Sreten Perović: Pred kapijama smrti

Čitavu jednu deceniju Sreten Asanović, u neobimnom ali značajnom proznom opusu, dograđuje fantasmagorični svijet svog djetinjstva na fonu infernalnih čarolija rata ili prvih poratnih dana. Da bi ostao vjeran toj temi u tako dugom periodu, radoznao duh ovog talentovanog pisca nije našao oslonca u faktografiji, deskripciji i hroničarstvu. Za temu rata Asanović je svakako imao dublje umjetničke razloge, a oni se nesumnjivo nalaze u njegovoj filosofiji života, u njegovom stavu prema raskrsnici između života i smrti. Zato on i ne piše o ljudima već o čovjeku. I ma koliko izgledalo da su njegove pripovijetke odrazi konkretnih stanja i događaja (čemu najviše doprinosi lociranje ove proze u užarene predjele autentičnog Ćemovskog polja, na obalama Ribnice, Morače i Cijevne, u okolini Titograda), pažljivijem posmatraču neće promaći neprestano piščevo insistiranje na simboličnom značenju podneblja u kojem “djeluju”, žive i bore se (a više razmišljaju o tome) svi njegovi junaci. U uvodnoj riječi (Igra) pisac neposredno opisuje mjesto zbivanja radnje, ali tako da taj opis, sam po sebi, eksplicira određeno simbolično značenje.

Uzavrela tišina polja, obraslog sitnom prosuhom travom i pokojom kupinom. Sunce prži raštrkane gomilice oblog kamenja i prostire uokolo miris opekline. Udaljena brda uvijena u san podnevne izmaglice tromo koračaju u krug i zaklanjaju ljepote dalekih svjetova.

To je slika piščevog vremena i prostora, puta kojim korača žedni dječak ka rijeci, ka mogućem spasenju. I uvijek će tako, u svim Asanovićevim pripovijetkama, harati žeđ fundamentalnih dimenzija, u bukvalnom i prenosnom smislu, i isto tako nikad nijedan njegov junak neće dospjeti na tu sanjanu rijeku niti probiti taj lanac brda koja “zaklanjaju ljepote dalekih svjetova”. Upravo u tom piščevom vizusu sadržane su one najbitnije spojnice, potrebne da se jedno djelo psiho-sociološki locira, ali i estetski “shvati” i doživi. Zato je i ova najnovija, treća po redu Asanovićeva knjiga pripovjedaka svojevrsna proza koja se ne uklapa u standardne okvire i šeme, kada je riječ o našim mlađim, već sasvim zrelim prozaistima.

Ako pogledamo ovih deset pripovjedaka i ono o čemu one govore, sigurno je da će nam se najduže zadržati u sjećanju pojmovi koji odvajkada imaju, pored stvarnog, i svoje simbolično značenje: sunce, koje nemilosrdno davi mravinjak ljudi na suhom, pjeskovitom polju; smrt, koja počešće ne poštedi ni one koji formalno ostaju među živima, ali samo kao sjenke, kao posljednji akt nepriznavanja takvog ustrojstva života i njegovog kontinuiteta; sloboda, kojoj se neprestano moramo približavati da ne bismo izgubili iz vida smisao njene simbolike; glad identifikovana sa željama, materijalizovana u vidu kolektivne ili individualne halucinacije; pepeo kao rovitost tla na kojem trajemo vlastito parče života, kao dažd prolaznosti koja nas ne mimoilazi ni u snu a kamoli u javi; žeđ – još jedan konac o koji se okače one čedne i naivne supstance našeg vjerovanja; skakavci kao simbol vječite čovjekove borbe protiv nasilja prirode; i rat kao znak međusobnog uništavanja ljudi, nikad dovoljno jasno zašto i kako. Svi ti pojmovi, koji ostaju u čitaočevom sluhu kao rezonatori jednog konkretnog vremena, još dublje odjekuju – u Asanovićevoj prozi – kao naznake (i oznake) istorijske i biološke pozicije čovjeka uopšte. Ali oni umjetnički ne bi mogli egzistirati kada ne bi bili vješto utkani u zbivanja koja imaju realnu, i našoj generaciji shvatljivu pozadinu.

Drugi svjetski rat i jedno djetinjstvo u njemu centralna je, iako ne i jedina, tema ove proze. Okrutnost rata manifestovana je u svih deset pripovjedaka. Ali ona je svedena na samo nekoliko komponenti koje pisca posebno interesuju, među kojima je suočavanje sa smrću dominirajuća komponenta. Smrt, i u svom konkretnom a još više u svom metafizičkom vidu, prisutna je u svakoj Asanovićevoj priči, ali smrt koja podjednako dolazi i od ljudi, i od zemlje, i sa neba (neprijatelj-ubica, glad i strah, pakleno sunce!). I u priči Svadba, koja inače razlaže jedan “incestuozni” odnos između snahe (koju mrtvu nose na groblje) i djevera (koji dijeli težinu nosila sa svojim bratom), pisac plastično označava podneblje u kojem se zbiva najveći dio njegove prozne akcije: Što nije prah i kamen, kao da je opareno vrelom vodom ili posuto solju rukom zlog i rasipnog sijača. To je ugao životnog prostora gdje hara kolera, jedna od zamjenica smrti, ali i sudbinsko samoispaštanje “grijeha”, privijeno u formu pokoravanja jednom starinskom, patrijarhalnom moralu. No, ako ovdje hara kolera, u Igri će sinonimi smrti biti sunce i glad; dječak – čobanče, za zvonom svog sirotinjskog stada, sići će iz sprženog polja na rijeku, halucinirati bogati ulov, i najzad se oči u oči sresti sa smrtno ranjenim neprijateljskim vojnikom koji u hladu pećine nema više snage, a ni smisla, da realizuje svoju iskonsku mržnju. Tu, na pragu smrti naći će se i pozadinac, sakriven u grobnici (priča Koji dan, koja noć) i stiješnjen samoćom, žeđi i strahom. Doživjeće se kolektivna halucinacija gozbe (u istoimenoj priči). Otvoriće se sanduk da bi majka provjerila jesu li tu kosti njenog sina, poginulog u dalekoj Bosni za slobodu (priča Lice kao zemlja), pa će to gotovo pobožno i naoko posno mirenje sa sudbinom metaforično biti prikazano završnom slikom sa groblja: “Pokajnice se u grupama počeše razilaziti golim ledinama na sve strane kao prosute brojanice”. Smrt traje, ona je tu, u predvorju istanjenog života, vjerna kao sjenka. U tim okolnostima tuberkulozni mladić živi posljednje trenutke, bacajući iz kreveta (u bašti) bombe preko zida da bi eksplozijama nadvladao tu gluhu i neizdrživu poslijepobjednu tišinu (priča Igra vatrom). Sudi se i smrću presuđuje krvniku, uz beslovesnu galamu provrele mase koja prisustvuje i egzekuciji u suhom koritu rijeke, iznad koje se, na pjeskovitom polju, obavlja hajka na skakavce (Opojno piće). U sličnim ambijentima događaju se i ostale nijanse susreta sa smrću (Mrtva šuma i Daleka zvijezda), ili pokušaji bjekstva od sve usavršenijih vidova smrti (Zelena svjetlost – opsesivna panika pred naslućenom atomskom eksplozijom). Smrt je, dakle, sveprisutna i od nje se – prema podtekstu ove proze – možemo odbraniti, istina tek privremeno, samo stalnimsuočavanjem s njenom nezasitošću.

Kakav je Asanovićev čovjek u susretu sa smrću? U njegovoj prozi nema klasičnih likova, jer su to sve likovi-simboli sa naznakama samo izvjesnih elemenata individualnosti posredstvom kojih lik umjetnički, u kontekstu zbivanja živi, kao što to u dobrom dijelu svoje proze čini Alber Kami, od koga je Asanović vjerovatno učio više nego od ijednog drugog pisca. On svoje likove određuje monološki, iznutra, i to gotovo uvijek sa etičkih pozicija. Čovjek je ovdje usamljen, iako nikad egoista, sa moralnim vrijednostima koje je naslijedio od predaka ali ne sa njihovom epskom heroičnošću i elementarnim shvatanjem da je žrtva isplativa. Sudbinski vezan za život kojim živi, za manifestacije u kojima je akter, taj čovjek osjeća da se drukčije ne može, da tako mora, čak i kada ne vidi smisla u ishodu svoga angažovanja. Ma na kojoj strani barikade bio, čovjek pred smrću svodi svoju ličnost na najosnovnije manifestacije: on bezmalo uvijek ostaje začuđen pred idealima koje je ispovijedao. Dva puta se u Asanovićevoj knjizi pojavljuje njemački vojnik (u pričama Igra i Mrtva šuma) i oba puta on je u predsmrtnoj situaciji kranje obesmišljen, pa zato i ne više surov i neprijatelj; on postaje jedinka, tragična jedinka a ne okupator.

Oslobođen folklorizma, i u načinu mišljenja i u stilu, lišen istoricizma koji je tako bezdušno harao ne samo proznim već i poetskim tekstovima našega podneblja, izrastao na plodnom i uzornom polju moderne psiho-filozofske riječi, umjetničke najprije, u sferi kamijevskih životnih situacija (u kojima ponekad zaista svemoćno gospodari kataklizmatično Sunce!), Asanović je – ne želeći da propovijeda – sugestivno donio atmosferu ratnih i prvih poratnih zbivanja, u kojima čovjek, usamljen i od prirode nepripremljen, ili bar nedovoljno pripremljen za odbranu, sudbinski čami svoj usud, pokušavajući (kao u polusnu) da prevaziđe okolnosti koje ga svode na vlastitu sjenku ili na eho neke trajnije, dublje i neprozirnije kosmozofijske zakonomjernosti.

Knjiga pripovjedaka Igra vatrom pisana je suzdržanim, sažetim stilom, biranim i aromatičnim riječima, bez nepotrebnih deskripcija. Ona je metaforična u svom totalitetu i duboko humana po poruci koju svaki čitalac individualizuje prema vlastitim mjerilima. To je antiratna proza koja, ako ne po epskom zamahu, a ono po psihološkoj i moralnoj rafiniranosti, stoji u bliskom srodstvu sa Lalićevim kazivanjem hajke na čovjeka, iako su joj polazne, i stilske i misaone, pozicije znatno drukčije.