Prije užurbanog topota koji je promakao niz selo mali je predosjetio što će se dogoditi. Možda zbog svjetlećih metaka koji su kao zvijezde repatice bešumno i geometrijski tačno pravili lukove iznad Glavice; možda zbog neprozirnog kišom zametenog mraka nadojenog kao sunđer i pritisnutog oblacima koje je jedva pomicao snažni južni vjetar; možda zbog čudnog skičanja pasa što se tiho pronosilo selom dodavano kao poruka, jer jedva da bi jedno pseće zavijanje započelo, a već bi sljedeći prituljeni lavež, čiji vlasnik očigledno nije smio ni nos da promoli, išao dalje niz selo koje se s prvim mrakom uvuklo u sebe, čeljad se zbila oko ognjišta ili kod stoke, gdje je naročito među ovcama, sve odisalo toplinom, sigurnošću i izobiljem nad kojim se strepi.
Otac se odjednom ugnuo kad je mali zadihan saopštio
oni su
i ovamo će
naši ne nose cokule
neka bježi
i zabrinuto i odsutno u isto vrijeme, nastavio da suši čarape dok je bose noge grijao uz oganj.
Majka se trgla i krenula prema bratu kao da hoće da ga zagrli, ali istovremeno i blago odgura u neki zamišljeni bezbjedni ugao, a onda kao da se predomislila, okrenula se i istrčala iz kuće.
Smiješeći se pomalo usiljeno, brat je rekao
nije to ništa
mali se prevario
ali je lagano ustao, prihvatio pušku, stavio opasač sa bombom i, nastavljajući da se suši uz ognjište, čačkao oko zatvarača trudeći se da uvjeri i sebe i ukućane da ga čisti.
Mali je drhturio pored ognjišta, prokisao i uplašen, misleći kako je jasno čuo korake. Čuli su oni da mu je brat došao pa su započeli raciju, brata će ubiti ako dođu jer njegovi su drugovi sada tamo gdje zvijezde padaju, nasrću golim prsima i pokojom bombom na beton i gvožđe kao što je do sinoć i brat činio, prije nego je dotrčao da se javi svojima.
Majka se vratila i kazala
ništa se ne čuje
samo vjetar i kiša.
Mali, neuvjeren njenom pričom i sam je ponovo krenuo napolje. Ni vrata za sobom nije uspio da zatvori kad su psi ustravljeno zalajali i mnoštvo cokula zatrapalo prema kući. Hitro se nagnuo unutra i unezvijereno ubacio
evo ih
pa se pripio uz vratnicu da se ne skljoka od straha i nemoći, oni su kao da ga nema utrčali pored njega u kuću sa naperenim puškama.
Otac se stresao na pitanje
đe ti je sin
zatim ih naoko mirno pogledao raspoređene ukrug ne uspijevajući da se sabere, da išta kaže.
Majka ih je dočekala na nogama i umjesto odgovora na pitanje užurbano i nekakvim tuđim i molećivim glasom saplitala
Dobroveče
hoćete li po rakiju
a mislila je što da učini, što da žrtvuje samo da što prije odu.
Brat je u trenutku kada su oni već bili na pragu uspio da se skloni u sjenu koju je u dnu kuće, u zakutku između zida i ormara stvarala petrolejka; malo sabraniji pogled u neosvijetljeni rog bio bi dovoljan da ga otkriju.
Dok su prestravljene i iskolačene djetinje oči upijale usiljene pokrete sleđenih roditelja i uznemirenih i nesigurnih hajkača oko ognjišta mali je jasno čuo kako brat polako otvara bombu, bilo je to krckanje kao kada se grebe noktom po nareckanom metalu. Kratko istrzano ispitivanje, koje se kao udarci bičem sručivalo sa sviju strana na oca i majku, pokrivalo je opasni šum iz bratovog ugla
đe je bandit
neće nam umaći
kakav bandit
to je moj sin
pusti ženo
svi ste vi banditi!
A otac i majka i dalje su samo mislili što da preduzmu da neželjeni posjetioci što prije izađu, da ne počnu zavirivati po kući umjesto što njih dvoje drže na nišanu.
Mali je zatvorio oči i čvrsto se stisnuo čekajući da bomba jekne. On je jedini čuo osobeni zvuk odvrtanja “kragujevke”, pomislio da bježi prema kapiji ali se sjetio da će ga tamo dočekati rafalom oni što im sigurno stražu i strah čuvaju. Nije ni stigao da domisli svoju smisao, čekao je sleđen kad će i njega i sve spržiti, jer više se nikakav šum nije čuo; bomba je bila odvrnuta.
A sin
grkljan ćemo mu izvaditi!
Otac se odjednom odlučio
to ćete pričekati
on sad ubija vaše na Glavici
nikad ga nećete uhvatiti!
Majka je sunula da zaustavi tu bujicu riječi, ali se naglo trgla i kao da izriče presudu ocu, slomljeno promucala
vi znate da je on gore
bije se
ne drži se meni za suknju
idite praznih šaka!
Mali je tek kasnije shvatio da su majku odgurnuli, čulo se
nećemo
i pošli su prema ocu koji je hitro ustao i sam krenuo ispred njih ka vratima pa kroz dvorište dok su mu njihove puške bile uperene u rebra. Pomiren, otac je grabio sve brže, što dalje od kuće, od onog ugla u sjeni petrolejke.
Majka je ostala stojeći prekrštenih ruku dok je brat izlazio iz zaklona i prilazio joj pomalo postiđen; u jednoj ruci držao je pušku i bombu, a drugom je utučeno grlio majku.
Mali je odrvenio i prazan stajao na pragu gledajući u mrak i kišu koja je lila kao na pogrebu.
1976.