviti u neku sliku
na kojoj smo sve dalje od cilja
između njega i nas ostao je samo veliki prostor
slobodan za urušavanje
i proglasiti je lijepom
…
ZABORAV VJETRA
Jak mi se vjetar noćas upleo u san
Morska oluja
Bjesnila je u malom stanu
Koji je bio moj dom
U kojem nikad nisam živjela
Ali tu sam godinama bila sigurna
To znam dobro
A sad se ljuljao kao gumeni čamac
Kupljen nekad davno
Nekoj objesnoj djeci koju su nam povjerili
da se na njemu zabave
dok ne proplivaju
Djeci koja nisu bila ni tvoja, ni moja
niti naša djeca
A ti si sad taj gumenjak izvadio
iz svoje konobe pa bacio
U more
Da ih udobrovoljiš, da ih umiriš nedorasle
Ili iskupiš svoj stari neiskorišteni neispucani godišnji, možda
A da uopće nisi pogledao kut
neba u kojem se gomilaju oblaci
A da si zaboravio da su baš sva nerazumna djeca
koju ti i ja nismo imali
davno proplivala
I više se ne utapaju u meni nošena strujom i željna tvojih dodira
Da si zajedno s vodom izbacio i bebu iz kade
Zašto si onda uopće došao, vikala sam
I vikala sam ne želim te vidjeti
Odgrizala sam te riječi od sebe
Gladno
Pa iskašljavala u nesažvakanim komadima u vanjski mrak
Nije bilo galebova da ih preuzmu
Bacala sam ih u vjetar
koji je divljao
I u kojem je uz zemlju polegnuo baš sav oprost ovog svijeta
Rekla sam odlazi, odlazi zauvijek
Pa se okrenula
Da ne gledam kako izlaziš iz mog broda
I odnosiš sa sobom tek svoj zaprepašteni izraz
Onog djeteta koje se ishitreno ponadalo
Smetnuvši s uma da je muškarac
S licem mladca koje je ostarilo
Pa nisam vidjela kada si izašao
Ali osjetila sam
Cijelo nebo se smirilo tronuto
Mislila sam kako bi ga nekad utišala radost tvog povratka
A sada me poput munje svom snagom udarila ljubav
koja je utekla iz mene
I legla sam na palubu i plakala
Jer nisam te više voljela
A onda sam se probudila ovdje posve mokra
U svom brodu od izvaljane posteljine
Tijela potpuno iznurenog
Izmučenog olujom
I sjećam se dobro
I mog stana i one palube i one djece koju nismo imali
I sjećam se i tvog lica koje je ostarilo
i znam da je jednom bilo moje i da
sam ga ludo voljela
Jedino
Jedino ne znam tko si ti
Tko si
Ti?
JA SAM ISTA KAO I PRIJE
Samo su sada možda neka druga vremena
Noću te stavljam na uho, kao školjku
Ne volim kad šutiš, a nisam sigurna da li sanjaš
Danju sam onda jednako nedospavana, baš posve jednako
Snena
Probudi se!, mislim u mrak
Ruka je tvoja moja slamka spasa
Doturi mi je sunce u zoru
A ja sam onda, tom zrakom, u tom danu
Spašena
Za stolom nam režem voće
Tvoje su usne četvrtine jabuka
Ne skidam koru s njih
Tajna mog zdravlja, sav okus je u njoj
A ja sam, pa znaš i sam
Čak i u špricanim jabukama prilično
Neumjerena
Gledam
Prosuo si sve koštice jedne bezukusne dinje po podu
Ali ja sam tvoj zadnji mak na konac
I još – romantik na ovom svijetu
Mene si morao uloviti u zraku
I ne znam tko tebe tamo drži
Ali znam da sam u tom trenu
U istom jutru bila i drugi put
Spašena
Gutam južne plodove, ali sitim se samo sokova
I znam da ću ostati gladna, posve
Neutažena
Moja glad je trajna, zato nikad ne jedem
Ali sad barem više nisam
I teškom žeđi
Oslabljena
Ti kavu spremaš u mlijeku
Iskipit ću ti, ako me zaboraviš
Ja ti naprosto nikad ne smijem biti dugo na vatri sama
Ostavljena
Tvoje su riječi kocke šećera
Ne stavljam ga u svoju ovisnost o crnoj
Ali jedna je ipak u gorki vrtlog prošle srijede
Tvojom srebrnom žlicom
U zadnji čas
Ubačena
Znaš kupit ću ti nož za maslac, to ti nedostaje
I jesti ću s tobom kruh i u kineskom restoranu
Jer ja sam od tebe i metabolički
Promijenjena
Zbog tebe bih čak mogla zavoljeti slatko
Ti otvaraš sladoled da puca kao šampanjac
Pa dok se subota pjenuša gledam te kroz bijelo vino
Zanesena
Spoznajom o posve crvenom posve
Opijena
Jel znaš da grožđe pinot noira ima tanku kožu
Da je lakog tijela i osjetljivo na sunce
Da ga treba stalno čuvati
Pitam te, bez riječi
Tvojim vrućim dodirom nepovratno
Opožarena
Eto, vidiš da sam ista kao i prije
Da sam u posve iste dijaloge – sebe protiv sebe
Dok, kao, tebi govorim
I dalje nerazmrsivo
Zapletena
Ja sam ista kao i prije
Ja sam u tebe baš posve jednako
LICE SNA
Istresla sam san uz vjetar jutros
Kao ručnik otežao od slanog pijeska
Vratio mi se u naspavane oči
Sasuo u lice
Uvukao u linije koje je obgrljeni jastuk
Ostavio
Na mom obrazu
Kao crte na žalu
Kada se more povlači
U sebe
Istresla sam san jutros
Uz vjetar
Vratilo mi se
Milion zrnaca pijeska s mog spruda
Plaža na kojoj sam se igrala kao dijete
Obala na koju su se nasukali mornari
I jedno zrno
Na koje sam se ja nasukala
Čije crte sam zaboravila
CARICA
Kupila sam veliki krevet
Visok i čvrst kao kuća
Već neko vrijeme ne spavam na podu
Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti
Podnica mu je visoko, napustila sam „patos“ skroz
I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati
Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet
Pa nekako i opet ne spavam
Ali zato sam jako aktivna u njemu
Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se
Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu
Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami
Samo da ne bih morala silaziti s njega
“Carice” kažu, ali ja se ne dam smetati
Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati
Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici
Odjel: „Bračni kreveti“
Sastavljali su ga dva dana
Moj otac, moj sin i moj brat
KAO DA ZNAM
jučer je moje burno mlađe dijete
imalo težak dan
“danas mi je bio najteži dan u životu, mama”
reklo mi je kroz suze
i još je reklo
“oboje smo plakali”
pa je reklo
“meni se lako rasplakati,
ali on je plakao treći put u životu”
i ponovilo je nekoliko puta
“treći put u životu, mama”
pa je drščući reklo
“skoro smo prekinuli”
…
onda sam joj dugo govorila
o životu
o ljubavi
o vezama
o dečkima
o slobodi
o slobodi da budeš što jesi
da pustiš drugog da bude ono što on jest
o ljubavi opet
zvučala sam kao da znam o čemu govorim
Soba
Mjerimo ono što treba srušiti
Planiram
Ti imaš kvadrate
Ja – prostornu viziju
I ok, morat ćeš rušiti staro
Ali ja se pravim da nemam
Ama baš ništa s tim
Pa ja samo vučem linije
Ovo su ti vrata
Tamo ti je voda
Evo, tu ćeš se napiti
Ovdje ćeš blagovati, gladan
S ove strane će ti ulaziti sunce
I nemoj dijeliti veliki prozor u dva manja
Izgubit ćeš svjetlo
Slažeš se
Kažeš ne želim da kamen glumi drvo
Slažem se
Ti i ja – mi imamo plan visokog
Prizemlja
Gledaš u njega pa postavljaš konstrukciju
Lakih pregradnih zidova
Ruke su ti vitki nosači
Umećem se između njih meka
Kao vuna u zidovima od knaufa
Nešto nam mora čuvati toplinu
A onda se obostrano obložim kartonom i sadrom
Tako ti imam po čemu pisati
Double–sided, a o istom
Sve dok ne odabereš prevladavajući pigment
Nemoj žuriti, zato
Kažeš mi na onoj ću pločici napisati tvoje ime
Smijem se
Ne vjerujem da još ne znaš
Da sam ja ova vuna, karton
Laki pregradni zidovi
Soba u kojoj već dugo živiš
PREVERTZNAKINJA
Jutros sam parkirala auto tik uz drugi
Bio je još neočišćen
Zagrabila sam snijeg s njegovog krova
I skupila ga u grudu
Stezala sam je u ruci u liftu
I noktom palca mehanički dubila utor srca u njoj
Hladnoj
Svih pet katova
Taj lift je jako spor
Kad su se vrata otvorila
Bila sam gotova s njim
Sad je u uredskom frižideru
Uz ostatke nekoliko roštilja
Na koje su svi zaboravili
Ne brinem da će ga netko otkriti
U ledenici
I pitati me
“Ti si to noćas čitala Preverta?”
Jednom će zaboravljeno
Postati lanjski snijeg
Kao i ova rebra kraj kojih leži
Razmišljam da ga stavim ispod njih
SLIKA
Prešao si palcem po utoru vrata izvlačeći iz njega
Svježi snijeg
Da se ne sruči u unutrašnjost kad otvoriš auto
Uvijek si brinuo o detaljima kojih se ja nikad ne bih sjetila
S rukama u unutrašnjosti džepova
Vrtjela sam svojim palčevima
Dok si palcem prelazio i po utoru mojih vrata
Rekao si: „Sjedni unutra, hladno je“
Pa izvadio metlicu
Sjela sam u mrak koji je stvorila bjelina
Na staklima je sa svih strana bila hrpa debela tri sata
Naših prisjećanja za stolom
Počeo si je razbacivati u širokim potezima
A ja sam tvoju sliku slagala od onog što si izbrisao
Uzimala sam samo ono što sam željela
U prvom potezu – tvoj palac kako prelazi po utora mojih usana
Izvlačeći iz njega žudnju
U drugom – metlice tvojih trepavica koje tiho grebu po bijelom jastuku
U trećem – tvoje lice dok razbacuješ plahte grabeći prema meni
I pogled koji vreba moj
U trenu kad me razotkriješ duboko u mojoj unutrašnjosti
Ulovio si moj pogled
Sklopila sam oči
Vjetrobran je bio čist
Nastavio si čistiti bočna stakla
Ali tvoja je slika bila potpuna
Oprosti što nisam znala brinuti o detaljima
Oprosti što sam te savršeno
Zaboravila
PREBLIŽAVANJE
Sva tragika prozora je u tome
Što čovjek i ptica uporno misle
Da nema šanse
Da bi se ikad mogli prebližiti
A onda ih
Jer nisu računali s frekvencijom pjeva
Prene cvrkut stakla.
Ostala sam… (what goes around comes around)
prije nego sam sam pomislila da je najvažnije ostati vjeran sebi, dugo sam mislila da se želim promijeniti,
prije nego sam pomislila da želim promijeniti sebe, dugo sam mislila da mogu promijeniti svijet,
prije nego sam pomislila da mogu promijeniti svijet, vjerovala sam da se svijet mijenja u mojim redovima,
prije nego sam vjerovala da se svijet mijenja u mojim redovima, dugo sam pokušavala prestati pisati,
prije nego sam pokušavala prestati pisati, dugo sam ponavljala “nikad više”,
prije nego sam prvi put rekla “nikad više”, dugo sam mislila “zauvijek”,
prije nego sam prvi put pomislila “zauvijek”, dugo nisam ništa mislila… bila sam sretna,
prije nego sam dugo bila sretna, dugo sam i jako plakala,
prije nego sam dugo i jako plakala, nadjenuli su mi ime sa suzom,
prije nego su mi nadjenuli ime sa suzom, nisu znali da ću si sama izboriti i krhki nadimak,
prije nego sam si sama izborila i krhki nadimak, nisam znala da se nikad neću dati slomiti,
prije nego se nikad nisam dala slomiti, pucala sam po svakom svom grešnom šavu,
prije nego sam pucala po svakom grešnom šavu, mislila sam da mogu biti savršena,
prije nego sam mislila da mogu biti savršena, bila sam jako voljena,
prije nego sam bila jako voljena, nisam znala da se ljubav daje,
prije nego sam naučila da se ljubav daje, mislila sam da u ljubavi nema pravila,
prije nego sam mislila da u ljubavi nema pravila, mislila sam da je najvažnije ostati vjeran sebi.
ostala sam