Prijevod: Lena Ruth Stefanović
Na požuteloj starinskoj fotografiji na našem kaminu
stoji naftaš – muževan, prav,
u odelu i uštirkanoj košulji,
uzdignut beli okovratnik steže mu snažni vrat
– kraj gejzira od crnog zlata
u Apalačima. Njegovih šestoro dece i žena
su kući, u Istočnom Hikoriju.
Na slici je rano proleće.
Pozne mećave ubile su trešnjin cvatdrveće
je odmah tu, nešto severnije od bušotina.
To znači da nema kolača s voćem zimi
niti čišćenja koštica čeličnim ukosnicama
u Julu.
Njegova kći Rubi vadila bi tako koštice
iz trešanja sve dok joj se šnala
ne bi usekla u prste.
U dvanestoj, uplitala je svoju dugu kosu
u pletenicu koja se spuštala niz leđa, do struka.
Braća bi je vukla za kosu dok ne bi zaplakala.
Letnjim danima bi je jurili do reke,
jedan od njih imao je ranu od ujeda smuka na ruci.
Ona bi vrištala dok bi ulazila
u uskovitlane vode Alegene.
Smejali bi se dok bi joj se svetla, nabrana suknja,
poput balona, uzdizala do struka
i zajedno sa pletenicom plutala po tamnoj vodi.
Nakon što je njen otac napustio naftna polja,
dovoljno bogat da može prodati farmu,
preselili su se u grad, u kuću sa šiljastim krovom,
čiji je trem bio oivičen kitnjastom ogradom.
Kad je novca nestalo – a svi osim njega znali su da hoće
počela je da uči zanat kod gradske švalje.
Jednog dana posekla je ruku i iskrvarila
na venčanicu bankareve kćeri.
Zašila je fini saten preko mrlje.
Dve godine kasnije zaljubila se
u starijeg, povučenog čoveka iz Švedske,
koji je dostavljao namirnice na stražnja vrata njihove kuće.
Udvarao joj se dok bi večaravali u crkvi,
leti bi se odvozili na jezero njegovim bugijem.
Njegovo treće dete bilo je mrtvorođenče,
četvrto je umrlo od upale pluća tek napunivši dve godine –
nije bilo penicilina tada. Ona je tugovala, pak,
ne ustavši mesec dana sa postelje.
Kada joj je suprig preminuo prešla je
kod najstarije ćerke, u jednu sobu,
ponevši fotografiju sa sobom.
Na škrinji od javorovog drveta
stajala je zdela od porcelana,
oslikana ružičastim i zelenim poljskim cvećem,
sa otvorom na vrhu veličine kažiprsta.
Pred počinak bi skidala češljiće
sa svoje srebrne kose i odlagala ih tamo.
Četkom bi prešla proređenu kosu stotinu puta
i olabavila kopče od steznika,
puštajući ga da sklizne na pod.
Godinama je bila slabovida,
ali kada je mrena spala sa njenih očiju,
dugo iza ponoći bi čitala o dalekim magičnim planinama
u kojima nema veštica, već samo snega tokom leta.
Svakog dana voda bi hučala na plavim vodopadima Nijagare
na vrhu njene limene kutije za dugmad
dok je sat na navijanje otkucavao na plakaru.
Jednog jutra, kada smo je pozvali, nije se pomakla.
Njene krupne grudi ležale su nepomično pod vezenim prekrivačem,
prsti joj behu opušteni na čaršavu,
kao da je upravo ispustila nešto.