Podijelismo se pred sami rat, i to iznenada i kako se meni činilo bez ikakvog razloga.
Kad dođoh iz škole, taman završio treći, dočeka me ispred kuće moj otac, Milo, povede na druga vrata, koja su stajala pored onijeh na koja smo dosad ulazili, i uvede u kuću, što me od prve sneveseli – to ne bješe ona dugačka kula što imaše od listre do listre trideset šest lakata, no okrajak, polovina od one dužine, kuća kao svaka druga, ali gora, osakaćena pregradom i oduzeta; u ćošku ognjište đe se rijetko pirilo, osim za smrt ili svadbu. Oko trpeze viđeh samo rođenu braću i sestre s majkom, shvatih što se zbilo, pa prkosno pogledah oca, a on mi, kao da se pravda, objasni, da se podijelio s bratom, i da to nije ništa, bolje to da se radi u slozi nego zbog međa i prvijenstva.
Ni dočuo nijesam a već se otrgoh od oca i istrčah pa uskočih na ona ista vrata na koja sam vazda ulazio, u strika Luke; i oni bjehu za trpezom, moju braću, dva blizanca od godinu dana, podijelili, pa jednome strina ožicom daje nekakvu kašicu a drugome stric konatom naginje na usta. Skočiše s đecom na rukama, strina samo što ne proplaka a striku Luki sjaknuše svi zubi ispod brkova, ošapi me desnom rukom i vedra čela kliknu:
– Dobra ti sreća prvi polazniče! Śedi s nama, i ovo je tvoja kuća, jednako ka ona tamo.
I tako je moj prvi ručak u pregrađenoj kući bio kod strika Luke.
Kako je vrijeme odmicalo sve više smo se odaljavali, liše mene, iako se cijeli Žuti Krš dugo čudio kako podijeljena braća nikad nemaju grke riječi među sobom. Istina, nijesu imali ni blage osim kratkog pozdrava, zajedničkog polaženja rodbine ili učešća na seoskome skupu.
Kad dođe okupacija i to prestade. Jedino sam ja gotovo jednako ulazio na oboje vrata nijesam razdvajao moje četvoro braće i sestara od moje braće blizanaca, Raka i Iva.
Kad se razgore ustanak i otac Milo i striko Luka pođoše među prvima, a kad bi onaj čuveni boj na Košćele, pričalo se da su njih dvojica sami zarobili dvanaest Talijana. Poslije silnih kaznenih ekspedicija (na Meterize, njih dvojica jedva izniješe glave) moj otac ostade kući da prehrani ovu piljež, kako sam govoraše. A striko Luka ode u Stavor s drugovima.
S jeseni i zime sve osta kao na početku. Talijani i njini pristavi sjatiše se u gradove, varošice, postaje i fortice, a naša nova vlast držaše sela i visove, s ništa na ništa.
Krtola ne dočeka zimu. Stoka još ljetos stradala, kad su vojske prošle. Glad poče da zavija, taman s vukovima, jer se i oni sa zimom pojaviše.
Jednog sumračnog jutra otac nestade iz kuće. Prođe šapat da je priješao u blok, kod okupatora.
Ne mnogo poslije, u našoj polovini osvanu vreća brašna, site – nularice.
Nijesam htio da okusim nenadni hljeb, pa sam svakoga dana dolazio kod strine i sa Rakom i Ivom dijelio nekakvu podmetenu čorbu. Izvečeri dolazaše i striko Luka sa zvijezdom na kačketi i puškom o ramenu. Grljaše me jednako kao blizance, ali svaki put kao da mu rastijaše čvor među obrvama. Naoči postajaše zabrižen. Gotovo i ne progovaraše.
Ja se smrzao, sve mi je jasno, jer oca više niko ne spominje. Gore nego da je mrtav.
Jedno zlo jutro, taman na Badnji dan, probudi me puška. Prepanut iskočih pred kuću, bos i go, očekujući da ću viđeti vojsku ili neku pogibiju. Zamnom izađoše majka i đeca. Ali ispred kuće samo striko Luka s moskovkom u rukama i strina sa blizancima. Striko podviknu:
– Mali, brzo u kuću, obuci se! I vi za njim!
Majka i đeca počeše da plaču, ali on nas sve ugura unutra; dok je majka kukala, a mi se obukli i obuli, striko Luka pokupi jorgane i dekice i svu noćnu robu, pa izbaci pred kuću. Onda nas zaokupi sve pred sobom – i ućera u pojatu pa stavi ljesu na vrata.
Skupismo se uz onu ljesu i stravljeni čekasmo što će se dogoditi.
Striko Luka uđe prvo u svoj dio kuće. Malo ostade unutra, pa na druga vrata, u naš dio. Kad izađe zatvori za sobom vrata i udari dlanom o dlan, kao da je nešto dobro oposlio, pa podiže pušku koju bješe prislonio na kamen i objesi je o rame.
Okrenu se k nama, prema pojati, i doviknu:
– Tako je pravo! – i uspravljen, otputi uz planinu.
Mi smo još nekoliko trenutaka stajali u nedoumici, ne shvatajući što se dogodi.
Probi se gusti, mrki dim iznad šljemena strika Luke a odmah zatim i izviše našeg dijela kuće.
Dok izađosmo iz pojate, cijela kuća, s kraja na kraj, buktala je jednim bijelim plamenom do neba.
1986.