Stiven Nap i Volter Ben Majkls[1]: Protiv teorije
Prevela: Sanja Ćetković
1.
Pod ,,teorijom” se u ovom radu podrazumijeva poseban zadatak književne kritike: njeno nastojanje da se ovlada tumačenjima književnih djela pozivanjem na osnove tumačenja u cjelini. Ovaj termin se ponekad primjenjuje za književne oblasti koje nemaju direktne veze sa tumačenjem pojedinih djela, kakve su naratologija, stilistika i prozodija. Uprkos svojoj apstraktnosti, ove oblasti nam se čine suštinski empirijskim i naši argumenti protiv teorije se neće odnositi na njih.
Savremena teorija ima dva oblika. Neki teoretičari nastoje da utemelje tumačenje književnih tekstova na metodama koje garantuju objektivnost i validnost tumačenja. Drugi su, ubijeđeni u nemoć ovih metoda da dovedu do sporazuma među tumačima, njihov neuspjeh iskoristili za stvaranje alternativnog oblika teorije koja negira mogućnost tačnog tumačenja. Naša namjera ovdje nije da biramo između ove dvije mogućnosti, već da pokažemo kako se obje temelje na istoj zabludi, zabludi koja se nalazi u središtu samog poimanja teorije. Predmet naše kritike nije neki određeni vid teorije već sama ideja bavljenja teorijom uopšte.
Teorija pokušava da riješi jedan skup poznatih pitanja ili da veliča nemogućnost njihovog rješavanja: funkciju autorove namjere, status književnog jezika, ulogu interpretativnih pretpostavki i tako dalje. Mi nećemo pokušavati da riješimo ove probleme, niti ćemo pratiti njihove početke ili razmatrati mnoge diskusije koje su takva pitanja potakla. Prema našem shvatanju stvari, greška na kojoj počiva cjelokupna književna teorija jeste uobražavanje da ova pitanja uopšte postoje. Nasuprot tome, mi tvrdimo da ova pitanja samo izgledaju stvarno – a sama teorija samo djeluje mogućom ili važnom – onda kada teoretičari ne mogu da shvate suštinsku neodvojivost svih elemenata koji učestvuju u tom procesu.
Najjasniji primjer tendencije da se stvaraju teorijski problemi tako što se razdvajaju pojmovi koji su u suštini neodvojivi jesu beskrajne rasprave o vezi između autorove namjere i značenja nekog teksta. Neki teoretičari tvrde da se ispravna tumačenja mogu dobiti samo pozivanjem na namjere koje je autor imao. Ovakvu pretpostavku dijele i teoretičari koji, negirajući mogućnost da se spoznaju namjere autora, istovremeno negiraju i mogućnost postojanja ispravnih tumačenja. Međutim, kada se spozna da je značenje teksta istovjetno namjeri autora, sam pokušaj utemeljenja značenja u namjerama autora postaje nejasan. Budući da je takav projekat nejasan, on ne može ni uspjeti niti propasti, jer su oba teorijska stava prema namjeri potpuno nevažna. Greška koju prave teoretičari jeste u tome što zamišljaju da postoji mogućnost, pa i da je poželjno, prelaziti sa jednog pojma (značenje koje predstavlja namjeru autora) na drugi pojam (značenje teksta), dok su u stvari oba pojma potpuno ista. U pokušaju izvođenja jednog pojma iz drugog ne može se uspjeti ili neuspjeti, pošto postojanje jednog podrazumijeva postojanje oba.
U sljedeća dva poglavlja pokušaćemo da detaljno obrazložimo kako teorijski pokušaji objašnjenja namjera uvijek propadaju. U četvrtom poglavlju primijenićemo sličnu analizu uticajnih teorijskih razmatranja uloge koju interpretativne pretpostavke ili uvjerenja igraju u praksi književne kritike. Pitanja uvjerenja i namjere su, po našem mišljenju, od suštinskog značaja za teorijsku praksu; tako se naša rasprava o njima ne suprotstavlja samo pojedinačnim teorijskim argumentima, već teoriji uopšte. Primjeri koje ćemo dati treba da predstave centralni mehanizam svih teorijskih argumenata, a naši analiza treba da potvrdi da su svi ti argumenti podjednako neodrživi. Ukoliko smo u pravu, čitav pokret kritičke teorije je pogrešan i potrebno ga je odbaciti.
- Značenje i namjera
- D. Hirš jasno zastupa mišljenje da tekst znači ono što autor namjerava da znači kada tvrdi da značenje nekog teksta ,,jeste i može biti samo autorovo značenje i nijedno drugo” i da je ,,određeno za sva vremena prirodom govornikove namjere”.[2] Definišući značenje kao autorovo namjeravano značenje, Hirš dalje kaže da svako književno tumačenje ,,mora da naglasi rekonstrukciju autorovih ciljeva i stavova kako bi se pružile smjernice i norme za stvaranje značenja u autorovom tekstu”. Iako ove smjernice i norme ne garantuju ispravnost ijednog tumačenja – jer ništa to ne može garantovati – one ipak stvaraju, tvrdi on, ,,fundamentalno čvrst” i ,,objektivan” interpretativni metod (str. 224, 240).
Ono što je neobično u Hiršovoj formulaciji jeste prelazak sa definicije na metod. On započinje definisanjem tekstualnog značenja kao autorovog namjeravanog značenja, a zatim tvrdi da je najbolji način za otkrivanje tekstualnog značenja traganje za namjerom autora. Međutim, ako su značenje i namjera već isti, teško je objasniti tvrdnju da traganje za jednim predstavlja objektivan metod – ili bilo kakav metod – za otkrivanje ovog drugog; traženje jednog jeste traženje ovoga drugog. Shvatanje da ono što tekst znači i što autor namjerava da on znači jesu identična stvar trebalo bi da podrazumijeva da je svako upućivanje jednog na drugo bespotrebno. Međutim, kao što vidimo Hirš smatra suprotno; on vjeruje da identifikovanje značenja sa izrazom namjera donosi neku višu teorijsku korist u smislu stvaranja objektivnog metoda izbora između više mogućih tumačenja.
Hirš, ipak, nije razumio snagu sopstvene formulacije. U jednom momentu on identifikuje značenje sa namjeravanim značenjem, a u drugom ih razdvaja. Ova greška je vrlo uočljiva u njegovoj raspravi protiv formalističkih kritičara koji potpuno negiraju važnost namjere. Njegova rasprava protiv ovih kritičara završava tako da daje veću prednost njihovom tumačenju značenja nego svome. Formalisti, kaže Hirš u zaključku, smatraju tekst ,,jezičkim uzorkom”, ,,predmetom javne upotrebe čija se priroda definiše javnim normama”. Greška ovakvog tumačenja, smatra Hirš, jeste u tome da ,,nikakav niz riječi ne može predstavljati stvarno verbalno značenje isključivo u odnosu na javne norme. Na taj način značenja teksta bi ostala neodređena.” Hiršov primjer je rečenica, ,,Moj automobil je ostao bez goriva”, koja je, kako tvrdi, podložna beskonačnom rasponu tumačenja. Nema javnih normi koje će nam pomoći da znamo da li ova rečenica znači da mom automobile nedostaje gorivo ili da je ,,moj Pulmen izjurio iz oblaka Argona” (My Pullman dash(ed) from a cloud of Argon). Samo pripisivanjem određene namjere riječima ,,Moj automobil je ostao bez goriva” može se doći do definitivnog značenja. Ili, kako kaže sam Hirš, ,,Čitav niz mogućnosti postaje jedan selektivniji sistem mogućnosti onda kada jednom običnom nizu riječi dodamo i govornika koji svojom izjavom vjerovatno nešto i misli” (str. 225).
Ovakav argument je naoko u skladu sa Hiršovim izjednačavanjem značenja i namjere, ali to prestaje da bude čim shvatimo da Hirš zamišlja trenutak tumačenja prije nastanka namjere. To je trenutak u kojemu značenje teksta ,,ostaje neodređeno”, sve dok neodređenost ne nestane dodavanjem autorove namjere. Međutim, ukoliko su značenje i namjera zbilja neodvojivi onda nema smisla smatrati namjeru nečim što se treba dodati; ona mora biti prisutna od samog početka. Problem određenosti i neodređenosti nije važan. Hirš misli da je važan jer s pravom smatra da kretanje od neodređenog ka određenom uključuje dodavanje informacija, međutim, nije u pravu kada kaže da se dodavanje informacija svodi na dodavanje namjere. Pošto je namjera već prisutna, jedino što se dodaje, pri kretanju od neodređenog ka određenom, jeste informacija o namjeri, a ne sama namjera. Da bi rečenica kakva je ,,Moj automobil je ostao bez goriva”, bila prepoznatljiva kao rečenica, mi moramo pretpostaviti govornika, pa tako i namjeru. Određivanje značenja rečenice ne uključuje dodavanje govornika već izbor između niza mogućih govornika. Pretpostavka da znamo da govornik živi na planeti sa atmosferom sačinjenom od inertnih gasova na kojoj je primarno prevozno sredstvo željeznica daje jedno značenje; pretpostavka da znamo da je govornik Zemljanin koji vozi Ford, daje drugo značenje. Međutim, čak i ako ne znamo ništa od ovoga, čim pokušamo da tumačimo mi ćemo već okarakterisati govornika kao govornika jezika. Drugim riječima, znamo da govornik ima namjeru da govori jer u suprotnom mi ne bi imali šta da tumačimo. U ovom drugom slučaju, imamo manje informacija o govorniku nego u prethodna dva (gdje barem znamo kojoj planeti pripada), ali ovaj nedostatak informacija nema nikakve veze sa prisustvom ili odsustvom namjere.
Ova greška bez sumnje objašnjava Hiršovu neobičnu naviku da stvarni predmet tumačenja naziva ,,autorovim značenjem” i da pravi razliku između tog značenja i ,,čitaočevog značenja” u svojim kasnijim radovima.[3] Izbor između ove dvije vrste značenja za Hirša postaje etički imperativ kao i ,,operativna” nužnost. Međutim, ako je svako značenje uvijek autorovo značenje, onda je svako alternativno značenje prazno i ne postoji izbor, ni etički ni operativni. Pošto teorija postoji da bi nam pomogla pri vršenju ovih izbora, sve teorijske rasprave o pitanju autorove namjere moraju u nekom momentu prihvatiti premise onih definicija značenja koje odbacuju namjeru. U raspravama o namjeri, zamišljanje značenja bez namjere čini dio samog teorijskog momenta. Sa stanovišta rasprave protiv kritičke teorije jedino bitno pitanje o namjeri bi u tom slučaju bilo da li značenja bez namjere mogu da postoje. Ukoliko želimo da naša rasprava protiv teorije bude uspješna, na ovo pitanje moramo dati negativan odgovor.
Naravno, tvrdnja da je svako značenje namjerno nije novost u savremenoj filozofiji jezika. Tako, na primjer, Džon Serl tvrdi da se ,,ne može pobjeći od namjere“ i, zajedno sa nekim drugim autorima, iznosi čvrste dokaze za ovu svoju tvrdnju.[4] Naša namjera nije da iznosimo novi argument u vezi sa ovim pitanjem već da pokažemo kako bi potpuno nelogično bilo misliti drugačije. Možemo početi tako što ćemo pokazati koliko je teško zamisliti značenje bez namjere.
Zamislimo da hodamo po plaži i naiđemo na čudne znakove u pijesku. Odmaknemo se nekoliko koraka unazad i uočimo da oni ispisuju sljedeće riječi:
Na duh moj pečat stavi san
I ne znam šta je strah:
Pomislih, za nju sada stran
Prolaznosti je dah.[5]
Na prvi pogled, ovo je dobar primjer značenja bez namjere: prepoznajemo tekst kao tekst, razumijemo šta riječi znače, možemo ih čak identifikovati kao stihove koji čine strofu jedne rimovane pjesme – i sve to nemajući ikakvu predstavu o autoru i potrebu da povežemo ove riječi sa pojmom autora uopšte. Sve ovo možemo da učinimo bez razmišljanja o nečijoj namjeri. Međutim, zamislimo da, dok zurimo u ove riječi u pijesku, naiđe talas, izbriše ove stihove i povuče se, ostavljajući zatim (ispisano ispod onoga za šta tek tada shvatate da je bila prva strofa) sljedeće riječi:
Nepomična je, prazno zene
Zure joj, nema moć;
S njom zemlja, drveće i stene
Vrte se dan i noć.
Možemo se zapitati da li je pitanje namjere i dalje nebitno, kao što je to bilo nekoliko sekundi ranije. Sada ćete osjećati potrebu da objasnite ono što ste upravo vidjeli. Da li su ovi znaci rezultat slučajnosti, stvoreni mehaničkim kretanjem talasa po pijesku (nekim suptilnim i jedinstvenim procesom erozije, perkolacije itd.)? Ili je more živo i nastoji da iskaže svoju panteističku vjeru? Ili je Vordsvort poslije smrti postao duh obale koji živi u talasima i povremeno iskaže na pijesku svoja elegična osjećanja? Možemo tako unedogled nizati različita nova objašnjenja, ali ćemo zaključiti da sva objašnjenja možemo svrstati u dvije kategorije. Možemo pripisivati ove znake u pijesku nekoj sili koja ima određenu namjeru (živo more, Vordsvortov duh itd.) ili ćemo ih posmatrati kao nenamjerne efekte mehaničkih procesa (erozije, perkolacije itd.). Međutim, u ovom drugom slučaju, kada tragovi izgledaju kao rezultat slučajnosti, pitamo se da li će oni i dalje predstavljati riječi?
Naravno da neće. Oni će samo izgledati kao riječi. Možda ćete biti zapanjeni takvom čudesnom slučajnošću. Naravno, ne biste bili ništa manje zapanjeni ukoliko biste zaključili da su more ili Vordsvort odgovorni za to. Međutim, važno je da shvatimo da u ova dva slučaja vaša zapanjenost ima dva potpuno različita uzroka. U jednom slučaju bili biste zapanjeni autorovim identitetom – ko bi pomislio da more može da piše poeziju? U drugom slučaju, kada prihvatite pretpostavku slučajnosti prirodnog porijekla, zapanjuje vas otkriće da ono za šta ste mislili da predstavlja poeziju uopšte nije poezija. To nije poezija jer nije ni jezik; na to se svodi naše objašnjenje da se radi o slučajnosti. Dok god ste mislili da znaci predstavljaju poeziju, pretpostavljali ste da u tome postoji namjera. Nijeste znali ko je autor i ta činjenica vas je navela da pomislite da je ideja autora nebitna za vašu sposobnost da pročitate strofu. Međutim vi ste, nesvjesno, već zamislili autora. Tek sa misterioznom pojavom druge strofe je vaša neizrečena pretpostavka (npr. da je neko pisao štapom po pijesku) dovedena u pitanje i vi ste je postali svjesni. Tek tada, kada svako zamišljanje autora djeluje nemoguće, vi zaista posmatrate ove znake kao takve da nemaju autora. Međutim, lišiti ih autora znači preobraziti ih u nešto što samo slučajno ima sličnosti sa jezikom. Oni, na kraju krajeva, ne predstavljaju primjere značenja bez namjere: onog trena kada su lišeni namjere, gube i smisao.
Pojava druge strofe dovela je do toga da ono što nam je ličilo na primjer jezika bez namjere zapravo ili nije ostvareno bez namjere ili nije jezik. Pitanje je bilo da li smo znake tumačili kao jezik; ono što je odredilo odgovor na to pitanje jeste to da li smo ili ne donijeli odluku da se radi o proizvodu namjere nekog subjekta. Ako vam naš primjer djeluje neuvjerljivo, to je samo zato što u našoj kulturi nema toliko prilika u kojima bismo se mogli zapitati da li je more namjerni subjekat. Međutim, postoje slučajevi u kojima pitanje namjernog subjekta može biti veoma važno ili kompleksno. Mogu li kompjuteri da govore? Rasprave u vezi sa ovim pitanjem nameću ista pitanja kao i naš primjer. Budući da su su kompjuteri mašine, pitanje da li mogu da govore počiva na mogućnost postojanja nenamjernog jezika. Međutim, iz našeg primjera se vidi da takvo nešto ne postoji; jedino pravo pitanje onda jeste da li kompjuteri mogu da imaju namjeru. Kakav god odgovor na ovo pitanje bio – a naš primjer nije od pomoći pri davanju ovog odgovora – odluka o tome se neće zasnivati na teoriji značenja već na sudu o mogućnosti da kompjuteri budu namjerni subjekti. Ovim ne želimo poreći da u moralnom, zakonskom i političkom smislu mnogo toga može da zavisi od takvih sudova. Međutim, nikakva praktična važnost ne može ovim sudovima dati teorijsku moć.
Razlika između teorijskog principa i praktičnih ili empirijskih sudova može se pojasniti još jednim pozivanjem na primjer pjesme talasa. Zamislimo da, nakon što smo vidjeli kako se na obali pojavila i druga strofa, shvatimo da je ,,pjesma” u stvari slučajni rezultat erozije, perkolacije i drugog i da uopšte ne predstavlja jezik. Šta bi moglo da nam promijeni mišljenje u tom slučaju? Nikakav teorijski argument ne bi to mogao. Međutim, zamislite da primijetite kako se iz mora na nekoj udaljenosti od obale pojavljuje mala podmornica iz koje izlazi nekoliko osoba u bijelim laboratorijskim mantilima. Jedna od njih usmjerava svoj dvogled ka obali i pobjedonosno uzvikuje: ,,Uspjelo je! Uspjelo je! Hajde da se spustimo još jednom i probamo ponovo.” Postoji velika vjerovatnoća da ćete u ovoj situaciji ponovo promijeniti mišljenje, i to ne zbog toga što ćete dobiti novo obrazloženje jezika, značenja ili namjere, već zato što ćete dobiti nove dokaze o autoru. Pitanje autora jeste i uvijek je bilo empirijsko pitanje; sada je ono dobilo novi empirijski odgovor. Zamisao da takva empirijska pitanja moraju ili treba da imaju teorijske odgovore predstavlja iskušenje za teoriju.
Čak i filozof toliko vjeran namjernom statusu jezika, kakav je bio Serl, podliježe ovom iskušenju i smatra da je pitanje namjere teorijsko pitanje. Pošto je insistirao na neizbježnosti namjere, kako smo vidjeli u prethodnom citatu, Serl kaže da ,,u ozbiljnom dosljednom govoru rečenice predstavljaju realizacije namjera” i da ,,nema potrebe za raskorakom između ilokucione namjere i njenog izraza”[6]. Međutim, suština nije u tome da ne treba da postoji raskorak između namjere i značenja njenog izraza već da ne može ni biti tog raskoraka. Namjera i značenje su identični ne samo u ozbiljnom dosljednom govoru, već u svakom govoru. Razdvajanjem ovih pojmova Serl zamišlja postojanje izraza bez namjere i tako, baš kao i Hirš, krši vlastitu tvrdnju da se, kada je jezik u pitanju, ,,od namjere ne može pobjeći”. Ovakva zabluda i zamišljanje mogućnosti postojanja dva različita značenja predstavlja nešto više od teorijske zablude; to je takva zabluda koja omogućava postojanje teorije. Ona omogućava teoriju zato što stvara iluziju da postoji izbor između više metoda tumačenja.
Biti teoretičar znači vjerovati da takav izbor postoji. U ovom pogledu nema razlike između onih koji zastupaju namjeru autora i onih koji joj se suprotstavljaju. Njima je zajedničko još nešto: ni jedni ni drugi ne mogu izbjeći namjeru. Međutim, to ne znači da su ovi koji zastupaju autorovu namjeru pobjeđuju u ovom duelu, jer ono što oni žele jesu smjernice za ispravno tumačenje; ono što dobijaju na kraju zapravo je samo opis onoga što rade svi ostali. Sa praktične strane, ulozi su vrlo niski u bici oko namjere autora – zapravo, oni i ne postoje. Stoga nije ni važno ko će pobijediti. Sa teorijske strane, ulozi su izuzetno visoki iako i dalje nije bitno ko pobjeđuje. Ulozi su visoki jer se odnose na postojanje teorije; nije bitno ko pobjeđuje jer, dok god se smatra da je pitanje namjere (za ili protiv) važno za stvaranje tačnih interpretacija, spašava se ideal teorije. Teorija pobjeđuje. Međutim, čim spoznamo činjenicu da ne postoje teorijski izbori, smisao teorije se gubi. Teorija gubi.
- Jezik i govorni činovi
Već smo govorili o tome da su značenje teksta i ono što autor namjerava da tekst znači ista stvar i da njihova identičnost oduzima namjeri svaki teorijski interes. Slično objašnjenje odnosa između značenja i namjere je u novije vrijeme iznio P.D. Džul. Prema Džulovom mišljenju, ,,postoji logička veza između tvrdnji o značenju nekog književnog djela i tvrdnji o namjeri autora u smislu da tvrdnja o značenju djela jeste tvrdnja o namjeri autora”. Džul kritikuje Hirša, kao što to i mi činimo, zbog njegovog uvjerenja da kritičari ,,treba da…pokušaju da otkriju namjeru autora”, kada, u stvari, kaže Džul, ,,oni to nužno već čine” (Interpretation, str. 12). Međutim, prema Džulovom shvatanju, ovakve tvrdnje ne diskredituju već grade teoriju koja ,,nas čini svjesnim onoga što mi kao kritičari ili čitaoci činimo kada tumačimo književno djelo” i, što je još važnije, ,,stvaraju osnovu za principjelno prihvatanje ili odbacivanje određenog tumačenja jednog književnog djela” (str. 10). Na koji način Džul izvodi teoriju iz argumenata koji je po našem mišljenju onemogućavaju?
Ono što ovo pitanje čini naročito interesantnim jeste činjenica da Džulova strategija za demonstraciju suštinskog značaja namjere jeste identična sa našom; ona se sastoji od ,,poređenja stavova o značenju nekog književnog djela koje ima autora sa stavovima o značenju slučajno stvorenih tekstova, kao što je kompjuterska pjesma” (str.13).[7] Međutim, Džulovo objašnjenje primjera kakva je naša pjesma talasa otkriva da je njegovo shvatanje odnosa između jezika i namjere radikalno drugačije od našeg. Poput Hirša, ali na višem nivou apstrakcije, Džul zamišlja mogućnost postojanja jezika prije namjere i nezavisnog od nje i tako posmatra namjeru kao nešto što se mora dodati jeziku da bi funkcionisao. Poput Hirša i teoretičara uopšte, Džul smatra da je namjera stvar izbora. Međutim, dok Hirš predlaže da biramo namjeru kako bismo došli do najboljeg tumačenja, Džul smatra da je takva preporuka bespotrebna i to ne zato što ne treba da izaberemo namjeru, već zato što je naš pojam o književnom djelu takav da čitati neko književno djelo znači da smo se već opredijelili za namjeru.
Raspravom o ,,pjesmi” koja bi bila proizvod slučajnosti (znaci na kamenu ili ,,kompjuterska pjesma”), Džul ističe da ima nečega ,,neobičnog kod tumačenja jednog takvog teksta”. Koliko god bili u stanju da razumijemo ovakav tekst, ne bismo ga mogli razumjeti kao predstavljanje ,,značenja određenog iskaza”. Mi se slažemo sa ovom konstatacijom – ako se pod njom podrazumijeva da slučajni znaci ne znače ništa i nijesu jezik, pa se samim tim ne mogu ni tumačiti. Međutim, Džul pod ovim podrazumijeva nešto drugo. On smatra da se slučajni znaci mogu tumačiti, iako samo na poseban način, ,,u kojem se tumačenje rečenice može uporediti sa objašnjenjem njenog značenja nekom strancu kojem govorimo šta svaka pojedina riječ znači, kako one funkcionišu u rečenici i kako se ta rečenica može koristiti ili šta ona može izražavati i prenositi” (str. 84-86).
Suština našeg izlaganja jeste da znaci koji predstavljaju rezultat slučajnosti nijesu riječi već samo liče na riječi. Za Džula su ti znaci ipak riječi, i to riječi razdvojene od namjere koja bi ih učinila iskazima. Tako on tvrdi da kada ,,papagaj izgovori riječi ,,Voda pada s neba”, mi možemo razumjeti da ,,te riječi znače ‘Pada kiša’ ali ćemo poreći da je ,,papagaj rekao da pada kiša” (str.109). Jasno je da, za Džula, riječi ne gube značenje čak i kada su lišene namjere. One znače ,,in abstracto” i tako stvaraju jezičko stanje koje prethodi dodavanju namjere, odnosno prethodi ,,govornikovom iskazu ili govornom činu”. U književnom tumačenju, ovakvo jezičko stanje nije moguće realizovati jer, kako kaže Džul, ,,naše shvatanje značenja književnog djela” je ,,isto kao i naše shvatanje govornog čina neke osobe” a ne kao ,,naše shvatanje značenja riječi u jeziku” (str. 41).
U Džulovom shvatanju značenja i namjere prisutno je i razlikovanje između jezika i govornih činova. Ova razlika omogućava uspostavljanje metodološkog pravila koje je čvrsto kao i Hiršovo, iako opštije: kada pred sobom imate neki jezički sadržaj, tumačite ga kao govorni čin. Preskriptivna snaga Džulovog argumenta je umanjena činjenicom da on pomjera trenutak donošenja odluke unazad. Dok Hirš smatra da moramo dodati namjere književnosti da bi znali šta neki tekst znači, Džul smatra da dodavanje namjera jeziku stvara govorne činove (kao što su književna djela) čije je značenje već određeno. Džul tvrdi da čim neki jezički sadržaj smatramo književnim djelom, mi ga već posmatramo kao govorni čin i time kao proizvod namjere: njegova metodologija nam govori kako da od opšteg jezika dođemo do određenog izraza, kakvo je i književno djelo.
Međutim, ovo pravilo ima smisla samo ako termini jezik i govorni činovi nijesu već neodvojivi na isti način na koji to jesu značenje i namjera. Džuls je naravno u pravu kada tvrdi da znaci bez namjere nijesu govorni činovi, jer suštinu govornog čina čini njegov namjerni karakter. Međutim, mi smo pokazali kako znaci bez namjere ne predstavljaju ni jezik. Budući da nije shvatao da je lingvističko značenje uvijek istovjetno sa namjerom koja se izražava, Džul je smatrao da postoji jezik bez govornih činova. Prepoznati identičnost jezika i govornih činova znači shvatiti da Džulovo pravilo – kada pred sobom imate neki jezički sadržaj, tumačite ga kao govorni čin – može da znači samo sljedeće: kada pred sobom imate neki jezički sadržaj, tumačite ga kao jezik.
Za Hirša i Džula cilj teorije je stvaranje objektivno valjanog metoda književnog tumačenja. Da bi omogućili stvaranje metoda, obojica moraju da zamisle značenje bez namjere ili, u širem smislu, odvajanje jezika od govornih činova. Tako se metod sastoji od dodavanja govornih činova jeziku; iza govornih činova stoje određene namjere koje omogućavaju onima koji tumače da uklone višeznačnost koja je svojstvena jeziku. Međutim, takvo razdvajanje jezika od govornih činova ne mora da služi za uspostavljanje metoda tumačenja; ono se zapravo može koristiti za ostvarivanje suprotnog efekta. Za teoretičara kakav je Pol de Man, prioritet jezika nad govornim činovima pokazuje da svaki pokušaj da se dođe do određenog značenja dodavanjem namjera predstavlja narušavanje stvarnog stanja jezika. Ukoliko se teorija, u svojem pozitivnom ili metodološkom pristupu, zasniva na preferiranju govornih činova u odnosu na jezik, onda teorija u negativnom ili antimetodološkom obliku teži da zaštiti ono što predstavlja čist jezik od izobličavanja koje bi proizveli govorni činovi.
Neprijateljski stav negativne teorije prema metodu zavisi od određene definicije jezika što je najbolje artikulisano u de Manovom eseju ,,Ukradena traka” (The Purloined Ribbon). Ovaj esej bavi se onim što de Man smatra suštinskim dijelom Rusoovog djela Ispovjesti, u kojem Ruso pokušava da tumači i time i opravda jedan okrivljujući govorni čin. Dok je radio kao sluga, Rusoo je ukrao jednu traku od svojih poslodavaca. Kada su ga optužili za krađu, on je okrivio drugu sluškinju, Marion. U pasusu koji je predmet de Manovog interesovanja, Ruso govori o dva zločina, o samoj krađi i još gorem pokušaju izbjegavanja kazne time što je okrivio nevinu osobu. Ovaj drugi čin, okrivljavanje Marion za krađu, jeste onaj koji zahtijeva veće opravdavanje.
Ruso nudi nekoliko opravdanja od kojih svako predstavlja objašnjenje zašto je kao krivca imenovao Marion. Međutim, objašnjenje koje je u najvećoj mjeri zaintrigiralo de Mana jeste da Ruso možda nije mislio ništa kad je rekao ,,Marion”. On je prosto izgovorio prvo što mu je palo na pamet: ,,Ruso je izgovorio prvi zvuk koji mu je pao na pamet; on ‘nije govorio ništa’”[8]. De Man kaže ,,U skladu sa duhom teksta, treba odoljeti iskušenju da se prida bilo kakvo značenje zvuku ‘Marion’”. Tvrdnja da ,,Marion” nije imalo nikakvog smisla pruža Rusou najjače opravdanje: ,,Jer ukoliko je… izgovaranje zvuka ‘Marion’ izvršeno bez ikakvog shvatljivog motiva, potpuna proizvoljnost ovog čina je najefektnija, i ono postaje najdjelotvornije moguće opravdanje” (str. 37). Zašto? Zato što ,,da je suštinska beznačajnost ove izjave pravilno protumačena, da su oni koji su optužili Rusoa shvatili da je Marionino ime bilo ,,le premier objet qui s’offrit”, oni bi razumjeli odsustvo njegove krivice baš kao i Marioninu nevinost (str.40).
Međutim, de Mana nije mnogo interesovala efikasnost ovog ,,opravdanja” već to što ono otkriva o suštinskoj prirodi jezika. Činjenica da zvuk ,,Marion” može da ne znači ništa govori o tome da se jezik sastoji od besmislenih zvukova kojima pridajemo određeno značenje – drugim riječima, da je odnos između označitelja i označenog proizvoljan. Zašto de Man smatra da ovaj naoko nekontroverzni opis jezika može biti od teorijskog interesa? Shvatanje da je materijalno stanje jezika prirodno besmisleno samo po sebi nema teorijsku snagu. Međutim, de Man smatra da materijalno stanje jezika nije prosto besmisleno već je ono istovremeno ,,lingvističko”, odnosno zvuci su označitelji čak i prije nego što im se doda značenje (označeno). Kao skup ,,čistih označitelja” koji su sami po sebi ,,lišeni značenja i funkcije”, jezik je u primarnom smislu jedna besmislena struktura kojoj su značenja tek sekundarno (i, prema de Manovom mišljenju, nelegitimno) dodata (str. 32). Tako su, po de Manovom shvatanju, Rusoovi optužitelji greškom dodali značenje označitelju ,,Marion” – jer su čuli govorni čin tamo gdje se u stvari radilo samo o jeziku. Ovo odvajanje jezika od govornih činova predstavlja preduslov de Manove verzije teorijskog izbora.
De Manovo odvajanje jezika od govornih činova zasniva se na zabludi. Naravno, istina je da su zvuci sami po sebi besmisleni. Takođe je istina da zvuci postaju označitelji putem djelovanja u jeziku. Međutim, nije istina da su zvuci sami po sebi označitelji; oni to postaju tek kada dobiju značenja i kada izgube značenja, oni više nijesu označitelji. De Man griješi kada misli da zvuk ,,Marion” ostaje označitelj čak i kada mu se oduzme svako značenje. U stvari, besmisleni zvuk ,,Marion” samo podsjeća na označitelja ,,Marion” kao što i slučajno izgovaranje zvuka ,,Marion” samo podsjeća na govorni čin imenovanja Marion. De Man uviđa da slučajno ispuštanje zvuka ,,Marion” ne predstavlja govorni čin (i to jeste poenta ovog primjera), ali ne uviđa da ono istovremeno nije ni jezik. Ono što označitelja svodi na običan zvuk, a govorni čin na slučajnost jeste odsustvo namjere. Poimanjem lingvističke aktivnosti kao procesa slučajnog ispuštanja fonema, de Man dolazi do shvatanja o ,,apsolutnoj slučajnosti jezika koja prethodi svakom oblikovanju ili značenju”: ,,Ne može biti upotrebe jezika koji nije u određenom aspektu radikalno formalna tj.mehanička, bez obzira koliko taj aspekt bio skriven estetskim i formalističkim iluzijama” (str. 44, 41).
Shvatajući jezik kao nešto suštinski nasumično i mehaničko, de Man daje novi odgovor na dilemu o pjesmi talasa i pruža potpunije objašnjenje o tome zašto je ova dilema od presudnog značaja za teoriju u cjelini. Naša ranija zapažanja o pjesmi talasa imala su za cilj da pokažu koliko je nelogično odvajati jezik od namjere. Kada se na obali pojavi i druga strofa, čak bi i teoretičar trebalo da prizna da pjesma nije bila pjesma, jer znaci nijesu predstavljali jezik. Međutim, naša kasnija diskusija o Džulu i de Manu pokazuju da teorija zapravo zavisi od ovog priznanja. Za Džula, slučajni znaci i dalje predstavljaju jezik, ali jezik in abstracto koji je samim tim prirodno višeznačan. Pjesma talasa tako pruža jednom pozitivnom teoretičaru kakav je Džul izbor između različitih značenja nenamjernih znakova i određenog značenje namjernog govornog čina. Budući da je suština pozitivne teorije utemeljenje prakse određivanja pojedinih značenja, pozitivni teoretičar bira tumačenje znakova kao namjernih činova. Međutim, kada negativni teoretičar kakav je de Man uoči drugu (slučajnu) strofu, ona za njega predstavlja nešto drugačiju verziju istog izbora. De Manu ti znaci nijesu višeznačni već suštinski beznačajni, pa se izbor ne vrši između između jednog namjernog značenja i mnogih nenamjernih već između namjernog značenja i odsustva bilo kakvog značenja. Budući da je, po de Manovom mišljenju, svako umetanje značenja podjednako neosnovano, izbor koji vrši pozitivni teoretičar njemu djeluje besmislen. Očigledno neprijateljski raspoložen prema interpretativnom metodu, negativni teoretičar bira značenje – bez znakova. Međutim, izbor koji vrši negativni teoretičar zapravo mu nameće pozitivnu metodologiju, i to metodologiju koja zasniva praksu tumačenja na jednoj određenoj istini o jeziku. Ta istina o jeziku jeste njegova nasumična i mehanička priroda: svaki tekst ,,ispravno tumačen” otkriva svoju ,,suštinski neoznačiteljsku prirodu” (str. 40). Kako kod Džula tako i kod de Mana ispravno tumačenje zavisi od poštovanja metodološkog načela. Džulovo načelo glasi: kada pred sobom imate neki jezički sadržaj, tumačite ga kao govorni čin. De Manovo načelo glasi: kada pred sobom imate nešto što izgleda kao govorni čin, tumačite ga kao jezik.
Pjesma talasa teoretičaru predstavlja izbor između dvije vrste značenja ili, što se svodi na isto, dvije vrste jezika. U oba slučaja, problem je u prisustvu ili odsustvu namjere: pozitivni teoretičar dodaje namjeru, a negativni teoretičar je oduzima.[9] S druge strane, mi smatramo da je odnos između značenja i namjere, drugim riječima, između jezika i govornih činova, takav da se namjera ne dodaje niti oduzima. Namjera se ne može dodati ili oduzeti značenju jer su značenja uvijek namjerna; namjera se ne može dodati ili oduzeti jeziku jer se jezik sastoji od govornih činova koji su isto tako uvijek namjerni. Budući da jezik u sebi već ima ugrađenu namjeru, nikakva preporuka o tome šta treba učiniti sa namjerom ne može uticati na pitanje kako tumačiti neki iskaz ili tekst. Jedino pitanje koje postavlja pjesma talasa jednom neteoretičaru nije kako tumačiti već da li treba tumačiti. Znaci mogu biti pjesma, i samim tim i govorni čin, ili nijesu pjesma i samo slučajno podsjećaju na govorni čin. Međutim, kada se dobije odgovor na ovo empirijsko pitanje, ne mogu se dalje donositi nikakvi sudovi – pa samim tim ni teorijski sudovi- o statusu namjere.
- Teorija i praksa
Naša se rasprava do sada bavila ontološkom stranom teorije – odnosno njenim specifičnim stavovima o prirodi njenog predmeta. Pomenuli smo da se ti stavovi uvijek zasnivaju na stvaranju razlike onamo gdje je u stvari nema, zamišljanjem jezika bez namjere, bez onoga što ga čini jezikom i razlikuje od slučajnih i mehaničkih zvukova i znakova. Takođe smo pokušali da pokažemo da ovaj neobični ontološki poduhvat predstavlja nešto više od spontane anomalije i da uvijek služi jednom epistemološkom cilju. Taj cilj je metod, upravljanje interpretativnom praksom pomoću nekog višeg i utemeljenijeg načela. Naime, teorijske sporove u anglo-američkoj tradiciji češće su izazivale rasprave o epistemološkom položaju tumača nego o ontološkom statusu teksta. Ako je ontološka postavka teorije pretpostavka o postojanju jezika prije namjere, njenu epistemološku zamisao čini pretpostavka o postojanju znanja prije tumačenja.
Cilj epistemološkog projekta teorije jeste utemeljenje tumačenja na direktnom kontaktu sa njenim predmetom, kontaktu koji neće biti iskrivljen uticajem određenih uvjerenja onoga ko tumači. Neki autori zaključuju da ne postoji mogućnost neuplitanja vlastitih stavova i ubjeđenja pri tumačenju i da je stoga epistemološki cilj teorije nedostižan. Drugi zaključuju da nedostižnost epistemološki neutralnog stava ne samo potkopava potrebu za postojanjem metoda, već i onemogućava postojanje bilo kakve tačne interpretacije. Po njihovom mišljenju, napad na metod stoga ima važne, iako negativne, praktične posljedice za književnu kritiku.
Govoreći o teoriji iz ontološkog aspekta, pokušali smo pokazati da nemogućnost postojanja metode zapravo nema praktičnih posljedica, pozitivnih ili negativnih. Do istog zaključka, iz epistemološke perspektive, došao je i Stenli Fiš najveći kritičar teorijskih pokušaja da se prevaziđe uplitanje tumačevih uvjerenja. U svojem posljednjem eseju Is There a Text in This Class?, Fiš se suočava sa ‘konačnim pitanjem’ koje postavlja njegova kritika metoda, a to je ,,kakve posljedice nemogućnost postojanja metode može da ima za praksu književne kritike”. Njegov odgovor je ,,apsolutno nikakve”:
Iz ovoga što govorim ne proizlazi zaključak da se književnom kritikom treba baviti na određen način ili izbjegavati da se njome bavimo na neke druge načine. To je zato što stav koji sam predstavio nije takav da biste vi (ili neko drugi) mogli prema njemu da živite. Njegova teza je da je sve što vam se čini očitim i neizbježnim takvo samo unutar neke institucionalne ili konvencionalne strukture, a to značida nikad ne možete djelovati izvan takve strukture, čaki ako vas je njena teza uvjerila. Čim prestanete da razmišljate o vlastitim stavovima sa teorijskog aspekta, vi ćete ih ponovno usvojiti i to bez ikakvih nedoumica, što znači da ćete, govoreći o Miltonu, Vordsvortu ili Jejtsu, činiti to pod uticajem onih uvjerenja koje imate o tim autorima.[10]
U središtu ovog odlomka je poznato razlikovanje između ,,teorijskog razmišljanja” i ,,pretpostavki” ili ,,stavova” koji stoje u pozadini konkretne ,,prakse književne kritike”. Za razliku od većine teoretičara koji potvrđuju praktični značaj svojih teorija, Fišova originalnost počiva u tvrdnji da njegova teorija nema nikakve praktične posljedice. Međutim, kad teorija odustane od svog uticaja na praksu, šta joj preostaje? Budući da Fiš smatra da teoriji ništa ne preostaje da učini, šta joj je onda preostalo da bude? Shvaćeno na ovaj način, Fišovo djelo pruža teorijski impuls u svom najčistijem obliku. Lišena metodološkog projekta koji bi mogao utemeljiti ili potkopati praksu, teorija nastavlja da zamišlja svoj položaj izvan nje. Dok takvo povlačenje na položaj izvan prakse djeluje kao poslednji očajnički pokušaj spašavanja teorije, ono je zapravo, kao što želimo pokazati, osnovni potez svake teorijske rasprave.
Fišov napad na metod počinje prikazom uvjerenja koji je, po našem mišljenju, ispravan. Dvije središnje postavke tog gledišta su: prvo, spoznaja da se uvjerenja ne mogu temeljiti na nekom dubljem znanju i, drugo, dalja spoznaja da ova nemogućnost ni na koji način ne umanjuje istinitost tih uvjerenja. Prema Fišu, ,,ako neko u nešto vjeruje, onda vjeruje da je to u što vjeruje istinito, i obrnuto, vjeruje da ono u što ne vjeruje nije istinito” (str. 361). Budući da čovjek ne može pobjeći od vlastitih uvjerenja, kao ni osjećaja da su ona istinita, Fiš odbacuje i tvrdnje metode i tvrdnje skepticizma. Metodolozi i skeptici smatraju da valjanost uvjerenja zavisi od njihovog utemeljenja u znanju koje prethodi usvojenim uvjerenjima i postoji nezavisno od njih; oni se u tom pogledu razlikuju samo po pitanju da li je to moguće. Prednost Fišovog prikaza je u tome što pokazuje zašto insistiranjena neizbježnosti uvjerenja nipošto nije u suprotnosti sa uobičajenim pojmovima istinitosti i neistinitosti koji proizlaze iz našeg poimanja znanja. Upravo je priroda uvjerenja ono na čemu temeljimo te pojmove: imati uvjerenja znači biti vjeran istinitosti onoga u što vjerujemo i neistinitosti onoga u što ne vjerujemo. Ipak, tvrditi sve ovo, prema Fišu, znači ne pružati nikakvu praktičnu pomoć ili ne postavljati prepreku zadatku pronalaženja istinitih uvjerenja. Ne možemo naći istinita uvjerenja tragajući za znanjem, isto kao što ne možemo naći autorovo značenje tragajući za njegovom namjerom; iz istog razloga su znanje i istinita uvjerenja jednaki.
Čini nam se da je ovaj argument, za sada, savršen. Međutim, pokazalo se da Fiš ne uspijeva da prepozna snagu vlastite rasprave o uvjerenjima i to je ono što ga čini teoretičarom. Konačno, to ga usmjerava ka idealu znanja implicitnom u svim epistemološkim verzijama teorije i navodi da ipak potvrdi metodološku vrijednost svog teorijskog stava. Fišovo odstupanje od vlastitog prikaza uvjerenja najbolje se ogleda u njegovom odgovoru na optužbe da njegovi argumenti vode ka istorijskom relativizmu. Strah od relativizma je strah da će odbacivanje metode učiniti svako istraživanje i ispitivanje besmislenim. Međutim, Fiš s pravom tvrdi da ispitivanje nikada nije besmisleno; naša trenutna uvjerenja o nekom predmetu uvijek izgledaju bolja od bilo kojih prijašnjih uvjerenja o istom predmetu: ,,Drugim riječima, ideja o napretku je neizbježna, ali ne zato što napredak postoji, u smislu sve jasnijeg viđenja nekog nezavisnog predmeta, nego zato što je osjećaj napretka neizbježna posljedica čvrstine sa kojom stojimo iza svojih uvjerenja” (str. 361–62).
Ovaj komentar je besprekoran kao objašnjenje neizbježne psihologije uvjerenja. Međutim, kada pređe s opšteg pitanja intelektualnog napretka na konkretan slučaj napretka u književnoj kritici, Fiš jasno pokazuje da našu psihološku uvjerenost smatra neutemeljenom. Naša trenutna uvjerenja samo izgledaju bolja od ranijih, no ona to nikada zapravo nijesu. Sem toga, spoznaja istine o našim uvjerenjima pruža nam, smatra Fiš, novo shvatanje istorije književne kritike i novo viđenje kako se njome baviti. Prema onome što Fiš naziva ,,starim modelom” izučavanja istorije književne kritike, djela kritičara ,,poput Sidnija, Drajdena, Poupa, Kolridža, Arnolda” mogu se gledati samo kao ,,istorijski zapis prilično bijednih radova ljudi… koji jednostavno nijesu razumjeli književnost i književne vrijednosti onako dobro kako ih mi razumijemo”. Ipak, Fišov novi model omogućava nam da ,,te radove ne smatramo neuspjelim pokušajima da se približe našima, već produžecima jedne književne kulture čije pretpostavke nijesu bile inferiorne, nego samo različite” (str. 367–68, kurziv naš).
Zamisliti da naša uvjerenja nijesu bolja nego ,,samo različita” od suprotstavljenih uvjerenja drugih ljudi, znači zamisliti položaj sa kojeg možemo sagledati vlastita uvjerenja, a da u njih zapravo ne vjerujemo. Biti u tom položaju znači vidjeti istinu o uvjerenjima, a da ih sami zapravo nemamo – odnosno, znati bez vjerovanja. Dok zamišlja ovo stanje znanja izvan uvjerenja, Fiš zaboravlja suštinu svog ranijeg poistovjećivanja znanja i istinitih uvjerenja.
Kad teoretičar pojmi znanje na takav način, može da krene u dva epistemološka smjera: ka realizmu ili ka idealizmu. Realista smatra da nam teorija dopušta da svoja uvjerenja ostavimo po strani pri neutralnom susretu s predmetima tumačenja. Idealista smatra da nam teorija dopušta da svoja uvjerenja ostavimo po strani pri neutralnom susretu sa samim našim uvjerenjima. Osnovno je pitanje u oba slučaja vezano za odnos između predmeta i uvjerenja. Za realistu predmet postoji nezavisno od uvjerenja, a znanje zahtijeva da svoja uvjerenja zanemarimo u objektivnom traganju za predmetom. Za idealistu, koji insistira na tome da svoja uvjerenja nikada ne možemo potpuno odbaciti, znanje znači prepoznavanje uloge koju uvjerenja igraju u građenju svojih predmeta. Fiš, koji prednost daje uvjerenjima, bira idealizam: ,,predmeti se stvaraju, a ne pronalaze”, smatra on, tumačenje ,,nije vještina analiziranja, već vještina stvaranja” (str. 331, 327). Pri susretu sa epistemološkim idealizmom, Fiš pronalazi metodološki plodno tlo. Ukoliko imamo na umu da ,,tumači ne dekodiraju pjesme”, nego ih ,,stvaraju”, ,,možemo slobodno razmatrati različite oblike koje je književna institucija poprimila i otkriti strategije tumačenja prema kojima su njeni kanoni nastajali i razumijevani” (str. 327, 368). Zamišljajući kritičara kao idealistu, a ne realistu, Fiš književnu kritiku može da postavi u samo središte cjelokupne književne prakse:
Kritičar više nije ponizni sluga tekstova čija slava postoji nezavisno od njegovog djelovanja: upravo njegovo djelovanje, unutar ograničenja utkanih u književnu instituciju, stvara tekstove i čini ih dostupnim za analizu i procjenu. Praksa književne kritike nije nešto zbog čega se treba izvinjavati; ona je apsolutno nužna ne samo za održavanje, već i za samo stvaranje predmeta njenog proučavanja (str. 368).
Ovaj odjeljak smo započeli zapažanjem da Fiš, poput nas, smatra da nikakav opšti prikaz uvjerenja ne može imati praktične posljedice. Međutim, kako smo upravo vidjeli, ispostavlja se da njegov prikaz ipak ima posljedice. Zašto onda Fiš ističe da njegov argument nema praktičnih posljedica i naglašava njegovu važnost za pronalaženje novog modela kritičke prakse? Odgovorna to jeste da, uprkos otvorenom odbacivanju, on vjeruje da istinski prikaz uvjerenja mora biti teorija o uvjerenjima, dok mi smatramo da istinski prikaz uvjerenja može biti samo uvjerenje o uvjerenju[11]. Razlika između ova dva shvatanja o tome što znači imati istinski prikaz nečega, jeste razlika između teorije i vrste pragmatične rasprave koju ovdje zastupamo. Ova dva različita stava svoju nedosljednost izražavaju na dva potpuno različita načina. Uvjerenje o prirodi uvjerenja nedosljedno je jer nam samo kazuje šta su uvjerenja, a ne i jesu li istinita ili lažna u određenom slučaju i uopšte. Sa ove tačke gledišta, poznavanje istine o uvjerenjima neće nam pomoći u sticanju istinitih uvjerenja, kao što nam ni spoznaja da je značenje namjerno neće pomoći u pronalaženju tačnih značenja. To nikako ne znači da ne možemo imati istinita uvjerenja, već samo da do njih ne možemo doći tačnom predstavom o onome što uvjerenja jesu.
S druge strane, Fišova teorija o uvjerenjima teži ka nedosljednosti postavivši se izvan svih praktičnih izbora koje uvjerenje nosi sa sobom. Potpuno je istinito da se, postavljanjem izvan uvjerenja, može postići takva nedosljednost, ali samo zato što, kao što i Fiš sam tvrdi, stajanjem izvan uvjerenja zapravo ne stojimo nigdje. Naravno, Fiš ne smatra da svojom teorijom o uvjerenjima ne stoji nigdje; umjesto toga on vjeruje da mu ona otvara put ka pronalaženju istine, ali ne tako što bira određena uvjerenja a ne neka druga, već tako što odbacuje sva uvjerenja i bira znanje bez uvjerenja. Prema Fišu, istina o znanju jeste da ni jedno uvjerenje nije istinitije od drugih, već su sva uvjerenja, na kraju krajeva, u suštini jednaka. Međutim, kao što smo već naglasili, samo se sa gledišta teorije o uvjerenjima, koja nije i sama uvjerenje, ova istina može sagledati. Tako prelazak sa ,,teorijskog razmišljanja” o našim uvjerenjima na samu praksu vjerovanja – od neutralnosti do predanosti – traži od nas da zaboravimo istinu koju nam nudi teorija. Za razliku od prosječnog metodologa, Fiš se protivi izvođenju prakse iz teorije, tvrdeći da svijet prakse ne smije da se temelji na teorijskoj istini, nego na njenom potiskivanju. Međutim, mišljenje da praksa može započeti tek potiskivanjem teorije već vodi do stvaranja metodološkog načela: kad se suočite s uvjerenjima, zaboravite da ona zapravo nijesu istinita. Ovakvo načelo pruža Fišu sve ono što teorija uvijek traži: znanje o istinitoj vrijednosti uvjerenja i uputstva o tome šta sa njima treba raditi.[12]
Sada razumijemo zašto Fiš, u prvom citiranom odlomku, kaže da njegovo stav, ,,nije takav da biste prema njemu vi (ili iko drugi) mogli da živite… čak i ako vas je njegovo gledište uspjelo ubijediti”. On smatra da teorija nema praktičnih posljedica: ne može se živjeti prema njoj, jer teorija i praksa – istina o uvjerenjima i sama uvjerenja – u načelu, ne mogu nikada biti ujedinjeni. Naše je mišljenje, međutim, da je jedina važna istina o uvjerenjima činjenica da ih je nemoguće izbjeći, sasvim suprotno od toga da se ne može živjeti prema njima, jer je to istina koju jednostavno morate živjeti. Ona nema praktične posljedice ne zato što se nikad neće ujediniti sa praksom, već zato što se nikad neće odvojiti od prakse.
Teorijski nagon, kao što smo pokazali, uvijek uključuje pokušaj da razdvojimo stvari koje ne bi trebalo razdvajati: sa ontološke strane, značenje od namjere, jezik od govornih činova; sa epistemološke strane, znanje od istinitih uvjerenja. Naše mišljenje je da su ti razdvojeni pojmovi ustvari neodvojivi. Gotovo smo u iskušenju da zaključimo tvrdnjom da su teorija i praksa takođe neodvojivi. Međutim, to bi bila pogrešno. Ne zato što su teorija i praksa (za razliku od ostalih pojmova) zbilja odvojeni, već zato što teorija ne predstavlja ništa drugo nego pokušaj izbjegavanja prakse. Značenje je samo drugi naziv za izraženu namjeru, znanje je samo drugi naziv za istinito uvjerenje, ali teorija nije samo drugi naziv za praksu. Ona je naziv za sve načine na koje se ljudi pokušavaju odvojiti od prakse kako bi njome upravljali spolja. Naša je teza da se niko ne može postaviti izvan prakse, da teoretičari treba da prestanu da se trude i da, shodno tome, teorijski poduhvat treba privesti svom kraju.
1982.
[1] Stiven Nep (Steven Knapp), predaje teoriju književnosti. Odnos književnosti prema filozofiji i religiji u fokusu je njegovog naučnoistraživačkog rada. Dekan je Univerziteta Džordž Vašington. Volter Ben Majkls (Walter Benn Michaels) predaje teoriju književnosti na Univerzitetu u Ilinoisu (Our America: Nativism, Modernism and Pluralism, 1995; The Shape of the Signifier: 1967 to the End of History, 2004, najpoznatije su studije koje je napisao).
[2] E. D. Hirsch Jr., “Validity in Interpretation“ (New Haven, Conn., 1967). Naši komentari o Hiršu su donekle paralelni sa kritikom P. D. Juhl-a u drugom poglavlju njegovog djela Interpretation: An Essay in the Philosophy of Literary Criticism (Princeton, N. J., 1980). Julov stav će biti razmatran u sljedećem poglavlju. Svi dalji citati ovih djela biće uključeni u tekst (bilješka Knapa i Majklsa).
[3] Vidjeti kod Hirša The Aims of Interpretation (Chicago, 1976), str. 8 (bilješka Napa i Majklsa)
[4] Džon B. Serl, „Reiterating the Differences: A Reply to Derrida“, Glyph 1 (1977): 202 (bilješka Napa i Majklsa).
[5] “A Slumber Did My Spirit Seal“ (1799) engleskog romantičarskog pjesnika Vilijama Vordsvorta (1770-1850) – primjer koji koristi Hirš u Validity of Interpretation. Stihove Vordsvortove pjesme preveo Luko Paljetak. (prim. prev.)
[6] Serl, „Reiterating“, str. 202 (bilješka Napa i Majklsa)
[7] Džul koristi istu pjesmu koju smo mi ranije citirali, Vordsvortovu ,,Na duh moj pečat stavi san“ u vlastitom objašnjenju ,,slučajnog jezika“ (Interpretation, pp. 70-82). Sredstvo za poređenje govornih činova sa znacima koji su rezultat slučajnosti je poznato u teoriji govornih činova (bilješka Napa i Majklsa).
[8] Pol de Man, “The Purloined Ribbon“, Glyph I (1977): 39, svi dalji citati iz ovog eseja će biti uključeni u tekst (Napova i Majklsova bilješka).
[9] Ovo važi za današnju generaciju teoretičara. Raniji teoretičari, poput V. K. Vimseta i Monroa C. Bierdslija, do objektivnog značenja kojem stremi pozitivna teorija dolazili su oduzimanjem namjere i oslanjanjem na formalna pravila i opšte jezične norme. Ovo je, naravno, stav koji zastupaju u The Intentional Fallacy (Napova i Majklsova bilješka).
[10] Stanley Fish, Is There a Text in This Class? The Authority of Interpretive Communities (Cambridge, Mass., 1980.), str. 370. Svi dalji citati ovog djela biće navedeni u tekstu (Napova i Majklsova bilješka).
[11] Fiš svoj prikaz naziva ,,opšte ili metakritičko uvjerenje” (Is There a Text in This Class?, str. 359, up. str. 368–70 (Napova i Majklsova bilješka).
[12] Fišovo načelo je u jednom smislu neobično: on razdvaja dva teorijska cilja – utvrđivanje prakse i postizanje objektivne istine. Govori nam što je istina i kako se trebamo ponašati, ali ne i kako se ponašati da bismo saznali što je istina (Napova i Majklsova bilješka).
