Stefan Bošković
TRANSPARENTNE ŽIVOTINJE
Na semaforu se već četvrti put oglašavao zeleni znak, ali on još uvijek nije ni pokušao da pruži korak i zagazi na pješački prelaz. Ulica je svakako bila prazna. Mogao je preći kad god je želio. Odlučio sam da zapalim cigar dok ga posmatram, ne usuđujući se ni da pokušam da dešifrujem njegovo neobično ponašanje. Stajao je umorno na trotoaru, gledajući u najudaljeniju tačku iz koje je ulica nastajala. Kao da je pokušavao nekoga ili nešto razaznati u toj daljini. Pogledao sam u tom pravcu. Nije bilo ničega sem praznine koja je bila ograđena jednobojnim, identičnim sedmospratnicama cijelom svojom dužinom. Povremeno sam osjećao miris prašine koju je blagi povjetarac nanosio iz te daleke i duboke betonske šupljine. Vratio sam pogled prema raskrsnici, ali njega nije bilo. Nespretno sam bacio cigar i naglo, bez gledanja pretrčao ulicu. Nisam bio siguran u kojem pravcu da krenem. Panično sam se okretao zagledajući u sve otvorene ulaze i uske procijepe među zgradama, ne bih li ga u jednom od njih uočio. Osjećao sam kako se pritisak u mojim plućima podiže i steže mi grkljan. Još uvijek nisam prestao da ga tražim pogledom koji je sada bio uperen prema vrhovima zgrada. Nisam imao neodređen i nasumičan osjećaj, već sam bio prilično siguran da su sada betonski šifonjeri napravili uzan krug oko mene i zaplesali. Osjetio sam strah čak i u kostima koje su odjednom zadrhtale. Nisam se uspio koncetrisati da još jedan pogled uputim prema izlazu, tamo gdje je on maločas ičezao, jer zgrade su se već sabijale, a intenzitet pritiska mi je oduzimao potrebnu količinu vazduha koja će me održati svjesnim. Osjetio sam da potpuno gubim ravnotežu i sručio sam se na tlo. Pod leđima sam jedino osjećao hladnoću.
Ležao sam u krevetu, nepomičan i umoran. Bližio se kraj udešenom bolovanju, i za nekoliko dana trebalo je da se vratim na posao, a o njemu nisam saznao apsolutno ništa. Nijednu svježiju informaciju od one koje sam imao na samom početku. Vjerovao sam da ničiji, pa ni njegov život ne može biti samo besciljno tumaranje kroz mračni lavirint uskih uličica koje se nisu završavale čak ni iznenadnim ćorsokakom. Vjerovao sam da beskrajno lutanje nije moglo ispuniti ili isprazniti bilo čiji život. Prije nego što sam se oslonio na obje noge, podigao sam sa stočića staklenu posudu u kojoj se nalazila nepomična bezbojna riba čija je unutrašnjost bila prošarana crvenkasto-plavičastim jasnim oblicima. Suptilne boje su opet učinile da mi oči zasuze na kratko. Pribrao sam se kao i svakog jutra, trudeći se da se početak ne oduži toliko da bih propustio da na vrijeme stignem u restoran u kojem je ispijao prvu i posljednju kafu tog dana.
Sjedio je za istim stolom u najudaljenijem uglu prostorije, spuštene glave, okamenjenog pogleda koji nije podizao ili spuštao sa vrha šoljice koju je prinosio ustima. Povremeno bi, prije otpijanja narednog gutljaja, izduvao dim iz svojih usta, koji se razbijao o vrelu kafenkastu površinu gorke tečnosti. Nikada nije podnosila miris duvana. Zadrhtao sam pri toj pomisli. Bljesak munje, snažni urlik iscijepanog neba i bučni, gusti pljusak su mi odvratli misli s njenih dnevnih rutina. Posmatrao sam kako krupne kapi transformišu prašnjavu, neasfaltiranu ulicu u gnjecavu, tamnu baruštinu na kojoj ćemo za nekoliko trenutaka nas dvojica nepomično stajati i gledati prema plitkom sivom nebu. Sedamnaest dana njenog odsustva učinili su da se duboko nebesko prostranstvo probrazi u beznačajnu, neprihvatljivu i glupu prazninu na kojoj nisam mogao iscrtati ni obrise njenog lika. Onda smo koračali. Sporim i teškim koracima prelazili smo kilometre i kilometre nevidljivog puta. Jedini označeni putkoaz bile su njegove jedva primjetne stope preko kojih sam se trudio da ne gazim. Uranjali smo u svršetak još jednog dana. U svršetak u kojem nije bilo ni nagrade ni kazne, ni svjetlosti ni tame, života ili sna. Pažljivo sam spustio posudu na sto. Glava ribe, a zatim i trup nježno su skliznuli prema dnu tegle.
Osamnaest dana ranije, sat bijaše otkucao osamnaest časova i dvadeset minuta kada mi je zazvonio mobilni telefon. Bila je policija. Javili su mi da se prije dva časa dogodila saobraćajna nezgoda na nekom evropskom autoputu. U nezgodi je stradalo četvoro ljudi među kojima je bila i moja supruga. Nisam postavio nijedno pitanje. Zadržao sam telefon još nekoliko trenutaka na svom uhu. Onda sam se sručio na stolicu i zaplakao.
Bili smo u braku petnaest godina. Nismo imali dijete. Nismo ga pretjerano željeli ni prije saznanja da ga ne možemo imati. Plašili smo se djece. Plašili smo se tih sebičnih, gordih, posesivnih i iskrenih malih čudovišta s lijepim očima, neodoljivim osmijesima i mirišljavim kosama. Odrasle ljude smo prihvatali, na osoben način, najčešće zbog vještog prekrivanja tog djeteta u sebi, gustom odorom koja se zvala licemjerje. Jedno drugom smo bili sasvim dovoljni. Moje noge stajale su ili se kretale samo za nju, njene oči bile su besprekorni odraz mojih želja i ideja. Svaki njen izdah se taložio u mojim plućima, i moj dah na njenom licu otvarao bi isprva njen osmijeh, a zatim i moj, sve do zvonkog udarca zuba o zub. Bili smo u potpunosti ispunjeni, vjerujući da se bajka nikada neće završiti, zasigurno ne strahovitim udarcem šlepera u njenu stranu automobila pri brzini od sto pedeset kilometara na čas.
Četrdeset sedam sati u neprekidnom bolu i hodu između spavaće sobe, trpezarije i balkona, iščekivao sam dopremanje njenog tijela. Četrdeset sedam narednih časova zavijao sam gledajuću u kišno nebo, pokušavajući da na trenutak ne mislim o natopljenoj zemlji pod kojom se nalazilo njeno napuštno, izmasakrirano tijelo. Ono što mi je, nisam bio siguran, olakšavalo ili otežavalo situaciju, bile su poruke u mobilnom telefonu. Poruke koje mi je slala svakog jutra, večeri i popodneva, svakog trenutka kada nismo bili skupa. Posuda s ribom na stočiću pored kreveta bila je jedina stvar koju sam od nje dobio u životu. Neobični suvenir transparentne životinje donijela mi je s jedne izložbe u Japanu. Objasnila mi je kako mrtvi primjerci životinja umočeni u razne hemikalije nakon određenog vremena postaju transparentni, odnosno njihova koža i tkivo, a kosti i hrskavice poprimaju crvenu i plavu nijansu. Bio sam siguran da je prozirna prikaza bila jedini opipljvi detalj koji neće istrunuti, koji će bol čuvati nedodirljivim i začaurenim, čak i onda kada počnu nestajati jasne linije njenog osmijeha i očiju, kada budu ispravali mnogobrojni mirisi njenog daha koji su još uvijek lutali mojom utrobom, i utihnu reski zvuci sudarenih zuba.
Kako se na kraju uvijek događaju užasi, vjerovao sam da ga ni ja neću izbjeći. Ili je to bilo na početku. Moj užas pojavio se među njenim neoštećenim stvarima koje su bile sabijene u malom, crnom, deformisanom koferu. Nekoliko dana sam ga samo posmatrao, naslonjenog uz ormar naše spavaće sove. Dlanovi bi mi momentalno ovlažili na svaku pomisao da bih ga trebao otvoriti. Ali, znao sam da će taj dan jednom doći. I došao je. Tog jutra bojažljivo sam prevrtao njenu poslovnu garderobu, otvarao i mirisao kutijice sa šminkom, s najvećom nježnošću slagao sve mekane stvari na njenoj strani kreveta. Mobilni telefon bio joj je i dalje u funkciji. Iako sam u svim tim beskrajnim časovima nevoljno isčitavao poruke, a opet trudeći se da budu do kraja vremena urezane u mojoj glavi, želio sam sam da ih ponovo pročitam, ovog puta obavijen njenim emotivnim stanjem, njenom željom za mnom. I tada, nenametljivo, na pamučnim prstima, tiho i bezbolno, užas se ušunjao i nastanio sav prostor moje male duše. Voljela je drugog čovjeka. Neposredno prije trenutka nesreće njemu je izgovorila najveće i najdublje riječi, njene posljednje, teške uzdahe slušale su njegove uši, a pred očima dok su se sporo i lako gasile, stajala je njegova silueta. Njega je voljela oduvijek, i njega će voljeti zauvijek.
Naš nekadašnji dom sada je ličio na puki bezdan. Glatki zidovi pastelnih boja najedno su se zgužvali, potamnivši poput stjenovitih obronaka koji su visili nad dubokom provalijom. Jedino je bračni krevet bio nepromijenjen i učvršćen na istom mjestu, pored stočića na kojem se nalazila posuda. Moj život više nije postojao. Moj život nije postojao nikada. Nije bilo potrebno puno truda da saznam ko je on, čime se bavi i gdje živi. Ali, o njegovom životu nisam znao nijednu jedinu sitnicu. Odlučio sam da uzmem bolovanje na poslu i saznam. Želio sam da uočim različitosti u pogledu, boji glasa, u načinu na koji se obraća ljudima. Osjećao sam da je nebeska pravda čvrsto stajala na mojim leđima i vjerovao sam da imam neoborivo pravo da osvijetlim opori besmisao koji je beživotno ležao na mjestu gdje je nekada poskakivao moj život. Očajnički sam se nadao da će razlike u pogledu iz njegovih duplji izbijati poput gustog, vodenog mlaza, i da će glas odjekivati u svakom zaklonu nepoznatih zgrada prema kojima sam ga neumorno pratio, a ljudi koje bude srijetao na putu će se smijati ili plakati njegovim visprenim dosjetkama. Ništa od toga se nije desilo. Više nisam bio siguran koliko dana je prošlo od kako su moje noge nespretno upadale u zemljane ostatke njegovih koraka na izgubljenom tlu, i moje oči nisu vidjele ništa dalje od besciljnog, nekontrolisanog tumaranja jednog izmorenog, polumrtvog tijela. Ali ove noći, dok sam ga slijedio, osjetio sam nekakvo drugačije strujanje u vazduhu. Čudesno, nesvakidašnje vibriranje svih bića i stvari koje su se nalazile u našem vidokrugu. Bojažljivo sam okretao glavu na sve strane pokušavajući da donekle shvatim ovu nepoznatu i neprirodnu pojavu koja me je u potpunosti obuzimala. Zastao sam i gledao taj božanski prizor. Strujanje se sada polako, i već vidljivo sužavalo u nešto što je dobijalo obrise maglenog traga neodređene boje koji ga je pratio. Svakim sljedećiim korakom koji je pravio, vidno je umanjivao površinu već prozirne magle koja kao da se uvlačila u njega, sve dok ga to paučinasto otjelotvorenje bola nije u potpunosti ispunilo. I on je zastao. Nekoliko trenutaka se nije pomjerao. Mogao sam vidjeti njegovu šarenu unutrašnjost i osjetiti teške uzdahe kojih se s velikim naporom želio posve osloboditi. Onda je, samo skupio noge u koljenima i zaplakao.