Stjepan Bajić: The very bestijalne pjesme
“This is a song my dad taught me when I was a kid. That’s a lie. This is a song I learned from kids I met in a back alley. That’s also a lie. This is a song I learned from Gregory Peck. That too is a lie. They’re all lies. The whole song is a lie. No it’s not. I learned this song from Pavarotti.”
(Tom Waits)
GRAND HOTEL BAJIĆ
Dobrodošli bokseri, palice, šake, glave i high kickovi
imam jednu lijepu arkadu
trebalo bi je obojati
Dobrodošli zubi, noževi, sablje, katane i jatagani
češe me nešto u grlu
Dobrodošli buzdovani
dobrodošli
Dobrodošli meci, strijele, koplja i šrapneli
molim Vas u penthouse „Mozak“
divan ćete pogled imati
Dobrodošli napalmi, fuzije, fisije i posoljene bombe
Dobrodošli gromovi
čempresi su Vaši
Dobrodošla vatro
pripremio sam za tebe lijep bungalov
uz jezero na osami
Dobrodošla vodo
ti ćeš se najbolje za mene pobrinuti
isprati mi dušnike
za tebe ću se najbolje pobrinuti
mjesto ti je uz mene u krevetu
Dobrodošli svemirci
SOBE СОБЕ ZIMMER ROOMS CAMERE ΔΩΜΑΤΙΑ POKOJE BAKALULA CHAMBRES
Dobrodošli kvazari, meteori i asteroidi
dobrodošli
Dobrodošle riječi
krenite za mnom
imamo posla
POEZIJA
Dok je bilo snijega, u kasnu noć
napravio sam jedan pokus.
Otrgnuo sam ledenu grudu
i širom trotoara napisao „POEZIJA“
da ne čekam, da ne preplašim prolaznika
da mu svejedno reknem:
pogledaj, ispred je drvored, lijep je.
Deset metara dalje nacrtao sam
šest malih svastika i jedno lijepo U.
Rano ujutro poezije već nije bilo.
Dugo je izdržala.
Južina još neće doći.
Kao Vlašići
šest malih svastika i jedno lijepo U
usred Bika
bjelasat će se i žmirkati na zubatom suncu.
Bacanje pjesnika u dalj
pjesnici su kao oltari
pomolimo se
pjesnici su kao himne
ne hučimo
pjesnici su kao kraj himne
ne plješćimo
pjesnici su kao zastave
objesimo ih (i što se već radi još sa zastavama)
pjesnika su puni odri
poklonimo se
pjesnici su nedozvoljeni minus na kartici
provucimo ih
SVJETSKI REKORD LJUDI MOJI!!!
LUDUJTE VIČITE VESELITE SE!!!
Jutro
Orošeno jutro.
Sve bi bilo kao jučer.
Kava. Tri cigarete. Natašte. Četiri hladne pjesme.
Nisam ih mogao čitati.
Negdje valjda zaboravio strpljenje.
Kao da je prazna kutija cigareta, jurnuo bez njeg.
Narušeno jutro. Danje je to maslo.
Ukraden mi ukras mira. Povukle se moje boginje.
Načičkan papir praznim slovima, glava palankom.
Urušeno jutro. Baš me briga. Nije bez presedana.
Nije bez stotina takvih gangrenoznih dana. Idem
van. Otvaram vrata. Puklo nešto. Pečat na vratima.
Društvo za hrvatsku podsvjesnicu
Negdje sam u dvadesetom stoljeću. I ovdje tražim
gdje ću s nedjeljom dobrom, ostalo sam već obavio.
Unatrag ne mogu više, mrzim posljednje korake.
Loše loše.
O napretku, spavanju uz vrata neću. Možda se otvore
čvoruge iskoče. Blaženo nerazumijevanje ljudi moji
tvrdi. Možda još jedna provokacija samo, spomenik
mu podići, neznanom junaku, dadaistu povjesničaru.
Pjesma ne boli? Poezija je?:
„a to ti je kad ti neko nešta priča
i ti čak nešta ubereš
no ti si uvjeren da je to grozd s odrine
ispod koje odavno samo sidiš
i ne želiš da ti se iko obraća“
Drniš (u vremenu)
Majka bajki I
Bili jedan diktator i jedna diktatorica.
Družili su se i možemo reći, bili prijatelji.
Osim da je bila stroga, zgodna i u strahu od ogledala
kao ni o diktatoru, o diktatorici se ne zna puno.
Pričaju se samo dvije priče.
Diktator je volio graditi autoceste
dugove koje nije morao vratiti
džipom se iz šume zalijetati
u svoje jureće podanike
njihovom krvlju
bojati znakove, crte, tunele
i nokte na stopalima
svoje diktatorice.
Diktator nije volio madrace. Obzirom
da pod ni sa sobom nije htio dijeliti
spavao je na podnici. Uvjeravao je
svoju diktatoricu da mu se pridruži
da je posebno iskustvo.
SOLIPSISTI SVIJETA
UJEDINIMO SE!
Ajde ustaj više!
Imaš režirati vlastitu monodramu
nitko takvu još snimio nije.
Iako je Inarritu odbio predati onog gada
što imitira Tarkovskog
direktora fotografije
su za tebe već angažirali
Wes Anderson Baz Luhrman i Damien Chazelle.
Stvarno nemaš o čemu brinuti
sve je baš sve riješeno
produkcija bolja od Game of Thronesa.
Statisti su regrutirani za jedan osmijeh
no već rade probleme dok čekaju
uopće ne slušaju šaptača da budu kuš.
Ti si redatelj
ajde! sredi to
ti si redatelj.
Chazelle je rekao da bi pomogao
no da ti to možeš bolje od njega
uz savjet da monodrame
baš i ne prolaze.
Ne slušaj ti njega
a ovi Wes i Baz su ionako
u nekim svojim brijama.
Zato izađi iz svoje prikolice
i reci ti njima o čemu se tu radi.
Ti si solipsist
tvoj je film i ne dopusti
drugih solipsista osim tebe!
Odrobovolji ih malo
ne znam
reci im
što ja znam
da ćeš im pripremiti neki tekst…
Ako bude trebalo
zaprijeti im da ćeš se ubiti
pa će vidjeti oni tko će tu nestati.
NA FEJSU
Otvoren prozor u tvom inboxu moj je prozor
a priču ćemo dijeliti popola. Dobra ponuda, zar ne? (Seen)
Typing… (čuju se i neki zvukovi ako nisi na nečujnom)
„Otvoren prozor u tvom inboxu moj je prozor
a priču ćemo dijeliti popola. Dobra ponuda, zar ne?“
Razgovor s Petrom u bakinoj sobi dok prtlja nešto po mobitelu
Tko je to na slici?
„Petav“
reci „To si ti“
„To ci ti“
ma ne, reci „To sam ja“
„To cam ja“
onda, tko je na slici?
„To ci ti to cam ja“
OGLAS NA NJUŠKALU (objavu ne dozvoljavaju pravila njuškanja
ipak, prevarit ću ih ja)
kad već ni od đavla traga i glasa
da se ne dogovorim s njim
zna li ipak netko gdje je?
život bih dao da ga vidim
škicnem malo što čita
i pokradem potom
ne vidim mjesta za blasfemiju
Ne tražite cjepivo
Ugrizao me nekidan neki dripac džukac. Mora da me zbog boje kose zamijenio za zlatnog retrivera ili samojeda. Brige nema, ruka mi prolazi i nisam dobio bjesnoću, no reče mi danas dripčeva vlasnica da se zato s njim nešto čudno događa. Smirio se i ponovo se igra s psima, jedino da od ugriza po cijeli bogovetni dan laje o slobodnoj volji i savršenoj ravnodušnosti prirode. Nesumnjivo teška zaraza egzistencijalizmom, kažem ja i pozdravim ih.
True story, Camusa mi i mog psa Alberta!
Svakodnevni distisi
Halapljivo griskam dvopek
da ne čujem si misli
Grijem knjigu na radijatoru
da me ugrije dvostruko
Zapetljavam slušalice
da imam što raspetljati
Darujem prijateljima stihove
da ih pokrenu iz gliba
Zabranjujem zaklone s obje strane
da vidimo s kim se borimo
Prostirem se uvijek istim prostorima
da se uvjerim da su još tu
U nebo ne gledam
da se iznenadim
Zubima trgam Albertov keks
da bar liznem s čim se on to sladi
Ne vadim upaljač
da se poljubimo cigaretama
Odgovaram joj osmijehom
da me razumije
Sukobjekt
Nije za mene naprijed
Nisam ja za naprijed!
Nazad me vuče
Nije za mene nazad
Nisam ja za nazad!
Naprijed se vučem
Stavljam . na sebe
Ostajem na mjestu
Gdje mi je mjesto
najdublje
LOŠE MI JE
samo si gladan
samo si se prejeo
samo ti je hladno
samo ti je vruće
samo ti se spava
Identitet
Osvjetljenju stiha
fragmentu moj
otrgnuta pločice
nisi ti sa šupljeg vrata
nisi legitimacija ubijenog vojnika
ti ne nosiš ničije ime
mljackam
reći ću
da
djelić si čokolade
Zeleni kadar
„Mislio sam da se zvijeri boje
Ove vatre koja trag mi prati“ (Duško Trifunović)
Baj baj.
Odoh ja u travu
nikad nije rano otići.
Ja ću se u travi uklopiti
primit će me moje baje.
Pazit ću da ne prerastem travu
ta koliko ih je već pokošeno.
Ma ja ću trava postati
dobiti svo vrijeme ove sreće.
Popet će mi se na vrh glave
no voljet ću kosilice
pritajeno zahtijevati
wimbledonsku frizuru.
Svetac mora imati korist
pred očima zvijezde
čuvare svoje malenkosti.
Na svom koncu
svetac mora prevariti kosce –
da ga ljudi vide.
Svetac mora imati poantu
marketinški trik
pokopati se vertikalno.
Redatelju, pazi što radiš!
Moj glumac nek je bez karaktera, ni vidjelice da ga ne vide.
Za svaki slučaj. Nek se ne uživljava, nek mu je uloga strana.
Za istinu. Kao duh nek prođe scenom. Roditi ga ili ubiti, još
ne znam to. Saznat ćete na vrijeme, no pazite poslije na njeg
na mojeg glumca jel
Supertalent
Skok na glavu u brzac glasova simpatičnog društva.
Kasni na dogovor, nije u dobre s vremenom. Stolice
sve zagospodarene, sjede na neki bančić. Pred njim
crno ogledalo televizora, stari lisac. Ne sviđa mu se
laž programa. Na ekranu crni on nakon bijelog dana.
Raspoloženo jutro samo još bijela košulja naznačuje.
Siromašan okvir to crnilo. Skida pogled, lijep profil
ima. Dosta mu je, turira bančićem drugoj strani stola.
Nije znao potući se za govornicu. Nitko ga nije čuo.
Nije umio pričati, oprati ukradene riječi. Mir šutnje
velik je talent, no on je imao potrebu za tuđim ušima
zvale su ga: ohladi nas dahom, izliži svojim jezikom.
Volio se s tim ljudima, no oživljavali su kao znanci
tek, znalci njegove sramotno šutljive duše. Nikakva
pitanja nije čuo, samo odgovore. Netko bi to skupo
platio. On, htio je zadaviti svoju dušu, dušebrižnike.
Niti to nije njegov talent. Krvopije se dave na kraju
u suzama. Iskustvo propalih izlazaka podučilo ga je
slušanju, no i dalje je imao potrebu za tuđim ušima
zvale su ga: izjebi nas kurcem, oplodi nam mozak.
Nemoguća misija, kroz jedno bi ušao, izašao kroz
drugo. Njegov veliki talent bio je, kad bi opustjele
tribine, otišli novinari i kamermani, ton majstori i
redari, u mekom naslonu na sugovornikovo rame.
U šaptu bi mu zapjevao. Sluh bi prodro kroz ušicu
pužnice. Obzirom da je o šaptu riječ, za nas tišina.
Samo otapanje, kapanje, razlijevanje gorke smole.
Svršavanje ušiju. Nektarom ljubavi zaflekan tepih.
Uvečer na putu prema doma
Uvečer na putu prema doma
odbicikliram okolnim putem
vidjeti svoj faks kako spava
umorna od dreke i borbe za
fusnote ocjene i spas života
Uvečer na putu prema doma
odbicikliram okolnim putem
vidjeti svoj faks kako spava
poleći glavu oslušnuti tisuće
djece zakopane ispred ulaza
Uvečer na putu prema doma
odbicikliram okolnim putem
vidjeti svoj faks kako spava
prijeći preko Save pogledati
Ligu prvaka ne čekati jutro
Nula i Stjepan zaljubljen su nepar
Od neba su ostale samo ruke, od zemlje
oklop, lica, kaputi, osvježavajući noževi
i utišanost pogleda
vrućina tramvajskog sjedišta
utrljan obraz o hladno staklo
bez mirisa, nosa i usta
mržnja prema proljeću, od ljeta strah
dok se s nulom mazim, stanujem u zimi
maštam o sibirskim ništicama
skužaj Dora, jeseni!
Prašina
„Prašina, meso vremena“ (Josif Brodski)
Pod je bio pun prašine, obloga za tabane.
Ispala mi cigareta. Pod je bio pun prašine
fitilja do mene. Zapalila se. Moja prašina.
Moje otpalo iz stroja, moje izletjelo
iz zavoja, moja razmetna sjena
moj dobrodušan savjet iz ogledala
moje preko – kasno se sjetilo doći
bliže, doći mi pomoći
doći izgoriti sa mnom.
Nema zemlje za frajere
Uvijek je bilo monaškog mene.
Uvijek je bilo frajera u meni.
Super bi bilo da se zovem Jerko.
Super bi bilo da sam franjevac.
Bio bih fra Jerko. Ili, kako bi Anglosasi
rekli: fra Đrko. U prijevodu fra Kreten.
Ovako sam i dalje bez brata, nemam
cijenjeni dodatak imenu, nisam Jerko
i što je najgore, izgubio dokaz da sam
kreten, izmakli mi šala i smijeh. Ili nisu?
Stjepan sam Bajić. Tri su opcije. Ili sam bog
u blijedoj rupi ironije ili sam bog na blijedom
nebu ironije ili sam žaba, krekrekreten.
221
Hodam Pothodnikom poslije sata poezije, kako mislim
lagano i kočoperno. Ispred neka leđa neugledno brzaju
kao da se otimaju svakim korakom. 221 kreće za 5 minuta.
U dm-u kupujem Axe Black, već uvježbano hvatam osam dimova
pred Martimexom slinim za Bvlgari Black Orientom pred opasnim
vozačem pred nosom mi ona ista leđa. Pozdrav. Sjede pored mene.
Ja ću za Travno leđa za Sloboštinu. Trkeljamo nešto o poeziji.
Nisu meni baš uzbudljivi Auden i Brodski, leđa će. Nije poezija
uzbudljiva, slažem se. Natucamo i o njenoj slabosti. Leđa se koče
naučio i ja. Nema više jakog vremena nema više jake poezije
usudila se ipak leđa. Grob nema takva mišljenja, ne osuđujem ja.
U stražnjem dijelu autobusa počinje opijelo za Stjepana
za Aleša za Arsena za Tomaža za Tomasa za Nikicu
za Igora za Danijela. Osim izgrebenog pleksiglasa
nema ikona nema Tadije nema Tina.
Tebi je bar bilo lakše ubiti svog oca
kažemo