Zelenkasta svjetlost, zbijena tamom i nabrana u premorenim očima, pritiskuje me i ja osjećam kao da sam ušao u školske hodnike moga ranog djetinjstva. Ova svjetlost, prožeta kristalnom jezom, polako me osvaja. Ne zbog ovoga što sam tu, zbog ovog kubnog metra polutame, već zbog onog što je napolju, zbog onog što je došlo gotovo iznenada, bez opomene kao – niotkuda.
Ona neobična znamenja koja su navirala ispod krovova, pravila spiralne putanje i uvlačila se u kosti, učinila su da nestane moje spokojstvo, da ispari; da se toliko razlikujem od drugih, koji su sačuvali ključ za događaje. Oni koji su ga nepovratno izgubili naglo su tonuli u pijanstvo, vrtoglavo jurili i raznosili ta znamenja kao jutarnje novine, pomalo uživali u svemu tome, u vlastitom strahu, u radoznalosti drugih, u opasnosti koja se naglo približavala.
Sve ove pojave vraćale su me saznanju da mi nijesmo toliko moćni da predskažemo razvoj događaja, jer činilo mi se da je lakše govoriti o događaju koji je već bio tu nego o česticama koje ga najavljuju, česticama zagonetnim, isto onoliko koliko i nešto što ne postoji. Ali te čestice su ipak najavljivale prisustvo nečega iznad samih naših glava, ispred zbunjenog pogleda, ispred mojih potpuno nemoćnih ruka.
Nikako nijesam mogao da se pomirim sa svojom nemoći pred tom čudnom zagonetkom koje su bili svjesni i drugi; ali njima je bilo lakše, oni su se zavaravali, tješili jedni druge i neprestano brbljali o proročanstvu koje je dao neki drveni starac – da će krv poteći poljima, da će sunce utonuti u maglu, da će žuti mravi preplaviti zemlju. Tada sam mislio da su to najobičnije gluposti, obmane, znaci prisutne panike. Meni to nije moglo pomoći, zato sam više volio da budem sam pa ma koliko to teško bilo; tako sam mogao da prihvatim mjere predostrožnosti.
Kako da ne primijetim koje su to struje uplovile u mene! Nužne, svakodnevne pojave, naglo su gubile svoj pravi smisao, stvari su se dijelile na najprostije činioce, magleni veo je dolazio i sa sjevera i sa juga i ja sam namah shvatio da ni o čemu drugo i ne mislim, da sam potpuno zaokupljen i da mi je jedini izlaz sklonište. Pomišljao sam da je ipak za sve to još uvijek rano, zato sam i nastojao da svoj svakodnevni put do ureda koji bi protekao u prelistavanju jutarnjih novina i brzoj analizi slučajno uhvaćenih polurečenica u prolazu, pređem što prije, izbjegavajući svaki neposredan razgovor sa ljudima, jer mi se činilo da bih u tom slučaju ubrzao katastrofu koja je već ionako nedvosmisleno visila nad nama.
Osjećao sam njeno prisustvo po iznemogloj tišini što je jutrom zahvatala grad i prostirala se po asfaltu koji je tada dobijao bjeličastu skramu kao jezik bolesnika. Ta tišina je skoro lebdjela i lišće, koje je sasvim bilo spremno za put kao i uvijek s jeseni, okamenila i oduzela mu onu prirodnu lakoću, pričvrstila ga za stablo. Shvatio sam da je priroda poremetila svoje tokove i to sam uzeo kao još jedan nepobitan dokaz onoga što je prisutno, što ne bi trebalo da dođe, a ipak sam svjestan da se mora zbiti.
Ni cvrkut ptica nije me više uznemiravao, nijesam osjetio ni krila ni krik, i prva pomisao koja mi je došla poslije tog saznanja bila je da one svojim čulima bolje osjećaju opasnost nego ljudi, da su se sklonile negdje: među litice, duboko pod zemlju, ispod ove blijede svjetlosti koja zasljepljuje tamom.
Počeo sam da izbjegavam prijatelje jer mi se činilo da će me njihovo prisustvo još više uplesti u mreže iz kojih nikako neću moći da se izvučem. Oni su ionako bili zauzeti sobom i svojim slutnjama, pa mi se počesto priviđalo da mi zapravo mislimo iste brige, samo što ih primamo i nosimo na razne načine.
Novine su bile moja jedina veza sa okolnim svijetom, ali i iz njih je vrebalo puno neslućenih opasnosti, mala i grka ujedanja ratne igre i jeza koju sam jedino ja osjećao jer o njoj nije ništa pisalo; ona je bila sakrivena duboko između redova. Prvi put u životu vidio sam da ni novine nijesu hladan papir, da i u manjim i u većim slovima ima puno eksploziva (taj pritajeni prasak sam već odavno osjećao); jedino što u njima nije bilo živo (vidiš, ta slika me odavno prati) bila je iscijeđena djevojčica sa brojem na grudima koju je smrt posjetila u trenutku buđenja pored male menažerije od plastične mase.
Kad bi mi uspjelo da se izvučem iz tih praskavih okvira novinskog papira i da kročim naizgled potpuno mirno, nanovo bih osjetio dah opasnosti, težak i gust kao mašinsko ulje, dah brojnih lješina i počađalih oblaka iznad kojih je virio komad provalije neba sa ogromnim slapom koji je munjevito jurio da me uguši ne ostavljajući mi ni trunku nade da ću uspjeti da sačuvam malo vazduha, makar toliko da bih mogao pokušati bjekstvo. Grudi su se skupile, a grudna kost utonula među pluća i priljubila se uz dušnik.
Sad jasno znam i vidim da će poteći krv, valjaće se, ne brzo kao bujice što za tren sve odnesu, no polagano i meko, zatvarajući sve pore na ovoj ispucaloj zemlji, podaviće rijeke, poklopiti jezera, a ljude će gutati kao živo blato, zatopiće školjke u ušima i nastupiće mrak od tišine, mrak gluv od velike smrti.
Svakako, morao sam pronaći sklonište. Više nije bilo odlaganja, jer narednog trenutka, ili odmah poslije njega, može da se dogodi, a kud ću ja ako se unaprijed ne pobrinem, ako ne pronađem ništa?
Pored samog ureda postoji jedna stara prizemna kuća, koja već odavno služi kao garaža, mada su kola parkirana i sve do pumpne stanice. Tu, u garaži, pomislih, mora da postoji neki otvor, meko pogodno mjesto.
Ušao sam polako kao da hoću da pogledam gdje bi se mogla uvesti kola, nemarno na izgled, zavirio u svaki ugao, opipao gvozdene konstrukcije i betonski pod; znao sam da mora postojati neki prostor, nešto za instalacije ili kakvu drugu svrhu. I baš dok sam razmišljao o svemu tome (plašila me pomisao da će neko naići), iznenada sam ugledao jedan mali otvor koji se nalazio u zidu što spaja garažu s našim uredom. To je, zaključio sam, i bez oklijevanja napustio garažu da ne bih slučajno odao tajnu ovog pronalaska. Dok sam se peo uz stepenice viđeh da je kuća u kojoj se nalazi naš ured nekada imala lift čije je ležište sada zabetonirano odozgo, a onaj ulaz iz garaže bio je jedini otvor na toj sasvim neupotrebljivoj kutiji.
Razradio sam cio plan: kad dođe onaj trenutak, ljudi će izbezumljeni da pojure niza stepenice, ali pošto naša zgrada nema skloništa, svi će krenuti napolje, prema velikom mostu kod parka, ili prema hotelskom skloništu (zar bi tada uopšte mogao neko ući), a ja ću hitro iskoristiti pometnju, uskočiti u garažu i provući se neopaženo, sasvim smanjen, u onaj bezbjedni prostor kubnog metra tame.
Od ranog jutra znao sam da će se tog dana dogoditi.
Kućepaziteljka me čudno gledala, približila mi se i zauzela molećiv stav. Možda je htjela nešto da me pita; mislio sam da je predosjetila pa želi da se posavjetuje. Ja sam lukavo odbio svaki razgovor praveći se da ne primjećujem njenu želju, i kao obično – samo učtivo otpozdravio.
Moj susjed iz ureda, koga sam srio odmah po izlasku iz svoga stana, takođe se zagledao u mene, ali nije izustio nijednu riječ; ja sam ga mimoišao bez pozdrava, vjerovao sam da je tako bolje.
Novine tog jutra nijesam kupio. Nije imalo svrhe. One ionako više ništa ne mogu da kažu. Meni. Oni koji nijesu bili upućeni u ono što predstoji halapljivo su gutali masna krupna slova i vjerovali da odnekud još može doći spasenje. Tada mi ih je bilo žao.
Na trgu (vjerovaćete mi da sam išao dovoljno brzo) bilo je puno svijeta. Čudila me ta gomila koja, izgledalo je, nije ni pokušavala da se negdje skloni, već je unezvjereno gledala prema krovu jedne visoke zgrade. Onako u prolazu načuo sam da se neko priprema za skok, da ljudi ulažu posljednje napore da ga odvrate, da je taj neobičan čovjek pozvao publiku da gleda čudnu paradu i da će za koji trenutak ljosnuti na trotoar.
To me još više uvjerilo da pometnja već počinje. Samo, nikako nijesam mogao da shvatim zašto ljudi toliko nastoje da tog čovjeka odvrate od namjere, kad će i sami, za koji trenutak možda, morati ozbiljno da se pozabave sobom. Tada sam vidio u kolikoj sam prednosti.
U ured sam ušao prvi, sio sam, otvorio fioku i nemarno izvadio akta. Bilo ih je puno neriješenih. Nikako ne znam zašto sam sve to radio, kad mi je odavno bilo jasno da je to sve prah, kao i ljudi koji su ih pisali. Pa ipak, očekivao sam da se pojave i ostali službenici, da se i oni nagnu nad stolove, jer ako bi se slučajno sada desilo, oni bi mogli unaprijed izgubiti glave i pojuriti uza stepenice. Tako bi mi zakrčili put i moje bjekstvo bilo bi onemogućeno.
Oko osam, iznenada me ošinu jedan zvuk neobične visine koji je došao odnekud sa strane, porebarke; uđe u mene i poče da me struže, da me glođe, da do ludila zveči. Tada osjetih gušenje. Pokušah da udahnem, zinuh, napregnuh mišiće, ali vazduh se skameni i nikako da udahnem tu stijenu. Zvuk se ponovo javi, ali ne više onako jednostrano – rastao je odasvud, iz svih uglova, uvlačio se u sve pore, grizao, ujedao, drobio misli; ja pokušah da začepim uši dlanovima, ali oči razvučene do bola i jezik u sitnim trzajima kazivali su da se i zidovi lobanje ugibaju.
Jurnuh niza stepenice i ulećeh u garažu. Bi mi jasno, pored opasnosti u kojoj sam se nalazio, da moram ući neopaženo. To mi je uostalom i uspjelo; u suprotnom uglu radnici su rastavljali nekakav žuti kamionet.
Zatvorih ulaz mog skloništa. Zvuk je ipak trajao, jedva primjetno tiši, ali ne manje jeziv.
Počeh da trpam u otvor stare džakove od cimenta, polutrule krpe i druge otpatke koje nađoh oko sebe u tami; napravih zid ispred zvuka.
Zelena svjetlost je jedino od čega nijesam uspio da pobjegnem. Nikako ne mogu da pronađem njen izvor niti da joj umaknem. Uzaludno zatvaram oči – ona se uvlači između kapaka i zjenica, pritiskuje me svojim pipcima, zbijena tamom, kristalnom jezom polako me osvaja uz noge pa sve do grudi koje su se nekako stegle i opasale rukama kao teškim mokrim konopom.
1957.